Broj: Gž-868/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Helene Randić sutkinje izvjestiteljice i suca Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. G., OIB: …, iz S., zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku u V.,  protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u I. G., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-322/15-14 od 5. siječnja 2017., u sjednici vijeća 29. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tužiteljice ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj  P-322/15-14 od 5. siječnja 2017., u toč. I-III izreke te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

O trošku žalbenog postupka ostavlja se odlučiti u kasnijoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva  nekretnina k.č.br. 254/1 od 124 čhv i k.č.br. 262/7 od 50 čhv, k.o. D., uz zahtjev za trpljenje upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama, sve pobliže opisno tom točkom izreke. Toč. II izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška postupka. Točkom III izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 5.437,50 kn, dok je preostali dio zahtjeva tuženice za naknadom troška postupka odbijen toč. IV izreke.

 

Protiv te presude u toč. I-III izreke pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14: dalje - ZPP).

Predlaže da se presuda preinači usvajanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba  je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva uz trpljenje upisa tog prava u odnosu na nekretnine pobliže navedene u izreci, stečene pravnim poslom i nasljeđivanjem preko svojih pravnih prednika i podredno dosjelošću.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica uknjižena vlasnica nekretnine kč.br. 262/7, dok da je na nekretnini kč.br. 254/1, upisano kao vlasništvo Općenarodne imovine uz upis organa upravljanja u korist NO Općine V., u postupku nacionalizacije temeljem rješenja Narodnog odbora Općine V. broj 05-1800/1/1958 od 5. svibnja 1958. od tadašnjeg vlasnika A. P., državljanina R. F. sa stalnim boravkom u F.. Tvrdnju tužiteljice da je iste nekretnine stekao njen djed I. P. usmenim kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 1957. godine s A. P. drži nedokazanom, jer da saslušani svjedoci u postupku nemaju saznanja o takvom sklopljenom ugovoru, u rješenje o nasljeđivanje iza pok. djeda tužiteljice da nisu navedene utužene nekretnine, a iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio tužiteljičin otac V. P. sa svojim roditeljima, da ne proizlazi da bi predmet istog bila i nekretnina kč.br. 262/7. Pri tome je i stajališta da isključivo pisani ugovor o kupoprodaji može biti pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, pri čemu se poziva na odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Službeni list SFRJ broj:57/65, 17/67 i 11/74), kao i Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Službeni list SFRJ broj 25/26-pročišćeni tekst i 12/67). Provođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice i svjedoka utvrđuje da se tužiteljica osobno i putem svojih pravnih prednika nalazi u dugogodišnjem posjedu prijepora, no zaključuje da takav posjed nije zakonit u smislu čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14: dalje - ZV) te kao takav da nije mogao biti stečen ni nasljeđivanjem u smislu čl. 128. ZV-a.

 

Vezano uz navode tužiteljice da je pravo vlasništva nekretnina stečeno i dosjelošću, a s obzirom na upis u zemljišnim knjigama, stajalište je suda da je tužiteljica u postupku trebala dokazati  je li stupila u samostalan, istinit i pošten posjed prijepora samostalno i putem prednika u razdoblju relevantnom za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa nastavno citirajući odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a zaključuje da nije protekao rok od 40 godina za stjecanje stvari u društvenom vlasništvu dosjelošću, dok da je tuženica vlasništvo prijepora stekla ex lege, temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91), slijedom čega donosi pobijanu presudu. O trošku postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a. 

 

Cijeneći žalbene navode tužiteljice te opisano stanje u spisu, po ocjeni ovog suda ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se za sada ne može ispitati ni pravilnost u primjeni materijalnog prava.

 

Temeljna tvrdnja tužiteljice je postojanje pravnog posla, usmenog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina kojeg je njen djed sklopio 1957. godine s A. P., tadašnjim upisanim vlasnikom prijepora, prije nego je njegova imovina nacionalizirana, kao osnov stjecanja prava vlasništva predmetnih nekretnina koje su od stupanja u posjed nesmetano koristili, obrađivali te na kojima su prednici tužiteljice, djed i otac, i sagradili klijet.

 

Prema stajalištu ovog žalbenog suda pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da isključivo pisani ugovor o kupoprodaji može biti pravni temelj za stjecanje prava vlasništva prijepora, pri čemu se prvostupanjski sud pogrešno poziva na materijalno pravo (zakoni iz 1965., 1967., 1984. i 1978.) kao pravne izvore koji su stupili na snagu nakon 1957. godine kada je prema tvrdnji tužiteljice došlo do prodaje spornih nekretnina i njihove predaje u posjed njenom predniku, djedu I. P..

 

Prema odredbi čl. 388. st. 2.  ZV-a, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih učinaka.

 

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u primjeni je od 1. siječnja 1997., nakon prestanka važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO), koji je bio u primjeni od 1. rujna 1980. U vremenskom razdoblju prije 1. rujna 1980. stjecanje prava vlasništva na nekretninama prosuđuje se primjenom odredbi paragrafa 1452.-1477. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), prema kojima za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla nije bio nužan upis u zemljišnu knjigu.

 

Pravna pravila OGZ, koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853. godine, s time da se od 1946. godine primjenjivao na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Sl. l. FNRJ br. 89/46.), a od 1991. godine na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne Novine", broj 73/91.), predstavljaju pravni okvir za utvrđenje prava vlasništva kojeg, međutim, treba tumačiti u kontekstu relevantnih činjeničnih i pravnih utvrđenja.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, sud prvog stupnja je propustio utvrditi da sukladno sudskoj praksi u vrijeme važenja OGZ vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišnu knjigu ako je ugovor bio izvršen, a također i usmeni ugovor o prodaji nekretnine je predstavljao valjani osnov za stjecanje prava vlasništva.

 

Nadalje, tužiteljica zahtjev za utvrđenje prava vlasništva temelji i na odredbama o izvanrednoj dosjelosti, kao originarnom načinu stjecanju prava vlasništva po samom zakonu.

 

Iz stanja u spisu proizlazi da je prednik tužiteljice, djed I. P. upisan kao posjednik prijepora od 1968. godine, dok  povijesni vlasnički list na temelju kojeg bi bio razvidan upis vlasništva prijepora prije provedene nacionalizacije nije dostavljen u spis.

 

Dosjelost je originarni način stjecanja prava vlasništva, kod kojeg se vlasništvo stječe protekom vremena potrebnog za dosjelost. Činjenica je da dugotrajni posjed dijela nekretnine, bez savjesnosti (poštenja) nikako ne može dovesti do stjecanja prava vlasništva temeljem dosjelosti (čl. 159. ZV, istovjetno čl. 28. ZOVO), međutim prvostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio raspraviti značaj upisa posjeda prijepora na tužiteljičina prednika.

 

Stoga osnovano žaliteljica ističe da su činjenice odlučne za presuđenje ostale pogrešno i nepotpuno utvrđene pa slijedom toga za sada nisu prihvatljivi ni zaključci suda prvog stupnja o primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

 

Vezano uz žalbene navode tužiteljice koje se odnose na presudu ESLJP-a Trgo protiv RH, ističe se da analizom te presude se može zaključiti da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom predmetu prije svega odlučno pitanje vremena podnošenja tužbe u kojoj se okolnosti upravo ovaj predmet spora u bitnome razlikuje od predmeta Trgo protiv RH. Naime, tužitelj u predmetu Trgo protiv RH je podnio tužbu u vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, dakle između 28. listopada  1996. i 13. prosinca 1999., kada se temeljem te zakonske odredbe moglo stjecati prava vlasništva dosjelošću i u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računalo mu se i vrijeme posjedovanja prije 1991., zbog čega je sud u tom predmetu zaključio da se podnositelj zahtjeva razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno i u bitnome na tom zaključku, uzimajući u obzir i druge okolnosti (izostanak štete u odnosu na prava trećih osoba) je temeljio utvrđenje da ne smije snositi posljedice greške koju je počinila država donijevši neustavan propis, dok u konkretnom predmetu ta pretpostavka ne bi bila ispunjena. Kako je predmetna tužba podnesena 2012. godine, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da u konkretnom slučaju u rok za stjecanje dosjelosti treba primijeniti i razdoblje njena posjeda predmetnih nekretnina u razdoblju prije 8. listopada 1991., u smislu narečene presude.

 

Sud prvog stupnja u ponovnom suđenju će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka ponovno  raspraviti sva sporna činjenična i pravna pitanja, bitna za odlučivanje o tužbenom zahtjevu imajući u vidu upute iz ovog rješenja, a vodeći računa o ograničenjima propisanim odredbom čl. 7. ZPP-a, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, moći na pravilan i zakonit način odlučiti o zahtjevu tužiteljice.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, trebalo je ukinuti i odluku o trošku postupka.

 

Zbog tih razloga je uvaženjem žalbe tužiteljice odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a.

 

Primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Nepobijana toč. IV. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 29. svibnja 2019.