1

                            Poslovni broj: Gž-1642/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-1642/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, OIB:..., Područna služba u V., V., protiv tuženika C. o. d.d., OIB:..., iz Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj Pn-98/2019-11 od 3. kolovoza 2021., 21. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o    j e   i   r i j e š i o   j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika uvažava te se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pn-98/2019-11 od 3. kolovoza 2021.:

 

- potvrđuje u odbijajućem dijelu (točka II. izreke presude),

 

- ukida u dosuđujućem dijelu, kao i odluka o parničnim troškovima (točke I. i III. izreke presude) te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. iz Z., OIB:..., da tužitelju Zavodu, OIB:..., isplati iznos od 32.311,51 kn (slovima: tridesetdvijetisućetristojedanaestkuna i pedestijednalipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 6.624,36 kn od 20. travnja 2017. godine do isplate,

- na iznos od 6.784,91 kn od 24. veljače 2018. godine do isplate,

- na iznos od 18.902,24 kn od 3. kolovoza 2021. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, pa do isplate, u roku od 15 dana,

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na potraživanja za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015., odnosno u iznosu 6.602,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2016., pa do isplate.

III. Svaka strana snosi svoje troškove ovog postupka.“

 

2. Protiv točke II. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja ukine presudu u pobijanom dijelu, odnosno da presudu preinači tako da tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti.

 

3. Protiv točke I. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, a podredno da ju ukine i tužitelja obveže na plaćanje troškova žalbe tuženiku.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

5. Tuženik u žalbi tvrdi da sud nije obrazložio iz kojih razloga je zateznu kamatu na dosuđene iznose dosudio upravo od datuma navedenih u izreci presude i da je na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga utvrđeno je da je žalbena tvrdnja tuženika osnovana. Naime, obrazlažući pravo na zateznu kamatu sud se pozvao na propise čl. 26. i čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), međutim, u obrazloženju nije naveo razloge zbog kojih bi tužitelju pripadala zatezna kamata upravo od datuma navedenih u izreci presude iz kojih razloga u tom dijelu presudu suda prvog stupnja nije bilo moguće ispitati pa je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. O ostalim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja naveo je u presudi jasne i obrazložene razloge tako da je presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu bilo moguće ispitati. Sud prvog stupnja nije počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje, kao nesporne činjenice među strankama, da je osiguranik tužitelja T. B., stradao u prometnoj nesreći 28. srpnja 2009., za koju je odgovoran osiguranik tuženika, u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede, te da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći.

 

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj svom osiguraniku T. B. isplatio na ime invalidske mirovine od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. ukupan iznos od 51.141,89,00 kn, međutim, tuženik je kao osiguratelj štetnika, tužitelju nadoknadio štetu za isplaćene mirovine u 2015., 2016. i 2017. godini samo djelomično, u ukupnom iznosu od 31.129,99 kn, dok je preostalo potraživanje u iznosu od 20.011,90 kn, kojemu treba pridodati još i potraživanje za daljnje razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. u iznosu od 18.902,24 kn, ostalo nepodmireno, jer ga tuženik odbija platiti pozivajući se na primjenu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i čl. 20. ZOO-a.

 

8. Dakle, u postupku je bilo sporno između tužitelja i tuženika po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu.

 

9. Prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, pri kojem se sud poziva na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni brojevi Rev-x 436/10 od 2.2.2011., Rev 552/08 od 8.4.2010., Rev 1061/03 od 23.9.2004., i Rev-x 1262/11 od 22.10.2014., šteta kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se, u konkretnom slučaju, za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja, kao i općenito za sve sporove za naknadu štete koja nastaje tužitelju, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te su zbog toga za naknadu štete u ovome predmetu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 – dalje: ZOMO), a koji je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2014., a kako je to propisano odredbom čl. 192. navedenog Zakona. Iz tih razloga se po ocjeni suda prvog stupnja u pogledu obračuna opsega štete također primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčano davanje isplaćeno na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Sud nadalje citira odredbu čl. 161. st. 1. ZOMO-a, koja se u konkretnom slučaju primjenjuje, a koja propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. U stavku 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Obzirom da izračun invalidske mirovine za utuženo razdoblje nije bio sporan, te obzirom na navedene odredbe ZOMO-a kao lex specialis, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan i to za razdoblje od 2016.-2018. godine pa donosi odluku kao u toč I.  izreke presude.

 

10. U odnosu na prigovor zastare tražbine, koji je istaknuo tuženik tijekom postupka, sud prvog stupnja ocjenjuje da je prigovor samo djelomično osnovan. Naime, odredba čl. 161. st. 1. ZOMO-a određuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete, a također to proizlazi i iz čl. 162. st. 1. istog Zakona. Odredbom čl. 161. st. 3. navedenog Zakona, a koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina koje se potražuju u ovom predmetu, određeno je da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema  isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Tužitelj u ovom predmetu potražuje ukupnu štetu nastalu u pojedinoj godini, a koja ukupna šteta je nastala isplatama pojedinačnih invalidskih mirovina tijekom te godine što znači da bi uvažavajući odredbu iz čl. 161. st. 3. ZOMO-a značilo da tužitelj potražuje stvarnu štetu nastalu u pojedinoj godini, a slijedom čega bi zastara za takvu štetu trebala početi teći od prvog dana slijedeće godine. To, po ocjeni suda, znači da bi za iznos isplaćen tijekom 2015., odnosno za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015., zastara trebala početi teći s danom 1. siječnja 2016., za isplate izvršene tijekom 2016. zastara počinje teći od 1. siječnja 2017., za isplate izvršene tijekom 2017. zastara počinje teći sa 1. siječnja 2018., a za isplate izvršene tijekom 2018., zastara počinje teći 1. siječnja 2019. Tužba u ovom predmetu je podnesena 9. listopada 2019. Kako iz naprijed citiranih propisa proizlazi da se u ovom slučaju radi o naknadi štete, po mišljenju suda prvog stupnja zastaru za potraživanje predmetnih iznosa treba cijeniti kroz odredbe koje se odnose na zastaru naknade štete, odnosno, sukladno rokovima određenim u Zakonu o obveznim odnosima. Prema odredbi iz čl. 230. st. 1. ZPP-a tražbina naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Po ocjeni suda nema dvojbe da tužitelj zna i jedno i drugo počevši od prve isplate invalidske mirovine. Međutim, tužitelj je zahtjev za naknadu štete postavio na način da traži ukupan iznos u točno određenom razdoblju, a za što mu daje pravo odredba iz čl. 161. st. 3. ZOMO-a, s time da je u ovom predmetu to razdoblje jedna kalendarska godina. Kako je tužba podnesena 9. listopada 2019., sud zaključuje da je nastupila zastara za tražbine iz razdoblje 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015., dok zastara nije nastupila za potraživanja koja se odnose na 2016., 2017. i 2018. godinu.

 

11. Po ocjeni ovog suda zbog pogrešnog stava suda prvog stupnja o tijeku zastarnog roka činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, kako to osnovano u žalbi tvrdi tuženik.

 

12. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja pravilno je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu štete primijenio odredbe čl. 161. i 162. ZOMO-a, koji je bio na snazi u vrijeme isplate utuženih iznosa invalidske mirovine, jer je takav pravni stav iznesen u brojnim odlukama sudova, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji prema odredbi čl. 20. Zakona o sudovima  („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 ,67/18, 126/19 i 130/20 -  dalje: ZS) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, zbog čega i ovaj sud prihvaća takve stavove. U odluci Rev-2530/2018 od 8. siječnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je jasan pravni stav da je za odluku u sporu koji pokreće Zavod protiv osiguratelja štetnika radi povrata mirovine relevantan zakon koji je vrijedio u trenutku nastanka štete Zavodu, odnosno, u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. U odnosu na zauzeto pravno shvaćanje u odluci istog suda u predmetu Rev-1889/01 (da je mjerodavno pravo, odnosno, zakon koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja), na koju se pozivao i tuženik u ovom postupku, u citiranoj odluci je odgovoreno da se radi o ranijoj odluci te da su za pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava odlučne brojne kasnije odluke u kojima je izražen naprijed navedeni pravni stav, koji je primijenio i sud prvog stupnja odlučujući o tužbenom zahtjevu.

 

13. Tuženik u žalbi ponavlja ranije isticani prigovor o potrebi primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao specijalnog zakona koji bi se, po njegovu stavu, imao primjenjivati na njegovu obvezu prema tužitelju.

 

13.1. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

 

13.2. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 - dalje: ZMO) u čl. 161. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.), time da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZMO-a, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.), a zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina) (st. 3.).

 

13.3. Nadalje je, u čl. 164. st. 1. ZMO-a, propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), dok su, prema st. 5. tog članka, za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. istog članka mjerodavne odredbe ZMO-a.

 

13.4. Citirani ZMO je, jednako kao i ZOOP, bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio isplatu predmetnog iznosa po osnovi invalidskih mirovina svojem osiguraniku T. B.. ZMO je specijalan zakon koji, među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja, pa je stav ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatio na temelju citiranih odredaba ZMO-a. Pritom, imajući u vidu da ZMO daje pravo Zavodu zahtijevati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje te da, ujedno, u čl. 164. st. 5. izričito propisuje da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe ZMO-a, koje predviđaju naknadu isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika prema kojima bi on odgovarao samo za isplatu razmjernog dijela isplaćene mirovine.

 

13.5. Stav da se u situaciji kakva je predmetna primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, izrazio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u više odluka, primjerice u rješenju poslovni broj Pž-1166/2018-2 od 12. kolovoza 2019., a na pravilnost takvog stajališta ukazuje i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-412/2018-2 od 22. travnja 2020.

 

13.6. U rješenju Revt-412/2018-2 Vrhovni sud je, u povodu postavljenog materijalno-pravnog pitanja: „Da li je ispravno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da bi tužitelja Zavoda pripadala naknada štete po osnovi razmjernog iznosa mirovine od osiguravajućeg društva štetnika po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u smislu pravilne primjene čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno je li ispravno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da za razrješenje odnosa i donošenje odluke u postupku kada Zavod potražuje naknadu štete po osnovi razmjernog iznosa mirovine od osiguravajućeg društva štetnika po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti ne treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nego odluku treba donijeti primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju, a sve budući po ovom pravnom pitanju postoji različito pravno shvaćanje sudova i to konkretno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1067/12-2 od 5. prosinca 2017. i Rev 1889/01-2 od 30. ožujka 2004., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 10507/13-7 od 13. siječnja 2016., Županijskog suda u Splitu izneseno u odlukama Gžo 404/13 od 13. studenog 2014. i Gžo 220/11 od 10. studenog 2011., Županijskog suda u Puli-Pola Gž 1422/13-2 od 8. rujna 2015., Županijskog suda u Bjelovaru Gž 1674/15-2 od 23. veljače 2018. i Županijskog suda u Šibeniku Gž 91/15-2 od 27. veljače 2018. u kojim odlukama je izneseno stajalište da je potrebno odluku donijeti primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu?", obrazložio da je njegova prevladavajuća praksa da je za odluku o sporu koji pokreće Zavod protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nesreće), i zaključio: "Budući da je u pobijanoj odluci izraženo shvaćanje koje je podudarno s prevladavajućom praksom ovog suda nije ostvarena pretpostavka koja bi opravdavala intervenciju ovog suda na ujednačavanju sudske prakse". Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6175/2016-4 od 8. svibnja 2018., protiv koje je podnesena revizija tuženika koja je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena, utemeljena na pravnom shvaćanju prema kojem se "konkretan pravni odnos ima prosuđivati sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne Zakona o obveznim osiguranjima u prometu", slijedi da je stajalište izraženo u ovoj drugostupanjskoj odluci u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda.

 

14. Međutim, raspravljajući prigovor zastare sud je zauzeo pogrešan pravni stav da zbog činjenice što je tužitelj tražbinu utužio u godišnjim iznosima sukladno odredbi čl. 161. st 3. ZOMO-a da zastarni rok teče od 1. siječnja slijedeće godine za cijelu prethodnu godinu. Naime, u konkretnom se slučaju, po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, primjenjuje zastarni rok od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, time da tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom isplatom mirovine zbog čega zastarni rok teče od svake mjesečne isplate, kako to osnovano tvrdi tuženik. (Istovjetno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-791/2011-2 od 15. travnja 2015.) Kako je tužitelj utužio isplaćene iznose na godišnjoj razini, naznačivši dospijeće ukupne tražbine od dana poziva tuženiku na isplatu, ovaj sud nije imao mogućnosti presudu preinačavati.

 

15. U odnosu na odbijajući dio presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 230. st. 1. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015., u iznosu 6.602,63 kn, jer je pravilno zaključio da je za sve mjesečne isplate u 2015. nastupila zastara. Naime tužba u ovom predmetu podnesena je 14. listopada 2019. pa je za sve mjesečne isplate mirovine za koje tužitelj traži naknadu štete nastalu u 2015. nastupila zastara jer je proteklo više od 3 godine od dospijeća svake mjesečne isplate. Iz tih razloga neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja protiv odbijajućeg dijela presude u kojima osporava ovakvu primjenu materijalnog prava, zbog čega je žalbu tužitelja protiv točke III. izreke trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

16. U preostalom dijelu presudu suda prvog stupnja trebalo je ukinuti primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

17. U ponovnom postupku sud prvog stupnja utvrdit će dospijeće svakog mjesečnog iznosa isplaćene invalidske mirovine kako bi mogao ocijeniti osnovanost prigovora zastare kojeg je stavio tuženik, vodeći računa o pravnom stavu ovoga suda o tijeku zastarnog roka.

 

Koprivnica, 21. siječnja 2022.