REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš,
kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V. G., OIB: 29403414251, zastupanog po punomoćnici M. Š. L., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. B.
Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. S., odvjetnici u O. d. L. i p. d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane I zaključene dana 13. prosinca 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 27. siječnja 2022., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), dalje ZPP-a

p r e s u d i o j e

I Nalaže s tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M. B. iz V. G., OIB: …, 6.392,15 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 40,23 kn od 18. kolovoza 2007. - 39,97 kn od18. rujna 2007.

- 39,60 kn od 24. listopada 2007. - 40,25 kn od 18. studenog 2007. - 39,38 kn od18. prosinca 2007.

- 40,81 kn od 18. siječnja 2008. - 76,78 kn od 18. veljače 2008. - 78,63 kn od 18. ožujka 2008. - 77,66 kn od 18. travnja 2008.

- 76,17 kn od 6. lipnja 2008.

- 76,22 kn od 18. lipnja 2008.

- 76,06 kn od 19. srpnja 2008.

- 75,34 kn od 18. kolovoza 2008. - 76,52 kn od 18. rujna 2008.

2

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

- 79,71 kn od 18. listopada 2008.
- 80,12 kn od 18. studeni 2008.
- 77,52 kn od 18. prosinca 2008.
- 84,16 kn od 6. veljače 2009.
- 84,66 kn od 18. veljače 2009.
- 82,85 kn od 18. travnja 2009.
- 82,85 kn od 18. travnja 2009.
- 83,36 kn od 18. svibnja 2009.
- 81,80 kn od 19. lipnja 2009.
- 82,10 kn od 18.srpnja 2009.
- 81,35 kn od 18. kolovoza 2009.
- 81,76 kn od 18.rujna 2009.
- 81,00 kn od 18. listopada 2009.
- 82,18 kn od 18. studenog 2009.
- 81,82 kn od 18. prosinca 2009.
- 83,80 kn od 18. siječnja 2010.
- 84,36 kn od 9. ožujka 2010.
- 86,38 kn od 2. travnja 2010.
- 86,64 kn od 8. svibnja 2010.
- 87,80 kn od 8. lipnja 2010.

- 88,06 kn od 18. lipnja 2010.
- 89,62 kn od 30. srpnja 2010.
- 92,55 kn od 18. kolovoza 2010.
- 94,39 kn od 18. rujna 2010.
- 92,65 kn od 18. listopada 2010.
- 93,72 kn od 18. studeni 2010.
- 97,62 kn od 18. prosinca 2010.
- 97,37 kn od 18. siječnja 2011.
- 96,22 kn od 18. veljače 2011.
- 98,48 kn od 22. ožujka 2011.
- 96,68 kn od 18. travnja 2011.
- 100,00 kn od 18. svibnja 2011.
- 104,92 kn od 18. lipnja 2011.
- 109,02 kn od 18. srpnja 2011.
- 112,72 kn od 18. kolovoza 2011.
- 105,59 kn od 18. rujna 2011.
- 102,58 kn od 18. listopada 2011.
- 102,68 kn od18. studeni 2011.
- 104,03 kn od 18. prosinca 2011.
- 105,95 kn od 18. siječnja 2012.
- 106,63 kn od 18. veljače 2012.
- 105,89 kn od 18. ožujka 2012.
- 105,63 kn od18. travnja 2012.
- 106,63 kn od 18. svibnja 2012.
- 106,82 kn od 18. lipnja 2012.
- 105,90 kn od 18. srpnja 2012.
- 105,40 kn od 18. kolovoza 2012.
- 103,55 kn od 18. rujna 2012.
- 105,50 kn od18. listopada 2012.

3

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

- 106,35 kn od 18. studeni 2012.

- 105,70 kn od 18. prosinca 2012. - 103,77 kn od 18. siječnja 2013.

- 104,76 kn od 18. veljače 2013. - 104,75 kn od 18. ožujka 2013. - 106,37 kn od 18. travnja 2013. - 103,19 kn od 18. svibnja 2013. - 103,07 kn od 18. lipnja 2013.

- 107,55 kn od 18. srpnja 2013. do isplate,

u visini određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31.
prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.
kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku
15 dana.

II Nalaže s tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M. B. iz V. G., OIB: …, 17.322,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 10,46 kn od 18. listopada 2008.
- 17,99 kn od 18. studeni 2008.

- 91,94 kn od 6. veljače 2009.

- 101,21 kn od 18. veljače 2009. - 67,99 kn od 18. travnja 2009.

- 67,99 kn od 18. travnja 2009. - 77,45 kn od 18. svibnja 2009.

- 48,84 kn od 19. lipnja 2009.

- 54,35 kn od 18. srpnja 2009.

- 40,61 kn od 18. kolovoza 2009.
- 48,01 kn od 18. rujna 2009.

- 34,12 kn od 18. listopada 2009.
- 55,82 kn od 18. studeni 2009.

- 49,19 kn od 18. prosinca 2009. - 85,38 kn od 18. siječnja 2010.

- 95,68 kn od 9. ožujka 2010.

- 132,66 kn od 2. travnja 2010. - 137,42 kn od 8. svibnja 2010. - 158,63 kn od 8. lipnja 2010.

- 163,51 kn od 18. lipnja 2010.

- 192,04 kn od 30. srpnja 2010.

- 245,67 kn od18. kolovoza 2010.
- 279,25 kn od 18. rujna 2010.

- 247,47 kn od 18. listopada 2010.
- 267,11 kn od 18. studeni 2010.
- 338,41 kn od 18. prosinca 2010.
- 333,90 kn od 18. siječnja 2011.

4

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

- 312,89 kn od 18. veljače 2011. - 354,30 kn od 22. ožujka 2011. - 321,26 kn od 18. travnja 2011. - 382,00 kn od 18. svibnja 2011. - 472,23 kn od 18. lipnja 2011.

- 547,23 kn od 18. srpnja 2011.

- 615,00 kn od 18. kolovoza 2011. - 484,40 kn od 18. rujna 2011.

- 429,35 kn od 18. listopada 2011. - 431,14 kn od 18. studeni 2011.

- 455,91 kn od 18. prosinca 2011. - 491,01 kn od 18. siječnja 2012.

- 503,49 kn od 18. veljače 2012. - 489,96 kn od 18. ožujka 2012. - 485,09 kn od 18. travnja 2012. - 503,42 kn od 18. svibnja 2012. - 506,87 kn od 18. lipnja 2012.

- 490,01 kn od 18. srpnja 2012.

- 480,86 kn od 18. kolovoza 2012. - 446,98 kn od 18. rujna 2012.

- 482,79 kn od 18. listopada 2012. - 498,26 kn od 18. studeni 2012.

- 486,43 kn od 18. prosinca 2012. - 451,11 kn od 18. siječnja 2013.

- 469,26 kn od 18. veljače 2013. - 468,95 kn od 18. ožujka 2013. - 498,69 kn od 18. travnja 2013. - 440,48 kn od 18. svibnja 2013. - 438,20 kn od 18. lipnja 2013.

- 441,83 kn od 18.07.2013. do isplate,

u visini određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31.
prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.
kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku
15 dana.

III Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi tužitelju M. B. iz V. G., OIB: …, prouzročeni parnični trošak u iznosu 10.987,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 27. siječnja 2022. do isplate, sve u roku 15 dana.

5

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj
… od 15. srpnja 2006. prema kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje

21.648,93 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate
kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva u
skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke. Povrat kredita ugovoren je u 240
mjesečnih anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan
dospijeća. U razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je samovoljno i bez
pristanka tužitelja povećavao kamatne stope. Isto tako, odredbom čl.7.2. Ugovora
propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan
plaćanja. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske posl. broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik, u
razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći
u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je
ništetna. Stoga se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je
utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i
valutna klauzula. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača
obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog
trgovca, tužitelj tužbenim zahtjevom u podnesku od 19. studeni 2021. (list 119-127
spisa) traži isplatu 23.714,65 kn s osnove plaćene razlike zbog promjenjive kamatne
stope, valutne klauzule i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznim
kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do plateža, uz
naknadu parničnog troška, te podredno ukoliko je sud stava da je potrebno
prethodno utvrditi ništetnost rečenih ugovornih odredbi traži utvrđenje ništetnosti
rečenihugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjnejivoj kamatnoj stopi, te isplatu
razlike u navedenom iznosu, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu od 27. rujna 2019., osporava tužbu i protivi se
tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet, te da je tužitelj svoju tužbu
pogrešno koncipirao na način da je prijeporni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u
cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača,
interes za podizanje tužbe postoji samo ako postoji i povreda koju je potrebno
otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji
povreda kolektivnih interesa potrošača, koje u konkretnoj pravnoj stvari više nema.
Glede valutne klauzule navodi da za primjenu iste postoji zakonska osnova budući
da se radi o zakonom dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise
Hrvatske narodne banke gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju
banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zašite od rizika
u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše najveći dio štednje drže u stranoj valuti.
Tuženik ne može odgovarati za ono što je sam tužitelj procijenio da odgovara
njegovim potrebama i mogućnostima. Navodi da je legitimno pravo tuženika da

6

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

ugovara promjenjivu kamatnu stopu u ugovoru o kreditima na koju klauzulu je tužitelj
izričito pristao, slijedom čega nema protupravnosti na strani tuženika. Ističe prigovor
zastare u odnosu na sve iznose s dospijećem u nazad tri godine od dana podnošenja
tužbe, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženika. Predlaže odbiti
tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj … od 15.
srpnja 2006. (list 11-14 spisa), knjigovodstvena kartica (list 15-27), plan otplate (list
30-32 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 13. svibnja 2019, (list 32-34 spisa),
Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (list 54-58), te je proveden dokaz
financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. P. (list 83-93
spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo
potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu Ugovor o kreditu broj … od 15.
srpnja 2006. prema kojem mu je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje
21.648,93 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan
isplate kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva,
- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita
najkasnije 15. listopada 2006. radi kupnje automobila, prema otplatnoj tablici
koja je sastavni dio Ugovora,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu
kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF,
ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,
- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te

89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi
u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih
odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj
Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u kojem je U. P. - H. s.
u. z. z. p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom
revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o
ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako su pojmovi koje banke koriste u svojim
odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način

7

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s
ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za
prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Unatoč tomu što
su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope,
uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja
(odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im
mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su
prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i
objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost
razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

9. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske
proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih
stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog
početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan
položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao
znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije
bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom
kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao
utjecati.

10. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara
za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim
kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća
kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, te je
sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da
je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio
upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim
stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču,
što je i tužitelj.

11. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi,
banke su, kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet
poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne
odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru
zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu
štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o
tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su
banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u
budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju,
zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed
sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala
nerazumljiva.

12. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se
korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka
odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način

8

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u
smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, a sam Ugovor o kreditu je
dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake
vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga
je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je
to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog
početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u
odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala
potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom
toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom
potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti, niti bio razumljiv, pa takva
ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca,
usuprot načelima obveznog prava.

13. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi
na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama,
primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.

322. st. 1. ZOO. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna
strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi
odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači
ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i, ako ona nije bila
uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Te pretpostavke nisu
ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet
ugovora ni odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već
da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti
odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o
zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te
odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje,
premda je Ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila
zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu
savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom
čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi
poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo
pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja
na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom
toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i
sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara
o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Nadalje je bilo
potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u
njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost,
sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga
znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo
vrijeme trajanja ovog Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na
koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o

9

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili
ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao
razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno
obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio
premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo
propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim
konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike
valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu.
Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika
obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o
svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim
više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom
potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim
pravima i obvezama.

15. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju
potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno
sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja
navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost
iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što
nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga,
a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za
bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga
znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim
stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni
potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju
bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede
tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih
ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj
rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne
ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne
razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam
svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka
dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da
više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su
posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj
CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza
ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog
pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i
svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni Ugovor tj.
parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula
ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih
odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu.

16. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi
odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude,
prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni
zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su

10

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i
prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta
utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP), slijedom
čega su ovi prigovori neosnovani.

17. U odnosu na prigovor zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj
presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da
pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do
prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva
ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu
te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-
1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni
broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena
presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja

2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je
utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara
jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih
pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika
kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa
primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu
na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. gdje je Vrhovni sud Republike Hrvatske
svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu
reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit otplaćen 18. srpnja

2013., sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji navodi taj dan zadnje
uplate, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na
promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine
donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
7129/13, a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala
pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, to je neosnovan prigovor zastare primjenom
odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a, jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019. tj. unutar
zastarnog roka od pet godina.

18. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike
između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i
iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi,
kao i iznose koje je tužitelj stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi
plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je
dokaz financijskim vještačenjem po D. P., stalnom sudskom vještaku.

19. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena
kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih
kamatnih stopa u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu primjenom
redovno ugovorene kamatne stope iznosi 1.175,92 CHF, odnosno kunska
protuvrijednost iznosi 6.392,15 kn, a ukupna razlika između anuiteta s osnove
valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke

11

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po
srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete iznosi

17.322,50 kn.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen,
stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti
nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

21. Navod tuženika kako je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je
između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila ugovorna volja
stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, kao i da je tužitelj
upoznat s rizikom rasta tečaja, što je potvrdio potpisom Ugovora, pa je zadatak
vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti
životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan, nije osnovan budući
da je na ta pitanja odgovoreno u kolektivnom sporu.

22. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i
tužitelju dosuđen traženi iznos od 6.392,15 kn po osnovi preplaćenih anuiteta zbog
ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 17.322,50 kn po osnovi preplaćenih
anuiteta zbog ništetnih odredbi odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz
korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

23. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog
dana nakon toga u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za
razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate na temelju čl. 29. st.

2. ZOO-a, uz uvećanje od pet, odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između
fizičke i pravne osobe.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj
vrijednosti predmeta spora (23.714,65 kn) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na
sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana

13.2.2020., 18.10.2021. i 13.12.2021. (Tbr 7. toč. 1. OT 300 bodova), sastava
podneska od 10.2.2020. i 30.4.2021. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), trošak
obračunatog Poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.500,00 kuna, što
ukupno iznosi 7.500,00 kuna, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za
provođenje financijskog vještačenja u iznosu 2.500,00 kn, trošak sudske pristojbe na
tužbu 400,00 kn, trošak sudske pristojbe na presudu 587,00 kn, tako da ukupno
priznati trošak tužitelja iznosi 10.987,00 kn, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog
postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog
zakona (Narodne novine br. 112/12,25/13, 93/14, 55/19 i 73/17), proizlazi da sud
može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud mu je na
dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u
ovoj pravnoj stvari, to jest od 27. siječnja 2022. do plateža, jer ova presuda
predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

12

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2.
ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U Zagrebu, 27. siječnja 2022.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja M. Š. L., odvj. uz rj za platež sp na presudu
- pun. tuženika S. S., odvj.