Poslovni broj: 47 Pž-4006/2021-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4006/2021-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, protiv tuženika GRAD R., R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2021-70 od 11. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2022.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-74/2021-70 od 11. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Pazinu je prihvatio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je tužiteljica vlasnica nekretnina označenih kao k.č. ..., šuma, površine 2305 m2, k.o. R., u 1/1 dijela, te k .č. ..., šuma, površine 23695 m2, k.o. R., u 1/1 dijela, slijedom čega je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva uz istovremeni upis prava vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama. Naloženo je tuženiku tužiteljici naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 5.250,00 kn.

2. Prvostupanjski sud je utvrdio da su na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90; dalje: ZID ZŠ/90), predmetne nekretnine činile šumu i šumsko zemljište pa su po zakonu postale tužiteljičino vlasništvo. Pobijanu presudu prvostupanjski je sud utemeljio na odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 54/83, 32/87, 47/85, 41/90, 52/90 – pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93, 76/93, 29/94, 76/99, 8/00, 13/02, 100/04, 160/04) i čl. 6. st. 1. ZID ZŠ/90.

3. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu navodeći da ga je prvostupanjski sud onemogućio u raspravljanju i da činjenice nisu potpuno utvrđene, jer je odbio izvesti dopunsko vještačenje. Naime, tuženik je predložio vještačenje s obzirom na zakonom propisanu površinu od 10 ari da bi se zemljište smatralo šumom (čl. 5. st. 1. Zakona o šumama). Prvostupanjski sud je zaključio da su obje nekretnine na dan 16. listopada 1990. činile šumu, mada nije utvrđeno u kojoj je površini put i vještačenje o tome ne daje odgovor. Uz navedeno, prvostupanjski sud je zanemario činjenicu da je nekretnina oznake k.č.br. ... k.o. R., upisana kao pašnjak.
Predlaže da ovaj sud presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužiteljica nije odgovorila na tuženikovu žalbu.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ovoj pravnoj stvari, raspravlja se i odlučuje o tužbenom zahtjevu za utvrđenje tužiteljičinog prava vlasništva na nekretninama, u odnosu na koje tužiteljica tvrdi da su u njenom vlasništvu na temelju zakona. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu odlučio na osnovi potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, da tuženika nije onemogućio u raspravljanju, te da rezultati izvedenih dokaza upućuju na osnovanost tužiteljičine tvrdnje o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona. Dokaznim su postupkom identificirane sporne čestice kako u pogledu naravi tako i površine, a na rezultate provedenih dokaza (naročito vještačenja) nije bilo primjedbi.

8. Sukladno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990. (izmijenjena odredba čl. 18. Zakona o šumama), šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske (osim onih u privatnom vlasništvu), u vlasništvu su države.

9. Odredbom čl. 5. Zakona o šumama propisano je da se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od deset ari. Šumom se ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do deset ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima. Šumskim zemljištem smatra se zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

10. Za tužiteljičino pravo vlasništva nad šumama i šumskom zemljištu na teritoriju Republike Hrvatske, moraju se kumulativno ispuniti dvije pretpostavke: a). da se ne radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu i b). da se radilo o šumi ili šumskom zemljištu na površini većoj od deset ari. Čak i kad je to zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo nad kojim je određena pravna osoba imala pravo korištenja, ta pravna osoba nije mogla u postupku pretvorbe steći vlasništvo na tom zemljištu. Dakle, ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta, jer to Zakon ne propisuje niti je kao osnova za stjecanje prava vlasništva ili za promjenu pravnog statusa zemljišta to propisano.
To nadalje znači da su šume i šumsko zemljište koje su se na dan 16. listopada 1990. nalazile u društvenom vlasništvu, neovisno o tome nalaze li se u zoni građevinskog zemljišta ili izvan toga, postale na temelju zakona vlasništvo Republike Hrvatske.

11. Pritom valja naglasiti i to da je šuma određena prema kulturi i irelevantno je nalazi li se unutar ili izvan zone građevinskog zemljišta. Problem može biti s određivanjem šumskog zemljišta. No, s obzirom na to da je Zakon o šumama prije 1990. propisivao da se sve šume i šumska zemljišta vode upisani u šumsko- gospodarskoj osnovi, a da je kriterij za utvrđenje šumskog zemljišta činjenica da se kao takvo vodilo upisano u toj šumskogospodarskoj osnovi kod nadležne uprave šuma - razgraničenje treba temeljiti na tome je li se nekretnina vodila upisana u šumskogospodarskoj osnovi na dan 16. listopada 1990., odnosno je li obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno šumsko-gospodarstvenom osnovom Hrvatskih šuma d.o.o.

12. U konkretnom slučaju, riječ je o dvije nekretnine ... i ... k.o. R.. U odnosu na obje čestice, u zemljišnoj knjizi upisano je da je riječ o šumi. Okolnost što se jedna od čestica (k. č. ...) u katastru vodi kao pašnjak, u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje identifikaciju i narav te čestice, uzimajući u obzir ne samo podatke iz zemljišne knjige već i rezultate dokaznog postupka (uviđaj na licu mjesta, nalaz i mišljenje sudskog vještaka).

13. U ponovljenom prvostupanjskom postupku, prvostupanjski je sud bio dužan otkloniti povredu postupka i postupiti sukladno uputi iz odluke ovog suda, kako u primjeni odredbe čl. 10. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/95, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17), tako i u primjeni odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o šumama. Pritom je naglašeno da samim time što za dio nekretnina vještak nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je na dan 16. listopada 1990. i taj dio bio šuma, to ne znači da ona ne predstavlja šumu.
Naime, na osnovi Zakona je potrebno da se na površini većoj od 10 ari zemljišta nalazi šuma, da bi se ono smatralo šumom.

14. Rezultati dokaznog postupka potkrepljuju zaključak prvostupanjskog suda o statusu spornih nekretnina i o tužiteljičinom vlasništvu. S obzirom na tuženikove prigovore, proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične i šumarske struke te je utvrđeno:

- k. č. ..., k.o. R. ima površinu od 2305 m2, u naravi je nekretnina obrasla drvećem (fotografija gore na str. 55 u nalazu i mišljenju mjerničnog vještaka M. B. od 10. prosinca 2017.). Uz južnu granicu prema k.č. ... nalazi se prolaz u širini od 5 m i dužini od 70 m. Preklop katastarskog plana na digitalnom ortofotu za tu nekretninu priložen je na str. 59. nalaza i mišljenja mjerničnog vještaka iz kojeg je vidljivo da ta čestica u najvećem dijelu čini dio šume kraj groblja.

- k. č. ..., k.o. R. ima površinu od 23695 m2, u naravi je nekretnina obrasla drvećem (fotografija gore str. 56. u nalazu i mišljenju mjerničnog vještaka
M. B. od 10. prosinca 2017.). Na dijelu te čestice nalazi se očišćen prolaz uz jugozapadnu granicu, širine 20 m i dužine 150 m (fotografija dole na str. 56-58 spisa). Preklop katastarskog plana na digitalnom ortofotu za tu nekretninu priložen je na str. 60 nalaza i mišljenja mjerničnog vještaka iz kojeg je vidljivo da ta čestica u većem dijelu čini dio velike šume.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda i o tome da nije bilo potrebe provoditi dopunsko vještačenje, uzimajući u obzir sadržaj zakonskih odredaba i rezultate provedenih vještačenja. Naime, obje čestice u naravi su šume, s time da se na rubnom dijelu k.č. ... širine 5 metara i duljine 70 metara (350 m2) proteže prolaz očišćen od šumskog raslinja, kao što je slučaj s rubnim dijelom k.č. ... širine 20 m i duljine 150 m (3000 m2). Sudski vještak T. M. B. je utvrdila da su čestice na dan 16. listopada 1990. predstavljale šumu, odnosno šumsko zemljište, s time što u odnosu na dio tih čestica gdje je uviđajem utvrđeno da se danas prostire prolaz, ona nije bila u mogućnosti to sa sigurnošću utvrditi. Inače, riječ je o borovim šumama starosti preko 50 godina.

16. Slijedom svega iznijetog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su obje nekretnine na dan 16. listopada 1990. činile šumu i da su postale tužiteljičino vlasništvo, jer se na površini većoj od 10 ari nalazi šuma (čl. 5. st. 1. Zakona o šumama). Okolnost da se obje nekretnine nalaze u šumsko-gospodarskoj osnovi „priobalne šume R.“ i da su obuhvaćene programima gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, nije dovedeno u pitanje.

17. Odluci o troškovima postupka tuženik argumentirano nije ni prigovorio, a prvostupanjski je sud i tu odluku valjano obrazložio, navođenjem radnji za koje tužiteljici priznaje troškove, u kojem iznosu i po kojoj osnovi.

18. Slijedom navedenog, pobijana presuda je potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP).

Zagreb, 10. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić