- 1 -              Rev 66/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 66/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica Z. B., dipl. iur., protiv tuženika E. o. d.d., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & partneri u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1280/2020-2 od 13. studenoga 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-257/2019-23 od 21. siječnja 2020., u sjednici održanoj 1. veljače 2022.,

 

r i j e š i o  j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1280/2020-2 od 13. studenoga 2020. i presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-257/2019-23 od 21. siječnja 2020 u dijelu pod točkom I. i III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-257/2019-23 od 21. siječnja 2020. u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 43.191,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 35.696,59 kn s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8,80 kn.

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1273/2021-2 od 15. lipnja 2021., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1280/2020-2 od 13. studenoga 2020., zbog pitanja:

 

„Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi isplate iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu?“

 

4.1. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4.2. Predlaže reviziju prihvatiti, te ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I stupnja.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da se radi o specifičnom vidu štete proisteklom iz priznatog prava s osnove mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu i osnove i visine regulira mirovinski zakon, i da se na konkretni slučaj ne može primijeniti neki drugi propis.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete povodom prometne nezgode koja se dogodila dana 9. listopada 2009. u kojoj je osiguranik tužitelja sudjelovao u svojstvu putnika u motornom vozilu osiguranika tuženika.

 

6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegov osiguranik K. Z. u ovoj prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede uslijed kojih je kod njegova osiguranika nastupila profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada (prometne nezgode), te da je povodom toga tužitelj u upravnom postupku donio rješenje poslovni broj 115123 od 3. lipnja 2011., a kojim rješenjem je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od dana 9. ožujka 2011.

 

7.1. Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev (dok su dio zahtjeva odbili prihvaćanjem, po tuženiku, istaknutog prigovora zastare), uz obrazloženje da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti iznos od 43.191,58 kn na ime davanja iz mirovinskog osiguranja na ime naknade stvarne štete, temeljeći svoju odluku na odredbi iz čl. 161 st. 2. i čl. 164. st. 1. i st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO).

 

7.2. Drugostupanjski sud je svoje pravo shvaćanje obrazložio na slijedeći način:

 

„Odredbom čl. 161. st. 2. ZOMO-a propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

 

Odredbama čl. 164. st. 1. i st. 5. ZOMO-a propisano je da se, u slučaju kada tužitelj zahtijeva naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju odredbe tog Zakona. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZOMO-a“, pri čemu se pozvao i pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. prema kojem se „osnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu štete ocjenjuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju“.

 

8. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da je u ovom sporu nije pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO), neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 9. listopada 2009.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.(„Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP), kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a.

 

9.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

 

9.2. Naime, odlučujući o postavljenom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

 

9.3. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

 

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“.

 

9.4. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

 

9.5. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

10. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

10. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

 

8. Prema, tome pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede postavljenog pravnog pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. al. 1. ZPP-a, pa je sukladno odredbi čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje jer visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, čime nije niti bilo uvjeta da se preinače presude nižih sudova.

 

9. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 1. veljače 2022.