Poslovni broj: Gž-1914/2021-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1914/2021-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i dr. sc. Lidije Vojković kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZZMO iz Z., OIB:…, protiv tuženice B. T. iz G. S., , OIB:…, zastupane po punomoćnici J. T., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici od 12. listopada 2021. pod poslovnim brojem P-335/20, u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici od 12. listopada 2021. pod poslovnim brojem P-335/20.  

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 127.966,03 kune s pripadajućom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

 

2. Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

3. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužena osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP - „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

4.              Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Predmet postupka između stranaka jest tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 127.966,03 kune, s kamatom od utuženja, i to ovo s obzirom da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici od 21. srpnja 2020. odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 17.294,66 kuna, a tužitelj je inače zahtijevao isplatu iznosa od 145.260,69 kuna.

 

7.               Iznos od 127.966,03 kune tužitelj temelji na utvrđenju da je tužena nepripadno primila obiteljsku mirovinu, i to sada u ovoj konkretnoj fazi za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 30. studenog 2011. (jer iznos od 17.294,66 kuna predstavlja nepripadnu isplatu obiteljske imovine za razdoblje od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 2001.).

 

8.               U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- kako je rješenjem tužitelja od 6. ožujka 2012. tuženoj B. T. utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 2001. u svoti od 17.294,66 kuna, te za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 30. studenoga 2011. u svoti od 127.966,03 kune odnosno ukupno 145.260,69 kuna, s time da je u točci II. izreke navedenog rješenja obvezana tužena navedenu svotu uplatiti u roku od 15 dana u korist Državnog proračuna,

 

- kako je tužiteljevim rješenjem od 30. travnja 2012. donijeto povodom tuženičine žalbe odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska odluka,

 

- kako je presudom Upravnog suda u Zagrebu inače dostavljenom od strane tužene poništeno drugostupanjsko rješenje od 30. travnja u cijelosti, te naloženo tuženiku da donese novu odluku o tuženičinoj žalbi,

 

- kako je novu odluku o tuženičinoj žalbi na rješenje od 6. ožujka 2012. tužitelj donio 30. travnja 2015. i u izreci tog rješenja naveo pod točkom I. da se žalba odbija, dok je u točci II. proglasio ništavim upravo točku II. izreke prvostupanjskog rješenja, dakle kojim se nalaže tuženoj plaćanje svote u korist Državnog proračuna,

 

- kako je stoga rješenjem od 30. travnja 2015. pravomoćno rješenje pitanje nepripadne isplate mirovine B. T., a rješenje je postalo izvršno danom dostave stranci,

 

- kako je na primjerku prvostupanjskog rješenja od 6. ožujka 2012. naznačena ovršnost rješenja s danom 19. svibnja 2015.

 

9.               Stoga je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio da se ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine", broj 45/05. 41/08 i 125/11) jer je tuženoj kao supruzi pokojnog osiguranika M. J. te njenoj maloljetnoj djeci priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši 27. veljače 1980., a tužena je već 19. listopada 1982. sklopila novi brak pa je dakle tuženoj prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 19. listopada 1982., što znači da je tužena primala nepripadnu obiteljsku mirovinu.

 

10.              Prvostupanjski sud je zaključio kako s obzirom na klauzulu ovršnosti od 19. svibnja 2015. te činjenicu da je tužba podnesena 4. studenog 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina.

 

11.               U odnosu na žalbene navode koje ističe tužena prije svega valja istaći kako je pitanje vraćanja davanja stečene bez osnove prvotno regulirao tada važeći Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO/98 – "Narodne novine", broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13) i to u odredbi članka 164. po kojoj osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu. Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji:

 

1. Kad je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno zakonu.

2. Kad je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće. Zavod inače rješenjem o upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava.

 

12.              Stoga je tužitelj i donio rješenje kojim je utvrdio visinu nepripadno isplaćenih sredstava, a iz stanja spisa, a kako je to već u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda naznačeno (Gž-1314/20) niti iz jednog dokaza u spisu ne bi proizlazilo da bi nepripadno isplaćena mirovina bila isplaćena nekoj trećoj osobi, odnosno da je treća osoba preuzela novčani iznos umjesto tužene.

 

13.               Sukladno odredbi članka 12. stavak 1. ZPP-a sudovi su vezani utvrđenjem iz odluka upravnih tijela, te stoga zaista prvostupanjski sud nije niti mogao preispitivati je li tužena primila neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj je ne pripada, odnosno ako ga je primila u kojem iznosu, jer je utvrđeno u upravnom postupku.

 

14.               Nadalje, iako ZMO/98 nije posebno propisao zastarne rokove u svezi vraćanja stečenog bez osnove, jer je stjecanje bez osnove propisao zajedno u glavi 10. s institutom naknade štete, po pravnom shvaćanju ovog suda valja primijeniti analogno odredbu članka 166. stavak 2. ZOMO/98, a po kojoj odredbi se rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ZOMO/98 počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo izvršno prema Zakonu o općem upravnom postupku (dalje ZOUP "Narodne novine", broj 47/09) rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu.

 

15.               Naime, u osnovnom tekstu ZOMO/98 rokovi su vezani uz konačnost upravnog rješenja, jer je tako propisivao ranije važeći Zakon o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96), ali je zakonodavac ZOMO/98 dakle i uskladio sa ZOUP-om.

 

16.               Sadašnje zakonodavno rješenje prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21- dalje u tekstu: ZOMO/13) u odredbi članka 168. stavak 3. zastaru prava na povrat nepripadne isplate vezuje uz pravomoćnost rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata, time da sada u odredbi članka 168. ZOMO/13 izrijekom propisuje kako pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

 

17.               Po pravnom shvaćanju ovog suda u ovom konkretnom slučaju s obzirom da je nepripadna isplata utvrđena 2012. godine, valja primijeniti ZOMO/98, no isto nije od utjecaja za prosudbu prava tužitelja na povrat, odnosno na pravni odnos između stranaka u ovom postupku.

 

18.               Naime, i sudska praksa se ranije izjasnila kako vraćanje stečenog bez osnove neovisno što ZOMO/98 ne propisuje posebni zastarni  rok zastarijeva u općem zastarnom roku iz odredbe članka 225. ZOO-a (tako primjerice i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-21/18).

 

19.               Međutim, u ovom konkretnom slučaju sporno je bilo prije svega kada je rješenjem kojim je utvrđena nepripadna isplata postalo izvršno, odnosno od kada su počeli teći rokovi zastare.

 

20.               Zaista je rješenjem koje je bilo predmetom žalbe prvi put potvrđeno drugostupanjskim rješenjem od 30. travnja 2012., što bi da nije bilo upravne tužbe i odluke Upravnog suda u Zagrebu značilo da je zaista od 30. travnja 2012. rješenje kojim je utvrđena nepripadna isplata postalo izvršno (ranije konačno, što bi i nomotehnički bilo ispravnije ali su se sudovi dužni pridržavati zakonskih odredaba) te bi dakle od tog dana i počela teći zastara.

 

21.               Međutim, u upravnom postupku, a i u pravnim sporovima rješenje može poništiti ili u cijelosti ili djelomično, ili izmijeniti, ali i izmjena također djeluje ex tunc. Ukidanje rješenja u upravnom postupku dopušteno je samo kod izvanrednih pravnih lijekova i to kod obnove postupka odnosno kod poništavanja i ukidanja rješenja, a predviđeno je i pristavljanju izvan snage privremenog rješenja, time da je kod izvanrednih pravnih lijekova ukidanje rješenja jedino predviđena opcija kod interveniranja u zakonito rješenje kojim je stranka stekla neko pravo, dok u ostalim slučajevima ukidanja nije jedina opcija već kao alternativna opcija uz poništavanje rješenja.

 

22.               S obzirom na takvo rješenje problema i u prvostupanjskom stadiju upravnog spora pri usvajanju tužbenog zahtjeva upravni sud može samo poništiti, ali ne i ukinuti osporavano rješenje. Čak i kad stavlja izvan snage prvostupanjsko rješenje sud također to čini poništavanjem, jer jedino Upravni sud ima ovlast ukidanja kada meritorno odlučuje.

 

23.               Stoga, ponovno cijeneći ispravno kako to i radi prvostupanjski sud odredbu članka 12. ZPP-a, da je Upravni sud poništio drugostupanjsko rješenje, a da je novim drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba, ali i proglašena ništavim točka II. izreke rješenja tužitelja od 6. ožujka 2012., to nema govora da bi rješenje od 6. ožujka 2012. u dijelu kojim je utvrđena nepripadna isplata odmah postalo izvršno, odnosno konačno, jer upravo prema izrekama Upravnog suda, te nove drugostupanjske odluke proizlazi da se tužena žalila, odnosno tužbom osporavala rješenja u upravnom postupku u cijelosti.

 

24.               Dakle, u smislu odredbe članka 12. ZPP-a sudovi su vezani onim što je pravomoćno utvrđeno u upravnom sporu, odnosno u upravnim postupcima, a s obzirom na poništavajući učinak odluke Upravnog suda i djelovanje ex tunc ima se smatrati da drugostupanjska odluka od 30. travnja 2012. nikad nije ni donesena, te je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je novo drugostupanjsko rješenje od 30. travnja 2015. rješenje kojim je stečena izvršnost, odnosno pravomoćnost, te da stoga prigovor zastare kojeg je isticala tužena nije osnovan.

 

25.               Stoga prvostupanjski sud nije počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer se očitovao o svim odlučnim činjenicama te ne postoji nikakvo nesuglasje između onog što prvostupanjski sud navodi u obrazloženju o sadržaju isprava i samog sadržaja tih isprava.

 

26.               Prvostupanjski sud je u cijelosti utvrdio činjenično stanje, te je sudio u biti na temelju onog činjeničnog supstrata kojeg su mu stranke i ponudile, a pravilno je primijenio materijalno pravo, i to baš odredbu članka 1111. ZOO-a, s obzirom dakle i treba u ovom konkretnom slučaju primijeniti ZOMO/98.

 

27.               Suprotno od tuženičinih žalbenih navoda odluka o troškovima postupka nije donesena na štetu tužene, jer je u ovom konkretnom slučaju prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine (ZID ZPP/19 "Narodne novine" broj 70/19), pa je očito s obzirom na prvotno utuženi iznos od 145.260,69 kuna i dosuđen iznos od 127.966,03 kune kako je tužitelj uspio znatno više u postupku nego tužena, a nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19 ne prebijaju se troškovi postupka, već isključivo postotci u uspjehu u sporu, te je jasno stoga da tužitelj ne bi bio u obvezi nadoknaditi parnični trošak tuženoj, već bi to samo mogla tužena tužitelju, ali je sud donio odluku kojom svaka stranka snosi svoje troškove postupka, što nije na štetu tužene.

 

28.               Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tuženičinu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu, 3. veljače 2022.