3 Psp-1/2022Pogreška! Za dodavanje VS_Verzija tekstu koji želite da se ovdje pojavi koristite karticu Polazno.

1

             

 

 

                                                                                    Poslovni broj: 3 Psp- 1/22

 

  U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

   R J E Š E N J E

 

 

              Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužitelja F. G. iz J. …, OIB: …, zastupan po M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. G., S. M. na M., D. …, OIB: …, zastupanog po I. I., odvjetniku iz Č., radi smetanja posjeda, nakon dovršene glavne i javne rasprave 2. veljače 2018., održane u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja I. Z., odvjetničkog vježbenika, te punomoćnika tuženika I. I., odvjetnika iz Č., dana 16.2.2022.g., u prisutnosti punomoćnika tužitelja I. K., odvjetnika iz Z., tužitelja osobno i zamjenika  punomoćnika tuženika I. D. I., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika I. I. iz Č. te objavio je i 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Utvrđuje se da je dana 21. srpnja 2016. tuženik S. G. tužitelju F. G. oduzeo posjed ugostiteljskog objekta "K…" u S. M. na M., D. …, tako što je na tom objektu izmijenio bravu na ulaznim vratima pa tužitelj svojim ključem nije mogao otključati vrata, a uz to je tuženik S. G.zabranio tužitelju daljnje posjedovanje sada spornog ugostiteljskog objekta.

 

Nalaže se tuženiku da uspostavi prijašnje posjedovno stanje tako da tužitelju vrati oduzeti posjed ugostiteljskog objekta "K…" u S. M. na M., D. …, na način da na ulazna vrata postave bravu koja se na vratima nalazila prije oduzetog posjeda, te mu se zabranjuje da ubuduće čini takvo ili slično smetanje pod prijetnjom novčane kazne, sve to u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 (dvijetisućepetsto) kn sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja, odnosno od 16.2.2022., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 8 dana.

 

                                                                      Obrazloženje

 

              Prvotno je potrebno navesti kako je sud nakon provedenog postupka rješenjem broj Psp-7/16-46 od 6. srpnja 2017. odbio tužbeni zahtjev radi smetanja posjeda kojeg je tužitelj podnio protiv I. tuženika S. G. iz S. M. na M., D. …, OIB: … i II. tuženika Z. J. d.o.o. K., F. G. …, OIB: ….

 

              Nakon žalbe tužitelja na navedeno rješenje Županijski sud u Slavonskom Brodu je rješenjem broj Gž-704/17-2 od 29. svibnja 2017. žalbu tužitelja djelomično odbio kao neosnovanu, a djelomično ju prihvatio, tako da se ovosudno rješenje Psp-7/16-46 od 6. travnja 2017. potvrđuje u cijelosti u odnosu na glavni zahtjev i troškove postupka u odnosu na tuženika Z. J. d.o.o. K., dok se ukida u cijelosti u odnosu na tuženika S. G., te se predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s uputom da sud dopuni činjenično stanje radi utvrđenja da li su ispunjeni uvjeti iz čl. 20. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zaštitu posjeda tužitelja, nakon čega će novom odlukom odlučiti o tužbenom zahtjevu, a ujedno i o troškovima postupka u odnosu na tuženika S. G.

 

              Dakle, tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi smetanja posjeda u kojoj navodi:

 

-          da se nalazio u posljednjem posjedu ugostiteljskog obrta "K…" u S. M.na M., D. ….,

-          da je tuženik S. G. uz pomoć tri djelatnika KD "Z. J." 21. srpnja 2016. tužitelju oduzeo posjed ugostiteljskog objekta "K…" tako što je izmijenio bravu na ulaznim vratima toga ugostiteljskog objekta, pa svojim ključem nije mogao otključati vrata, a uz to mu je prvo tuženik zabranio daljnje posjedovanje sada spornoga ugostiteljskog objekta,

-          da je takvim postupkom tužitelju oduzet posjed navedenog ugostiteljskog objekta, pa tužitelj na temelju odredbe čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zahtjeva da mu se pruži posjedovna zaštita prema posljednjem stanju posjeda.

 

U odgovoru na tužbu i u tijeku postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovore nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja F. G. i nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika S. G.. Navodi da se tužitelj nije nalazio u posljednjem mirnom posjedu ugostiteljskog objekta "K…" u S. M. na M., D. …, niti je bio u bilo kakvom faktičnom ili pravnom odnosu s posjednicima i vlasnicima objekta, a niti je ponudio bilo kakve dokaze kojima bi svoj status mirnog i nesmetanog posjednika dokazao ili učinio barem vjerojatnim pa stoga nije bio aktivno legitimiran na podnošenje posjedovne tužbe. Nadalje, navodi da tuženik nije tužitelju oduzeo posjed spornog objekta, niti se tuženik nalazi u posjedu spornog ugostiteljskog objekta pa stoga nije niti u mogućnosti uspostaviti prijašnje posjedovno stanje. Navodi da su zakoniti, mirni i nesmetani posjednici i vlasnici objekta S. turizam K. P. G. i S. G. mlađi koji su ugovorom od 17. svibnja 2013. taj prostor iznajmili Trgovačkom društvu P. d.o.o. i Trgovačkom društvu T. d.o.o. uz obvezu plaćanja zakupnine i obvezu ulaganja u održavanje i obnovu, a koji ugovor je zbog neispunjavanja obveza raskinut 16. svibnja 2015., te je kod ovog suda pokrenut postupak Ovr-1077/15 radi vraćanja u posjed zakupljenog objekta, a u međuvremenu je nad tim društvima P. d.o.o. i T. d.o.o. proveden i stečajni postupak te je naloženo brisanje tih pravnih subjekata iz sudskog registra, a kako stečajni upravitelj nije iskazao interes za nastavak poslovanja to su P. i S. G. mlađi stupili u posjed vlastitog objekta i ishodili odobrenje za nastavak obavljanja djelatnosti ugostiteljstva u istome.

 

U ponovnom postupku tužitelj je podneskom od 16. listopada 2017. s obzirom na drugostupanjsku odluku i činjenicu da je u postupku ostao jedan tuženik korigirao tužbeni zahtjev na način kako je to označeno u izreci ove presude.

 

Tuženik je u ponovnom postupku ostao kod odgovora na tužbu i svih iznijetih navoda.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu na listu 4 spisa, u dokumentaciju na listu 16-38, u potvrdu na listu 46, u dokumentaciju na listu 57, u dokumentaciju na listu 62-72, u cjelokupni spis Ovr-1077/15, u dokumentaciju na listu 100, u presudu na listu 102-109, u dokumentaciju na listu 118-120, te 122-124, te je izvršio uvid u dokumentaciju na listu 177-178, 183-190, 198-202, te je uz suglasnost stranaka pročitao iskaze tužitelja i tuženika, iskaze svjedoka Z. N., M. B., M. G., M. H., B. B., S. G. mlađeg, te je ispitao svjedoke P. G. i V. G..

 

Nakon zaključene rasprave 2. veljače 2018. tuženik je umro 3. ožujka 2018., dok je objava presude bila određena za dan 15. ožujka 2018., pa je sud rješenjem od 7. ožujka 2018. odredio prekid postupka te odgodio objavu presude. Ovosudnim rješenjem od 10.1.2022. sud je odredio nastavak postupka te je za dan 16.2.2022.g. odredio objavu presude (tako i sudska praksa: Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revr 562/10-3 od 12. siječnja 2011., Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-1180/2014-104 od 30. svibnja 2018., Županijski sud u Zadru broj Gž-1286/2020-2 od 17. prosinca 2020.).

 

Na ročištu 22. veljače 2017. sud je utvrdio VPS iznosom od 5.000,00 kn sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP), budući da do tada tužitelj to nije učinio, a prema naznaci tužitelja koju sud smatra realnim iznosom, dok punomoćnik tuženika toj naznaci VPS-a nije prigovarao. Naime, taj VPS je i Zakonom o sudskim pristojbama sukladno čl. 26. istog određen kao iznos za naplatu sudske pristojbe pa taj iznos sud smatra realnim.

 

              Tuženik je stavio prigovor aktivne i pasivne legitimacije, međutim prigovori su neosnovani. Naime, obzirom na to da je u tijeku postupka utvrđeno da je tužitelj bio u posjedu predmetnog prostora on je aktivno i legitimiran za podnošenje tužbe radi smetanja posjeda, a što će sve biti pojašnjeno u nastavku rješenja, dok je osnovanost tužbenog zahtjeva stvar dokazivanja unutar parničnog postupka. Također je neosnovan i prigovor nedostatka promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženika obzirom na to da je u tijeku postupka utvrđeno, a što i sam tuženik navodi, da je ušao u predmetni poslovni prostor kada se između ostalog oglasio i alarm. Naime, pasivno legitimirana osoba u parnici zbog smetanja posjeda je svaka osoba koja je posjednika uznemirila, odnosno oduzela mu posjed pa tako i osoba koja je postupala po nalogu trećega, ako je bila ili mogla biti svjesna da svojim postupanjem zadire u nečiji posjed. U konkretnom slučaju, pri utvrđenju da je tuženik nakon postavljanja nove brave na ulaznim vratima predmetnog objekta bio svjestan da time onemogućava tužitelja u posjedu predmetne prostorije, to je neovisno o činjenici da li je takvu radnju poduzeo u svoje ime ili je postupao po nalogu trećega, tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku (tako i sudska praksa: Županijski sud u Rijeci broj Gž-354/2019-2 od 23. travnja 2019.).

 

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet ovog tužbenog zahtjeva je smetanje posjeda.

 

Pravo na zaštitu posjeda prema čl. 21. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje u tekstu: ZV) ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu oduzimanjem posjeda, dok prema st. 3. istog članka pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastanka smetanja.

 

Kako je tužba podnijeta 17. kolovoza 2016., a prema kojoj bi smetanje bilo počinjeno 21. srpnja 2016., a što se poklapa s potvrdom PUM od 28. srpnja 2016. (l.4 spisa) iz koje slijedi da su policijski djelatnici pri uredovanju 21. srpnja 2016. oko 7 i 30 sati zatekli zaključana vrata objekta te pred njima tuženika, 3 djelatnika tvrtke Z. J. d.o.o. K. te tužitelja, a na kojoj potvrdi tužitelj bazira tužbu, sud utvrđuje da je tužba podnijeta u zakonskom roku od 30 dana od saznanja za čin smetanja i počinitelja sukladno čl. 21. st. 3. ZV-a, a budući da iz potvrde slijedi da je obavijesnim razgovorima utvrđeno da je tuženik ušao u prostor kada se aktivirao alarm. Tu treba napomenuti da je u tijeku postupka utvrđeno da niti zakupodavci G. P. i S. (mlađi) a niti tuženik kao osoba koja je postupala po njihovom nalogu i za njihov račun nisu do 21. srpnja 2016. znali za osobu koja je počinila smetanje (što će biti pojašnjeno u nastavku postupka) pa se svakako mora uzeti da je radnja tuženika poduzeta u zakonskom roku od 30 dana u smislu čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima, tj. sud utvrđuje da rok nije prekoračen jer točna saznanja o tome da upravo tužitelj osobno vrši u prostoru ugostiteljsku djelatnost niti zakupodavci a niti tuženik nisu imali do 21. srpnja 2016., dok tužitelj nije dokazao suprotno.

 

U tijeku postupka je utvrđeno:

 

-          da je na zahtjev tužitelja dana 21. srpnja 2016. policija izašla na uredovanje gdje je oko 7 i 30 sati, na adresi u S. M. na M., D. …, zatekla zaključana dvorišna vrata objekta, a ispred njih tuženika, 3 djelatnika tvrtke Z. J. d.o.o. K. i tužitelja, te je konstatirano da je obavljenim  obavijesnim razgovorima utvrđeno da je tuženik ušao u prostor S. turizma K. kojom prilikom se aktivirao alarm, a policijski djelatnici su ujedno konstatirali da stranke imaju neriješene imovinsko pravne odnose, pa su upućeni na privatnu tužbu,

-          da je direktor tvrtke P. d.o.o. prema podacima sudskog registra V. G., dok je direktor T. d.o.o. također ista osoba,

-          da su P. G. i S. G. (mlađi) sklopili 17. svibnja 2013. s tvrtkom P. d.o.o. i T. d.o.o. ugovor o zakupu poslovnih objekata, koji su predmet postupka,

-          da je taj ugovor otkazan otkazom od 16. svibnja 2015., a koji je primljen od T. d.o.o. 18. svibnja 2015., a istog dana i od P. d.o.o.,

-          da P. G. i S. G. (mlađi) vode protiv T. d.o.o. i P. d.o.o. ovršni postupak radi udaljenja ovršenika i uklanjanja svih njegovih stvari iz tog poslovnog objekta, pod brojem Ovr-1077/15 kod ovog suda,

-          da je rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj St-243/16 otvoren i zaključen stečajni postupak nad P. d.o.o., a koje rješenje je postalo pravomoćno 2. svibnja 2016.,

-          da je nad T. d.o.o. otvoren i zaključen stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj St-925/16 od 7. ožujka 2016., a koje rješenje je postalo pravomoćno 11. svibnja 2016.,

-          da je rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj St. 925/15 od 16. rujna 2016. određen nastavak stečajnog postupka nad T. d.o.o. radi naknadno pronađene imovine stečajnog dužnika,

-          da je rješenjem Ureda državne uprave u M. županiji od 29. srpnja 2016. ukinuto s danom 28. srpnja 2016. rješenje kojim je trgovačkom društvu T. d.o.o. utvrđen nastavak obavljanja ugostiteljske djelatnosti u lokalu koji je predmet ovog postupka,

-          da je S. k. d.o.o. utvrđen nastavak obavljanja gospodarske djelatnosti u lokalu koji je predmet postupka, rješenjem od 30. kolovoza 2006. Ureda državne uprave u M. županiji, a koje rješenje je postalo pravomoćno 31. kolovoza 2016.,

-          da prema podacima Centra za socijalnu skrb te provjerom kod ovog suda nije utvrđeno da bi protiv tužitelja bio sproveden postupak radi lišenja poslovne sposobnosti,

-          da je direktor S. k. d.o.o. P. G.,

-          da je Trgovački sud u Varaždinu brisao P. d.o.o. s 29. srpnjem 2016. rješenjem Tt-16/3234-2,

-          da je ovršni postupak u odnosu na P. d.o.o. obustavljen ovosudnim rješenjem Ovr. 1077/15 od 1. veljače 2017.,

-          da je prema podacima stečajnog upravitelja T. d.o.o. u stečaju K. P. tužitelj bio u radnom odnosu kod stečajnog dužnika od 6. veljače 2016., a prema potvrdi HZMO-a,

-          da su P. G. i S. G. (mlađi) tuženika ovlastili temeljem punomoći od 29. svibnja 2015. da ih zastupa pred svim upravnim, pravosudnim i drugim organima vlasti, te da u njihovo ime obavlja sve potrebne pravne radnje vezane za ugovor o zakupu poslovnog objekta od 17. svibnja 2013., a koji je zaključen između P. i S. G. (mlađeg) i P. d.o.o. te T. d.o.o., a koji ugovor je otkazan sa 16. svibnjem 2015., a temeljem koje punomoći je tuženik ovlašten da u njihovo ime obavlja sve pravne radnje vezane uz otkaz tog ugovora, podnošenje zahtjeva, zaprimanje pismena, te obavljanja svih radnji s istim učinkom kao da su ih sami poduzeli, a sve u svrhu da se poslovni objekti koji su bili predmet zakupa vrate u posjed stvarnim vlasnicima,

-          da iz računa koje je svjedok P. G. predao u spis 27. siječnja 2017. slijedi da su isti izdani 5.6.2016., 17.6.2016., 16.7.2016., 17.7.2016., 14.7.2016., 2.7.2016., 9.7.2016., da su isti fiskalizirani te da svi glase na izdavatelja T. d.o.o., dok se kao operateri navode V. G., F. G. i M. G.,

-          da iz dopisa javnog bilježnika R. H. od 2. veljače 2017. slijedi da je punomoć od 29. svibnja 2015. izdana od P. i S. G. tuženiku S. G. ovjerena kod iste javne bilježnice

-          da je firmi T. d.o.o. odobrenje za rad u objektu prestalo 20. kolovoza 2016.

 

Dakle, s obzirom na utvrđene činjenice te uzevši u obzir iskaze stranaka te svjedoka u tijeku postupka sud je utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan.

 

U tijeku postupka je utvrđeno, a što slijedi i iz samog iskaza tužitelja, da je neovlašteno, nakon što su tvrtke T. d.o.o. i P. d.o.o. koje su prethodno bile u zakupu predmetnog poslovnog prostora, nastavio poslovanje osobno kao fizička osoba i to mimo legalnog puta, dakle ne u vidu d.o.o., obrta ili drugog legalnog načina poslovanja, nego je nakon što su tvrtke  P. d.o.o. i T. d.o.o. zbog odlaska u stečaj prestale s poslovanjem u tim prostorima nastavio osobno nelegalno poslovati, a da o tome nije obavijestio osobe s kojima su tvrtke P. d.o.o. i T. d.o.o. imale sklopljen ugovor o zakupu, a niti je dogovor o nastavku poslovanja ili svojoj započetoj djelatnosti postigao sa stečajnim upraviteljem istih tvrtki.

 

Tužitelj navodi da su obje tvrtke i P. i T. d.o.o. bile u posjedu tog prostora do kraja 5. mjeseca 2016. Tuženik navodi da je u tim prostorima prvo poslovao P. d.o.o., a nakon njega T. d.o.o., dok iz računa koje je P. G. dao u spis, a izdani su tijekom 6. i 7. mjeseca 2016. slijedi da su izdani od strane T. d.o.o., a uzevši u obzir i iskaz P. G. iz kojeg slijedi da je ispred lokala bila tabla T. d.o.o. te da pretpostavlja da je djelatnost obavljala T. d.o.o., dok i M. G. koji navodi da je bio zaposlenik T. d.o.o. navodi da od 4. mjeseca nije radio u T. d.o.o. te da je T. d.o.o. bila posljednja koja je imala u posjedu taj lokal, te uzevši u obzir činjenicu da je stečaj nad P. d.o.o. otvoren 12. travnja 2016., a T. d.o.o. 7. ožujka 2016., izvodi se zaključak da je tužitelj nastavio poslovanje budući da se izvodi zaključak da je T. d.o.o. bila posljednja u posjedu tog prostora, te se izvodi zaključak da je tužitelj nastavio osobno poslovanje u tom lokalu od 5. mjeseca kao što je i sam naveo, a sve uzevši u obzir da drugačije činjenice u tijeku postupka nisu niti dokazane. Zakupodavci P. i S. (mlađi) G. a niti tuženik do 21. srpnja 2016. nisu znali za početak obavljanja djelatnosti tužitelja u predmetnom poslovnom prostoru makar tužitelj tvrdi da su svaki dan tamo dolazili, međutim tužitelj nije dokazao da bi oni znali da upravo on osobno nelegalno u tim prostorijama posluje, a na što ukazuje i činjenica da je P. G.  tijekom 6. i 7. mjeseca 2016. sakupio račune u lokalu, a koji su glasili na T. d.o.o., te ukoliko se uzme u obzir da i nadalje vode ovršni postupak protiv T. d.o.o. radi iseljenja (dok je postupak u odnosu na P.d.o.o. obustavljen) kod ovog suda pod brojem Ovr-1077/15, te se zaključuje da isti nisu imali saznanje o tome da je u posjedu tog prostora osobno tužitelj te da tu posluje kao fizička osoba i to nelegalno mimo nekog legalnog zakonskog okvira i to sve do samog dana vraćanja u posjed predmetnog poslovnoga prostora, tj. do 21. srpnja 2016.

 

Makar su sve ključne činjenice koje su se trebale utvrditi u tijeku postupka razvidne i iz iskaza stranaka, također se navodi da i iz iskaza svjedoka i to Z. N. slijedi da mu je poznato da je tužitelj radio za šankom u tom lokalu, te da je po selu čuo da je lokal preuzeo tuženik ali mu nije poznat datum. Nisu mu poznate okolnosti oko vlasništva predmetnog lokala, a po selu je čuo priče da je vlasnik tuženik. Nije mu poznato kod koga je tužitelj bio u radnom odnosu. Iz iskaza svjedoka M. B. slijedi da mu je poznato da je tužitelj imao u zakupu taj lokal, da mu je prostor iznajmio tuženik, a što je čuo od samog tužitelja, a da bi opet u 7. mjesecu u posjed ušao tuženik, a što je čuo iz priča po selu. Ne zna tko je vlasnik objekta u kojem se nalazio predmetni lokal, dok mu je poznato da je u posjedu lokala nakon 7. mjeseca tuženik. Također iz pričanja tužitelja mu je poznato da su firme koje su vodile poslovanje u tom lokalu otišle u stečaj, te da je poslovanje tužitelj osobno vodio kao fizička osoba. Njemu je poznato da je tužitelj bio vlasnik firme T. d.o.o. i P. d.o.o. ali ne zna da li su one bile u zakupu. Također navodi da je znao pomagati tužitelju peći janjce i odojke a što je tužitelj radio za prijatelje, a što mu je ponekad znao platiti, i to iz vlastitog džepa, ne u vidu nekakvog računa. Svjedok M. G. također navodi da je tužitelj bio u zakupu tog objekta od 4. mjeseca 2016., a da je do onda to bila tvrtka T. d.o.o. koja je otišla u stečaj, ali ne zna tko je tužitelju iznajmio lokal, ali zna da je u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost. Ne zna da li je tužitelj radio na crno ili na drugi način, niti mu je poznato koju je funkciju tužitelj u tim firmama imao. Također ne zna tko je T. d.o.o. iznajmio taj lokal, niti tko je vlasnik tog objekta u kojem se lokal nalazi. Također navodi da je tuženik taj dan zaključao bravu na vratima lokala, pa pretpostavlja da je zamijenjena, ali zamjenu nije vidio. Također taj dan su zaštitari njemu i tuženiku rekli da se ne mogu dalje približavati lokalu. On navodi da je bio zaposlenik tvrtke T. d.o.o. do 4. mjeseca 2016., ali ne zna da li je tužitelj i nadalje bio njihov zaposlenik. Ne zna da li je tužitelj bio u toj firmi direktor. Nakon 4. mjeseca formalno nije radio u tvrtci T. d.o.o. i prestao je dolaziti na posao. Svjedok M. H. također navodi da mu je poznato da je u posjedu lokala do dana smetanja posjeda bio tužitelj osobno, ali ne zna da li su u posjedu bile tvrtke P. d.o.o. i T. d.o.o., ne zna na koji je način tužitelj vršio djelatnost, a također ne zna od kada je tuženik u posjedu tog lokala. Što se događalo 21. srpnja 2016. nije mu poznato, dok se po selu pričalo, a i od tužitelja je čuo, da je na lokalu izmijenjena brava, međutim ne zna tko ju je izmijenio. Pretpostavlja da je lokal tužitelju iznajmio tuženik, međutim papire o tome nije vidio. U lokalu je kao djelatnika viđao samo tužitelja. a kad je dolazio u lokal nije obraćao pažnju na račune pri plaćanju pića, a također mu je poznato da je tužitelj osobno nabavljao namirnice za lokal, dok iz iskaza svjedoka B. B. slijedi da mu je poznato da su P. i S. G. (mlađi) firmama T. d.o.o. i P. d.o.o. iznajmili ugostiteljski lokal koji je predmet postupka, te mu je poznato da su te firme otišle u stečaj u proljeće 2016., nakon čega je osobno poslovanje nastavio tužitelj, a što mu je sve poznato iz priča tužitelja, te se nije radilo o nikakvom regularnom poslovanju, ali ne zna da li je tužitelj u tim firmama bio direktor. Što se događalo 21. srpnja 2016. nije mu poznato, samo mu je tužitelj rekao da mu je bilo onemogućeno od strane tuženika da 21. srpnja 2016. uđe u prostor. Također mu je poznato da nakon što je otvoren stečaj nad T. d.o.o. i P. d.o.o. oni nisu u tom prostoru obavljali djelatnost, a što je po njegovom navodu bilo negdje u 2. ili 3. mjesecu 2016. Također navodi da je tužitelj osobno nabavljao namirnice za potrebe lokala, međutim ne zna da li je tužitelj bio zaposlenik T. d.o.o. ili P. d.o.o.

 

Nadalje, svjedokinja V. G.u svom iskazu navodi da joj je poznato da je firma T. d.o.o. negdje početkom 2016. prestala raditi u predmetnom prostoru, ali ne zna točno kada, a nakon toga je poslovanje započeo tužitelj i to na crno, te koliko je njoj poznato samo je tužitelj imao ključeve od lokala. Osobno je radio za svoj račun kao fizička osoba, a ona mu je povremeno pomagala po potrebi i dolazila kao ispomoć, također na crno, pa tako i neposredno prije predmetnog događaja. Nije se radilo o radnom odnosu ni o ugovoru o djelu. Navodi da je inače bila zaposlenica T. d.o.o. gdje je radila samo za vrijeme dok firma nije otišla u stečaj, dok stečajni upravitelj, koje nije nikad niti vidjela, nije nastavio djelatnost u stečaju. Neposredno prije 21. srpnja 2016. nije izdavala račune u poslovanju, nego je sve to vodio tužitelj, a pretpostavlja da se računi nisu niti izdavali. Ne sjeća se koji su bili natpisi pri ulazu u lokal, te nije bila prisutna događaju kad je tuženik ušao u prostor, a što je bilo negdje u 7. mjesecu 2016.

 

Iz iskaza zakupodavca P. G. slijedi da su tvrtke P. d.o.o. i T. d.o.o. s njim i bratom S. sklopile ugovor o zakupu u tijeku 2013., a koji je raskinut u 5. mjesecu 2015., s time da je prvo djelatnost obavljala tvrtka P. d.o.o., a nakon toga T. d.o.o., ali ne zna da li je djelatnost obavljao osobno tužitelj te ne zna da li je stečajni upravitelj nastavio poslovanje u T. d.o.o. nakon otvaranja stečaja, samo zna da je lokal radio dok ga oni nisu preuzeli, a na vratima je pisalo T. d.o.o., dok ne zna da li je pisalo da je u stečaju. Navodi da mu stečajni upravitelj nije rekao da T. d.o.o neće nastaviti djelatnost u tom lokalu, nego je to doznao dan, dva prije samog njihovog ulaska u prostor, tj. možda dan prije 21. srpnja 2016. Također, navodi da su ovlastili tuženika da obavlja u njihovo ime sve radnje radi povrata lokala u posjed ali ne zna da li je otac izmijenio bravu ili je imao ključ. Nije imao nikakvu spoznaju do ulaska u lokal da tužitelj osobno za svoj račun obavlja bilo kakvu ugostiteljsku djelatnost u tom lokalu, nego je cijelo vrijeme bio uvjeren da u prostoru posluje T. d.o.o., te predmetnog dana nije čuo da bi njegov otac tužitelju govorio da ne može taj prostor dalje osobno posjedovati, te nikakve komunikacije između tužitelja i njegovog oca toga dana nije ni bilo, a kod povrata lokala u posjed uz oca i njega bili su prisutni M. G., policija i zaštitari. Navodi da tužitelju nije bio dozvoljen ulaz 21. srpnja 2016., a uz oca je bila i zaštitarska tvrtka radi osobne sigurnosti te navodi da su nakon 21. srpnja 2016. on i brat u posjedu lokala, a sada tvrtka S. k. d.o.o. koja ima odobreno rješenje za rad, dok je firmi T. odobrenje za rad prestalo 20. kolovoza 2016. Znao je da je tužitelj zaposlenik T. d.o.o., što je zaključio po izdanim računima u lokalu na kojima je često znao vidjeti ime tužitelja, a računi su bili izdani za T. d.o.o. Kad je dolazio u lokal prije nego je isti vraćen zaticao je tamo V. G. i M. G. da rade kao konobari ali ne zna da li su oni bili i zaposlenici u T. d.o.o., iako su i oni često bili na računima kao izdavatelji. U spis je predao i par računa izdanih neposredno prije 21. srpnja 2016. iz kojih slijedi da su izdani u ime T. d.o.o. te su fiskalizirani. U suštini identičan iskaz je dao i zakupodavac S. G. (mlađi) koji je također iskazao da su dali ovlaštenje ocu za poduzimanje radnji radi povratka u posjed prostora dok je otac sam angažirao zaštitarsku tvrtku.

 

Dakle, uzevši u obzir sve iznijeto ispitani svjedoci nemaju neka posebna saznanja kada je tužitelj ušao u predmetni prostor i temeljem čega, te su im sve okolnosti mahom poznate iz pričanja samog tužitelja, osim svjedokinji V. G.koja je supruga tužitelja i koja mu je pomagala u poslovanju lokala na crno nakon što je isti uzeo u posjed, ali je i svima ostalima uglavnom poznato da je tužitelj osobno obavljao u tom prostoru djelatnost, a neki i znaju da je to bilo nelegalno, dakle mimo regularnih propisa, dok im okolnosti koje su se dogodile 21. srpnja 2016. nisu poznate.

 

U tijeku postupka je također utvrđeno da je tuženik posjed vratio zakupodavcima P. i S. G. (mlađem) temeljem punomoći koju su mu isti izdali 29. svibnja 2015., a također i temeljem usmenih naloga da poduzme sve radnje da se prostor vrati u posjed zakupodavcima.

 

Iz predmetnog se zaključuje da tuženik nije radnju vraćanja konkretnog poslovnog prostora u posjed zakupodavcima P. i S. G. (mlađem) poduzeo u svoje ime, već u njihovo ime i za njihov račun, a o čemu su se oba dvojica očitovali u tijeku postupka, a također i sam tuženik, a isto je također razvidno i iz izdane punomoći od 29. svibnja 2015. Doduše, ta punomoć se odnosi na poduzimanje pravnih radnji vezanih za otkaz ugovora, ali i poduzimanje svih radnji kako bi se temeljem tog ugovora taj prostor vratio u posjed stvarnim vlasnicima. Tu se napominje da prema mišljenju suda predmetna punomoć bi se odnosila u odnosu na poduzimanje svih radnji prema tvrtkama P. d.o.o. i T. d.o.o., a ne i prema tužitelju osobno, koji nije bio niti vlasnik, a niti direktor tih tvrtki. Međutim, u tijeku postupka je nedvojbeno utvrđeno da su P. i S. G. (mlađi) tuženiku dali i usmene naloge da im vrati u posjed predmetni prostor, a slijedom čega je u postupku utvrđeno da je tuženik ovlašten od P. i S. G. (mlađeg) u poduzimanju predmetne radnje vraćanja tog poslovnog prostora u posjed zakupodavcima.

 

Naime, iz iskaza tužitelja slijedi da je on započeo poslovati kao fizička osoba i to mimo svih legalnih okvira u predmetnom poslovnom prostoru nakon što su tvrtke T. d.o.o. i P. d.o.o. prestale tamo poslovati, a što je bilo do 5. mjeseca 2016., pa prema tome je započeo svoje poslovanje i posjed prostora kao fizička osoba te organizirao ugostiteljsku djelatnost mimo zakonski dopuštenih okvira od 5. mjeseca 2016. pa nadalje, iskoristivši situaciju da je bio u posjedu tog prostora kao djelatnik tvrtke T. d.o.o. U konkretnom slučaju je nedvojbeno također da je 21. srpnja 2016. tuženik u ime i za račun P. i S. G. (mlađega) ušao u predmetni poslovni prostor, po svojem navodu kroz sporedna vrata objekta, a slijedom čega se utvrđuje da je tužitelju kao posjedniku bez njegove volje oduzeo posjed, i to u ime i za račun P. i S. mlađeg G. jer nakon toga tužitelj više nije došao u posjed.

 

Čl. 27. ZV-a određuje da tko ima pravo na zaštitu posjeda smije svoj posjed zaštiti za vrijeme trajanja rokova iz čl. 21. st. 3. istog Zakona i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme ako je to nužno, jer bi sudska pomoć stigla prekasno a opasnost je neposredna, ali samo ako za zaštitu svoga posjeda ne primijeni silu veće jakosti nego je primjerena okolnostima (dopuštena samopomoć).

 

Međutim, uzevši u obzir činjenicu da je u vrijeme predmetnog događaja, odnosno 21. srpnja 2016., u posjedu predmetnog poslovnog prostora zapravo bila tvrtka T. d.o.o. kojoj je odobrenje za rad prestalo 20. kolovoza 2016., dakle nakon predmetnog događaja, a obzirom je utvrđeno da je tužitelj ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora od 5. mjeseca 2016., te nastavio osobno nelegalno poslovanje lokala mimo zakonskih okvira, a kako je i sam to naveo, izvodi se zaključak, a sukladno mišljenju drugostupanjskog suda, kako tužitelj u odnosu na tuženika i nalogodavce tuženika nije posjed stekao silom niti potajno, jer oni u vrijeme kada je tužitelj ušao u posjed prostora nisu bili posjednici istoga nego je to i nadalje bila tvrtka T. d.o.o., te stoga tuženik nije imao pravo na samopomoć.

 

Nadalje, čl. 20. st. 2. ZV-a propisano je da tko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed, dok je sukladno odredbi čl. 22. st. 1. i st. 2. istog Zakona, posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu.

 

Prema čl. 20. st. 3. istog Zakona ni osoba od koje je posjed pribavljen silom, potajno, odnosno prijevarom ili zlouporabom povjerenja, ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj prestane pravo na zaštitu posjeda.

 

Dakle, čin kojim se smeta tuđi posjed poduzet je samovlasno ako onaj koji ga je poduzeo nema za to ovlaštenje, tj. pristanak posjednika, niti je na to ovlašten neposredno zakonom, ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. Kako je već navedeno, predmetnog dana zakupodavci koji su tuženiku dali punomoć da poduzme sve radnje povrata objekta u njihov posjed, iako su vlasnici istog zapravo nisu bili i posjednici nego je u tom razdoblju, odnosno na dan 21. srpnja 2016. kada je nastupio čin smetanja, posjednik još uvijek bio zakupoprimac T.d.o.o., te stoga nisu mogli putem tuženika poduzeti radnju samopomoći radi povrata posjeda od tužitelja, bez obzira na to kakav je njegov posjed bio. Budući tuženik nije imao niti pristanak posjednika, niti je na to bio ovlašten neposredno zakonom ili odlukom suda, odnosno drugog tijela, utvrđeno je kako je sukladno čl. 20. st. 2. ZV-a samovlasno smetao tužiteljev posjed, te je slijedom navedenog, prema posljednjem stanju posjeda, tužbeni zahtjev osnovan, na način označen u izreci ovog rješenja.

 

Također, potrebno je spomenuti kako podaci o kaznenoj osuđivanosti tužitelja nisu relevantni za ovaj postupak smetanja posjeda jer nemaju veze sa strankama u postupku niti na bilo koji način mogu utjecati na rješenje pitanja smetanja posjeda, pa kaznene presude nisu niti analizirane. Iskazi svjedoka i stranaka su prihvaćeni u dijelu potrebnom za presuđenje. Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženika za preotvaranjem glavne rasprave obzirom da prema čl. 305 ZPP stranke nemaju pravo predlagati da se ponovno otvori glavna rasprava već predmetno isključivo ovisi o ocijeni suda. (tako i sudska praksa : Revx 295/13 od 2.10.2013.g.)

 

Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku razvidnim proizlazi obveza tuženog na naknadu troškova postupka tužitelju.

 

Osnovani trošak tužitelja sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema VPS-u od 5.000,00 kuna odnosi se na jednokratnu nagradu za zastupanje u iznosu od 2.000,00 kuna (Tar. br. 7.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa) te pripadajući PDV 25% u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 42 Tarife).

 

Ukupno osnovana nagrada tužitelja iznosi 2.500,00 kuna koju se obvezuje platiti tuženik, a na koju tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od objave presude, tj. od 16.2.2022. pa do plaćanja.

 

                                                        U Čakovcu  16.2. 2022.

 

      Sutkinja:

 

Nataša Miletić

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dostave iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (NN br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

 

O tom obavijest:

1. pun. tužitelja Mi. K., odvjetnik iz Z.
2. tuženik (nasljednica po skrbnicu a on po punomoćniku)