1

Poslovni broj Gž-2298/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2298/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Svjetlani Pražić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. D. odvjetnici iz Z., protiv tuženika E. o. d.d., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. odvjetnicima iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Pn 4239/12 od 31. ožujka 2016. godine, 17. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika E. o. d.d.,  te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn 4239/12 od 31. ožujka 2016. godine u točki I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena tužiteljici A. H. naknada neimovinske i imovinske štete u iznosu od 17.496,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te parnični trošak u iznosu od 12.918,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

II.Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena tužiteljici A. H. naknada neimovinske u iznosu od 2.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te parnični trošak u iznosu od  1.068,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

 

“Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z., OIB: ..., isplatiti tužiteljici A. H. iz S., OIB: ..., iznos od 2.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od 04. rujna 2015. godine do isplate, sa time  da se kamata do 31. srpnja 2015. godine obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.068,75 kn sa kamatom tekućom od 31. ožujka 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

III.Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 264,25 kn, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.378,25 kn odbija kao neosnovan.

 

IV.Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.875,00 kn, dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu preostalog dijela tog troška u visini od 2.000,00 kn.

 

V.Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

VI.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

                                                Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 19.496,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.000,00 kn sa kamatama počam od 15. lipnja 2012. godine, sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu kamate na iznos od 16.000,00 kn do 3. rujna 2015. godine, te sa zahtjevom za isplatu kamate na iznos od 840,00 kn od 15. listopada 2012. do 30. ožujka 2016. godine.

 

2.Ovosudnom presudom poslovni broj Gž 1104/16 od 19. srpnja 2016., prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, te je tužiteljica obvezana da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.517,50 kn.

 

3.Povodom izjavljene revizije tužiteljice, rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3200/16 od 31. kolovoza 2021., ukinuta je ovosudna presuda, predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, te je odlučeno da će se o troškovima revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

4.Protiv citirane presude, točke I. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

5.Tužiteljica je u odgovoru na žalbu, osporila žalbene navode tuženika, te zatražila naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              6.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

 

7.Ocjenjujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

8.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na pobijani dio presude, budući je protivno stavu tuženika, prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice.

U manjem su dijelu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

 

9.Naime iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

 

-da je do štetnog događaja došlo dana 16. ožujka 2012. godine, da se isti desio dok se tužiteljica nalazila kao putnik u autobusu reg. oznake ZG ..., u vlasništvu Z. h. d.o.o., Podružnica Z. kojom prilikom je uslijed sraza autobusa i osobnog vozila, autobus (u kojem je bila tužiteljica) naglo zakočio, zbog čega su putnici u istome, uključujući tužiteljicu poletjeli prema naprijed, uslijed čega je tužiteljica zadobila tjelesne povrede.

-da je predmetno vozilo u to vrijeme bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. ..., kojom je bila pokrivena i odgovornost za naknadu štete trećim osobama i zbog tjelesnih ozljeda,

-da je iz iskaza svjedokinje I. D. razvidno u bitnome da se predmetne prilike nalazila u autobusu osiguranika tuženika, linija br. ...., da je u jednom trenutku autobus naglo zakočio i zaustavio se, nakon čega da su putnici  poletjelo i naprijed, ona da je sjedila u sredini autobusa, a tužiteljica u prednjem dijelu istog, da se tada tužiteljica jedina povrijedila budući se zbog kočenja odignula od stolice i prednjim dijelom tijela odletjela naprijed, udarila u sjedalo ispred sebe, te povrijedila glavu predjelu oka,

-da je iz iskaza tužiteljice vidljivo da je prilikom vožnje sjedila tako da je prema njoj bilo okrenuto sjedalo koje je bilo prazno, da je u jednom trenutku, kad je bila  u ustajanju jer se pripremala za izlazak iz autobusa, vozač autobusa naglo zakočio, ona da je poletjela izvan svog sjedala i udarila glavom u rukohvat sjedala ispred sebe, udarila u dio glave iznad desnog oka, iznad i ispod obrve.

 

10.Donoseći pobijanu odluku, sud prvog stupnja vodeći računa o čl. 697. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a), nije prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, temeljem činjenice da je tuženik kao osiguratelj prijevoznika odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju, kao putnik u autobusu, te se istodobno pozivajući na čl. 22. st.2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, u daljnjem tekstu: ZOOP-a). Temeljem provedenih dokaza, prvostupanjski sud utvrđuje da na strani tužiteljice nema doprinosa nastanku štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tuženika u cijelosti odgovoran za nastanak štetnog događaja.

 

11.1.Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja, pogrešnim drži ovaj sud, tvrdnju tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru promašene pasivne legitimacije.

Vezano za prednje, ponajprije valja istaći da ovaj sud prihvaća kao ispravno stajalište suda prvog stupnja u dijelu u kojem isti smatra da je u konkretnom slučaju, tužiteljica u momentu nezgode, u odnosu na tuženika, te njegova osiguranika, imala status putnika, točnije treće osobe.

No što se tiče pasivne legitimacije tuženika, ista po ocjeni ovog suda proizlazi  prvenstveno iz čl. 1069. st.1. ZOO-a,  kojim je propisano da  za štetu koju  pretrpe treće osobe u vezi s pogonom motornog vozila odgovaraju vlasnici vozila, a potom i iz čl. 22. ZOOP-a, na koji se pozvao i prvostupanjski sud.

Stoga, kraj neprijeporne činjenice da je predmetno vozilo u to vrijeme bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti, to je nedvojbeno da je tuženik pasivno legitimiran u odnosu na odštetni zahtjev tužiteljice u konkretnoj pravnoj situaciji. 

 

11.2.U prilog pravilnosti prethodno iznesenog stajališta, govore shvaćanja iznesena u uvodno citiranoj odluci Vrhovnog suda RH-a, kao i čitavom nizu odluka istog suda poslovni broj Rev x 878/11, Revr 363/05, Rev 1809/98, Rev 1510/13 i dr.

 

11.3.Obzirom na prednje, pravno irelevantnim se ukazuju navodi tuženika u dijelu u osporava pasivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, ustrajući na tvrdnji da sa prijevoznikom nije imao osiguranu prijevozničku odgovornost i djelatnost.

 

12.1.Isto tako, pogrešnim smatra ovaj sud tumačenje tuženika i opširne žalbene navode istog u dijelu u kojem ustraje na stavu da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, valjalo prosuđivati kroz čl. 694.-698. ZOO-a, a ne kroz odredbe koje reguliraju odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, ukazujući pri tome na praksu pojedinih sudova u Republici Hrvatskoj.

 

12.2.Kad je riječ o odredbama materijalnog prava koje su mjerodavne za odluku o samoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno za prosudbu o postojanju pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti tuženika, treba reći da je iz obrazloženja prvostupanjske presude, razvidno da je sud prvog stupnja prosuđivao kroz odredbe ZOO-a, koje reguliranju pitanje ugovora o prijevozu osoba (čl. 694.-698.). 

No, suprotno tome, prosudba je ovog suda, da su u kontekstu ranijih činjeničnih utvrđenja, a posebice zaključka da je tužiteljica u ovom slučaju u odnosu na osiguranika tuženika-treća osoba, mjerodavne odredbe ZOO-a, koje reguliraju pitanje odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, točnije odgovornost za štete izazvane motornim vozilom u pogonu, čl. 1069. st.1. ZOO-a.

 

12.3.Ovo iz razloga jer ranije citirani čl. 1069. st.1. ZOO-a, po mišljenju ovog suda, izrijekom utvrđuje postojanje odštetne odgovornosti osiguranika tuženika kao vlasnika vozila (autobusa) u kojem se u kritičnom trenutku nalazila tužiteljica (kao treća osoba), upravo slijedom toga da je predmetna šteta nastala u vezi s pogonom motornog vozila (autobusa). To ima za posljedicu otklanjanje primjene čl. 694.-698. ZOO-a, pri utvrđivanju osnovanosti samog tužbenog zahtjeva tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, točnije utvrđivanja postojanja odštetne odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak samog štetnog događaja, budući da se radi o objektivnoj odštetnoj odgovornosti tuženika, koje se može osloboditi samo u slučaju da dokaže da je i tužiteljica kao oštećenik na neki način odnosno u određenoj mjeri doprinijela nastanku predmetne štete.

Kako, međutim iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljice kritične prilike na bilo koji način pridonijela nastanku štete koju je pretrpjela u ovom štetnom događaju, što je pravilno zaključio i sud prvog stupnja, slijedom čega je i prema ocjeni ovog suda, osiguranik tuženika u potpunosti odgovoran za štetu koju je pretrpjela tužiteljice kritične prilike.

 

13.Osim ranije navedenog, iz rezultata dokaznog postupka, proizlazi i to:

 

-da je  provedenim medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. A. Č. i G. M., utvrđeno da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila natučenje glave i istegnuće vrata, da između štetnog događaja postoji uzročno-posljedična veza, da je uslijed tih povreda tužiteljica trpjela tjelesne bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 8 dana, slabijeg intenziteta mjesec dana, da je trpjela kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, pa umjereni do jako oscilirajući u trajanju od 3 dana, umjereni oscilirajući 2 tjedna, te slabi oscilirajući strah u trajanju od 2 mjeseca, da joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega 3 tjedna po 2 sata dnevno,

-da je iz pismenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. N. S., oftalmologa, razvidno da je tužiteljica u ovom štetnom događaju pretrpjela i ozljedu organa vida sa promjenama mrežnične osjetljivosti vidljivim na širini vidnog polja, od čega da se gotovo u cijelosti oporavila, te smanjenjem oštrine vida za 1/10 usprkos korekcije, da su promjene u staklovini trajno prisutne sa posljedičnim zamaranjem, što da je smanjilo funkciju organa vida za 5%,

-da se u tijeku postupka u nekoliko navrata očitovala na primjedbe tuženika, odgovarajući na sva postavljena pitanja, te je za potrebe izrade dopunskog nalaza izvršila i uvid u zdravstveni karton tužiteljice, ustrajući kod osnovanog zaključka o postojanju smanjenja životnog aktiviteta zbog smanjenja funkcije oka za %, te stava da postoji uzročna veza između povrede oka i štetnog događaja,

-da je iz dopunskog očitovanja vještaka dr. G. M., proizlazi u bitnome da je tužiteljica nakon štetnog događaja praćena po psihijatru cca 6 mjeseci, uz primjerenu psihofarmakonu terapiju.

 

14.1.Sukladno navedenom, pravilno je prvostupanjski sud obzirom na vrstu i težinu zadobivenih tjelesnih ozljeda, jačinu i trajanje tjelesnih bolova, straha, te cijeneći značaj i težinu ukupnih posljedica nastalih štetnim događajem, te sve druge pravno relevantne okolnosti, utvrdio da  je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te da je istoj nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. u svezi čl. 1046. ZOO-a.

Posljedično tome, pravno utemeljenim ukazuje se stajalište prvostupanjskog suda koji primjenom čl. 1100. st.1. i 2. ZOO-a, utvrđuje da težina zadobivenih povreda opravdava dosudu pravične novčane naknade na ime pretrpljene neimovinske štete i to u iznosu od 9.000,00 kn (po kriteriju pretrpljenih tjelesnih bolova u iznosu od 4.500,00 kn, te smanjenja životnog aktiviteta u iznosu od 4.500,00 kn).

Na dosuđenu neimovinsku štetu sud prvog stupnja tužiteljici dosuđuje zakonske zatezne kamate počam od 4. rujna 2015. pa nadalje (budući je po sudskom vještaku oftalmološke struke liječenje tužiteljice dovršeno 3. rujna 2015.), slijedom čega dio zahtjeva tužiteljice na zakonske zatezne kamate za razdoblje od 15. listopada 2012. do 3. rujna 2015.

 

15.Također, rukovodeći se provedenim vještačenjima, ispravno je sud prvog stupnja, utvrdio da tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 840,00 kn pozivom na čl. 1095. st.1. ZOO-a u svezi sa čl. 223. ZPP-a, te na ime štete na naočalama za vid u iznosu ode 2.656,00 kn pozivom na čl. 1085. ZOO-a.

Na dosuđenu imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege, tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate počam od presuđenja, te je za ranije zatraženo razdoblje taj dio zahtjeva tužiteljice također odbijen, dok su na dosuđenu imovinsku štetu po osnovi troška uništenih naočala tužiteljici dosuđene zakonske zatezne kamate počam od 15. listopada 2012., sukladno njenom zahtjevu, sve po stopi iz čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a.

 

16.1.Nastavno rečenom, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost stajališta suda prvog stupnja u dijelu u kojem je prihvatio nalaz sudskog vještaka dr. N. S., na okolnost smanjenja životnog aktiviteta uslijed zadobivene povrede organa vida, smatrajući da je nalaz imenovanog vještaka protivan pravilima struke i sudsko-medicinskih vještačenja.

Ovo iz razloga, jer kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, prosudba je i ovog suda da je imenovana vještakinja odgovorila na sve primjedbe, da je za potrebe očitovanja na iste, izvršila pored ostalog uvid i u zdravstveni karton tužiteljice, stručno i objektivno.

U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva, valja istaknuti da to ovaj sud smatra pravno irelevantnim, budući da sukladno pozitivnim propisima, sudska praksa nije izvor prava u RH.

 

16.2.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na ime nastale neimovinske štete po kriteriju pretrpljenih tjelesnih bolova dosudio novčanu naknadu u iznosu od 4.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Naime, protivno ocjeni tuženika, ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju na strani tužiteljice, bile ispunjene pretpostavke  za dosudu prednje navedenog iznosa, odnosno da sve okolnosti ovog slučaja (kako okolnosti nastanka štetnog događaja, tako i jačina i trajanje tjelesnih bolova), opravdavaju dosudu tog iznosa u smislu čl. 1100. st.1. i 2. ZOO-a, pa se posljedično tome odluka suda prvog stupnja u tom dijelu ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

 

17.1.Međutim, osnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je tužiteljici na ime pretrpljene neimovinske štete po kriteriju pretrpljenog straha dosuđena novčana naknada u iznosu od 7.000,00 kn.

Ovo iz razloga jer protivno stajalištu prvostupanjskog suda, ni prema prosudbi ovog suda, jačina i trajanje pretrpljenog straha, kao i ostale okolnosti slučaja,  ipak ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade po ovom kriteriju u dosuđenom iznosu, budući u konkretnom slučaju, sukladno čl. 1100. st.. i 2. ZOO-a, primjerena pravična novčana naknada po navedenom kriteriju iznosi 5.000,00 kn.

 

17.2.Slijedom izloženog, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, preinačiti odluku suda prvog stupnja u odnosu na visinu dosuđene pravične novčane naknade na ime pretrpljene neimovinske štete po kriteriju pretrpljenog straha, te odbiti dio tog tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 2.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

18.1.U kontekstu prednje izloženog, djelomično se ukazuju osnovanim navodi tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke o parničnom trošku,  iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

Naime, kako je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, tako što je tužiteljica odbijena sa daljnjim dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 2.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, razvidno je da je od ukupno zatraženog iznosa naknade štete u visini od 21.496,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, ista u konačnici uspjela sa iznosom od 17.496,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

18.2.Nastavno tome, prosudba je ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici, te da je o troškovima postupka, potrebno odlučiti primjenom čl. 154. st.2. i 155. ZPP-a, na koje se odredbe pravilno pozvao i sud prvog stupnja u svojoj odluci, na način da se obveže tuženika da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka razmjerno uspjehu u ovoj parnici, koji u konkretnom slučaju iznosi 81%.

Pri tome svakako valja istaći da je ovaj sud vodio računa o tome da kad se radi o „djelomičnom uspjehu“ odnosno „razmjernom dijelu troškova“, da je te izraze potrebno  cijeniti kako kvantitativno kao i kvalitativno, dakle i obzirom na uspjeh glede osnova tužbenog zahtjeva i obzirom na uspjeh glede visine zahtjeva sa kojim se uspjelo u parnici.

              Slijedom rečenog, kako je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužiteljica u potpunosti uspjela s osnovom, a u pretežitom dijelu i sa visinom svog zahtjeva, to ni prema uvjerenju ovog suda, nije bilo osnove da se tuženiku također prizna dio troškova postupka, već je protivno tome, valjalo istog obvezati da naknadi tužiteljici dio troškova sukladno njenom uspjehu u ovoj parnici.

 

              18.3.Rukovodeći se gore iznesenim, dosuđeni trošak tužiteljice odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 i dr., u daljnjem tekstu Tarifa), a odnosi se na nagradu za sastav odštetnog zahtjeva u iznosu od 810,00 kn, nagrade za sastav tužbe u iznosu od 810,00 kn, pristupa na 4 ročišta u iznosu od 2.632,50 kn (od 30.01.2014., 26.05.2015., 21.09.2015. u iznosu od po 810,00 kn, 10.12.2015. u iznosu od 202,50 kn), nagrade za sastav 5 podnesaka u iznosu od 3.442,50 kn   (28.04.2014., 26.03.2015., 18.05.2015. u iznosu od po 810,00 kn, od 10.6.2015. u iznosu od 202,50 kn, od 15.12.2015. u iznosu od 810,00 kn), odnosno 7.695,00 kn, što uvećano za PDV iznosi 9.618,75 kn, sve srazmjerno uspjehu tužiteljice u parnici, kao i troškova vještačenja u iznosu od 3.300,00 kn, koje je sud prvog stupnja, pravilno priznao tužiteljici u cijelosti, primjenom čl. 155. st.1. ZPP-a, što iznosi sveukupno 12.918,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

18.4.Shodno tome, neosnovanim se ukazuje dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 1.068,75 kn  sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

19.1.Kako je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu zahtjeva za naknadu štete, na način da je tužiteljica odbijena sa daljnjim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika, sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a, obzirom na uspjeh s izjavljenom žalbom, koji iznosi cca 10%.

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife, a sastoji se od nagrade za sastav žalbe u iznosu od 125,00 kn, uvećano za PDV odnosno ukupno 156,25 kn, te sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 108,00 kn, dok se shodno prednjem, neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

20.1.Vezano za zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizijskog postupka valja reći da je isti djelomično osnovan.  

Ovo iz razloga jer je iz uvodno spomenute revizijske odluke Vrhovnog suda RH, razvidno da je povodom izjavljene izvanredne revizije tužiteljice, u cijelosti ukinuta ovosudna drugostupanjska odluka od 19. srpnja 2016., pa posljedično tome, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici sukladno čl. 166. st.2. ZPP-a u svezi čl. 154. st.1. ZPP-a, pripada pravo na naknadu dijela tih troškova.

Dosuđeni troškovi odnose se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife, te se sastoji od nagrade za sastav revizije u iznosu od 1.500,00 kn, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.875,00 kn,

 

20.2.Iako je tužiteljica osim troškova sastava revizije, zatražila i trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 2.000,00 kn, taj dio troška istoj nije dosuđen, budući da spisu ne prileži dokaz na okolnost plaćanja navedene pristojbe.

Nastavno tome, prema uvjerenju ovog suda nije bilo valjanog pravnog uporišta temeljem kojeg se tužiteljici mogao dosuditi taj dio troška, pa ga je kao neosnovanog valjalo odbiti.

 

21.Zbog iznos do sada iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 17.496,00 kn, te parnični trošak u iznosu od 12.918,75 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice, te zahtjeva za naknadu troškova postupka, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

 

22.Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

 

23.Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili  potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili  potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

                           

U Rijeci 17. siječnja 2022.

                                                       

 

       Sutkinja

  Svjetlana Pražić