- 1 -              Rev 1551/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1551/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., R. M. B. i L. M., odvjetnicima iz P., protiv tuženice L. D. iz P., koju zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica iz P., radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2885/2014-2 od 16. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1486/07-105 od 12. lipnja 2013., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja N. S., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1486/07-105 od 12. lipnja 2013. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je suvlasnik u 1/2 dijela trosobnog stana na I. katu, ukupne površine 70,75 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika i hodnika, a nalazi se u zgradi u P., ..., sagrađenoj na k.č.br. ..., poduložak ... k.o. P., te da se naloži tuženici da tužitelju izda ispravu podobnu za upis njegovog vlasničkog prava na navedenoj nekretnini, u protivnom da će istu ispravu zamijeniti presuda. Nadalje, djelomično je usvojen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici da tužitelju isplati novčani iznos od 48.314,69 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. travnja 2013. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5%-tnih poena, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za isplatom i to iznosa od 183.016,87 kuna. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 24.394,87 kuna, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 75.457,00 kuna te zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 65.749,63 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2885/2014-2 od 16. veljače 2015., odbijene su žalbe tužitelja i tuženice te je potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude (u kojem nije uspio u sporu) reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

7. Nije ostvarena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji navodi da je počinjena time što "(…) sud, u situaciji kada između više izvedenih dokaza postoji kolizija ili nepodudarnost u bitnim elementima nije obrazložio zašto određene dokaze prihvaća i koje je pravno relevantne činjenice uz pomoć tih dokaza utvrdio (…)".

 

7.1. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju tužitelj ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

7.2. Tužitelj pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje novog vještačenja po vještaku graditeljstva i da je tim što je takve prijedloge odbio počinio bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

7.3. Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

7.4. U konkretnom slučaju tužitelju je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već tim što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni. Okolnost što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i zahtijevao i što je zbog toga nezadovoljan, ne opravdava prigovor o počinjenoj postupovnoj povredi.

 

7.5. Kad sud odluči da nije potrebno provoditi predloženi dokaz dužan je obrazložiti odluku o odbijanju prijedloga valjanim razlozima. U konkretnom slučaju sudovi su to i učinili jer su zaključili da je predmet spora dovoljno raspravljen te da se s provedenim dokazima i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu pa da nije potrebno provoditi još i dokaz vještačenjem po novom vještaku graditeljstva.

 

8. Nije osnovan ni prigovor tuženika pravilnosti primijenjenog materijalnog prava.

 

9. Predmet spora je utvrđenje izvanbračne/bračne stečevine stranaka i to trosobnog stana u zgradi u P., ..., sagrađenoj na k.č.br. ..., poduložak ... k.o. P., te eventualno kumulirani zahtjev za isplatom na ime ulaganja u predmetni stan u iznosu od 221.341,56 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su stranke sklopili brak ... u P.;

- da je brak stranaka razveden presudom Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj P-3530/06-9 od 15. svibnja 2007.;

- da su stranke i prije zaključenja braka bili u vezi;

- da je tuženica upisana kao vlasnica predmetnog stana;

- da je tuženica stekla predmetni stan temeljem ugovora o kupoprodaji od 2. kolovoza 1999., a koji je zaključen sa I. Š. (djedom tuženice);

- da vrijednost izvršenih ulaganja u stan u periodu od 2000. do 2003. godine zajedno sa PDV, uzimajući u obzir amortizacijski vijek, iznosi 96.649,38 kuna.

 

11. Sudovi su polazeći od navedenih utvrđenja zaključili da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu tuženice jer ga stekla darovanjem od djeda (neovisno o formalnom sklopljenom kupoprodajnom ugovoru) te da stranke u vrijeme stjecanja nekretnine nisu bile u izvanbračnoj zajednici. Ujedno zaključuju da su stranke zajedničkim ulaganjem od 96.649,38 kuna adaptirale predmetni stan pa nalažu tuženici isplatiti tužitelju polovicu od navedenog iznosa.

 

12. Sporno je pitanje da li su stranke prije sklapanja braka živjele u izvanbračnoj zajednici od 1996., pa posljedično pravo tužitelja na nekretnini stečenoj u vrijeme izvanbračne zajednice. Ujedno je sporna visina ulaganja u adaptaciju predmetnog stana.

 

13. U našem pravom sustavu u odnosu na učinke stjecanja imovine izvanbračna zajednice je izjednačena s bračnom (Zakon o braku i porodičnim odnosima - "Narodne novine", broj 51/89, Obiteljski zakon - "Narodne novine", broj 162/98, 116/03 – dalje u tekstu: ObZ).

 

13.1 Odredbom čl. 3. ObZ određeno je da izvanbračna zajednica pretpostavlja životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

13.2. Dakle, Obiteljski zakon nije naveo što se smatra trajnijom zajednicom života, pa se o tome morati odlučivati od slučaja do slučaja. Pritom valja imati u vidu da se radi o takvoj zajednici u kojoj postoji trajnija emocionalna, ekonomska i egzistencijalna zajednica izvanbračnih partnera.

 

14. Tužitelj u reviziji u bitnom osporava utvrđenje sudova da stranke nisu živjele u izvanbračnoj zajednici bez obzira što je u trenutku stjecanja nekretnine tuženica bila trudna te je u zahtjevu od 29. prosinca 1997. za otkup stana predan G. P. (u koji je tužitelj bespravno uselio) navedeno da su zaručnici.

 

14.1. Naime, nije sporno da su stranke bile u ljubavnoj vezi od 1996. Međutim, da bi neka veza mogla biti kvalificirana kao izvanbračna zajednica nužno je utvrditi postojanje određenih kvaliteta te veze. Po stajalištu ovoga suda, izvanbračnu zajednicu karakterizira trajnost životnog zajedništva uz viši stupanj emocionalne i ekonomske povezanosti izvanbračnih drugova, te uzajamna prava i dužnosti. U konkretnoj situaciji, utvrdivši da je tuženica kao djevojka posjećivala tužitelja u njegovom stanu, da je povremeno prespavala i boravila u tom stanu, ali da u tome periodu do svoje trudnoće u stanu nije živjela u smislu kontinuiranog boravka u namjeri stanovanja, već je tijekom 1996., 1997. i 1998. pa sve do listopada 1999. tužena živjela u stanu sa djedom na adresi ..., o kojem je brinula i imala prijavljeno prebivalište, sudovi pravilno utvrđuju da se navedena zajednica ne može okarakterizirati kao izvanbračna zajednica.

 

14.2. Dakle, pravilno nižestupanjski sudovi utvrđuju da se veza stranaka ne može izjednačiti sa izvanbračnom zajednicom pa posljedično stan stečen tijekom 1999. predstavlja posebnu imovinu tuženice.

 

15. Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili, a nakon provedenog postupka i provedenog vještačenja, da su stranke uložile iznos od 96.649,38 kuna u adaptaciju stana za vrijeme trajanja bračne zajednice, a u stjecanju koje imovine da je njihov doprinos podjednak (svakog za po 1/2 dijela), a sve sukladno odredbi čl. 249. ObZ. U skladu s tim tužitelju pripada 1/2 uloženih sredstava – 48.324,69 kuna, koliko mu je i dosuđeno.

 

15.1. Takav zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan jer su stranke u navedenom razdoblju zajedno živjele, radile i privređivale te je doprinos stranaka ukupno gledajući bio podjednak u stjecanju predmetne imovine.

 

15.2. Nadalje, nižestupanjski sudovi odredili su novčanu vrijednost ulaganja u adaptaciju stana nakon provedenog vještačenja, osnovnog i dopunskog nalaza vještaka građevinske struke kojima su, u bitnom, otklonjene sve primjedbe stranaka.

 

15.3 Kad tužitelj u reviziji osporava ova utvrđenja sudova, on osporava utvrđene relevantne činjenice (u odnosu na pomoć jednog bračnog druga drugome u radu i domaćinstvu). Prigovori činjenične naravi ne mogu se isticati u revizijskoj fazi postupka (čl. 385. ZPP).

 

16. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji tužitelj ističe u reviziji pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP o ovom dijelu revizije tuženika odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. veljače 2022.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.