Broj: Gž-772/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krunoslave Dropulić, kao predsjednika vijeća, Drage Grubeše, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Snježane Androš, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz Z., …, OIB …, zastupane po punomoćniku S. A., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. F. d.o.o., Z., …, OIB …, radi nedopustivosti ovrhe, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. veljače 2019., br. P-6417/2017-22, u sjednici vijeća održanoj 2. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja br. P-6417/2017-22 od 27. veljače 2019. (toč. I i II izreke).

 

              Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I Proglašava se nedopuštenim postupak izravne naplate, odnosno pljenidba i prijenos na temelju bjanko zadužnice: OV-… od 26.03.2009. godine ovjerene po javnom bilježniku I. H. Ž. iz Z., ukidaju se sve provedene ovršne radnje, te se ovršni postupak obustavlja.

 

              II Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.059,37 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.02.2019. godine, kao dana presuđenja, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13.) – dalje: ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu u na ponovni postupak ili preinači u smislu žalbenih navoda i dosudi trošak žalbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Prvostupanjska presuda, suprotno navodima žalbe tuženika, sadržava razloge o odlučnim činjenicama i ista ne sadrži proturječnosti, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Nije sporno daje tuženik (ovrhovoditelj) 4. listopada 2018. podnio zahtjev FINA Z. za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice izdane 26. ožujka 2009. na kojoj je ovjerovljen potpis tužiteljice (ovršenice), po javnom bilježniku (Ov-...), i koja glasi na ispunjenje tražbine od 2.830,00 kn sa zateznom kamatom počev od 11. listopada 2009., pa do isplate. Također, nije sporno da je tužiteljica podnijela prigovor – pravno sredstvo radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u predmetu br. Ovr-..., zbog parničnih razloga za žalbu iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona (NN br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.) – dalje: OZ, te da je tužiteljica upućena na parnicu zaključkom od 8. prosinca 2017. i potom podnijela tužbu 11. prosinca 2017.

 

              Odredbom čl. 183a. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08.) – dalje: OZ/96 propisano je da se na bjanko zadužnicu primjenjuju odredbe čl. 183. st. 2. do 4. OZ o običnoj zadužnici.

 

              Čl. 183. st. 4. OZ propisano je da vjerovnik može svoja prava iz zadužnice prenositi ispravom na kojoj je ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik.

 

              Budući je prvostupanjski sud utvrdio daje tuženik osnovan kao trgovačko društvo 28. travnja 2017., ispravno je prvostupanjski sud zaključio da u vrijeme izdavanja bjanko zadužnice tuženik nije mogao biti vjerovnikom tuženice.

 

              Također, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da tuženik nije bio ovlašten na naplatu po bjanko zadužnici izdanoj 26. ožujka 2009., po odredbi čl. 183. st. 4. OZ, tj. što uz zahtjev za izravnu naplatu nije podastro i dokaz o prijenosu prava iz bjanko zadužnice, te ispravno prihvatio tužbeni zahtjev iz toč. I izreke zbog opugnacijskog razloga za proglašenje izravne naplate pljenidbom i prijenosom radi naplate tražbine iz bjanko zadužnice od 26. ožujka 2009., te ispravno ukinuo sve provedene ovršne radnje i ovrhu obustavio.

 

              Na odlučni žalbeni prigovor tuženika valja odgovoriti da je zadužnica sredstvo osiguranja naplate, a i apstraktna, kada nije vezana za glavni pravni posao (zajam, kredit i sl.). No, neovisno o tom svojstvu bjanko zadužnice, te i na svojstvo prenosivosti u pravnom prometu, vjerovnik koji nije bio vjerovnik u trenutku izdavanja bjanko zadužnice, ovlašten je zahtijevati naplatu tražbine na koju glasi bjanko zadužnica, samo ako dokaže valjani prijenos prava iz bjanko zadužnice na način propisan čl. 183. st. 4. OZ.

 

              Stoga, ispravnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i pravilnost u primjeni materijalnog prava prvostupanjskog suda, navodima žalbe tuženika nije dovedena u sumnju.

 

              Odluka o parničnom trošku je zakonita i ispravna (čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP i važeća Odvjetnička tarifa).

 

              Odluka o trošku žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

 

              Temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci odluke.

 

Osijek, 2. svibnja 2019.