1

Poslovni broj 72:Gž-3796/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 72 Gž-3796/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ines Kovačević kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja R. H. (OIB …), zastupane po ODO Z., protiv tuženika D. B. (OIB …) iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik P. C., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4880/21-35 od 4. listopada 2021., dana 14. veljače 2022.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu , poslovni broj P-4880/21-35 od 4. listopada 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

 

“ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju, putem računa D. n. d.o.o. iznos od 11.240,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02.07.2015. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (04.10.21.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.”

 

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ,zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da Županijski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba tuženika je neosnovana.

 

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ,nije utvrđeno da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53//91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19  dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

5. U ovom predmetu prvostupanjski sud je pod poslovnim brojem P-2281/20 donio presudu od 13. siječnja 2021. koja je u dijelu pod točkom I izreke postala pravomoćna  a kojom je utvrđeno da je tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos od 44.961,08 kn na ime pravnog instituta stjecanja  bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje ZOO) jer je tuženik zadržao dio zakupnine koja pripada tužitelju s osnova njegovog suvlasničkog dijela u 1/4 dijela a s obzirom da je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da su stranke suvlasnici poslovnog prostora u prizemlju zgrade u Z., …, a koji ima ukupnu površinu 65,18 m2 i to tužitelj u 1/4 dijela a tuženik u 3/4 dijela, te je utvrđeno da je tuženik u vremenskom razdoblju od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2016. poslovni prostor dao u zakup u cijelosti te je za cijeli poslovni prostor ubirao zakupninu a na što nije imao pravo imajući u vidu dio suvlasništva tužitelja.

 

6. Stoga žalbeni navodi tuženika u ovom žalbenom postupku a koji se odnose na točku I izreke prvostupanjske presude pod poslovnim brojem P-2281/20  od 13. siječnja 2021. koja je postala pravomoćna ne mogu biti predmet ovog žalbenog postupka jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

 

7. Nadalje rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-835/2021 od 28. travnja 2021. je ukinuta prvostupanjska presuda, poslovni broj P-2281/20-22 od 13. siječnja 2021. u dijelu pod točkom II izreke a kojom je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 11.240,25 kn te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje.

 

8. U nastavku postupka prvostupanjski sud  donosi presudu  kojom nalaže tuženiku isplatu iznosa od 11.240, 00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom  od 2. srpnja 2015. do isplate a koji iznos predstavlja PDV na pravomoćno dosuđeni iznos od 44. 961,08 kn .

 

9. Stoga predmet ovog žalbenog postupka jest da li tužitelju na već pravomoćno dosuđeni iznos na ime zakupnine od 44.961,08 kn pripada i iznos od 11.240,25 kn na ime PDV-a sa pripadajućim kamatama  od 2. srpnja 2015.

 

10. Međutim kao što je naprijed navedeno žalbenim navodima tuženik osporava da je u obvezi isplatiti iznos od 44.961,08 kn na ime instituta stjecanja bez osnove   a koji žalbeni navodi ne mogu biti predmet ovog žalbenog postupka.

 

11. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da tužitelj temeljem pravomoćne sudske odluke  ima pravo s osnova stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a na 1/4 dijela ostvarene zakupnine po tuženiku a što prema srednjem tečaju eura prema kunama odgovara iznosu od 44.961,08 kn to je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo  na pravomoćno dosuđeni iznos od 44.961,08 kn obračunati i zatražiti iznos PDV-a.

 

12. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da kod instituta vraćanja stečenog bez osnove vjerovnik ima pravo i na plaćen porez na dodanu vrijednost i u slučaju kada isti još eventualno nije plaćen jer ga to ne oslobađa zakonske obveze plaćanja predmetnog poreza te stoga dužnik kod stečenog bez osnove je dužan vratiti i porez budući  se i za njega okoristio čak i da nije plaćen a u ovom konkretnom slučaju tužitelj ne dokazuje da je isti plaćen.

 

13. Upravo ovakav pravni stav je izražen u recentnoj sudskoj praksi (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev x 957/17).

 

14. Nadalje prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tužitelj  osoba definirana čl. 6. st. 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/13, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/2 – u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) a prema odredbi čl.5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 1/21), a u vezi s čl. 6. st. 5. Zakona o PDV-u tužitelj postaje obveznikom PDV-a kada obavlja gospodarsku djelatnost iz čl. 6. st. 2. Zakona o PDV-u koja uključuje i djelatnost iskorištavanja materijalne ili nematerijalne imovine (najam, zakup i dr.) u opsegu koji nije zanemariv.

 

15. Naime prema čl. 5. t. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ako tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, komore te druga tijela s javnim ovlastima koja se prema članku 6. stavku 5. Zakona ne smatraju poreznim obveznicima, obavljaju djelatnosti ili transakcije u okviru svog djelokruga ili ovlasti, a neoporezivanje tih djelatnosti bi dovelo do znatnog narušavanja načela tržišnog natjecanja, Porezna uprava će rješenjem utvrditi da su porezni obveznici za te djelatnosti a prema st. 2. predmetnog članka u slučaju da tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, komore te druga tijela s javnim ovlastima obavljaju djelatnosti iz Dodatka I. Zakona smatrat će se poreznim obveznicima kao i za djelatnosti iskorištavanja materijalne ili nematerijalne imovine (najam, zakup i slično), osim ako ih obavljaju u zanemarivom opsegu.

 

16. Nadalje ovdje valja uzeti u obzir odredbu dijela čl.6.st.5.Zakona o PDV-u a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud koja propisuje "Ako bi obavljanje tih djelatnosti, kao da nisu porezni obveznici, dovelo do znatnog narušavanja načela tržišnog natjecanja kod obavljanja takvih djelatnosti ili transakcija, ta se tijela smatraju poreznim obveznicima u vezi s tim djelatnostima ili transakcijama".

 

17. Prema tome pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj obveznik plaćanja PDV-a jer se ne radi o djelatnosti koja bi bila zanemariva a tužitelj je odlukama Vlade RH osnovao trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o. s ciljem upravljanja imovinom u vlasništvu tužitelja i to posebno za upravljanje i raspolaganjem fondom stanova i poslovnih prostora od komercijalne djelatnosti pa je stoga uvažavajući citiranu odredbu čl. 6. st. 5. Zakona o PDV-u  tužitelj obveznik PDV-a.

 

18. Također pravilno je sud primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a prema kojoj tuženi kao nesavjestan stjecatelj je dužan na dosuđeni iznos od 11.240,25 kn platiti kamatu od dana stjecanja .

 

19. Slijedom navedenog  prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je uvažavajući sve naprijed navedene odredbe dosudio tužitelju iznos od 11.240,25 kn na ime PDV-a na već pravomoćno dosuđeni iznos od 44.961,08 kn.

 

20. Kako je prvostupanjska odluka pravilna i zakonita valjalo je na temelju odredbe čl.368.st.1.ZPP-a  odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

 

U Zagrebu, 14. veljače 2022.

 

Sudac:

Ines Kovačević