Poslovni broj: 4 Pž-208/2021-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 4 Pž-208/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. C., odvjetnica u S., protiv tuženika S. H. d.d. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. A., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 128.766,94 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-418/2018-24 od 10. studenog 2020., 17. siječnja 2022.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. M. iz S., poslovni broj Ovrv-147/2018 od 2. ožujka 2018., kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 127.450,48 kn sa zateznim kamatama od 15. veljače 2018. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.547,09 kn sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2018. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose te u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-418/2018-24 od 10. studenog 2020. u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. M. iz S., poslovni broj Ovrv-147/2018 od 2. ožujka 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 127.450,48 kn sa zateznim kamatama od 15. veljače 2018. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.547,09 kn sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2018. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, dok je za iznos od 1.316,46 kn sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2018. do isplate, zatim, za troškove ovršnog postupka u iznosu od 67,50 kn sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2018. do isplate te za zatezne kamate na troškove ovršnog postupka preko stope propisane za ostale odnose platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi ukinut i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.137,67 kn.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u sporu, zbog svih zakonom predviđenih razloga. U žalbi navodi da je presuda sama po sebi nerazumljiva, zatim, da je do podnošenja tužbe došlo nakon prestanka dugogodišnje poslovne suradnje, kao i da su stranke tijekom poslovne suradnje dogovorile da se na račune plaćene sa zakašnjenjem neće obračunavati zatezne kamate. Stoga smatra da je sud postupio nepravilno zato što nije odredio izvođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači presudu u pobijanom dijelu, tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno, da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te dodijeli u rad drugom sucu pojedincu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

5. Predmet spora je plaćanje iznosa od 128.766,94 kn na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja s plaćanjem računa.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je, na temelju odredbi čl. 29. st. 1. i 2. te čl. 171. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), samim time što nije ispunio svoju obvezu o dospijeću za tuženika nastala obveza plaćanja zateznih kamata. Smatrajući da su odredbe o zateznim kamatama kogentne naravi i da se vjerovnik prava na plaćanje kamata može odreći tek nakon njihovog dospijeća, zbog čega prethodni dogovor stranaka ne može osloboditi tuženika od obveze plaćanja zateznih kamata, kao i da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, jer od dospijeća najstarijeg računa do podnošenja prijedloga za ovrhu nije protekao trogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljeva tražbina djelomično osnovana za iznos od 127.450,48 kn, pa je u tom dijelu održao platni nalog na snazi, dok ga je ukinuo u preostalom dijelu za iznos od 1.316,46 kn i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa ni ona na koju ukazuje žalitelj. Ta presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni, dok izreka presude ne proturječi razlozima iznesenim u obrazloženju.

8. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dužnik koji zakasni ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.
Pravilan je zaključak prvostupanjskoj suda da je navedena zakonska odredba kogentne prirode, što znači da se vjerovnik ne može unaprijed odreći svog prava na zatezne kamate, već samo pojedinih dospjelih iznosa kamata. S obzirom na to da je tuženik izvođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka predložio upravo na okolnost postojanja prethodnog dogovora da tužitelj neće zahtijevati od tuženika plaćanje zateznih kamata, prvostupanjski sud je pravilno odbio izvođenje toga dokaza, jer čak i da je takav dogovor postojao, što je tužitelj izričito osporio, ne bi obvezivao stranke.

9. Budući da je predmet tužbenog zahtjeva tražbina zateznih kamata, a glavni dug je u cijelosti plaćen, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se primjenjuje odredba čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj tražbina zateznih kamata zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, kao i da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer je najstariji račun dospio na plaćanje 24. srpnja 2015., što znači da su zatezne kamate počele teći prvog idućeg dana i da do podnošenja prijedloga za ovrhu (15. veljače 2018.) nije protekao rok zastare od tri godine.

10. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu i da glavni dug potječe iz trgovačkog ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate propisane odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose iz trgovačkih ugovora.

11. Međutim, u konkretnom slučaju ne primjenjuje se odredba čl. 171. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer nije riječ o situaciji u kojoj je između stranaka postojalo više istorodnih obveza, a ono što je tuženik ispunio nije bilo dovoljno da bi sve bile namirene, zbog čega je potrebno izvršiti uračunavanje u skladu s odredbama toga članka. Tuženik, naime, nije ispunio tužiteljevu tražbinu ni djelomično. Ovdje se ukazuje na odredbu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Međutim, pravo je tužitelja kao vjerovnika da izvrši uračunavanje kamata u skladu s tom zakonskom odredbom ili da, kao što je to učinio u konkretnom slučaju, izvrši uračunavanje tako da se učinjenim uplatama prvo namiri glavnica, a zatim kamata po pojedinom računu.

12. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj, na temelju odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, ima pravo zahtijevati od tuženika da mu plati iznos od 127.450,48 kn na ime zateznih kamata.

13. Pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima kako po osnovi u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova u smislu čl. 155. ZPP-a. Stoga je odluka o parničnim troškovima ispitana kako kvalitativno tako i kvantitativno te je utvrđeno da je pravilna i zakonita. Osim toga, žalitelj u žalbi ni ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava odluku o parničnim troškovima.

14. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 127.450,48 kn sa zateznim kamatama od 15. veljače 2018. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.547,09 kn sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2018. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose te u točki II. izreke.

Zagreb, 17. siječnja 2022.

Sudac

Dubravka Zubović