-1-

Poslovni broj: 4 Us I-1348/2021-9

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 Us I-1348/2021-9

 

 

 

  U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja T. D. iz V., OIB:.., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. J.. i M. J. j.t.d., O.,  protiv tuženika Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Z., OIB:…, koje zastupa opunomoćenik Županijsko državno odvjetništvo u O., radi priznavanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, 17. veljače 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1.                 Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-602-05/21-01/00009, URBROJ: 533-04-21-0002 od 29. rujna 2021.

 

II.               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

Obrazloženje

 

              1.              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-602-05/21-01/00009, URBROJ: 533-04-21-0002 od 29. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje KLASA: UP/I-602-06/20-01/0885, URBROJ: 355-03-01/16-21-0008 od 26. srpnja 2021.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem se ne priznaje za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj inozemna visokoškolska kvalifikacija Prvostupnik (Bachelor) inženjer cestovnog prometa koju je tužitelj stekao, a koju je izdala institucija Visoka škola „CEPS – Centar za poslovne studije“, Kiseljak, Bosna i Hercegovina.

2.              Tužitelj u tužbi navodi kako je u razdoblju od 27. veljače 2019. do 30. srpnja 2020. položio ukupno 26 ispita te napisao i obranio završni rad čime je, po mišljenju prvostupanjskog tijela stekao ukupno 118 ECTC bodova. Tvrdi da je takav zaključak izveden na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je studirao na Visokoj školi „CMS - Centar za multidisciplinarne studije“ Tuzla, Bosna i Hercegovina od 4. listopada 2016. do 26. veljače 2019. te se s danom 27. veljače 2019. prebacio na studij „CEPS - Centar za poslovne studije“ Kiseljak, Bosna i Hercegovina, pri čemu mu je priznato 28 položenih ispita (122 ECTS boda) s prethodne Visoke škole, a nakon čega je položio 26 ispita i obranio završni rad. Ističe da je pri promjeni studija morao položiti deset ispita razlike te je tako stekao 28 bodova, a nakon polaganja ispita na „CEPS – Centru za poslovne studije“ je stekao 90 ECTS bodova. Dakle, navodi da je ukupno položio 54 ispita i završni rad i stekao 240 ECTS boda. Osporava tvrdnju tuženika da je prilikom vrednovanja predmetne stečene inozemne visokoškolske kvalifikacije trebalo uzeti u obzir usporedbu iste sa razinom obrazovanja u Republici Hrvatskoj, bez usporedbe nastavnih programa i da postoje bitne razlike jer je u Republici Hrvatskoj nužna kvalitetna izvedba studija u trajanju od tri do četiri godine i s čime se stječe 180 do 240 ECTS bodova, jer da nije razvidno u čemu se očituje ta bitna razlika. Ističe i da nigdje u Zakonu o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija nema ništa o nekakvom zakonski propisanom roku u kojem se ispiti mogu savladati. Također ističe i da je na Visokoj školi „CMS - Centar za multidisciplinarne studije“ Tuzla položio 28 ispita (122 ECTS boa) koje mu je priznao „CEPS – Centar za poslovne studije“ te je tamo položio još 26 ispita (118 ECTS boda) tijekom tri semestra, a ne tijekom jedne godine studija kako to navodi tuženik i da je ukupno trajanje studija 4 godine. Osporava i navod tuženika da nije bilo moguće utvrditi tijek studiranja niti stjecanje ECTS bodova, već smatra da je to iz priložene dokumentacije jasno vidljivo. U vezi Visoke škole „CMS - Centar za multidisciplinarne studije“ Tuzla, i tvrdnje da se ista ne nalazi na popisu akreditiranih akademskih institucija u Bosni i Hercegovini, navodi da je ista posjedovala sve dozvole za rad. Predložio je Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika ili podredno, priznati mu traženu inozemnu visokoškolsku kvalifikaciju.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je Agencija za znanost i visoko obrazovanje 26. srpnja 2021. izdala Mišljenje o vrednovanju inozemne visokoškolske kvalifikacije (KLASA: UP/I-602-06/20-01/0885, URBROJ: 355-03-01/16-21-0007) u kojem je utvrđeno da institucija koja je tužitelju dodijelila kvalifikaciju je priznata kao dio visokoškolskog sustava države u kojoj je izdana kvalifikacija te se nalazi na Listi akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini koju objavljuje Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete. Ali, da je tužitelj prethodno studirao na Visokoj školi "CMS – Centar za multidisciplinarne studije" u Tuzli, koja se ne nalazi na Listi akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, a s koje su mu priznata ukupno 28 ispita. Navodi da je ta institucija dobila dozvolu za rad akademske godine 2015./2016. uz obvezu pokretanja postupka akreditacije u periodu od 4 godine, a što nije učinjeno i prestala je s upisom novih studenata akademske godine 2019./2020. Ističe i da je zaključno navedeno da u skladu s Pravilnikom o vrednovanju inozemnih visokoškolskih kvalifikacija I kriterijima za vrednovanje u postupku stručnog priznavana inozemnih visokoškolskih kvalifikacija, je Nacionalni ENIC/NARIC ured izdao mišljenje da se predmetna inozemna visokoškolska kvalifikacija ne može usporediti s visokoškolskom kvalifikacijom koja se u Republici Hrvatskoj stječe završetkom preddiplomskog stručnog studija. Ponavlja navode iz osporavanog rješenja o propisanom trajanju studija i potrebnom broju ECTS bodova u Republici Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini te zaključuje kako je predmetna inozemna kvalifikacija stečena u značajno kraćem roku od zakonski propisanog te se stoga bitno razlikuje po razini, obujmu i vrsti stečenih kompetencija od kvalifikacije iste razine u Republici Hrvatskoj, pa se ne može usporediti s kvalifikacijom iste razine stečene u Republici Hrvatskoj. U vezi tužbenog navoda da se Visoka škola "CMS – Centar za multidisciplinarne studije" u Tuzli, nalazi na Listi akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, navodi da je ta Lista javno dostupna na mrežnim stanicama Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete Bosne i Hercegovine, a navedena ustanova je prestala s upisom studenata te su navodi tužitelja neosnovani. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

              4.              Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda je održana javna rasprava 16. veljače 2022. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. i članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika te je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na raspravi je opunomoćenica tužitelja ostala kod navoda tužbe i priloženih dokaza, te je istaknula da razdoblje od jedne godine u kojem je tužitelj položio 26 ispita je zapravo 3,5 semestra, odnosno 2 akademske godine te da Visoka škola u Kiseljaku ukupno ma 54 ispita u 4 akademske godine uz završni rad, pa bi ukupan broj ispita koje je tužitelj položio ii trebao položiti bi iznosilo 64. Stoga tvrdi da tuženik pogrešno tumači razliku od 10 ispita, da nisu priznati iz Tuzle i ne pribraja ih u položene ispite  pa kada bi tužitelj bio obvezan položiti te ispite na način kako tuženik tvrdi, bi ukupno imao 64 položena ispita što je za 9 ispita više nego što ih Visoka škola u Kiseljaku ima.

Predložila je Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnoga spora od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV- za pristup na ročište.

5.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja od 4 rujna 2020. za priznavanjem inozemne visokoškolske kvalifikacije - Prvostupnik (Bachelor) inženjer cestovnog prometa, koju je izdala institucija Visoka škola „CEPS – Centar za poslovne studije“, Kiseljak, Bosna i Hercegovina, u skladu s člancima 4. i 11. Zakon o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija (Narodne novine, broj 158/03., 198/03., 138/06., 124/09. i 45/11., dalje: Zakon). 

Tužitelj je uz zahtjev predao javnu ispravu, Diplomu broj:.. izdanu 30. srpnja 2020. u Kiseljaku, Bosni i Hercegovini.

7.              Prema članku 12. Zakona, u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije uzima se u obzir isključivo stupanj postignutih znanja, vještina i kompetencija koji je stečen kvalifikacijom, bez usporedbe nastavnih programa.

8.              Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo uz osporavano rješenje, izdalo mišljenje o vrednovanju inozemne visokoškolske kvalifikacije (KLASA: UP/I-602-06/20-01/0885, URBROJ: 355-03-01/16-21-0007 od 26. srpnja 2021.) u kojem je utvrđeno da institucija koja je dodijelila kvalifikaciju je priznata kao dio visokoškolskog sustava države u kojoj je izdana kvalifikacija te se nalazi na Listi akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini koju objavljuje Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete.

Nadalje, utvrđeno je da program studija čijim završetkom se stječe kvalifikacija je priznat kao dio relevantnog visokoškolskog sustava Bosne i Hercegovine, nominalno trajanje studija je četiri godine, a uvjet za upis je srednja škola. Nesporno je utvrđeno i da je tužitelj prethodno studirao na Visokoj školi "CMS – Centar za multidisciplinarne studije", te je upisan na Visoku školu "CEPS – Centar za poslovne studije" na temelju 28 priznatih ispita s druge institucije (Visoke škole "CMS – Centar za multidisciplinarne studije"), što ukupno iznosi 122 priznatih ECTS bodova. Pri tome je na studiju ukupno trebalo položiti 54 ispita i izraditi završni rad što ukupno iznosi 240 ECTS bodova koji su položeni u razdoblju od 27. veljače 2019. do 30. srpnja 2020. (118 ECTS bodova) što proizlazi iz indeksa. Iz indeksa je vidljivo da je tužitelj na studij upisan 27. veljače 2019., a da je studij završen 30. srpnja 2020..

Nadalje, utvrđeno je i da Visoka škola "CMS – Centar za multidisciplinarne studije" Tuzla, nije na popisu akreditiranih institucija, da je dobila dozvolu za rad od akademske godine 2015./2016., uz obvezu pokretanja postupka akreditacije u periodu od četiri godine, što nije učinjeno jer je institucija prestala s upisom novih studenata akademske godine 2019./2020..

Iz navedenoga je zaključeno da iz priložene dokumentacije te niti naknadno, nakon traženje Nacionalnog ENIC/NARIC ureda, nije bilo moguće jasno utvrditi tijek studiranja, kao ni način stjecanja ECTS bodova. Podaci dostupni iz naknadno dostavljene dokumentacije ne dokazuju da je zadovoljena optimalna razina kvalitete studiranja u skladu s propisanim studentskim opterećenjem nužnim za stjecanje planiranih ishoda učenja, odnosno razine, obujma, profila i kvalitete koji se stječu završetkom predmetnog studija.

Zaključno je navedeno da je na temelju utvrđenih činjenica i u skladu s Pravilnikom o vrednovanju inozemnih visokoškolskih kvalifikacija i kriterijima za vrednovanje u postupku stručnog priznavanja inozemnih visokoškolskih kvalifikacija, Nacionalni ENIC/NARIC ured mišljenja da se inozemna visokoškolska kvalifikacija ne može usporediti s visokoškolskom kvalifikacijom koja se u Republici Hrvatskoj stječe završetkom preddiplomskog stručnog studija.

              9.              Tuženik je prihvatio obrazloženje prvostupanjskog tijela u cijelosti, navodeći da nije moguće jasno utvrditi tijek studiranja niti način stjecanja ECTS bodova. Nadalje, da je tužitelj 122 ECTS boda stekao na Visokoj školi "CMS – Centar za multidisciplinarne studije", Tuzla, Bodna i Hercegovina, koja se ne nalazi na popisu akreditiranih institucija u Bosni i Hercegovini što je razvidno na stranici Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete Bosne i Hercegovine. Stoga je tuženik suglasan sa zaključkom prvostupanjskog tijela da iz usporedbe predmetne kvalifikacije s odgovarajućom razinom obrazovanja u Republici Hrvatskoj jasno i neosporno proizlazi da postoje bitne razlike te da se predmetna inozemna visokoškolska kvalifikacija ne može usporediti s visokoškolskom kvalifikacijom koja se u Republici Hrvatskoj stječe završetkom preddiplomskog studija. Tužitelj je u razdoblju od 27. veljače 2019. do 30. srpnja 2020. ukupno položio 26 ispita i napisao i obranio završni rad te stekao 118 ECTS bodova što je znatno više od definiranih ishoda učenja i pripadajućeg radnog opterećenja za tri semestra studija. Također, na studij je upisan 27. veljače 2019. te da ga je završio dana 30. srpnja 2020. na temelju čega mu je Visoko učilište izdalo diplomu isti dan, odnosno 30. srpnja 2020.

Tuženik također utvrdio da prema članku 5. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 59/07. i 59/09.) "Prvi ciklus vodi do znanja završenog diplomskog studija (the deegree of bachelor) ili ekvivalenta stečenog nakon najmanje tri ili najviše četiri godine redovitog studija nakon stjecanja svjedodžbe o završenoj školi, koji se vrednuje s najmanje 180 ECTS bodova, odnosno 240 ECTS bodova".

10.              Tužitelj neosnovano prigovara da je Visoka škola "CMS – Centar za multidisciplinarne studije" u Tuzli, za vrijeme dok je tamo studirao imala sve dozvole za rad, jer navedeno i nije sporno, već se ista ne nalazi na Listi akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, već je dozvolu za rad dobila akademske godine 2015./2016. uz obvezu pokretanja postupka akreditacije u periodu od 4 godine, a što nije učinjeno i prestala je s upisom novih studenata akademske godine 2019./2020. Dakle, tužitelju je priznato ukupno 28 ispita položenih na Visokoj školi koja nije bila akreditirana ustanova.

              11.              Nadalje, tužitelj prigovara tumačenju tuženika o duljini trajanja njegovog studija, navodeći kako 26 ispita nije položio u kratkom razdoblju (upisan 27. veljače 2019., a studij završio 30. srpnja 2020. (118 ECTS bodova)), već da je to zapravo 3,5 semestra, odnosno 2 akademske godine te da Visoka škola u Kiseljaku ukupno ima 54 ispita u 4 akademske godine. Ali, razdoblje studiranja je razvidno iz indeksa te i sam tuženik navodi da se radi o 3 semestra, što nije niti sporno, već tuženik i prvostupanjsko tijelo opravdano problematiziraju činjenicu kako je predmetna inozemna kvalifikacija stečena u značajno kraćem roku od zakonski propisanog (4 godine uz stjecanje 240 ECTS boda) te se stoga bitno razlikuje po razini, obujmu i vrsti stečenih kompetencija od kvalifikacije iste razine u Republici Hrvatskoj, pa se ne može usporediti s kvalifikacijom iste razine stečene u Republici Hrvatskoj.

              12.              Iz navedenoga, i priložene, kao i naknadno pribavljene dokumentacije opravdano proizlazi zaključak, da nije moguće jasno utvrditi tijek studiranja tužitelja (izvanredni student), kao ni način stjecanja ECTS bodova. Europskim sustavom prijenosa bodova (ECTS) se jednom godinom studija u pravilu stječe 60 ECTS bodova, odnosno 30 ECTS boda po semestru, a tužitelj je stekao znatno više, što govori u prilog nesrazmjernom radnom opterećenju. Time nije zadovoljena optimalna razina kvalitete studiranja u skladu s propisanim studentskim opterećenjem nužnim za stjecanje planiranih ishoda učenja, odnosno razine, obujma, profila i kvalitete koji se stječu završetkom predmetnog studija.

Stoga Sud prihvaća dano mišljenje da se inozemna visokoškolska kvalifikacija ne može usporediti s visokoškolskom kvalifikacijom koja se u Republici Hrvatskoj stječe završetkom preddiplomskog stručnog studija i postoje bitne razlike, a tužitelj svojim navodima isto nije doveo u sumnju.

13.              Slijedom navedenoga, Sud je tužbene navode ocijenio neosnovanima, te je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

14.              Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenicima odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 17. veljače 2022.

 

                                                                                                                                  

                                                                                                  Sutkinja

                                                                                                                     Valentina Grgić Smoljo,v.r.

                                                       

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).