1

         U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

   P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. L. iz V. T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. M. J., odvjetnici iz K., protiv tužene M. Z. F. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćnici H. Z., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja raskida ugovora i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, posl.br. P-1820/2018-13 od 27. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 1. ožujka 2022.,

presudio je

Prihvaća se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, posl.br. P-1820/2018-13 od 27. veljače 2019., u točkama II. i III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženoj M. Z. F. OIB .. iz P.,.da tužitelju B. L. .. iz V. T.,.isplati iznos od 76.000,00 kn (sedamdesetišesttisućakuna) zajedno sa zateznom kamatom počev od 18.9.2017. godine do isplate po stopi koja se određuje primjenom prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 8.732,50 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

              1.Citiranom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je raskinut Predugovor o kupoprodaji nekretnina od 17.11.2017 godine sklopljen između parničnih stranaka, točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tužena isplati iznos od 76.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranaka snosi svoj trošak. 

2.Protiv točke II. i III. izreke citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Tužena je podnijela žalbu protiv točke III. izreke presude, predlažući da joj se dosudi trošak parničnog postupka.

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tužene nije osnovana.

                5.Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je raskinut Predugovor o kupoprodaji nekretnina od 17.11.2017. sklopljen između parničnih stranaka i da se naloži tuženoj da mu isplati dvostruku kaparu u iznosu od 76.000,00 kn.

              6.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je dana 18. rujna 2017. godine s računa nalogodavatelja K. T., izvanbračne supruge tužitelja, na račun tužene uplaćen iznos od 38.000,00 kuna, za što su stranke u nazočnosti svjedoka D. K. i T. G. potpisale Potvrdu o predujmu u kojoj je i navedeno da je taj iznos isplaćen kao predujam za kupnju nekretnine na čestici zgrade.., k.o. P., te da je tužitelj bio upoznat s time da je tužiteljica izvanknjižna vlasnica predmetne nekretnine, da za istu nema zemljišno knjižni izvadak već potvrdu da je zk izvadak uništen, kao i da je u tijeku parnični postupak u svezi predmetne nekretnine. Iz Predugovora o kupoprodaji nekretnina od dana 17. prosinca 2017. godine da proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da je prodavateljica vlasnica čestice zgrade .., k.o. P., da suglasno ugovaraju da će ugovor o kupoprodaji zaključiti nakon što kupac ostvari kredit kojim će isplatiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu, ali najkasnije 1. veljače 2018. godine, kao i da prodavatelj jamči da su nekretnine iz čl. 1. odnosno čestica zgrade .., k.o. P. njegovo vlasništvo, te da ne postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava vlasništvo kupca, međutim da prodavateljica u trenutku sklapanja Predugovora nije bila vlasnica predmetne nekretnine, odnosno da nije bila u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik, a i sam tužitelj da je naveo da je u trenutku sklapanja Predugovora znao da tužena nema vlasnički list, te da mu je rekla da će ga pribaviti do veljače 2018. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 362. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje: ZOO) i utvrđuje da je u članku 3. Predugovora navedeno da će stranke ugovor o kupoprodaji zaključiti nakon što kupac ostvari kredit kojim će isplatiti kupoprodajnu cijenu, ali najkasnije 1. veljače 2018., međutim, iako je naveden rok, da nije izričito ugovoreno da je rok bitan sastojak ugovora, pa da stoga u primjenu dolazi odredba čl. 362. ZOO. Kako dužnik nije ispunio svoju obvezu jer glavni ugovor nije sklopljen, prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni Predugovor raskinut.

7.Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da u Predugovoru nije navedeno koji je uvjet ostvarenja kredita od strane tužitelja, odnosno da bi prodavateljica, ovdje tužena, bila dužna tužitelju do 1. veljače 2018. dostaviti zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu, odnosno da ne proizlazi da bi razlog nedobivanja kredita bio taj što tužena nije dostavila zemljišno knjižni izvadak za predmetnu nekretninu. Kako je u Predugovoru navedeno da prodavateljica jamči da su nekretnine njezino vlasništvo, te da ne postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava vlasništvo kupca, a da u trenutku sklapanja Predugovora tužena nije bila vlasnica predmetne nekretnine, a da je to tužitelj znao, prvostupanjski sud utvrđuje da za nesklapanje glavnog ugovora postoji krivnja obiju ugovornih strana. Krivnja tužitelja je da nije jasno ugovorio u Predugovoru uvjete podizanja kredita i dokazivanja vlasništva, pa da se za neodobravanje kredita krivnja ne može pripisati tuženoj, a s druge strane tužena da je bila svjesna da nije vlasnica predmetne nekretnine, te da je ipak sklopila Predugovor u kojem jamči da je vlasnica, a za što je i sam tužitelj u vrijeme sklapanja Predugovora znao da nije točno. Obzirom na navedeno, kako je do nesklapanja ugovora došlo krivnjom obiju ugovornih strana, prvostupanjski sud poziva se na odredbu čl. 368. ZOO i utvrđuje da za postojanje kapare nije dovoljno da je ugovorna strana drugoj nešto dala (iznos novca ili izvjesnu količinu drugih zamjenjivih stvari), već da je potrebno da su se ugovorne strane sporazumjele da je riječ o kapari, a u suprotnom se ono što je jedna ugovorna strana dala drugoj smatra djelomičnim ispunjenjem ugovora. Prvostupanjski sud utvrđuje da se stranke nisu sporazumjele da je riječ o kapari, pa da se stoga u konkretnom slučaju radi o djelomičnom ispunjenju ugovora, a kako je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio vraćanje dvostruke kapare, odbijen je tužbeni zahtjev jer da bi drugačije suđenje predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva.

              8.Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Prvostupanjski sud, međutim, nije pravilno primijenio materijano pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu radi isplate, iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

9.Naime, mišljenje je ovog suda da nisu obje ugovorne strane krive za raskid Predugovora, odnosno zbog toga što nije došlo do sklapanja glavnog ugovora, nego da je za to isključiva krivnja na tuženoj koja je prodavala nekretninu, a da nije bila njezina (samo)vlasnica, što nije niti sporno. Cilj ugovora o kupoprodaji je da kupac stekne vlasništvo kupljene stvari. Tužena je prodavala nekretninu, tvrdila da je vlasnica iste, iako nije mogla prenijeti na tužitelja vlasništvo jer nije bila vlasnica nekretnine. Umanjivati krivnju tužene činjenicom da je tužitelj za to znao nije osnovano. Kao prvo, tužitelj je laik i tužena mu je prezentirala da se spor vodi radi zida, a osim toga, tužena je stalno tvrdila da je vlasnica (čak je u iskazu navela da je u vrijeme sklapanja Predugovora bilo jasno navedeno da je nekretnina njezino vlasništvo i da ne postoji neko pravo treće osobe, a u to vrijeme da još uvijek nije bio riješen spor koji se vodio u svezi dijela te nekretnine) i da će se taj spor kojeg je vodila ubrzo riješiti, pa da će tužitelju dostaviti vlasnički list. Uzgred se napominje da je taj spor kojeg je tužiteljica vodila u međuvremenu riješen u njezinu korist, ali da ona još uvijek nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, pa je na ročištu dana 12. veljače 2019. iskazala da očekuje da će se pitanje vlasništva riješiti u postupku nove izmjere i predložila tužitelju da joj isplati preostali iznos od 25.000,00 eur i upiše se kao vlasnik u postupku izmjere (na koji prijedlog tužitelj nije pristao). Prema tome, tužena je jamčila da je vlasnica nekretnine koju je prodavala, a nesporno je da nije bila vlasnica iste, pa samim time ona nije mogla izvršiti svoju glavnu obvezu, a to je prenijeti na tužitelja, kao kupca, pravo vlasništva. A upravo se ugovor o kupoprodaji sklapa s tim ciljem. Stoga je mišljenje ovog suda da je tužena isključivo kriva zbog raskida Predugovora, odnosno da se ne može smatrati da za raskid Predugovora postoji (i) krivnja tužitelja.

10.Neprihvatljivo je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije platio kaparu, nego da je plaćanjem iznosa od 38.000,00 kn platio dio kupoprodajne cijene. Naime, iz svih provedenih dokaza proizlazi da iznos od 38.000,00 kn predstavlja kaparu. Takvo utvrđenje proizlazi i iz odgovora na tužbu u kojem tužena navodi da joj je tužitelj isplatio kaparu za nekretninu, zatim iz iskaza svjedoka D. K. i T. G. koji su također spominjali kaparu, a i sama tužena je iskazala da uplaćeni iznos predstavlja kaparu i da bi vratila tužitelju kaparu da ju je on nazvao.

11. Stoga, kako je za neispunjenje Predugovora kriva tužena, kao strana koja je primila kaparu, dužna je vratiti dvostruku kaparu, temeljem članka 304. stavka 2. ZOO-a. Nije sporno da je tužitelj isplatio tuženoj iznos kapare od 38.000,00 kn dana 18.9.2017., pa je tužena dužna vratiti iznos dvostruke kapare sa zakonskim zateznim kamatama od primitka kapare, temeljem odrebe članka 29. ZOO-a. Stoga je presuda preinačena u točki II. izreke.

12.Budući da je došlo do preinačenja prvostupanjske presude, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i tužitelju dosuditi zatraženi parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a. Parnični trošak tužitelja obuhvaća naknadu za sastav tužbe (1.000,00 kn), naknadu za zastupanje na ročištima 15.11.2018. (250,00 kn), 20.12.2018. (500,00 kn), 15.01.2019. (1.000,00 kn) i 12.02.2019. (1.000,00 kn), te naknadu za sastav žalbe (1.250,00 kn), uvećane za sudske pristojbe na tužbu (1.210,00 kn), presudu (1.110,00 kn) i žalbu (1.412,50 kn), ukupno 8.732,50 kn.

13. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

14. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki I. izreke.

                                                        U Rijeci, 1. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

                                                                                                Dr.sc. Vlado Skorup