1              Poslovni broj: 3 P-314/2021-13

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 P-314/2021-13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja A. T. W. D., U. A. E., D., jedinica br.: AU-15-I, G. T. (AU), čestica br.: JLT-PH1-13A, J. L. T., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. V.-D. & S. S. i p., j.t.d. u Z., protiv tuženika S. H. d.d., OIB: …, S., kojeg zastupa punomoćnik H. A., odvjetnik u S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 8. prosinca 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ž. V.-D., odvjetnice u Odvjetničkom društvu Ž. V.-D. & S. S.i p., j.t.d. i odsutnosti tuženika, 4. veljače 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Nalaže se tuženiku S. H. d.d., sa sjedištem u S., OIB: …, u roku od osam dana isplatiti tužitelju A. T. W. D., poslovni subjekt iz D., sa sjedištem u: jedinica br. AU-15-i; G. T. (Au), čestica br.: JLT-PH1-13A, J. L. T., D., U. A. E. iznos od 300.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. lipnja 2018. do isplate po stopi koja u razdoblju od 20. lipnja 2018. do 30. lipnja 2018. iznosi 7,09% godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. iznosi 6,82% godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. iznosi 6,54% godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. iznosi 6,30% godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. iznosi 6,11% godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. iznosi 5,89% godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. iznosi 5,75% godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. iznosi 5,61% godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2022. do isplate iznosi 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

r i j e š i o j e

 

 

I       Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj A. T. W. D. tražio da mu tuženik S. H. d.d. plati kunsku protuvrijednost iznosa od 300.000,00 EUR-a prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. rujna 2017. do 19. lipnja 2018.

 

II     Nalaže se tuženiku S. H. d.d. u roku od osam dana naknaditi tužitelju A. T. W. D. troškove parničnog postupka u iznosu od 234.356,25 kuna, a odbija se zahtjev tužitelja A. T. W. D. da mu tuženik S. H. d.d. u roku od osam dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 99.504,42 kune.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je u tužbi koju je podnio ovom sudu 20. lipnja 2018. naveo da su stranke 11. studenoga 2016. sklopile ugovore naslovljene "Purchasing Agreement" za dva tuženikova objekta, W. S. K. i W. M. H. & M. na temelju kojih se tuženik obvezao tužitelju dati na raspolaganje određeni broj svojih smještajnih kapaciteta, a tuženik se obvezao platiti za to tužitelju određenu naknadu. Za svrhu ispunjenja ugovora tužitelj da je tuženiku, a na njegov zahtjev prihvatio platiti depozit za smještaj svojih turista i u tu svrhu uplatio tuženiku na ime depozita 29. prosinca 2016. iznos od 100.000,00 EUR-a, a 3. veljače 2017. iznos od 200.000,00 EUR-a. Radi osiguranja izvršenja ugovora popunjavanjem tuženikovih smještajnih kapaciteta, tužitelj je od zračnih luka Z. i S. tražio obavijest o mogućnosti dobivanja "slotova" za slijetanje zrakoplova s putnicima i dobio obavijest da je isto nemoguće iz objektivnih razloga. Ovo stoga što su zračne luke S. i Z. aviokompaniji tužitelja nudile termine slijetanja zrakoplova u noćnim satima, dok se istovremeno zračna luka u gradu D. zatvara u 23 sata, pa bi ovakav aranžman turistima bio neprihvatljiv, a posljedično uzrokovao i nemogućnost ispunjenja ugovora. Tome da treba pridodati i okolnost slabe raspoloživosti trajektnog prijevoza prema B. zbog čega bi turisti bili prisiljeni cijelu noć čekati prvu trajektnu liniju prema S. Radi osiguranja ispunjenja ugovora tužitelj da je razmatrao i mogućnost slijetanja zrakoplova s turistima u Zračnu luku B. što također nije bilo moguće zbog tehničkih kapaciteta te luke i nemoćnosti prihvata zrakoplova onih dimenzija kojima se služi avioprijevoznik tužitelja.

 

2. Stranački ugovor čija je svrha popunjavanje smještajnih kapaciteta tuženika turistima korisnicima usluga tužitelja, da je stoga ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem, odnosno ugovor o alotmanu. Sukladno određenjima članka 919. Zakona o obveznim odnosima, da je omogućeno turističkoj agenciji privremeno odustati od korištenja ugovorenog smještaja, a da time ne raskine ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem, niti da odgovara ugostitelju za štetu, ako u ugovorenom roku pošalje ugostitelju obavijest o odustanku od korištenja. Ukoliko rok obavijesti o odustanku nije određen ugovorom, da se utvrđuje na temelju poslovnih običaja u ugostiteljstvu. U predmetnom slučaju da se upravo to i dogodilo. Naime, stranačkim ugovorima da je kao planirani početak izvršenja ugovora u odnosu na tuženikov objekt W. M. H. & M. bio određen 3. lipnja 2017., a u odnosu na tuženikov objekt W. S. K. da je bio određen 1. svibnja 2017. Tuženik da je putem elektroničke pošte 4. ožujka 2017. obaviješten o činjenici da tužitelj neće biti u mogućnosti dobiti "slotove" kao nužnost za izvršavanje ugovora, pa da je dakle tuženik dva mjeseca prije planiranog početka izvršenja ugovora bio obaviješten o tužiteljevu odustanku od korištenja smještajnih kapaciteta W. S. K., a 3 mjeseca prije planiranog početka izvršenja ugovora o tužiteljevu odustanku od smještajnih kapaciteta objekta W. Milna H. & M. Dakle, do neispunjenja ugovora da je došlo iz razloga koji ne leže u krivnji tužitelja, a da je obavijest o odustanku tuženiku dostavljena na vrijeme. Tužitelj da je, uostalom, pokazao namjeru da pomogne tuženiku u prodaji smještajnih kapaciteta drugim agencijama kako bi tuženik prikupio novac i vratio tužitelju isplaćeni depozit na način da je posredovao i pregovarao s drugim potencijalnim izvršiteljima ugovora o alotmanu. Tužitelj je tuženiku izjavio odustanak od izvršenja ugovora za sezonu 2017., a iz korespondencije stranaka da je razvidno da su planirale sezonu 2018. i 2019., no da je korespondencija grubo prekinuta od strane tuženika, a što je kasnije rezultiralo raskidom ugovora i poslovne suradnje. Slijedom navedenog, istaknuo je tužitelj zahtjev u kojem je zatražio da mu tuženik plati iznos upisan brojem od 305.802,19 EUR-a, a slovima 300.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama sa zateznom kamatom od 16. rujna 2017. do isplate, potom iznos 2.120,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama i iznos od 3.682,19 EUR-a u protuvrijednosti u kunama te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

 

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj 3 P-387/2018 od 30. svibnja 2019. pozvan je tužitelj ispraviti tužbu u točki I. tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je brojkom naveo iznos od 305.802,19 EUR-a, a slovima 300.000,00 EUR-a, te je tužitelj ispravio tužbu tako da je tražio isplatu iznosa od 300.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama. Suprotno navodima tuženika, ispravak tužbe ne predstavlja povlačenje tužbe.

 

4. Radi dokazivanja istinitosti navoda sadržanih u tužbi predložio je tužitelj sudu izvesti dokaze čitanjem isprava "Purchasing Agreement", isprava o korespondenciji stranaka elektroničkom poštom, opomene pred tužbu, dopisa od 24. veljače 2017., izjave o raskidu ugovora od 15. veljače 2018., saslušanjem svjedoka O. Y. i H. B. te saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika M. D. 

 

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu potvrdio istinitost navoda tužitelja o tome da su stranke sklopile dva ugovora naslova "Purchasing Agreement" za dva tuženikova objekta W. M. H. & M. i W. S. K. te je potvrdio i pisani tekst oba ugovora. Potvrdio je i to da je na temelju stranačkih ugovora nastala obveza tuženika dati na raspolaganje tužitelju određeni broj svojih smještajnih kapaciteta, a tužitelj se obvezao za to platiti naknadu. U konačnici tužitelj da je tuženiku zaista isplatio 300.000,00 EUR-a kao depozit, predujam, rezervacijsku pristojbu i to 200.000,00 EUR-a za W. S. K. i 100.000,00 EUR-a za W. M. H. & M.

 

6. Međutim, naveo je tuženik da tužitelj nema pravo na otkaz alotmana, a sve da je i valjano raskinuo ili otkazao te ugovore da nema pravo na povrat plaćenog depozita kao predujma ili rezervacijske pristojbe. Okolnosti odustanka od alotmana da nisu opravdane jer da je tužitelj kao turistička agencija koja profesionalno djeluje na tržištu turističkih usluga morao poznavati značaj "slotova" odnosno mogućnosti njegovih zrakoplova za polijetanje, odnosno slijetanje. Isto tako da se ranije trebao raspitati o mogućnostima slijetanja u zračnu luku na B. Pored toga da su kontradiktorni navodi tužitelja o vremenu čekanja turista, odnosno o vremenu između slijetanja do odredišta, a naročito kad se uzme u obzir vrijeme putovanja iz Z. na B. Tužitelj da nije naveo kakve su mogućnosti zračnih luka u okolici D.

 

7. Tužitelj da je jako dobro znao da je tuženik radi ovih ugovora uložio znatna sredstva u svoje smještajne kapacitete i da je zato i tražio predujmove. Stoga da iz razloga navedenih u tužbi koje da je tužitelj mogao i morao predvidjeti prije sklapanja ugovora tužitelj nije mogao odustati od ugovora, bez obzira na njegovo pravo po članku 919. Zakona o obveznim odnosima. Izjavio je da tužitelj nije u pravu što smatra da nema obvezu tuženiku naknaditi štetu jer je u ugovorenom roku obavijestio tuženika o odustanku od korištenja ugovorenog smještaja.

 

8. Pored toga što prema navodima tuženika, tužitelj nije imao pravo na odustanak od ugovora, sve i da je imao to pravo, da nema pravo tražiti povrat utuženog predujma. U poruci poslanoj elektroničkom poštom, I. S. da je samo naglasio moguće probleme za dobivanje "slotova", a da nije time potvrdio odustanak od ugovora. Ova poruka uostalom da nije upućena tuženiku, nego g. L., predstavniku tužitelja, a zastupnik po zakonu tuženika da je poruku tek primio na znanje. Porukom od 2. travnja 2017. O. Y. da je obavijestio tuženika da zbog problema sa "slotovima" prenosi alotmane na drugog turoperatora, jasno ukazujući da ih ne otkazuje, no da se kasniji dogovori sa zamjenskim korisnicima alotmana nisu realizirali.

 

9. Predmetni ugovori o alotmanu da ne uređuju rokove otkazivanja, a da tužitelj ne samo da nije u roku od trideset dana obavijestio tuženika o odustanku od ugovora, nego da ga uopće nije obavijestio, čak niti u pismu opomene od 6. veljače 2018. Izjava o raskidu ugovora od 15. veljače 2018. da ne postoji, pa da bi se tek tužba mogla smatrati izjavom o odustanku od ugovora, odnosno izjavom o raskidu ugovora, no kako je tužbu tuženik primio tek na ročištu održanom 5. prosinca 2018., tužitelj da je zakasnio s odustankom od ugovora.

 

10. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz odgovora na tužbu predložio je tuženik sudu izvesti dokaze čitanjem isprava "Purchasing Agreement", ispisa poruke poslane elektroničkom poštom od D. V. M. L. i I. S., saslušanjem svjedoka D. V. te zastupnika po zakonu tuženika.

 

11. Očitujući se o navodima izjavljenim u odgovoru na tužbu, tužitelj je naglasio potrebu definiranja ugovora o alotmanu, pa je citirajući zakonsku odredbu ugovora o alotmanu zaključio da tužitelj nije imao obvezu platiti depozit jer da priroda spomenutog ugovora podrazumijeva plaćanje samo iskorištenih kapaciteta, pod uvjetom da su ostali otpušteni na vrijeme što je i bio slučaj.

 

12. Tužitelj da godinama obavlja svoju djelatnost i svakako da zna profesionalno obavljati djelatnost te da je u dobroj vjeri zaključio predmetne ugovore i prije negoli je dobio informaciju o mogućnosti leta samo iz razloga što se tuženiku žurilo da mu tužitelj isplati unaprijed veći iznos novca jer su tuženikovi kapaciteti u tom trenutku bili nedovršeni i trebala su mu novčana sredstva da te kapacitete dovrši prije dolaska turista. Naime, na zamolbu/zahtjev tuženika, tužitelj da je pristao platiti ""predujmove" (kako ih tuženik naziva)" po ugovorima o alotmanu puno prije svoje zakonske i ugovorne obveze na plaćanje kapaciteta kako bi tuženik bio u mogućnosti dovršiti svoje kapacitete. Tužitelj kao turistička agencija da definitivno nije obvezan plaćati troškove vlasnika kapaciteta koji svoje kapacitete nudi, a nije ih dovršio. Zbog volje za ispunjenjem ugovora i ujedno svog poštenja i buduće poslovne suradnje da je pomogao tuženiku da ispuni svoj dio ugovora o alotmanu iako to po zakonu i ugovoru nije bio dužan. Tuženik da je neprofesionalno nudio svoje nedovršene objekte u okviru predmetnih ugovora, pa da je neshvatljivo kako je tužitelj, osim u okviru svog poštenja trebao snositi troškove za dovršenje tuđih objekata. Pogrešna da je tvrdnja tuženika da u stranačkim ugovorima nema rokova otkazivanja, jer da u ugovorima stoji period otpuštanja sedam ili petnaest dana ovisno o periodu sezone. Pored dokaznih prijedloga istaknutih u tužbi, predložio je tužitelj sudu izvesti dokaze saslušanjem svjedoka I. S. i M. L.

 

13. Tuženik se očitovao na prethodno iznesene navode tužitelja ističući da mu otkaz kapaciteta i raskid ugovora o alotmanu nikad nije priopćen i uručen. Nakon uočavanja problema sa "slotovima" strane da su pregovarale o zamjenskom korisniku alotmana, no da prijenos ugovora na drugog korisnika nije učinjen.

 

14. U tijeku postupka stranke su odustale od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka.

 

15. Sud je izveo dokaze čitanjem isprava sadržanih u spisu te saslušanjem svjedoka H. B. i D. V. te je na temelju izvedenih dokaza donio presudu poslovnog broja P-387/2018-26 od 26. srpnja 2019. kojom je prihvatio tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati 300.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. lipnja 2018. do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Istom presudom sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio plaćanje kunske protuvrijednosti 300.000,00 EUR-a, u dijelu kojim je tražio plaćanje zateznih kamata na iznos od 300.000,00 EUR-a u razdoblju od 16. rujna 2017. do 20. lipnja 2018., u dijelu kojim je tražio plaćanje zateznih kamata po višoj stopi od one koja se primjenjuje u ostalim odnosima te u dijelu kojim je tražio plaćanje 5.802,19 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja.

 

16. Sud je tužbeni zahtjev prihvatio, na temelju zaključka da su stranke sklopile ugovor o zajmu na temelju kojega je tužitelj tuženiku predao 300.000,00 EUR-a, da je taj ugovor ništetan, sukladno članku 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), a ovo stoga što je protivan odredbi članka 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 96/03., 140/06., 132/06., 150/08., 92/09., 153/09., 145/10. i 76/13.), pa da postoji obveza tuženika na temelju članka 323. ZOO-a vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetnog ugovora.

 

17. Protiv presude ovog suda poslovnog broja P-387/2018-26 od 26. srpnja 2019. tuženik je podnio žalbu pobijajući je u cijelosti. Budući da tužitelj nije uspio s dijelom svog zahtjeva (točka II. i dio točke III. izreke) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske sud ocijenio je žalbu u tom dijelu nedopuštenom zbog tuženikovog nedostatka pravnog interesa, pa je žalbu u tom dijelu odbacio. Stoga je presudom ovog suda poslovnog broja P-387/2018-26 od 26. srpnja 2019. pravomoćno odlučeno o tužiteljevu zahtjevu za plaćanje kunske protuvrijednosti 300.000,00 EUR-a, kojim je tražio plaćanje zateznih kamata na iznos od 300.000,00 EUR-a u razdoblju od 16. rujna 2017. do 20. lipnja 2018., kojim je tražio plaćanje zateznih kamata po višoj stopi od one koja se primjenjuje u ostalim odnosima te u dijelu kojim je tražio plaćanje 5.802,19 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja.

 

18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovnog broja Pž- 7449/2019-4 od 14. travnja 2021. ukinuo presudu ovog suda poslovnog broja P-387/2018-26 od 26. srpnja 2019. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku platiti tužitelju 300.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. lipnja 2018. do isplate i uputio ovaj sud u ponovnom postupku, a s obzirom na to da iz dokaza u spisu (isprava i iskaza svjedoka) proizlazi jedino zaključak o postojanju ugovora o alotmanu uz uplatu depozita (jamstvenog pologa), kao uobičajene stavke ugovora, sukladno odredbi članka 913. stavka 2. ZOO-a raspraviti činjenice vezane za odustanak ili raskid ugovora i na utvrđene činjenice primijeniti odgovarajuće materijalnopravne odredbe ZOO-a i Posebnih uzanci za ugostiteljstvo.

 

19. Stoga je u ponovnom postupku trebalo utvrditi je li osnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati iznos od 300.000,00 EUR-a predujma kojega je platio na temelju ugovora o alotmanu.

 

20. Tužitelj je u ponovnom postupku, usprkos tome što je prethodno pravomoćno odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 300.000,00 EUR ponovno tražio isplatu iznosa u kunskoj protuvrijednosti, a i plaćanje zateznih kamata i u razdoblju od 16. rujna 2017. do isplate iako je u prethodnom postupku pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja da mu tuženik plati zatezne kamate u razdoblju od 16. rujna 2017. do 20. lipnja 2018. na način da je tužitelj odbijen u zahtjevu za plaćanje zateznih kamata. S obzirom da je o tom dijelu tužiteljeva zahtjeva već pravomoćno odlučeno trebalo je u tom dijelu tužbu odbaciti na temelju članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP), kako je i odlučeno u izreci rješenja pod točkom I.

 

21. Stranački spor je spor s međunarodnim elementom, pa je prvenstveno trebalo utvrditi sadržaj stranačkog ugovaranja u pogledu materijalnog prava kojima se uređuje njihov odnos. Stranke su izričito izjavile da su ugovorile primjenu hrvatskog materijalnog prava.

 

22. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem isprava ovjerenog prijevoda s engleskog jezika ugovora o kupoprodaji za W. M. H. & M., ovjerenog prijevoda ugovora o kupoprodaji za W. S. K., ovjerenog prijevoda pisma opomene od 6. veljače 2018., ovjerenog prijevoda s engleskog jezika dopisa A. A. od 24. veljače 2017., ovjerenog prijevoda ispisa poruka slanih elektroničkom poštom (list 37 – 55 spisa), ovjerenog prijevoda poruke poslane elektroničkom poštom (list 69 – 71 spisa), saslušanjem svjedoka H. B. i D. V. Osim toga sud je pregledao i spis ovog suda poslovnog broja P-108/2018 po prijedlogu tuženika. U tom spisu formiranom povodom tužbe tuženika iz ovog postupka koju je on podnio ovom sudu prije negoli je tužitelj podnio predmetnu tužbu  (23. veljače 2018.) tuženik je tražio da mu tužitelj plati 7.000.000,00 EUR-a kao preostali iznos od ukupno 1.000.000,00 EUR-a na temelju ugovora o zajmu koji su stranke sklopile da bi tuženik priskrbio novčana sredstva za obnovu smještajnih kapaciteta W. S. K. i W. M. H. & M. Osim toga tražio je i plaćanje iznosa od 1.448.013,64 EUR-a naknade štete zbog neisplate štete, ali i zbog neispunjenja ugovora o alotmanu. U tom postupku je tuženik, upravo suprotno sadržaju izjava u ovoj parnici, tvrdio da su stranke sklopile dva ugovora Purchasing agreement 30. studenoga 2016. u kojem je sadržan dogovor stranaka na temelju kojega se tuženik obvezao tužitelju dati zajam u ukupnom iznosu od 1.000.000,00 EUR-a, a da je tuženik djelomično ispunio obvezu jer je predao tužitelju 300.000,00 EUR-a od ugovorenih 1.000.000,00 EUR-a. Presudom poslovnog broja P-108/2018-51 od 15. studenoga 2021. sud je odbio zahtjev tuženika u toj parnici.

 

23. Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka O. Y., I. S. i M. L. s obzirom na to da su bitne činjenice za rješenje stranačkog spora utvrđene iz izvedenih dokaza, pa se izvođenje ovih dokaza ukazalo nepotrebnim te bi izvođenjem istih došlo do nepotrebnog odugovlačenja postupka i povećanja troškova postupka.

 

24. Nakon analize i ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan.

 

25. Nije bilo spora među strankama o sljedećim činjenicama:

- da su 11. studenoga 2016. sklopili dva ugovora naziva "Purchasing Agreement" za dva tuženikova objekta, W. S. K. i W. M. H. & M. na temelju kojih se tuženik obvezao tužitelju dati na raspolaganje određeni broj svojih smještajnih kapaciteta, a tuženik se obvezao platiti za to tužitelju određenu naknadu,

- o sadržaju stranačkog posla, odnosno da je sadržaj stranačkog posla zabilježen u ispravi "Purchasing Agreement",

- da je tužitelj 29. prosinca 2016. platio tuženiku iznos od 100.000,00 EUR-a, a potom 3. veljače 2017. iznos od 200.000,00 EUR-a,

- da tužitelj nije koristio smještajne kapacitete tuženika,

- da je tužitelj imao teškoće u organizaciji prijevoza turista u Republiku Hrvatsku zrakoplovima.

 

26. Spor je među strankama nastao u odnosu na to:

- ima li tuženik obvezu vratiti tužitelju 300.000,00 EUR-a koje mu je tužitelj predao.

 

27. Tužitelj je smatrao da ta obveza postoji, iznoseći stav da je povrat predujma uvjetovan činjenicom što je tužitelj na vrijeme odustao od korištenja smještajnih kapaciteta, odnosno jer je ugovor raskinut zbog okolnosti za koje ne odgovara tužitelj. Ovaj sud smatra da ta obveza vraćanja postoji već na temelju stranačkog ugovora, a što će biti izloženo u nastavku te da obveza vraćanja predujma ne ovisi o tome je li tuženik na vrijeme odustao od korištenja kapaciteta. Iako će u nastavku biti izložen i zaključak o tome da je tužitelj na vrijeme odustao od korištenja smještajnih kapaciteta, i da kojim slučajem nije postupio tako, ne bi nastalo ovlaštenje tuženika zadržati plaćeni predujam za korištenje smještajnih kapaciteta koje tužitelj nije koristio već eventualno ovlaštenje tražiti naknadu štete.

 

28. Kako među strankama nije bilo spora u pogledu sadržaja isprava o stranačkom ugovaranju, to je prvenstveno trebalo utvrditi sadržaj ugovaranja iz isprave nastale u vrijeme sklapanja stranačkog posla. Iz isprave, ovjerenog prijevoda ugovora o kupoprodaji za W. M. H. & M. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor u kojem su određene cijene po osobi i po noćenju s uključenim porezom u 2017., te je označen i rok otpuštanja 7 dana za razdoblje 3. lipnja 2017. do 23. lipnja 2017. i 9. rujna 2017. do 31. listopada 2017., a 14 dana u razdoblju 24. lipnja 2017. do 8. rujna 2017. Određena je obveza plaćanja 25.-og u mjesecu svih dolazaka u idućem mjesecu.

 

29. U odjeljku naslovljenom "ostali uvjeti i klauzule" određeno je da će tužitelj platiti ukupni depozit u iznosu od 400.000,00 EUR-a i to 200.000,00 EUR-a do 30. studenog 2016., a 200.000,00 EUR-a do 28. veljače 2017. Određena je i kamatna stopa od 3% godišnje te obveza hotelijera, dakle tuženika da tužitelju vrati natrag 100.000,00 EUR-a do 15. rujna 2017., 100.000,00 EUR-a do 15. rujna 2018. i 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2019.

 

30. U posebnom odjeljku utvrđena je obveza tuženika da u slučaju prijenosa, dodjele, prodaje ili prijenosa upravljanja trećima koji nisu povezani s tim ugovorom, da administracija ili trenutna uprava obavijeste o postojanju svih obveza sadržanih u tom ugovoru, o postojanju depozita danih u očekivanju prihoda, zajamčene popunjenosti.

 

31. Iz ovjerenog prijevoda ugovora o kupoprodaji za W. S. K. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor u kojem su određene cijene po osobi i po noćenju s uključenim porezom u 2017., te je označen i rok otpuštanja od 1 dan u razdoblju od 1. do 5. svibnja 2017. te od 30. rujna 2017. do 31. listopada 2017., 6 dana u razdoblju od 6. svibnja 2017. do 7. srpnja 2017. i u razdoblju od 26. kolovoza 2017. do 29. rujna 2017. Određena je obveza plaćanja 25.-og u mjesecu svih dolazaka u idućem mjesecu.

 

32. U odjeljku naslovljenom "ostali uvjeti i klauzule" određeno je da će tužitelj platiti ukupni depozit u iznosu od 600.000,00 EUR-a i to 200.000,00 EUR-a do 20. prosinca 2016., a 400.000,00 EUR-a do 31. ožujka 2017.

 

33. Određena je i kamatna stopa od 3% godišnje te obveza hotelijera, dakle tuženika da tužitelju vrati natrag 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2017., 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2018. i 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2019. 

 

34. U posebnom odjeljku utvrđena je obveza tuženika da u slučaju prijenosa, dodjele, prodaje ili prijenosa upravljanja trećima koji nisu povezani s tim ugovorom, da administracija ili trenutna uprava obavijeste o postojanju svih obveza sadržanih u tom ugovoru, o postojanju depozita danih u očekivanju prihoda, zajamčene popunjenosti.

 

35. Uzimajući u obzir sadržaj prethodno navedenih isprava, treba zaključiti da su stranke sklopile ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem (ugovor o alotmanu).

 

36. Propisano je člankom 909. stavak 1. ZOO-a da se ugovorom o raspolaganju ugostiteljskim smještajem ugostitelj obvezuje u određenom razdoblju staviti na raspolaganje turističkoj agenciji određeni broj ležaja, odnosno smještajnih jedinica u određenom objektu, pružiti ugostiteljske usluge osobama koje uputi agencija i platiti joj određenu proviziju, a ova se obvezuje popunjavati ih, odnosno obavijestiti u ugovorenim rokovima da to ne može učiniti te platiti cijenu usluga, ako se koristila ugovorenim smještajem, dok iz stavka 2. proizlazi da ako ugovorom nije drukčije određeno, smatra se da su ugostiteljski smještaji stavljeni na raspolaganje za jednu godinu.

 

37. Propisano je člankom 913. ZOO-a da cijenu ugostiteljskih usluga plaća ugostitelju turistička agencija poslije njihova izvršenja, ako ugovorom nije drukčije određeno te da ugostitelj ima pravo zahtijevati plaćanje odgovarajućeg predujma.

 

38. Propisano je člankom 919. ZOO-a da turistička agencija može privremeno odustati od korištenja ugovorenog smještaja, a da time ne raskine ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem, niti da odgovara ugostitelju za štetu, ako u ugovorenom roku pošalje ugostitelju obavijest o odustanku od korištenja. Ako rok obavijesti o odustanku nije određen ugovorom, utvrđuje se na temelju poslovnih običaja u ugostiteljstvu. U slučaju da obavijest o odustanku ne bude poslana u predviđenom roku, ugostitelj ima pravo na naknadu štete. Turistička agencija može odustati od ugovora u cijelosti bez obveze da naknadi štetu, ako obavijest o odustanku pošalje u ugovorenom roku.

 

39. U ugovoru od 11. studenoga 2016. koji se odnosi na smještajne kapacitete kompleksa W. S. K. utvrđeno je da je kao datum početka izvršavanja ugovoren od 1. svibnja 2017., dok je u ugovoru koji se odnosi na smještajne kapacitete kompleksa W. M. H. & M. utvrđeno da je kao početka izvršavanja tog ugovora ugovoren od 3. lipnja 2017. Iz poruke poslane elektroničkom poštom 2. travnja 2017. (list 52 spisa) proizlazi zaključak o tome da je zastupnik po zakonu tuženika najkasnije 1. travnja 2017. obaviješten o tome da tužitelj u sezoni 2017. neće koristiti ugostiteljske usluge, odnosno smještajne kapacitete tuženika uslijed nemogućnosti dobivanja slotova za slijetanje zrakoplova.

 

40. Na tu poruku zastupnik po zakonu tuženika odgovorio je, dakle primio na znanje odustanak. Svjedok D. V., direktor prodaje i marketinga kod tuženika izjavio je u iskazu da tuženik nije želio ulagati u renoviranje smještajnih kapaciteta, već je tražio od tužitelja plaćanje usluge unaprijed da bi iz tih sredstava plaćao radove renoviranja. Stranke da su ugovorile da će se plaćeni predujam vratiti u roku od tri godine. U svakom slučaju ako bi došlo više gostiju, pa slijedom toga bi i tužiteljeva obveza bila veća i iznos predujma za vraćanje manji i obrnuto, ukoliko bi došlo manje gostiju koji bi koristili tuženikove usluge.

 

41. Ovaj svjedok je potvrdio i to da je nakon sastanka u B. u ožujku (2017.), tuženik dobio informaciju o tome da tužitelj ne može organizirati dolazak avionom i da se posao neće realizirati.

 

42. Prema tome, iz navedene poruke elektroničkom poštom, kao i iz iskaza svjedoka D. V. te svjedoka H. B. proizlazi zaključak da je tuženik imao namjeru odustati od korištenja ugovorenog smještaja za sezonu 2017., bez namjere da raskine ugovor o korištenju smještajnih kapaciteta tužitelja za naredne sezone. Iz sadržaja stranačkih ugovora ne proizlazi zaključak o tome da su stranke ugovorom o raspolaganju ugostiteljskim smještajem predvidjele posebnu obvezu turističke agencije, dakle tužitelja, da popuni ugovoreni ugostiteljski smještaj (puno za prazno). Dakle, tužitelj je imao pravo odustati od ugovora. No predmetni ugovori ne sadržavaju odredbu o tome što se smatra primjernim rokom za odustanak. Stoga je primjenom Posebnih uzanci u ugostiteljstvu („Narodne novine“ 16/95.) trebalo utvrditi je li rok u kojem je tuženik obavijestio tužitelja o odustanku od ugovora primjeren.

 

43. Uzancom 100. Posebnih uzanci o ugostiteljstvu određeno je da su rokovi za obavijest o odustanku od uporabe angažiranih kapaciteta jednaki onima za otkaz smještaja i pansiona za skupinu gostiju (uzanca 83.). Uzancom 83. određeno je da, ako ugovorom nije drukčije određeno, rokovi otkaza smještaja i pansiona jesu: za otkaz cijele skupine - 30 dana prije dolaska; za otkaz do 50 posto ugovorene skupine - 21 dan prije dolaska; za otkaz do 25 posto ugovorene skupine - 14 dana prije dolaska.

 

44. Uzancom 102. Posebnih uzanci o ugostiteljstvu određeno je da će se na odnose između putničke agencije i ugostitelja ugovora o alotmanu primijeniti posebne uzance utvrđene za agencijski ugovor o hotelskim uslugama za skupine gostiju, ako uzancama iz odjeljka ugovora o alotmanu, nije nešto posebno utvrđeno.

 

45. Stoga i kod ugovora o alotmanu treba primijeniti uzancu 64. kojom je određeno da ugostitelj može tražiti od naručitelja plaćanje predujma ili rezervacijske pristojbe kao uvjet za nastanak ugovora. Rezervacijska pristojba će se odbiti od konačnog računa za hotelske usluge, ali se ne vraća naručitelju za slučaj otkaza rezervacije ili nedolaska gosta. Ugostitelj će pismeno potvrditi naručitelju primitak predujma ili rezervacijske pristojbe bez odgađanja, a najkasnije u roku od 72 sata.

 

46. Već iz jezične konstrukcije jasno je da uzanca 64. jasno razlikuje plaćanje predujma i rezervacijske pristojbe, odnosno da je riječ o potpuno različitim plaćanjima. Kod otkaza rezervacije ili nedolaska gosta rezervacijska pristojba se ne vraća. Međutim u konkretnom slučaju nije plaćena rezervacijska pristojba nego baš predujam cijene korištenja smještajnih kapaciteta. Osim toga nije došlo do toga da je otkazana rezervacija ili da gost nije došao, već je tužitelj odustao od korištenja smještajnih kapaciteta. Utoliko tuženik nije stekao pravo zadržati ono što mu je tužitelj unaprijed platio.

 

47. Tuženik je prema iskazu svjedoka D. V. još tijekom ožujka 2017. bio obaviješten o tome da tužitelj neće biti u mogućnosti koristiti smještajne kapacitete tužitelja za sezonu 2017., odnosno kako proizlazi iz poruke elektroničke pošte od 2. travnja 2017. da je najkasnije 1. travnja 2017. tuženik znao za odustanak i prihvatio prijedlog o pronalasku druge agencije koja bi dovodila goste umjesto tužitelja te da je prvi dolazak gostiju prema izjavi  D. V. bio određen za 8. svibnja 2017. zaključiti je da je tužitelj na vrijeme odustao od uporabe angažiranih kapaciteta tuženika. No ta je činjenica relevantna kod prosuđivanja ovlaštenja tuženika tražiti naknadu štete od tužitelja, što je uostalom tuženik i tražio u parnici koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-108/2018, ali ne i za odlučivanje o ovlaštenju tužitelja tražiti povrat plaćenog predujma.

 

48. Naime, prema članku 909. ZOO-a obveza plaćanja cijene usluga za agenciju nastaje ako se koristila ugovorenim smještajem. Prema članku 913. ZOO-a cijenu ugostiteljskih usluga plaća ugostitelju turistička agencija poslije njihova izvršenja, osim ako je ugostitelj iskoristio svoje ovlaštenje da traži plaćanje odgovarajućeg predujma.

 

49. Nije bilo spora o tome da se tužitelj nije koristio ugovorenim smještajem tuženika, a nije bilo spora niti o tome da je tuženiku platio predujam cijene ugovorene usluge u iznosu od 300.000,00 EUR-a. Tuženik stoga što tužitelj nije koristio ugovoreni smještaj ima obvezu vratiti plaćeni predujam jer nije nastala obveza tužitelja platiti ugovoreni smještaj.

 

50. No osim toga obveza vraćanja predujma, kao i rokovi vraćanja predujma predmetom su stranačkog ugovaranja. Naime iz ovjerenog prijevoda ugovora o kupoprodaji za W. S. K. utvrđeno je postojanje obveze tuženika vratiti tužitelju natrag 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2017., 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2018. i 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2019., a iz isprave, ovjerenog prijevoda ugovora o kupoprodaji za W. M. H. & M. utvrđeno je postojanje obveze tuženika vratiti tužitelju natrag 100.000,00 EUR-a do 15. rujna 2017., 100.000,00 EUR-a do 15. rujna 2018. i 200.000,00 EUR-a do 15. rujna 2019. Tužitelj je platio tuženiku 300.000,00 EUR-a i to 29. prosinca 2016. 100.000,00 EUR-a, a potom 3. veljače 2017. iznos od 200.000,00 EUR-a.

 

51. Svjedok H. B. je izjavio da je na strani tuženika postojala želja da se obnove sobe i da je vlasnik zamolio tužitelja za pomoć te da mu je tužitelj unaprijed isplatio određeni iznos. Taj iznos da nije imao direktne veze s ugovorom, ali da tužitelj ne bi isplatio novac tuženiku da nije imao ugovorni odnos s klijentom. Novac da je predan stoga što je tužitelj želio dugoročnu suradnju s tuženikom i da su zbog toga željeli isplatiti taj iznos unaprijed kao pomoć tuženiku u vidu poboljšanja smještajnih kapaciteta, da bi gostima bilo ljepše i da bi bili zadovoljniji. Stranke da su imale dogovor da se uplaćeni novac vrati ili na kraju sezone ili iduće godine te da su očekivali da će se na kraju taj iznos poravnati, odnosno da je smjerano tim iznosom platiti obvezu tužitelja za korištenje usluga tuženika.

 

52. Svjedok D. V. je izjavio da je ugovoreno da se plaćeni predujam mora vratiti u roku od tri godine, što da ovisi o prihodu, objašnjavajući, jednako kao i H. B., da bi u slučaju dolaska više gostiju agencija morala naknaditi viši iznos, a tuženik dio iznosa vratiti, ukoliko dođe manje gostiju.

 

53. Dakle, nedvojbeno je da su stranke ugovorile vraćanje plaćenog predujma, pa je stoga na temelju svega iznesenog, dakle, zbog činjenice ugovorenog vraćanja predujma, potom činjenice da tuženik nije koristio ugovoreni smještaj, trebalo prihvatiti tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati 300.000,00 EUR-a kako je odlučeno u izreci presude.

 

54. Na temelju članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a prihvaćen je i tužiteljev zahtjev za plaćanje kamata u razdoblju od 20. lipnja 2018. do isplate, dakle u razdoblju koje nije obuhvaćeno pravomoćnošću prethodno donesene odluke u stranačkom sporu.

 

55. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 28. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) i članka 155. ZPP-a.

 

56. Sukladno članku 155. ZPP-a i članku 2. stavku 1. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), sud je priznao tužitelju, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 2.253.762,14 kuna (kunska protuvrijednost 305.802,19 EUR-a na dan podnošenja tužbe, 20. lipnja 2018.), odnosno u ponovnom postupku 2.252.700,00 kuna (kunska protuvrijednost predmeta spora od 300.000,00 EUR) kao potrebne za vođenje ove parnice troškove sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 3. ožujka 2019. u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak sastava podnesaka po punomoćniku odvjetniku od 25. ožujka 2019. u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 5. prosinca 2018. u iznosu od 13.918,75 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 22. veljače 2019. u iznosu od 13.875,00 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 15. ožujka 2019. u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 29. travnja 2019. u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude 26. srpnja 2019. u iznosu od 625,00 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 11. listopada 2021. u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak sastava podneska po punomoćniku  odvjetniku od 5. studenoga 2021. u iznosu od 625,00 kuna, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 8. prosinca 2021. u iznosu od 27.837,50 kuna, trošak sudskog tumača u iznosu od 450,00 kuna sukladno članku 27. i 29. Pravilnika o stalnim sudskim tumačima ("Narodne novine", broj 88/08., 119/08. i 28/13.) te trošak sudske pristojbe tužbe 5.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 5.000,00, a sukladno Tar. br. 2. t. 1. iz Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 53/19.).

 

57. Prihvaćen je stoga kao osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 234.356,25 kuna.

 

58. Sud je odbio zahtjev tužitelja da mu naknadi trošak sastava podneska od 17. prosinca 2018. u iznosu od 13.918,75 kuna jer je u ovom podnesku sud obaviješten da tužitelj u prilogu dostavlja isprave, potom više traženi trošak zastupanja na ročištu 22.veljače 2019. u iznosu od 43,75 kuna jer je na tom ročištu već donesena odluka o naknadi troškova tog ročišta u iznosu od 13.875,00 kuna, pa je u ovoj odluci sadržan tek pisani otpravak prethodno donesene odluke, potom trošak sastava podneska od 13. lipnja 2019. u iznosu od 27.837,50 kuna jer je u tom podnesku tužitelj iznio svoja razmišljanja o navodima tuženika o mogućnosti tužitelja da ispravi tužbu, a ti navodi nisu bili potrebni za donošenje odluke. Sud je odbio i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 27.837,50 kuna jer trošak te radnje nije bio potreban za vođenje parnice. Sud je odbio i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi više traženi trošak sastava podneska od 5. studenoga 2021. u iznosu od 27.212,50 kuna, smatrajući da s obzirom na sadržaj da je riječ o podnesku za koji se nagrada određuje primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife. Sud je odbio i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak sudjelovanja sudskog tumača u iznosu od 50,00 kuna te trošak ovjerenih prijevoda u iznosu od 2.604,42 kune jer tužitelj nije dokazao da mu je nastao trošak prevođenja u ovom iznosu. Slijedom navedenog trebalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 99.504,42 kuna.

 

59. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu 4. veljače 2022.

 

Sudac

 

Ana Misir Šarić,v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku u tri primjerka.