Broj: Gž-2179/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. promet d. d. R., OIB …, zastupanog po punomoćniku S. L. P.-V., odvjetniku iz P., protiv ovršenika O. V. iz N., P. am C., OIB …, zastupane po punomoćniku R. A., odvjetniku iz Odvjetničkog društva A. i P. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu ovrhovoditelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu poslovni broj Povrv-3293/17-4 od 16. listopada 2018., dana 24. svibnja 2019., 

r i j e š i o   j e

1. Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu poslovni broj Povrv-3293/17-4 od 16. listopada 2018. u točkama I., II., III. i V. izreke.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovršenice za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. K. iz P. poslovni broj Ovrv-32166/15 od 30. listopada 2015. te je odbačen prijedlog za ovrhu. Također je naloženo ovrhovoditelju nadoknaditi ovršenici trošak u iznosu od 737,40 kn dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen.

              Protiv rješenja žali se ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje na odgovarajući način sukladno odredbi članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 25/13, 93/14 - dalje: OZ) predlažući  pobijano rješenje preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak uz naknadu troška sastava žalbe.

U žalbi ovrhovoditelj ističe da nakon podnesenog prigovora ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika, sud nema ovlasti ukinuti rješenje o ovrsi i odbaciti prijedlog za ovrhu, već da je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 282. stavak 3. OZ-a trebao postupiti po odredbama članka 57. i članka 58. OZ-a. Ovrhovoditelj navodi da je predmet ovog postupka tražbina iz ugovora o korištenju parkirališta pod naplatom zbog čega da je neupitna nadležnost hrvatskog pravosuđa te ukazuje na odredbu članka 54. stavak 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 88/01) i na odredbe Zakona o parničnom postupku o mjesnoj nadležnosti. Zatim ističe da nadležnost javnih bilježnika nije utemeljena na Uredbi (EU) 1215/2012, već na nacionalnim propisima, zbog čega da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da javni bilježnici ne bi bili ovlašteni donositi rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u odnosu na ovršenike koji imaju prebivalište izvan RH. Ovrhovoditelj tvrdi da je odredbom članka 279. OZ-a uređena samo mjesna nadležnost za osobe koje imaju prebivalište ili sjedište na području Republike Hrvatske, a da u odnosu na osobe koje nemaju prebivalište ili sjedište na području RH, postoji pravna praznina koju da treba popuniti tumačenjem zakonskih odredbi i to prvenstveno odredbi Ovršnog zakona (odredba članka 39. stavak 6. OZ-a), kao i odredbi Zakona o parničnom postupku o mjesnoj nadležnosti suda na čijem je području obveza nastala. Ujedno ističe da je povodom žalbenog razloga iz odredbe članka 50. stavak 4. OZ-a, postupanje suda propisano odredbom članka 51. stavak 2. OZ-a, a što da isključuje mogućnost odbacivanja prijedloga za ovrhu te ukazuje na pogrešno tumačenje mjerodavnih odredbi.

Osporava i zakonitost odluke o trošku jer da postupak nije nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga , zbog čega da se ne može priznati trošak prema Tbr. 7. t. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), već isključivo trošak sastava prigovora.

              Žalba nije osnovana.              

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenjem o ovrsi javnog bilježnika određena ovrha općenito na imovini ovršenice radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja te da je protiv istog rješenja ovršenica podnijela prigovor u kojem je osporila rješenje o ovrsi. Utvrdivši da ovršenik ima prebivalište izvan Republike Hrvatske, a cijeneći sadržaj odredbi članka 16. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 21. stavak 1. OZ-a i članka 279. stavak 1. OZ-a sud prvog stupnja zauzima stajalište da javni bilježnik nije bio nadležan donijeti rješenje o ovrsi, zbog čega ukida rješenje i odbacuje prijedlog za ovrhu. Pritom cijeni i tumačenje Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba) prema kojoj, javni bilježnici u Republici Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave, nisu obuhvaćeni pojmom suda u smislu Uredbe.

U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 381. ZPP-a.

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da javni bilježnici nisu nadležni za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave protiv osoba s prebivalištem izvan Republike Hrvatske.

Mjesna nadležnost javnog bilježnika za određivanje ovrhe propisana je odredbom članka 279. OZ-a na način da je mjesno nadležan javni bilježnik čije je sjedište u jedinici područne (regionalne) samouprave prebivališta ili sjedišta ovršenika (stavak 1.), dok je odredbom članka 279. stavak 3. OZ-a propisano da će sud prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odbaciti ako je podnesen nenadležnom javnom bilježniku (stavak 3.). Narečenom zakonskom odredbom, koja predstavlja kogentnu pravnu normu, propisana je isključiva mjesna nadležnost javnih bilježnika pa javni bilježnik nije nadležan donositi odluke u slučaju kada ovršenik nema prebivalište na području županije na kojem javni bilježnik ima sjedište, a tim više ako uopće nema prebivalište na području Republike Hrvatske. Budući da je u konkretnom slučaju prebivalište ovršenice izvan Republike Hrvatske, proizlazi da je javni bilježnik rješenje o ovrsi donio protivno navedenoj zakonskoj odredbi pa je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 279. stavak 3. OZ-a rješenje o ovrsi javnog bilježnika ukinuo i prijedlog za ovrhu odbacio. U odnosu na daljnje žalbene navode ovrhovoditelja ističe se da je postupanje javnog bilježnika podložno sudskoj kontroli i u fazi postupka kada je povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika, predmet dostavljen sudu na daljnje postupanje pa su neosnovani navodi ovrhovoditelja da sud prvog stupnja nije bio ovlašten odlučiti na navedeni način u situaciji kada je javni bilježnik već donio rješenje o ovrsi, odnosno da je u takvom slučaju sud prvog stupnja isključivo trebao postupiti po odredbama članka 57. i članka 58. OZ-a. 

Neosnovano ovrhovoditelj ukazuje i na odredbu članka 39. stavak 6. OZ-a, jer je odredbom članka 279. stavak 1. OZ-a mjesna nadležnost javnog bilježnika određena prebivalištem, odnosno sjedištem ovršenika, dok je odredbom članka 39. stavak 6. OZ-a  propisana mogućnost donošenja rješenja o ovrsi javnog bilježnika protiv ovršenika strane fizičke ili pravne osobe, što međutim, ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja obzirom da je odredbama Zakona o strancima („Narodne novine“ 130/11, 74/13) propisana mogućnost da stranac (članak 2. stavak 1. točka 1.) prijavi prebivalište u Republici Hrvatskoj (članak 146. stavak 2. i 3.).

Točno je da nadležnost javnih bilježnika u Republici Hrvatskoj za postupanje u konkretnom predmetu nije moguće utvrditi na temelju citirane Uredbe imajući u vidu njezino tumačenje, prema kojem se u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave javni bilježnici ne mogu izjednačiti sa sudom u smislu Uredbe jer njome nisu obuhvaćeni (presuda Suda Europske unije u predmetu C-551/15 od 9. ožujka 2017.), a što, protivno žalbenim navodima ovrhovoditelja,  upravo potvrđuje pravilnost zaključka suda prvog stupnja da javni bilježnici nisu ovlašteni donositi rješenja o ovrsi koja bi imala snagu sudskih rješenja protiv osoba s prebivalištem izvan Republike Hrvatske. 

Zakonita je i odluka o trošku ovog postupka. Sud prvog stupnja je u tom dijelu pravilno primijenio odredbu Tbr. 13. t. 2. i Tbr. 42. Tarife koje se odnose na nagradu za sastavljanje pravnih lijekova u ovršnom postupku te porez na dodanu vrijednost, kao i Zakon o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) u odnosu na visinu pristojbe za prigovor.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

Ovršenici nije priznat trošak žalbenog postupka jer je ocijenjeno da podnesak – odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a).

Rješenje suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 24. svibnja 2019.