Broj: Gž-1450/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz K., OIB:…, zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-5120/12-71 od 5. travnja 2018., dana 4. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-5120/12-71 od 5. travnja 2018.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika potraživao isplatu iznosa od 61.750,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev da mu nadoknadi parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn.

Protiv navedene presude pravovremeno se žali tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu ukinuti.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na tjelesno i duševno zdravlje te povredu dostojanstva tijekom izdržavanja kazne zatvora, za vremensko razdoblje od 20. srpnja 2009. do utuženja, a u kojemu je  tužitelj boravio u Zatvoru u P. (od 6. ožujka 2009. do 15. ožujka 2012.) te u Kaznionici u L. (od 15. ožujka 2012. do utuženja).

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

Odmah uvodno je za istaknuti kako, neovisno o činjenici što je tužitelj u tužbi iznio okolnosti koje se odnose na cijelo razdoblje izdržavanja kazne od 1992. pa nadalje, predmet spora se odnosi na vremensko razdoblje od 20. srpnja 2009. pa nadalje, kako je tužitelj naveo u podnesku od 3. ožujka 2014. (list 36 spisa), odnosno među strankama je prijeporno je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti za vrijeme boravka tužitelja u Zatvoru u P. i Kaznionici u L.

Naime, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. st. 1. ZPP-a).

U ovoj fazi postupka među strankama je prijeporno je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti, uzimajući u obzir objektivne okolnosti prekapacitiranosti kaznionice i uvjete boravaka tužitelja na izdržavanju kazne zatvora.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka odbio tužbeni zahtjev, s obrazloženjem da duševna bol koju tužitelj trpi zbog nedovoljnog prostora spavaonice ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, a sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice da ne predstavlja niti oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tužene prema tužitelju kao zatvoreniku, kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti iz članka 19. u vezi sa člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11.,78/15. i 29/18.; dalje: ZOO).

Ovo stoga što je tužitelju omogućavanjem kretanja tijekom dana, kao i mogućnošću korištenja drugih sadržaja, nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici (tužiteljeva soba nije bila zaključana, bio je radno angažiran, postojale su mnogobrojne aktivnosti kojima se mogao baviti u slobodno vrijeme, sanitarni čvorovi su bili izdvojeni od soba, topla i hladna voda su bile dostupne tijekom cijelog dana).

Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da niti iz iskaza samog tužitelja ne proizlazi da bi kod njega nastale kakve posljedice zbog uvjeta boravka u Zatvoru u P. i Kaznionici u L. u vidu pogoršanja zdravstvenog stanja, psihičkog poremećaja, straha ili slično, a tužitelj da nije na drugi način ni pokušao dokazati svoje tvrdnje da su uvjeti smještaja doveli do psihičkih smetnji ili bilo kakvih posljedica po njegovo duševno zdravlje. Tužitelj da u iskazu niti ne navodi da je došlo do bilo kakvog osjećaja koji bi u sebi sadržavao elemente duševne boli izazvane prostornim i organizacijskim uvjetima izdržavanja kazne. Slijedom navedenoga, čak ako je istih objektivno moglo i biti kao posljedica primjerice čekanja na red za korištenje WC-a ili veće gužve u sobi, sud je smatrao kako isti ne bi bili takvog intenziteta i trajanja da bi opravdavali dosuđivanje pravične novčane naknade.

Ovakav zaključak suda prvog stupnja u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Da bi, naime, u konkretnom slučaju, bilo opravdano dosuditi naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tijekom izdržavanja kazne zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potrebno je raspraviti činjenice:

a) je li površina ćelija/soba u kojima je tužitelj boravio bila ispod standarda od 3 m2, određenog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 14/02., 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija);

b) je li tužitelj nije mogao redovito zadovoljavati svoje higijenske potrebe;

c) je li tužitelj mogao boraviti na svježem zraku i koristiti slobodno vrijeme (bilo na otvorenom ili u prostorijama samog zatvora),

te, uz sve naprijed navedeno, i utvrditi jesu li i koliko čimbenici eventualno kompenzirali smještaj tužitelja u ćelijama s površinom manjom od 3m2 po osobi (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-181/2017 od 19. travnja 2018.).

U konkretnoj situaciji, iz rezultata provedenog dokaznog postupka zaista proizlazi kako je tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u P. (od 6. ožujka 2009. do 15. ožujka 2012.) te u Kaznionici u L. (od 15. ožujka 2012. do danas), većim dijelom boravio u sobama neodgovarajuće veličine.

Međutim, navedeno je kompenzirano ostalim čimbenicima. Ovo stoga što je tužitelju, kako je to već naprijed navedeno, bilo omogućeno kretanje tijekom dana, njegova soba nije bila zaključana, bio je radno angažiran, sanitarni čvorovi su bili izdvojeni od soba, topla i hladna voda su bili dostupni tijekom čitavog dana.

Naknada štete zbog boravka u neadekvatnim uvjetima u zatvoru, odnosno zbog povrede dostojanstva osuđenika iz članka 25. Ustava Republike Hrvatske, poseban je oblik naknade štete koji ne podliježe klasičnom utvrđivanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete. Dostojanstvo ima i subjektivan element koji se dokazuje saslušanjem tužitelja.

Sam iskaz tužitelja predstavlja odraz njegovog osobnog dojma glede uvjeta boravka na izdržavanju kazne zatvora te se isti u većem dijelu ne poklapa sa iskazima saslušanih svjedoka.

Nadalje, tužitelj svoje navode da su uvjeti boravka u zatvoru ostavili traga na njegovo psihičko zdravlje nije dokazao odgovarajućim dokaznim sredstvima (npr. nalazom psihijatra, vještačenjem i sl.), a glede zdravstvene zaštite, pravilno je sud prvog stupnja konkludirao kako tužitelj nije dokazao da bi upravo boravak u zatvoru odnosno neki propust vezan uz isto doveo do toga da mu se pojačano kvare zubi i do potrebe izrade proteze.

Ovdje je za napomenuti kako je općepoznata činjenica kako sa starenjem ljudi raste i mogućnost kvarova te gubitka zubiju, a sustav primarne stomatološke zaštite u Republici Hrvatskoj omogućava svim pacijentima preglede uz određene liste čekanja, slijedom čega tvrdnja tužitelja da mu svi stomatološki pregledi na koje je upućivan i na koje je odlazio nisu dovoljni, ne ukazuje na neodgovarajuće postupanje tuženice.

Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud osnovano odbio zahtjev tužitelja za naknadom štete, pravilno primijenivši materijalno pravo, jer i prema ocjeni ovoga suda konkretni uvjeti boravka tužitelja u Zatvoru u P. i Kaznionici u L. u utuženom razdoblju ne ukazuju da je tužitelj bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode, pa tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete.

U odnosu na žalbene navode o nužnosti  i vezanosti suda u ovom postupku na odluke Ustavnog suda RH i presude Europskog suda za ljudska prava, za koje žalitelj ističe da predstavljaju izvor prava u Republici Hrvatskoj, valja reći kako je sud u građanskom parničnom postupku dužan raspraviti sva činjenična i pravna pitanja te nakon ocjene rezultata raspravljanja donijeti odluku o osnovanosti  tužiteljeve tvrdnje da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu.

Slijedom navedenog, činjenični supstrat u ni jednom drugom predmetu  bez obzira da li se radi o presudi Ustavnog suda ili Europskog suda za ljudska prava, ne može biti obvezujući za sud u ovom konkretnom parničnom postupku.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je isti pravilno izračunat, primjenom odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

Slijedom svega iznijetog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 4. srpnja 2019.