Baza je ažurirana 29.05.2026. zaključno sa NN 30/26 EU 2024/2679
- 1 - Rev 2028/2019-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz L., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u R., protiv tuženika K. d.o.o. D., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K.1, K.2 & p. iz R., radi poništenja odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-155/18-2 od 31. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-218/16-28 od 1. veljače 2018., u sjednici održanoj 1. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-155/18-2 od 31. siječnja 2019. preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-218/16-28 od 1. veljače 2018. i utvrđena je nedopuštenom Odluka tuženika broj 222/16 od 26. srpnja 2016., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I.) i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 50.642,19 kn, s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II.).
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-155/18-2 od 31. siječnja 2019. odlučeno o troškovima postupka (toč. III.).
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da nije dopuštena Odluka tuženika br. 222/16 od 26. srpnja 2016. kojom je tuženik izvanredno otkazao Ugovor o radu tužitelju, a koji je bio sklopljen na neodređeno vrijeme između parničnih stranaka 1. prosinca 2014., kao i zahtjev da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. Odbijen je i zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od dana nezakonitog otkaza ugovora o radu 29. srpnja 2016. do vraćanja na posao u ukupnom iznosu od 50.642,19 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.625,00 kn (toč. II.).
2. Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti usvojen zahtjev tužitelja (toč. I. i II.), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.062,50 kn (toč. III.).
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik posebno osporava odluku o troškovima postupka, te se predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i da se tuženiku dosude cjelokupni troškovi postupka.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tuženika nije osnovana u pogledu merituma spora, dok revizija tuženika nije dopuštena glede odluke o troškovima postupka.
6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, budući se radi o radnom sporu u kojem se pobija odluka o otkazu ugovora o radu.
7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu te u cijelosti usvojio zahtjev tužitelja. Kod toga drugostupanjski sud ističe da je u postupku bilo sporno je li tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze time što tuženiku nije prijavio „rad na crno“, niti kako je došlo do nezgode prilikom obavljanja takvog rada 29. svibnja 2016., na gradilištu prilikom renoviranja zgrade u P., već što je tuženik izjavio 30. svibnja 2016. da je na bolovanju. Kod toga radovi koje je tužitelj radio „na crno“ su u protivnosti s uvjerenjem o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja prema kojoj je isti ograničeno radno sposoban (ograničenje dužeg stajanja, hodanja, dizanja tereta, grubog fizičkog rada i sl.), a radi čega je tužitelj kod tuženika bio premješten na lakše radno mjesto.
Drugostupanjski sud smatra da gore navedenim radnjama tužitelj nije počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Do ozljede tužitelja došlo je izvan redovnog radnog vremena, u njegovo slobodno radno vrijeme, pa radnje i postupanje tužitelja ne predstavljaju osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa i nisu opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR).
9. Tuženik u reviziji prije svega ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. Suprotno tvrdnji revizije navedena bitna povreda nije počinjena, budući su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, te nisu u protivnosti s utvrđenim činjenicama tijekom prvostupanjskog postupka.
10. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije pravovremeno tražio sudsku zaštitu, pri čemu je taj prigovor otklonjen od strane prvostupanjskog suda, koji je utvrdio da je tužitelj zaštitu pred sudom tražio u roku iz čl. 133. ZR.
11. Tuženik u reviziji ustraje kod tvrdnje da je tužitelj gore navedenim ponašanjem počinio osobitu tešku povredu obveza iz radnog odnosa, pa da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.
12. Suprotno navodima revizije pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da činjenica da je tužitelj radio „na crno“ izvan redovnog radnog vremena kod tuženika, a kojom prilikom se povrijedio, tužitelj nije počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Takva povreda bi postojala kada bi tužitelj u svoje redovno radno vrijeme obavljao posao za drugog poslodavca, odnosno da se isti povrijedio kod drugog poslodavca u redovno radno vrijeme. U tom smislu odluke revizijskog suda na koje se tuženik poziva odnose se na drugačiju činjeničnu situaciju – zlouporabu bolovanja, a što nije bio slučaj u ovom predmetu.
13. Treba dodati da prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu je i postojanje neke druge osobito važne činjenice zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnose ne bi više bio moguć. Međutim, u tom smislu tuženik nije izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju, niti je dokazao, a kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud, da bi činjenica da tužitelj tuženiku nije prijavio kako je došlo do ozljede zbog koje je tužitelj uredno prijavio tužitelju bolovanje, predstavljalo osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć.
14. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena, te kada je tužitelju dosudio naknadu plaće, pa je u tom dijelu valjalo odbiti reviziju tuženika primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
15. Tuženik u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka. U tom dijelu revizija tužitelja nije dopuštena. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 1. ožujka 2022.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.