99. P-381/20-45

REPUBLIKA HRVATSKA Trgovački sud u Zagrebu

Amruševa 2/II desno p.p.432, Zagreb

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Goranu Iskri u pravnoj stvari tužitelja
S. masa iza C. B. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik iz Z.,protiv tuženika C. Z. B. d.o.o., OIB .., S., radi pobijanja pravnih radnji, nakon javne glavne raspravezaključene 17. prosinca 2021. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženika, s danom objave 27. siječnja 2022.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja pravni
posao kupoprodaje 16 autobusa zaključen 15. siječnja 2009. između tužitelja kao
prodavatelja i tuženika kao kupca temeljem računa broj:

- Rn. br. 31-1 od 15. siječnja 2009. na iznos od 97.600,00 kn,
- Rn. br. 31-2 od 15. siječnja 2009. na iznos od 134.200,00 kn,
- Rn. br. 31-3 od 15. siječnja 2009. na iznos od 12.200,00 kn,
- Rn. br. 31-4 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,
- Rn. br. 31-5 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,
- Rn. br. 31-6 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,
- Rn. br. 31-7 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,
- Rn. br. 31-8 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24. 400,00 kn,
- Rn. br. 31-9 od 15. siječnja 2009. na iznos od 67.100,00 kn,
- Rn. br. 31-10 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,
- Rn. br. 31-11 od 15. siječnja 2009. na iznos od 36.600,00 kn,
- Rn. br. 31-12 od 15. siječnja 2009. na iznos od 48.800,00 kn,
- Rn. br. 31-13 od 15. siječnja 2009. na iznos od 36.600,00 kn,
- Rn. br. 31-14 od 15. siječnja 2009. na iznos od 48.800,00 kn,
- Rn. br. 31-15 od 15. siječnja 2009. na iznos od 48.800,00 kn,
- Rn. br. 31-16 od 15. siječnja 2009. na iznos od 54.900,00 kn.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

2 99. P-381/20-45

"Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 5.266.324,78 kn sa zateznom kamatom
tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana od
pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe", kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o j e

Odbacuje se tužba u dijelu kojim tužbeni zahtjev glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik vozila kako slijedi:

- N. T. N. S., godina proizvodnje 1998., reg. oznake ..., šasija br....,

- N. S. N. S., godina proizvodnje 1998., reg. oznake ..., šasija br. ...,

- N. T. N./2 H, godina proizvodnje 1991., reg. oznake ... šasija br. ...,

- N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., reg. oznake ..., šasija br. ...,

- N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., reg. oznake..., šasija br. ...,

- N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., reg. oznake..., šasija br. ...,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., reg. oznake ..., šasija br. ...,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., reg. oznake..., šasija br. ...,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., reg. oznake ..., šasija br. ..,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., reg. oznake ..., šasija br....,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., reg. oznake..., šasija br....,

- S. O. S. 228 DT, godina proizvodnje 1991., reg. oznake..., šasija br. ...,

- S. S. H., godina proizvodnje 1993., reg. oznake ..., šasija br....,

- M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., reg. oznake ..., šasija br...,

- M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., reg. oznake ..., šasija br...,

- N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., reg. oznake ..., šasija br....,

što je tuženik dužan priznati, sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude."

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 5. studenog 2010. U tužbi je naveo da je tužitelj kao
prodavatelj sklopio s tuženikom kao kupcem pravni posao prodaje 16 autobusa 15.
siječnja 2009. Autobusi su prodani za ukupni iznos od 732.000,00 kn, koja cijena je
utvrđena na temelju elaborata procjene vrijednosti autobusa koji je sačinio sudski

3 99. P-381/20-45

vještak Đ. Š., a podmirena je sklapanjem ugovora o ustupanju tražbine od 25.
siječnja 2009. Vrijednost autobusa u trenutku kupoprodaje bila je znatno veća od
kupoprodajne cijene. Odmah po sklopljen ugovoru tuženik je iste autobuse iznajmio
tužitelju i po osnovi najma uprihodio od tužitelja iznos od 5.266.324,78 kn. Navodi da
je tužitelj u trenutku poduzimanja pravne radnje bio nesposoban za plaćanje, a
tuženik je to znao. U tijeku postupka navodi da su autobusi u posjedu tužitelja jer ih
je nakon prodaje uzeo u najam.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da su autobusi
prodani po stvarnoj tržišnoj cijeni koja je utvrđena na temelju elaborata procjene
vrijednosti autobusa sačinjenog po sudskom vještaku Đ. Š.. Pravni posao
prodaje autobusa sklopljen je zato da bi tužitelj mogao opstati i nastaviti obavljati
djelatnost prijevoza, dok se svi štetni učinci poslovanja jednostrano prebacuju na
tuženika. Tuženik je omogućio poslovanje tužitelju čime je došlo do povećanja
stečajne mase. Navodi da je ugovor o najmu autobusa sklopila stečajna upraviteljica
tužitelja. Tuženik je kupio autobuse zato da bi tužitelj mogao nastaviti poslovati, a
potom je tuženik iznajmio autobuse tužitelju. U tijeku postupka osporava da je
stečajni sudac dao odobrenje za podnošenje tužbe. Ističe da je ugovor o najmu
sklopljen nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem te ne postoji osnova za
povrat najamnine koja je plaćena na temelju valjanog ugovora o najmu. Ističe
prigovor zastare navodeći da je tužitelj C. bus d.d. u stečaju brisan iz sudskog
registra 17. prosinca 2014. te je stečajni upravitelj preuzeo postupak 31. siječnja

2020.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao račune (list 8-23 spisa), elaborat
procjene vrijednosti autobusa (list 24-63 spisa), ugovor o ustupanju tražbine (list 64-
spisa), pregled unosa temeljnica saldakontija (list 65 spisa), ispis knjigovodstvene
vrijednosti (list 66 spisa), račune (list 67-79 spisa), prijedlog za otvaranje stečajnog
postupka (list 80 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 81-83 spisa),
podatke o solventnosti Z. banke d.d. (list 84 spisa), izvatke iz sudskog
registra (list 85-89 spisa), ispis stanja vlasničkih pozicija (list 90-92 spisa), zapisnik
(list 93-96 spisa), ugovor o najmu autobusa (list 97-99, 102-103 spisa), aneks
ugovora o najmu autobusa (list 100, 101 spisa), aneks ugovora o zakupu poslovnog
prostora (list 104, 105 spisa), prijavu tražbine (list 140-151 spisa), račune (list 245-
251 spisa), saslušana je stečajna upraviteljica tužitelja M. V. T. (list
132-133 spisa) i svjedoci Đ. Š. (list 175 spisa) i M. Z. (list 270-271
spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku prometne struke E. vještačenja d.o.o.
(list 203-217, 255-256 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 02/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev
djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika –
Ugovora o kupoprodaji autobusa, zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj vlasnik tih
autobusa i zahtjev za isplatom iznosa od 5.266.324,78 kn.

6. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-25/09 od 3. studenog 2020.
proizlazi da je sukladno odredbi čl. 141. st. 4. Stečajnog zakona („Narodne novine”

4 99. P-381/20-45

broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10 – dalje: SZ)
stečajni sudac dao odobrenje stečajnom upravitelju za podnošenje tužbe za
pobijanje pravne radnje, i to radnje prodaje predmetnih 16 autobusa prema
ispostavljenim računima od 15. siječnja 2009.

7. Nad tužiteljem je otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u
Zagrebu St-25/09 od 27. svibnja 2009. pa kako je tužba podnesena 5. studenog

2010., to je podnesena u roku iz čl. 141. st. 2. SZ-a.

8. Iz računa u spisu proizlazi da su tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac
sklopili ugovore o kupoprodaji 16 autobusa 15. siječnja 2009. koji su predmet
pobijanja u ovom postupku, i to za sljedeće autobuse:

- autobus marke N. T. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 97.600,00 kn,

- autobus marke N. S. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 134.200,00 kn,

- autobus marke N. T. N./2 H, godina proizvodnje 1991., broj šasije ... a ugovorena cijena je 12.200,00 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 67.100,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 36.600,00 kn,

- autobus marke S. O. S. 228 DT, godina proizvodnje 1991., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 48.800,00 kn,

- autobus marke S. S. H., godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 36.600,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 48.800,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 48.800,00 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 54.900,00 kn.

9. Ukupno, tužitelj je prodao tuženiku 16 autobusa za ukupnu cijenu od 732.000,00 kn.

10. Nedvojbeno je da su predmetni autobusi prodani tuženiku prema računima koje je tužitelj ispostavio. Tuženik osporava datum sklapanja ugovora, ali ne navodi

5 99. P-381/20-45

niti jedan drugi datum kojeg su ugovori sklopljeni. Uzimajući u obzir da su ugovori
sklopljeni pa bi i tuženik svakako morao znati datum sklapanja ugovora, a tuženik ne
navodi niti jedan drugi datum kao datum sklapanja ugovora, već samo osporava da
je to datum kada je ispostavljen račun, to je sud uzimajući u obzir i takvo držanje
stranaka i cjelokupne rezultate raspravljanje, utvrdio da su ugovori sklopljeni 15.
siječnja 2009. kada su ispostavljeni računi.

11. Iz ugovora o ustupanju tražbine od 25. siječnja 2009. proizlazi da su taj
ugovor sklopili tužitelj kao ustupitelj i Z.-Zagreb d.o.o. kao primatelj, a ugovor je
potpisao i tuženik kao dužnik. Iz tog ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je tužitelj
ustupio Z.-Zagreb d.o.o. tražbinu koju ima prema tuženiku u iznosu od

732.000,00 kn po osnovi cijene za prodaju predmetnih 16 autobusa, te je sklapanjem
tog ugovora prestala tražbina Z.-Zagreb d.o.o. prema tužitelju (čl. 1. i 2. tog
ugovora).

12. Prema tome, tužitelj nije naplatio cijenu od tuženika, već je tražbinu po
osnovi cijene ustupio društvu Z.-Zagreb d.o.o. umjesto ispunjenja obveze tom
društvu u smislu odredbe čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO).

13. Iz ugovora o najmu autobusa proizlazi da su tuženik kao najmodavac i
tužitelj kao najmoprimac sklopili ugovor o najmu autobusa 28. listopada 2009. kojem
je predmet najam ukupno 32 autobusa i ugovor o najmu autobusa od 1. lipnja 2009.
kojem je predmet najam ukupno 36 autobusa. U ovim ugovorima navedena je
registarska oznaka vozila koja su predmet najma te iz ugovora proizlazi da je u
odnosu na 16 autobusa koje je tužitelj prodao tuženiku tuženik njih 15 iznajmio
tužitelju ovim ugovorima (sve osim autobusa reg. oznake ... koji nije
predmet niti jednog ugovora o najmu).

14. Nesporno je da se svih 16 autobusa koji su predmet pobijanih ugovora o kupoprodaji nalazi u posjedu tužitelja.

15. Člankom 127. SZ-a propisano je da pravne radnje poduzete prije otvaranja
stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika
(oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u
povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnoga
dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama toga Zakona.
Navedenom odredbom propisane su opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji
koje moraju biti ispunjene neovisno o kojoj se vrsti pobojnih pravnih radnji radilo, a
koje pretpostavke mora dokazati tužitelj. Te pretpostavke su da je otvoren stečajni
postupak; da je prije otvaranja stečajnog postupka poduzeta pravna radnja koja
može biti predmetom pobijanja; da je radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja
vjerovnika i da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti
namirenja stečajnih vjerovnika.

16. Stečajni postupak nad tužiteljem otvoren je 27. svibnja 2009., a ugovori o
kupoprodaji sklopljeni su 15. siječnja 2009. pa su prve dvije od navedenih općih
pretpostavki ispunjenje.

6 99. P-381/20-45

17. Nesporno je da stečajna masa tužitelja nije bila dostatna za namirenje svih
tražbina stečajnih vjerovnika. Tuženik tijekom postupka ne osporava tu činjenicu. To
također, proizlazi i iz činjenice što je tužitelj brisan iz sudskog registra na temelju
rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-25/09 od 11. rujna 2014. zbog nedostatnosti
stečajne mase za namirenje troškova stečajnog postupka.

18. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke E.
vještačenja d.o.o. utvrdio da je tržišna vrijednost autobusa koji su bili predmet
pobijanih pravnih radnji kupoprodaje kako slijedi:

- autobus marke N. T. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije
... – 365.066,83 kn,

- autobus marke N. S. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ... - 644.409,59 kn,

- autobus marke N. T. N./2 H, godina proizvodnje 1991., broj šasije
...– 217.005,67 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije
... – 383.418,56 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije
....– 383.418,56 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije
....– 446.897,05 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije
....– 247.035,80 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije
.... – 247.035,80 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije
.... – 304.044,06 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije
.... – 247.035,80 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije
.....– 304.044,06 kn,

- autobus marke S. O. S. 228, godina proizvodnje 1991., broj šasije
... – 357.578,30 kn,

- autobus marke S. 315 HD, godina proizvodnje 1993., broj šasije
.... – 272.841,79 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije
... – 285.041,31 kn,

7 99. P-381/20-45

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije
.... – 285.041,31 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije
.... – 446.897,05 kn.

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tržišna vrijednost svakog od
navedenih autobusa znatno viša od cijene koja je ugovorena u pobijanim pravnim
radnjama kupoprodaje svakog pojedinog autobusa.

20. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je po ocjeni suda izrađen u
skladu s pravilima struke, a vještak je za svaki pojedini autobus obrazložio tržišnu
vrijednost. Predmetni autobusi se više ne proizvode te je vještak pošao od tržišne
vrijednosti tehničkog nasljednika autobusa, potom umanjio vrijednost uzimajući u
obzir da je tehnički nasljednik savršeniji od predmetnih autobusa. Vještak je uzeo u
obzir i starost svakog pojedinog autobusa u trenutku sklapanja ugovora o
kupoprodaji te potražnju na tržištu rabljenih autobusa i amortizaciju te prema
navedenim kriterijima iznio tržišnu vrijednost svakog pojedinog autobusa.

21. Vještak je stručnim razlozima otklonio sve primjedbe na nalaz i mišljenje.
Uvjerljivi su razlozi vještaka da neposredni pregled predmetnih autobusa nije
potreban za izradu nalaza i mišljenja vještaka jer je vještačenje izvedeno 11 godina
nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji te se neposrednim pregledom autobusa od
strane vještaka prilikom izrade nalaza i mišljenja ne može utvrditi stanje autobusa
kakvo je bilo prije 11 godina. Također, vještak je stručnim razlozima obrazložio kako
za procjenu tržišne vrijednosti autobusa nije potrebno davati sve tehničke podatke
koje navodi tuženik, te nije potrebno vršiti uvid u knjižicu vozila, a da se identitet
vozila utvrđuje brojem šasije te su u toj oznaci sadržani svi ostali podaci.

22. Sud nije prihvatio elaborat procjene vrijednosti autobusa koji je izradio
Đ. Š. u prosinca 2008. godine, niti iskaz svjedoka Đ. Š. u pogledu
tržišne vrijednosti autobusa. Sam svjedok Đ. Š. iskazao je da u trenutku izrade
tog elaborata nije bio sudski vještak, te da je bio zaposlen u društvu A. V.
povezanom s tuženikom, a gospodina Z. je smatrao svojim poslodavcem te su
ga gospodin Z. i gospodin J. zatražili da izradi procjenu vrijednosti za
interne potrebe. Dakle, ne radi se o nepristranom stručnjaku koji je izradio procjenu
vrijednosti, već o osobi koja je jedinog člana tuženika smatrala svojim poslodavcem i
radila procjenu za tuženika. Iz nalaza i mišljenja vještaka E. vještačenja d.o.o.
proizlazi da u elaboratu procjene vrijednosti autobusa kojeg je sačinio Đ. Š.
nisu navedeni nikakvi tehnički objektivni kriteriji kako je dobivena tržišna vrijednost,
nego je samo ta vrijednost navedena u nalazu bez ikakvih tehničkih parametara u
smislu koeficijenta amortizacije, cijene novog vozila i sličnih kriterija. Iz elaborata
procjene vrijednosti autobusa Đ. Š. proizlazi kako u njemu nisu navedeni
tehnički objektivni kriteriji u vidu cijene novog vozila, amortizacije i sličnih tehničkih
kriterija, kako to navodi i vještak E. vještačenja d.o.o. Nadalje, u odnosu na stanje
autobusa, iz ugovora o najmu koji su tužitelj i tuženik sklopili nekoliko mjeseci nakon
predmetnih kupoprodaja autobusa proizlazi da je tuženik potom te autobuse iznajmio
tužitelju te da ih je tužitelj koristio za obavljanje svoje djelatnosti. Stoga su neuvjerljivi
navodi svjedoka Đ. Š. da su neki autobusi bili toliko oštećeni da nisu bili u

8 99. P-381/20-45

voznom stanju jer u takvom slučaju zasigurno ih onda tužitelj ne bi mogao unajmiti od
tuženika i stvarni ih koristiti za obavljanje djelatnosti, dakle, stvarno obavljati prijevoz
s tim autobusima.

23. Stoga, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka E. vještačenja d.o.o., a
ne elaborat procjene vrijednosti autobusa Đ. Š..

24. S obzirom na to da je tržišna vrijednost autobusa znatno viša od
ugovorene cijene u pobijanim ugovorima o kupoprodaji, a vrijednost stečajne mase
nije bila dostatna da bi se namirile sve tražbine stečajnog vjerovnika, čak nije bila
dostatna niti da da bi se namirili svi troškovi stečajnog postupka, to je sklapanjem
predmetnih ugovora o kupoprodaji došlo do oštećenja vjerovnika. Ovo stoga jer se
prodajom u stečajnom postupku po tržišnoj cijeni mogla ostvariti sredstva koja bi
služila namirenju tražbina stečajnih vjerovnika. Valja istaknuti da tužitelj sklapanjem
ugovora o kupoprodaji nije primio nikakva novčana sredstava od tuženika s obzirom
na to da je tužitelj tražbinu ustupio Z.-Zagreb Zagreb d.o.o. umjesto ispunjenja
obveze tom društvu pa su stoga nelogični i neuvjerljivi navodi tuženika kako su
ugovori o kupoprodaji autobusa sklopljeni zato da bi tužitelj mogao nastaviti
poslovanje. U takvom slučaju bilo bi logično da tuženik plati cijenu tužitelju u
novčanom iznosu pa da tužitelj ostvari sredstva koja bi mogao koristiti za nastavak
poslovanja, a ne da se sklapa ugovor o ustupu umjesto ispunjenja, koji je potpisao i
tuženik.

25. U odnosu na pretpostavku da se krajnji rezultat pobijanja ugovora o
kupoprodaji očituje u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika,
nesporno je da se predmetni autobusi nalaze u posjedu tužitelja. Međutim, tuženik je
na temelju pobijanih ugovora o kupoprodaji stekao pravo vlasništva na tim
autobusima. Stoga, potrebno je pobijanje predmetnih ugovora o kupoprodaji kako
više ne bi postojala osnova po kojoj bi tužitelj morao predati autobuse tuženiku,
odnosno kako bi ti autobusi mogli ostati u stečajnoj masi tužitelja. Uzimajući u obzir
da stečajna masa nije bila dostatna za namirenje tražbina svih stečajnih vjerovnika,
to je ispunjenja i pretpostavka da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanoj
mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika jer će prodajom tih autobusa u stečajnom
postupku moći biti ostvarena novčana sredstava koja će služiti namirenju stečajnih
vjerovnika.

26. Pogrešno tuženik smatra da na predmetnim autobusima postoji razlučno
pravo H. L. S. d.o.o. i da su autobusi prodani u stečajnom postupku
jer iz prijave tražbine i prijave razlučnog prava H. L. S. d.o.o.
proizlazi da je to društvo podnijelo obavijest o razlučnom pravu na ukupno 24
autobusa, ali uzimajući u obzir brojeve šasije autobusa navedenih u obavijesti o
razlučnom pravu niti jedan od tih autobusa nije autobus koji je predmet pobijanih
ugovora o kupoprodaji 16 autobusa.

27. Stoga, ispunjenje su opće pretpostavke iz čl. 127. SZ-a za pobijanje
pravne radnje – predmetnih ugovora o kupoprodaji za 16 autobusa od 15. siječnja

2009.

28. Prema odredbi čl. 130. st. 1. alineja SZ-a pravni posao dužnika kojim se
stečajni vjerovnici izravno oštećuju može se pobijati ako je poduzet tijekom

9 99. P-381/20-45

posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka,
ako je u vrijeme njegova poduzimanja dužnik bio nesposoban za plaćanje i ako je
druga strana u to vrijeme znala za tu nesposobnost.

29. Prema odredbi čl. 130. st. 3. SZ-a u vezi s odredbom čl. 128. st. 3. i 4. SZ-
a smatrat će se da je vjerovnik znao za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za
otvaranje stečajnoga postupka ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se
nužno moralo zaključiti da postoji nesposobnost za plaćanje ili da je podnesen
prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka. Za osobu koja je s dužnikom bila bliska u
vrijeme poduzimanja radnje pretpostavlja se da je znala za nesposobnost za
plaćanje ili prijedlog za otvaranje postupka.

30. Iz prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem proizlazi da je
taj prijedlog podnesen 5. veljače 2009. Stoga, pravne radnje poduzete su manje od
mjesec dana prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja.

31. Iz podataka o solventnosti Z. banke d.d. od 1. travnja 2009.
proizlazi da je tužitelj na dan 1. travnja 2009. imao blokadu računa u neprekidnom
trajanju od 180 dana (dakle, od 1. listopada 2008.), a iznos blokade iznosio je

34.237.411,08 kn. Stoga, tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji bio
nesposoban za plaćanje u smislu odredbe čl. 4. st. 4. SZ-a.

32. Iz izvadaka iz sudskog registra proizlazi da je I. Z. u vrijeme
sklapanja pobijanih ugovora o kupoprodaji bio jedini član tuženika i društva Z.-
Z. d.o.o. te član uprave Z.-Zagreb d.o.o. Iz stanja vlasničkih pozicija
proizlazi da je Z.-Z. d.o.o. na dan 29. srpnja 2008. držao 65,75% udjela u
temeljnom kapitalu društva A. V. d.d., a A. V. d.d. je držao 59,55%
udjela u tužitelju.

33. Iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora tužitelja od 4. siječnja 2008.
proizlazi da je i I. Z. sudjelovao na sjednici nadzornog odbora tužitelja te je na
toj sjednici predložio da se V. J. imenuje na funkciju direktora tužitelja.

34. Prema tome, jedini član tuženika u vrijeme sklapanja ugovora je ujedno bio
većinski član društva A. V. d.d. koje je bilo većinski član tužitelja, a jedini član
tuženika je ujedno sudjelovao na sjednicama nadzornog odbora tužitelja i predlagao
osobu koja je imenovana kao direktor tužitelja. Iz tih okolnosti proizlazi da je tuženik
morao imati saznanja o financijskoj situaciji tužitelja, tim više što se radilo o visokom
iznosu blokade računa od 34.237.411,08 kn. Stoga, tuženik je sukladno 130. st. 3.
SZ-a u vezi s odredbom čl. 128. st. 3. SZ-a znao za nesposobnost tužitelja za
plaćanje.

35. Stoga su ispunjenje i posebne pretpostavke za pobijanje iz čl. 130. st. 1. SZ-a.

36. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj vlasnik
predmetnih 16 autobusa koji su predmet pobijanih pravnih radnji kupoprodaje tužitelj
nije dokazao postojanje pravnog interesa za tužbu za utvrđenje.

10 99. P-381/20-45

37. Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a tužba za utvrđenje može se podići kad
je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi
postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno
neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad
tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

38. Dakle, tužitelj mora dokazati postojanje pravnog interesa za tužbu za utvrđenje.

39. U konkretnom slučaju, autobusi se već nalaze u posjedu tužitelja. Tuženik
je pravo vlasništva autobusa stekao na temelju pobijanih ugovora o kupoprodaji.
Međutim, pobijanjem pravne radnje kupoprodaje predmetnih autobusa prestat će
osnova po kojoj bi tuženik mogao tražiti predaju tih autobusa od tuženika jer će ti
ugovori prema stečajnoj masi izgubiti učinak. Pobijanjem pravne radnje kupoprodaje
ti autobusi će moći biti prodani u stečajnom postupku i iz vrijednosti dobivene
prodajom će se namirivati stečajni vjerovnici. Za prodaju autobusa u stečajnom
postupku dovoljno je samo pobijanje pravne radnje kupoprodaje, a nije potrebno još i
utvrđenje da je tužitelj vlasnik autobusa. Stoga, tužitelj tužbom za utvrđenje da je
vlasnik autobusa ne može steći nikakvu dodatnu pravnu korist u odnosu na korist
koju već stječe tužbom za pobijanje pravne radnje ugovora o kupoprodaji. Zbog toga
ne postoji pravni interes za tužbu za utvrđenje prava vlasništva pa je u tom dijelu
tužba odbačena sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a.

40. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.266.324,78 kn,
odredbom čl. 141. st. 5. SZ-a propisano je da ako se zahtjev za pobijanje pravne
radnje prihvati, pobijena pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna
je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovi
pobijene radnje.

41. Pravna korist koju je tuženik stekao pobijenim ugovorima o kupoprodaji
sastoji se u tome što je stekao vlasništvo autobusa koji imaju veću vrijednost od
ugovorene cijene u tim ugovorima. Vraćanje imovinske koristi stečene na osnovu
pobijanih ugovora o kupoprodaji predstavlja vraćanje tih autobusa u stečajnu masu
tužitelja, kako bi ti autobusi mogli biti prodani u stečajnom postupku, na koji način će
prodajom autobusa biti dobivena veća vrijednost od ugovorene cijene iz tih ugovora
pa će postojati veća novčana sredstva za namirenje stečajnih vjerovnika.

42. Tužitelj navodi da je iznos od 5.266.324,78 kn iznos koji je tužitelj platio
tuženiku na temelju ugovora o najmu autobusa sklopljenog između stranaka 1. lipnja

2009. i 28. listopada 2009. s aneksima od 23. studenog 2009. i 28. studenog 2009.
Dakle, radi se o zasebnim ugovorima koje je tužitelj sklopio s tuženikom nakon što je
nad tužiteljem već otvoren stečajni postupak, to jest, te ugovore o najmu autobusa je
u ime i za račun tužitelja sklopio stečajni upravitelj tužitelja. Ti ugovori o najmu
autobusa nisu predmet pobijanja jer tužitelj nije podnio nikakvu tužbu za pobijanje tih
ugovora, a niti tvrdi da bi ti ugovori bili pobojni ili ništetni. Dakle, ugovori o najmu
autobusa su na snazi između stranaka. Iznos od 5.266.324,78 kn koji je tuženik
ukupno naplatio na temelju ugovora o najmu autobusa predstavlja imovinsku korist
koju je tuženik stekao na temelju ugovora o najmu autobusa koji nisu predmet
pobijanja, a ne predstavlja imovinsku korist koju je tuženik stekao na temelju
pobijenih ugovora o kupoprodaji autobusa. Imovinska korist koju je tuženik stekao na

11 99. P-381/20-45

temelju pobijenih ugovora o kupoprodaji je u tome što je stekao autobuse za cijenu
koja je niža od tržišne vrijednosti te bi se vraćanje imovinske koristi sastojalo od
vraćanja autobusa u stečajnu masu.

43. Nadalje, iz računa tuženika koji se odnosi na najam autobusa (list 67-79
spisa) proizlazi da je tuženik ispostavljao račune za najam vozila počevši od 16.
siječnja 2009. te su računi ispostavljani za svaki mjesec zaključno s prosincem 2009.
Stečajni postupak nad tužiteljem otvoren je 27. svibnja 2009. Prema tome, iz računa
tuženika proizlazi da je iznajmljivao autobuse tužitelju i prije sklapanja ugovora o
najmu od 1. lipnja 2009., i prije nego što je nad tužiteljem otvoren stečajni postupka
(od 16. siječnja 2009. do 27. svibnja 2009.). Tužitelj, međutim, nije podnio tužbu
kojom bi pobijao te ugovore o najmu, a niti je ishodio odobrenje stečajnog upravitelja
za pobijanje tih ugovora o najmu autobusa. Dakle, i oni ugovori o najmu autobusa
koji su sklopljeni prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem nisu predmet
pobijanja, što znači da su na snazi i nema osnove za povrat imovinske koristi koju je
tuženik stekao ugovorima o najmu autobusa.

44. Stoga, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.266.324,78 kn je neosnovan
jer je to imovinska korist na temelju ugovora o najmu autobusa koji nisu pobijeni i koji
su između stranaka na snazi, a ne imovinska korist koja bi bila stečena pobijenim
ugovorima o kupoprodaji.

45. Također, iz računa u spisu i drugih dokaza nije vidljivo koji konkretno
autobusi su predmet ugovora o najmu u razdoblju od 16. siječnja 2009. pa do 1.
lipnja 2009. kada je sklopljen ugovor o najmu koji se nalazi u spisu pa tužitelj nije
dokazao da bi u tom razdoblju to bili točno oni autobusi koji su bili predmet pobijene
pravne radnje kupoprodaje.

46. U odnosu na najam autobusa po ugovorima o najmu od 1. lipnja 2009. iz
računa u spisu proizlazi da je tuženik naplatio od tužitelja najamninu za lipanj 2009. u
iznosu od 747.125,40 kn bez PDV-a, najamninu za srpanj 2009. u iznosu od

717.752,00 kn bez PDV-a, najamninu za kolovoz 2009. u iznosu od 736.310,40 kn
bez PDV-a, najamninu za rujan 2009. u iznosu od 588.536,20 kn bez PDV-a i
najamninu za listopad 2009. u iznosu od 648.187,40 kn bez PDV-a. Predmet
ugovora o najmu od 1. lipnja 2009. je ukupno 36 autobusa, od čega je 15 autobusa
koji su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji (autobus reg. oznake ZG 5392-F
nije predmet ugovora o najmu). Stoga se najamnina po predmetnom ugovoru o
najmu ne odnosi samo na autobuse koji su bili predmet ugovora o kupoprodaji, već
na 36 autobusa. Čl. 3. tog ugovora o najmu ugovoreno je da se najamnina određuje
u cijeni od 1,40 kn po prijeđenom kilometru vožnje. Tužitelj nije dostavio nikakve
dokaze o tome koliko kilometara je prešao sa onim autobusima koji su bili predmet
pobijenih ugovora o kupoprodaji pa se stoga ne može niti utvrditi koliki iznos
najamnine bi otpao samo na one autobuse koju su bili predmet pobijenih ugovora o
kupoprodaji jer se najamnina određuje prema broju prijeđenih kilometara svakog
autobusa koji je predmet najma. Ta činjenica ne može se utvrditi niti financijskim
vještačenjem koje predlaže tužitelj jer se financijskim vještačenjem ne može utvrditi
koliko kilometara je prošao koji autobus kada tužitelj nije dostavio nikakve isprave
koje bi služile kao podloga za to utvrđenje.

12 99. P-381/20-45

47. U odnosu na najam autobusa po ugovoru o najmu od 28. listopada 2009.
iz računa u spisu proizlazi da je tuženik naplatio od tužitelja najamninu za studeni

2009. u iznosu od 487.804,80 kn bez PDV-a i za prosinac 2009. u iznosu od

487.804,80 kn bez PDV-a. Predmet ugovora o najmu od 28. listopada je ukupno 32
autobusa od čega je 15 autobusa koji su bili predmet pobijenih ugovora o
kupoprodaji (autobus reg. oznake ... nije predmet ugovora o najmu). Čl. 3.
tog ugovora o najmu je ugovorena najamnina u iznosu od 600.000,00 kn s PDV-om
(487.804,80 kn bez PDV-a). Prema tome, najamnina od 487.804,80 kn se ne odnosi
samo na autobuse koji su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji, već na
ukupno 32 autobusa u jednakom omjeru pa stoga na 15 autobusa otpada najamnina
u omjeru od 46,87% (15 od 32 je 46,87%). Stoga, dio najamnine koji bi se odnosio
na tih 15 autobusa je za studeni 2009. iznos od 228.634,10 kn i za prosinac 2009.
iznos od 228.634,10 kn, ukupno 457.268,20 kn. Za utvrđenje te činjenice nije
potrebno financijsko vještačenje jer se radi o jednostavnim matematičkim
operacijama.

48. Tužiteljev prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja je odbijen jer,
prvenstveno najamnina koju je tužitelj platio tuženiku je imovinska korist tuženika iz
ugovora o najmu autobusa koji nisu pobijeni pa su između stranaka na snazi, a ne
imovinska korist iz pobijenih ugovora o kupoprodaji zbog čega ne postoji obveza
tuženika vratiti taj iznos u stečajnu masu, kako je već obrazloženo. Osim toga, za
najam u razdoblju od 16. siječnja 2009. do sklapanja pisanog ugovora o najmu 1.
lipnja 2009. tužitelj nije dokazao da se odnosi upravo na one autobuse koji su bili
predmet pobijene pravne radnje kupoprodaje, kako je već obrazloženo, pa se u tom
dijelu financijskim vještačenjem ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice. U odnosu na
najamninu od lipnja 2009. do zaključno listopada 2009. ugovorom o najmu određena
je najamnina prema broju prijeđenih kilometara svakog pojedinog autobusa, a tužitelj
nije dokazao koliko kilometara je prošao onim autobusima koji su predmet pobijenih
pravnih radnji kupoprodaje, kako je već obrazloženo, pa se ni u tom dijelu
financijskim vještačenjem ne bi utvrđivale odlučne činjenice. U odnosu na najamninu
prema ugovoru o najmu od 28. listopada 2009. financijsko vještačenje nije potrebno
jer se iz ugovora i računa vidi da na 15 autobusa koji su predmet i ugovora o najmu i
pobijenih ugovora o kupoprodaji otpada 46,87% najamnine pa se taj iznos može
utvrditi bez vještačenja (za studeni i prosinac ukupno 457.268,20 kn bez PDV-a).

49. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka I. Z. i
V. J., koje dokaze je predložio tuženik, jer nisu bili potrebni za
donošenje odluke. Iz isprava u spisu vidljivo je da je tuženik morao znati za okolnosti
iz kojih je morao zaključiti da je tužitelj nesposoban za plaćanje pa saslušanje ovih
svjedoka nije bilo potrebno.

50. Stranke su uspjele u parnici u podjednakim omjerima pa je sukladno
odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19 –
dalje: ZPP) određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 27. siječnja 2022.

Sudac Goran Iskra, v.r.

13 99. P-381/20-45

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom
sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je
dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na
kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za
stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje),
a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu
stranku.

DNA:

Tužitelju: S. masa iza C. B. d.d. u stečaju, OIB ...,
Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L.,
odvjetnik iz Z.

Tuženiku: C. Z. B. d.o.o., OIB ..., S.