Broj: Gž-1188/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L. Đ. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. I., odvjetniku iz Z., protiv tuženika U. o. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. H., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesnoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-178/2016 od 12. travnja 2019., 24. lipnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužiteljice te se ukida presuda Općinskog  građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-178/2016 od 12.travnja 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.600,00 EUR u protuvrijednosti kuna na dan 2. siječnja 2009., sa zateznom kamatom od navdenog dana do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.625,00 kn sa zateznim kamatama od  presuđenja do isplate.

 

Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje:ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o zastari utuženog potraživanja jer da je ugovoreno životno osiguranje (mješovito) prema ponudi za slučaj doživljenja, smrti, smrti od nezgode i invaliditeta, koju ponudu je tužiteljica mogla i morala shvatiti kao jedinstvenu ugovorenu ponudu  s obzirom na evidencijsku, formalnu i stvarnu povezanost svih osiguranih rizika, zbog čega da se primjenjuje zastarni rok od pet godina. Također, ističe da sve i kada bi se primjenjivao zastarni rok od tri godine da potraživanje nije u zastari s obzirom da se na temelju nalaza od 27. veljače 2004. nije moglo utvrditi postojanje trajnih posljedica, već tek nalazom od 19. rujna 2011., a koji nalaz predstavlja završetak liječenja tužiteljice.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

Tužiteljica ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4,. 8., 9., 11., 13. i 14 ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude bila ostvarena koja od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu osigurane svote na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju, kao posljedice nesretnog slučaja od 17. studenoga 2003..

 

Neprijeporan je među strankama nastanak predmetnog štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika. Sporna je zastara utuženog potraživanja, te osnova i visina štete.

 

Prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđuje da se radi o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja te da je trajni invaliditet ugovoren do  iznosa od 40.000,00 DEM, pa zaključuje da se radi o neživotnom osiguranju iz odredbe čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 151/05, dalje: ZO/05). Stoga zauzima stav da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine iz odredbe čl. 234. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

 

Nadalje, sud utvrđuje da je zadnji liječnički pregled tužiteljice bio 27. veljače 2004. pa zaključuje da je tada nastalo utuženo potraživanje, slijedom čega zauzima stav da je do podnošenja tužbe 2. siječnja 2009. protekao trogodišnji zastarni rok pa odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl.154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a pa tuženiku dosuđuje parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje:Tarifa) i trošak vještaka.

 

Suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine, iako se sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 3. st. 1. i 2. ZO/05 i čl. 234. st. 1. ZOO/05.

 

Naime, u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO/05 na zastaru potraživanja tužiteljice primjenjuje se odredba čl. 380. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 197/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), prema kojoj potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Također, u primjenu dolazi Zakon o osiguranju („Narodne novine“ broj  9/94, 20/97, 50/99, 116/99 i 11/02, dalje: ZO/94) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, kojim je odredbom čl. 5. propisano da se poslovi životnih osiguranja razvrstavaju na osiguranje života i rentna osiguranja, dok se poslovi neživotnih osiguranja razvrstavaju, između ostalog, na osiguranje od nezgode.

 

Kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju na temelju osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, to iako je takvo osiguranje kao dopunsko ugovoreno u sklopu ugovora o životnom osiguranju, sukladno odredbi čl. 5. ZO/94 smatra se neživotnim osiguranjem, slijedom čega se na zastaru potraživanja tužiteljice u smislu odredbe čl. 380. st.1. ZOO-a primjenjuje trogodišnji zastarni rok, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Međutim, osnovano se tužiteljica žalbom poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO-a, zastarni rok od tri godine počinje teći od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Potraživanje tužiteljice nastalo je onoga dana kada je tužiteljica nakon završetka liječenja mogla saznati koje su konačne posljedice njezina ozljeđivanja odnosno kada je mogla saznati za postojanje trajnog invaliditeta. Pri tome valja imati u vidu i odredbu čl. 11. st. 3. Posebnih uvjeta za dopunsko osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje života (dalj: Posebni uvjeti) koji čine sastavni dio ugovora o osiguranju, a prema kojoj se konačni postotak invalidnosti također utvrđuje poslije završenog liječenja tj. kada se prema liječničkom predviđanju ne može očekivati pogoršanje ili poboljšanje stanja, s time da ako takvo stanje ne nastupi niti nakon proteka tri godine od nastanka nesretnog slučaja kao konačno stanje uzima se stanje po proteku tog roka i prema njemu određuje postotak invalidnosti.

 

Sukladno prethodno navedenom, nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je potraživanje tužiteljice nastalo zadnjim liječničkim pregledom 27. veljače 2004., jer na takvo utvrđenje ne upućuje niti nalaz i mišljenje vještaka oftalmologa prema kojem se  u to vrijeme nije niti moglo utvrditi da li su zaostale trajne posljedice ozljeđivanja, a niti je decidirano utvrđeno kada je završeno liječenje ozljeda vratne kralježnice tužiteljice.

 

Stoga će u ponovnom suđenju prvostupanjski sud dopunskim saslušanjem vještaka utvrditi kada je završeno liječenje tužiteljice odnosno kada je tužiteljica mogla saznati za postojanje trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja, te ovisno o tome, a imajući u vidu i odredbu čl. 11. st. 3. Posebnih uvjeta, ponovno odlučiti o istaknutom prigovoru zastare odnosno donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka.

 

Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao u izreci ovog rješenja.

 

U Rijeci 27. lipnja 2019.