Poslovni broj: 7 Pž-1833/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-1833/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja P. C.. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž.&partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika K. L., vl. obrta V. C., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 35.981,24 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-131/2020-9 od 21. prosinca 2020., 8. veljače 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-131/2020-9 od 21. prosinca 2020. u točkama I. i III. izreke.

 

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.605,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. M. iz Š. poslovni broj Ovrv-4400/2015 od 22. rujna 2015. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 35.981,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2015. do isplate i naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.137,26 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2015. do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn (točka II. izreke) te je tuženiku naložen da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.255,00 kn (točka III. izreke).

 

2. Prvostupanjski sud je utemeljio svoju odluku na odredbama čl. 2. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) jer je zaključio da su se ispunili uvjeti iz čl. 4.1. Ugovora o prihvaćanju kartice od 8. srpnja 2014. za povrat sredstava koji je tužitelj platio korisnici kartice na temelju prihvaćene reklamacije o nedozvoljenom utršku/transakciji, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) održao na snazi platni nalog za iznos od 35.981,24 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određenim sukladno odredbi čl. 183. i čl. 29. st. 1. ZOO-a. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

3. Protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 35. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“ broj: 133/09, 136/12 i 66/18) koji je bio na snazi u trenutku nastanka prijepora između stranaka, a kojom je propisana odgovornost pružatelja neautorizirane platne transakcije. U konkretnom slučaju tuženikova klijentica u svojoj reklamaciji tužitelju nije nigdje navela da se radilo o neautoriziranoj platnoj transakciji, već je platna transakcija u cijelosti autorizirana u skladu s tužiteljevim pravilima te je tužitelj kao pružatelj usluga naplatio svoje usluge i prihvatio reklamaciju klijentice tuženika bez obzira što se radilo o autoriziranoj platnoj transakciji, ne ispitujući pritom ispunjenje pretpostavki iz čl. 37. i 38. Zakona o platnom prometu. Pozivajući se na odredbu 8.2.1. „no show“ rezervacije ili otkaza rezervacije Ugovora o prihvaćanju kartica od 8. srpnja 2014., navodi da je prvostupanjski sud u dijelu u kojem utvrđuje da „iz postupanja tuženika na poziv tužitelja je vidljivo da tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tuženik postupao sukladno odredbama Ugovora“ počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su činjenična utvrđenja u proturječju sa sadržajem izvedenih dokaza – prijevoda e-mail poruka s engleskog na hrvatski izmijenjenih između tuženice i klijentice (korisnice kartice). Ujedno ističe da je tuženica odjavila obrt 9. siječnja 2018., a tužitelj nije uskladio tužbu s promijenjenim stanjem pa smatra da je zbog toga izreka presude nejasna i da je sporna pasivna legitimacija. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik ističe da je takva odluka nepravilna jer parnični i ovršni trošak čine jedinstveni trošak, slijedom čega ovršni trošak ne može biti dijelom platnog naloga. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj pobija tuženikove žalbene navode kao neosnovane. Smatra da za donošenje odluke nisu odlučni tuženikovi žalbeni navodi o propustu prvostupanjskog suda da primijeni odredbe Zakona o platnom prometu jer je prijepor između stranaka o tome je li tuženica postupila u skladu s Ugovorom o prihvaćanju kartica. Tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tuženik postupao u skladu s odredbom čl. 8.2.1. Ugovora pa se reklamacija korisnika kartice sukladno odredbi čl. 5. Ugovora smatra opravdanom, a iz kojeg razloga je tužitelj sukladno odredbi čl. 4.1. Ugovora zatražio povrat plaćenih sredstava tuženiku. U odnosu na žalbene navode da je tuženica odjavila obrt, smatra da isti nisu od važnosti jer brisanjem obrta iz obrtnog registra nije prestala obveza nastala za vrijeme obavljanja obrtničke djelatnosti iz razloga što vlasnik obrta odgovara svom svojom imovinom. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a tuženika obvezati na naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.605,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

7. Predmetni spor je spor male vrijednosti u kojem se sukladno odredbi čl.

467. st. 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. U prvostupanjskom postupku i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju sama sa sobom niti s razlozima o odlučnim činjenicama, dok su razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni u obrazloženju presude jasni i u skladu sa sadržajem provedenih dokaza.

 

9. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a za koju smatra da postoji jer su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tuženik postupao sukladno odredbama Ugovora o prihvaćanju kartice u proturječju sa sadržajem izvedenih dokaza – prijevoda e-mail poruka s engleskog na hrvatski izmijenjenih između tuženice i klijentice (korisnice kartice). Tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani jer je tuženik isprave na koje se poziva dostavio u suprotnosti s odredbom čl. 461.a st.

2. i st. 4. ZPP-a kojom je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica, jer u protivnom sud takve činjenice i dokaze neće uzeti u obzir. Tuženik je propustio uz prigovor protiv rješenja o ovrsi podnijeti isprave na koje se poziva, a isto nije učinio niti na prvom pripremnom ročištu pa prvostupanjski sud navedene isprave nije niti smio uzeti u obzir.

 

10. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu iznosa od 35.981,24 kn koji tužitelj potražuje od tuženika sukladno odredbi čl. 4.1. Ugovora o prihvaćanju kartice, koji je sklopljen 8. srpnja 2014. između tužitelja – P. C. i tuženika – Ugovornog partnera (dalje: Ugovor o prihvaćanju kartica), a na ime onoga što je tužitelj platio klijentici (korisnici kartice) po prihvaćenom prigovoru reklamacije.

 

11. Ugovorom o prihvaćanju kartice je određeno da na utrošak/transakciju nastalu na prodajnom mjestu Ugovornog partnera korisnik kartice ima pravo podnijeti reklamaciju. U slučaju kad je reklamacija korisnika kartice izjavljena P. C., Ugovorni partner se obvezuje po zaprimljenoj obavijesti o reklamaciji dostaviti pisano obrazloženje uz prateću dokumentaciju (npr. presliku računa, presliku evidencije utroška i dr.) na temelju koje je nastala transakcija, u roku naznačenom u obavijesti o reklamaciji (čl.5.1. i 5.3. Ugovora o prihvaćanju kartice). Reklamacija korisnika će se smatrati opravdanom, ako P. C. ne zaprimi pisano obrazloženje Ugovornog partnera po isteku roka naznačenog na obavijesti o reklamaciji ili iz obrazloženja proizlazi da Ugovorni partner nije poštivao odredbe Ugovora, a u kojem slučaju P. C. stječe pravo postupiti po točki 4.1. Ugovora i zatražiti povrat plaćenih sredstava (čl. 5.5. i 5.6.).

 

12. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih ovaj sud u sporu male vrijednosti nije ovlašten ispitivati (čl. 467. st. 1. ZPP-a), proizlazi:  - da je 12. veljače 2015. tuženica teretila karticu korisnika za iznos od 4.800,00 Eura na ime rezervacije smještaja,

- da je korisnik kartice 20. veljače 2015. otkazao rezervaciju smještaja za travanj 2015. godine, a prije toga nije bio upoznat s uvjetima otkaza rezervacije,  - da je korisnik kartice podnio reklamaciju na izvršenu platnu transakciju, navodeći da je otkazao rezervaciju smještaja i da je terećen iznos njegove kartice premda usluge nisu bile pružene niti je korisnik bio upoznat s posebnim pravilima o otkazivanju rezervacije,

- da je tužitelj dostavio tuženici u smislu odredbe čl. 5.1. i 5.3. Ugovora o prihvaćanju kartica Obavijest o reklamaciji te je na temelju dostavljene dokumentacije utvrdio da se radi o nedopuštenom utrošku u smislu odredbe čl. 3.3.4. Ugovora o prihvaćanju kartice jer tuženik nije postupio sukladno čl.8.2.1. Ugovora.

 

13. Dakle, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da u postupku rješavanja reklamacije korisnika kartice, tuženik kao ugovorni partner nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je u skladu s odredbom čl.8.2.1. („no show“ rezervacije ili otkaz rezervacije) Ugovora o prihvaćanju kartice izdao korisniku kartice pisanu potvrdu o učinjenoj rezervaciji zajedno s uvjetima otkaza rezervacije, tj. da izvršena platna transakcija predstavlja utrošak/transakciju utemeljen na nepravovremenom otkazu rezervacije smještaja. Stoga je pravilno tužitelj postupio kada je u smislu odredbe čl. 5.5.Ugovora o prihvaćanju kartice reklamaciju korisnika ocijenio opravdanom i vratio iznos za koji je korisnikova kartica bila terećena jer je u postupku utvrđeno da je rezervacija smještaja radi koje je terećena kartica pravovremeno otkazana, a čl. 3.3.4. Ugovora o prihvaćanju kartice je propisano da se nedozvoljenim utrškom smatra svaki utrošak/transakcija koji nije utemeljen na realizaciji prometa roba/usluga između prodajnog mjesta i korisnika kartice, kao i prihvaćanje kartice sa svrhom primanja osiguranja plaćanja.

 

14. Naime, tuženica je kao Ugovorni partner imala pravo u okviru svog ugovornog odnosa s korisnikom kartice ocjenjivati pravovremenost otkaza rezervacije sukladno pravilima koja se odnose na takvu vrstu djelatnosti (čl. 8.2.1. „no show“ rezervacije ili otkaz rezervacije), ali je bila dužna u naznačenom roku dostaviti tužitelju svu relevantnu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je platna transakcija bila utemeljena na realizaciji prometa i usluga i da je zbog toga reklamacija korisnika neosnovana. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije dostavio isprave iz kojih bi proizlazilo da je korisniku kartice izdao pisanu potvrdu o učinjenoj rezervaciji zajedno s uvjetima otkaza rezervacije, odnosno da je otkaz rezervacije od

strane korisnika kartice bio nepravovremen i da je zbog toga tuženik osnovano teretio karticu za sporni iznos, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da su se ispunile pretpostavke za primjenu ugovorne predmnijeve iz čl. 5.5. Ugovora o prihvaćanju kartica prema kojoj se smatra da je reklamacija korisnika opravdana ako iz dostavljene dokumentacije proizlazi da Ugovorni partner nije poštivao odredbe Ugovora – konkretno odredbu čl. 8.2.1. Ugovora, u vezi s čl. 3.3.4. Ugovora o prihvaćanju kartice.

 

15. S obzirom na to da su čl. 5.6. Ugovora o prihvaćanju kartice ugovorne strane suglasno odredile da u slučaju opravdanosti reklamacije korisnika tužitelj stječe pravo postupiti po točki 4.1. Ugovora i zahtijevati povrat plaćenih sredstava, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev za povrat isplaćenih sredstava u iznosu od 35.981,24 kn osnovan i slijedom toga je pravilno u tom dijelu održao na snazi platni nalog primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a.

 

16. Neosnovano tuženik pobija pravilnost prvostupanjske presude žalbenim navodima da je prvostupanjski sud trebao, a propustio je primijeniti odredbu čl. 35. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“ broj 133/09 i 136/12, dalje: Zakon o platnom prometu). Naime, tom zakonskom odredbom je regulirana odgovornost pružatelja platnih usluga za neautorizirane platne transakcije prema platitelju, dok je predmet ovoga spora tužiteljev zahtjev za povrat iznosa isplaćenog korisniku kartice postavljen na temelju odredbe čl.4.1. Ugovora o prihvaćanju kartica koji obvezuje ovdje ugovorne strane (čl. 336. st. 1. ZOO-a), slijedom čega se ne radi o zakonskoj odredbi koja bi bila primjenjiva u ovoj pravnoj stvari.

 

17. Žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da zbog odjave obrta od 9. siječnja

2018. tuženica više nije pasivno legitimirana nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je nositelj obrta fizička osoba koja sukladno odredbi čl. 36. st. 1. Zakona o obrtu („Narodne novine" broj: 143/13, 127/19 i 41/20) odgovara za obveze nastale u obavljanju obrta cjelokupnom svojom imovinom te prestanak obavljanja obrtne djelatnosti ne povlači za sobom i prestanak odgovornosti za obveze nastale u obavljanju obrta.

 

18. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske presude.

 

19. Budući da odluka o troškovima ovršnog postupka predstavlja dio platnog naloga iz javnobilježničkog rješenja o ovrsi, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 451. stavka 3. ZPP-a kada je održao na snazi platni nalog i u dijelu kojim je tuženik obvezan na naknadu troškova ovršnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom članka 30. stavkom 2. Ovršnog zakona („Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), teku od dana donošenja citiranog javnobilježničkog rješenja o ovrsi do isplate.

 

20. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.605,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, slijedom čega je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. veljače 2022.

 

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak, v.r.