REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško
Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. Š., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z.,
OIB: …, zastupan po odvjetniku H. Lj., iz O. d. L. i P., iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. prosinca 2021. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 14. siječnja 2022. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su u vremenskom razdoblju od 13. travnja 2007. godine do 29.
studenog 2013. godine, bile ništetne odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu
broj: …, sklopljenog dana 14. studenog 2006. godine između tužitelja kao
korisnika kredita i tuženika, koji ugovor je solemniziran dana 15. studenog 2016.
godine u uredu Javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba, pod brojem OU-
1747/2006.

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., sa sjedištem u Z., platiti tužitelju V. Š., iz Z.,  iznos u visini od 11.746,35 kn sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po
eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.
kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na
iznose kako slijedi:

- na iznos od 57,52 kn tekućom od 01. rujna 2007. godine do isplate,
- na iznos od 56,52 kn tekućom od 01. listopada 2007. godine do isplate,
- na iznos od 56,45 kn tekućom od 01. studenog 2007. godine do isplate,
- na iznos od 57,24 kn tekućom od 01. prosinca 2007. godine do isplate,
- na iznos od 56,83 kn tekućom od 01. siječnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 58,53 kn tekućom od 01. veljače 2008. godine do isplate,
- na iznos od 135,73 kn tekućom od 01. ožujka 2008. godine do isplate,
- na iznos od 135,21 kn tekućom od 01. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 131,93 kn tekućom od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

2 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

- na iznos od 131,74 kn tekućom od 01. lipnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 130,61 kn tekućom od 01. srpnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 129,97 kn tekućom od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,
- na iznos od 131,20 kn tekućom od 01.rujna 2008. godine do isplate,
- na iznos od 134,86 kn tekućom od 01. listopada 2008. godine do isplate,
- na iznos od 138,21 kn tekućom od 01. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 145,46 kn tekućom od 01. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 145,46 kn tekućom od 01. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 145,33 kn tekućom od 01. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 142,17 kn tekućom od 01. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 143,04 kn tekućom od 01. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 143,04 kn tekućom od 01. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 142,19 kn tekućom od 01.lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 139,68 kn tekućom od 01. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 141,86 kn tekućom od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 140,03 kn tekućom od 01. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 140,03 kn tekućom od 01. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 141,10 kn tekućom od 01. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 140,88 kn tekućom od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 146,22 kn tekućom od 01. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 146,22 kn tekućom od 01. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 145,65 kn tekućom od 01. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 148,75 kn tekućom od 01. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 152,60 kn tekućom od 01. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 152,60 kn tekućom od 01. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 155,44 kn tekućom od 01. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 164,46 kn tekućom od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 164,46 kn tekućom od 01. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 161,32 kn tekućom od 01. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 164,87 kn tekućom od 01. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 164,87 kn tekućom od 01. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 174,02 kn tekućom od 01. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 167,71 kn tekućom od 01. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 170,00 kn tekućom od 01. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 166,46 kn tekućom od 01. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 167,39 kn tekućom od 01. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 179,61 kn tekućom od 01. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 180,43 kn tekućom od 01. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 191,67 kn tekućom od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 185,87 kn tekućom od 01. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 179,53 kn tekućom od 01. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 179,53 kn tekućom od 01. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 179,03 kn tekućom od 01. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 181,50 kn tekućom od 01. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 184,11 kn tekućom od 01. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 184,31 kn tekućom od 01. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 182,56 kn tekućom od 01. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 183,42 kn tekućom od 01. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 184,24 kn tekućom od 01. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 182,94 kn tekućom od 01. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 182,45 kn tekućom od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

3 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

- na iznos od 180,78 kn tekućom od 01. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 180,79 kn tekućom od 01. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 182,75 kn tekućom od 01. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 183,84 kn tekućom od 01. prosinca 2012. godine do isplate,
- na iznos od 183,46 kn tekućom od 01. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 179,26 kn tekućom od 01. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 182,84 kn tekućom od 01. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 183,01 kn tekućom od 01. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 181,51 kn tekućom od 01. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 178,63 kn tekućom od 01. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 177,73 kn tekućom od 01. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 178,55 kn tekućom od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,
- na iznos od 179,28 kn tekućom od 01. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 181,23 kn tekućom od 01. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 181,42 kn tekućom od 01. studenog 2013. godine do isplate,
- na iznos od 184,21 kn tekućom od 30. studenog 2013. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., sa sjedištem u Z.,
platiti tužitelju V. Š., iz Z., iznos u visini od 28.234,67 kn sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po
eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.
kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na
iznose kako slijedi:

- na iznos od 55,70 kn tekućom od 01. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 159,99 kn tekućom od 01. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 159,99 kn tekućom od 01. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 158,13 kn tekućom od 01. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 112,66 kn tekućom od 01. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 125,10 kn tekućom od 01. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 125,10 kn tekućom od 01. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 112,85 kn tekućom od 01. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 76,75 kn tekućom od 01. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 108,19 kn tekućom od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 81,86 kn tekućom od 01. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 81,86 kn tekućom od 01. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 97,25 kn tekućom od 01. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 94,11 kn tekućom od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 170,88 kn tekućom od 01. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 170,88 kn tekućom od 01. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 162,64 kn tekućom od 01. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 207,33 kn tekućom od 01. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 262,67 kn tekućom od 01. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 262,67 kn tekućom od 01. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 303,53 kn tekućom od 01. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 433,20 kn tekućom od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 433,20 kn tekućom od 01. rujna 2010. godine do isplate,

4 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

- na iznos od 388,09 kn tekućom od 01. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 439,11 kn tekućom od 01. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 439,11 kn tekućom od 01. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 570,67 kn tekućom od 01. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 479,99 kn tekućom od 01. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 512,90 kn tekućom od 01. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 462,00 kn tekućom od 01. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 475,33 kn tekućom od 01. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 651,15 kn tekućom od 01. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 662,98 kn tekućom od 01. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 824,55 kn tekućom od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 741,15 kn tekućom od 01. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 649,92 kn tekućom od 01. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 649,92 kn tekućom od 01. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 642,71 kn tekućom od 01. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 678,36 kn tekućom od 01. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 715,85 kn tekućom od 01. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 718,67 kn tekućom od 01. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 693,54 kn tekućom od 01. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 705,98 kn tekućom od 01. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 717,73 kn tekućom od 01. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 699,08 kn tekućom od 01. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 691,93 kn tekućom od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,
- na iznos od 667,91 kn tekućom od 01. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 668,14 kn tekućom od 01. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 696,34 kn tekućom od 01. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 711,89 kn tekućom od 01. prosinca 2012. godine do isplate,
- na iznos od 706,46 kn tekućom od 01. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 646,09 kn tekućom od 01. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 697,52 kn tekućom od 01. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 700,00 kn tekućom od 01. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 678,37 kn tekućom od 01. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 636,95 kn tekućom od 01. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 624,02 kn tekućom od 01. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 635,86 kn tekućom od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,
- na iznos od 646,34 kn tekućom od 01. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 674,42 kn tekućom od 01. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 677,10 kn tekućom od 01. studenog 2013. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za preplaćeni iznos s osnova jednostrane izmjene
kamatne stope u visini iznosa od 0,5 kn sa zateznom kamatom tekućom od 01.
prosinca 2011. godine do isplate kao neosnovan, te za iznos od 680,89 kn kao
prekomjerno zatraženi iznos.

V. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., naknaditi tužitelju V. Š., iz Z., parnični trošak u
iznosu od 10.365,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2022.
godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu

5 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14. studenog 2006. godine sklopio
Ugovor o kreditu broj … (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio
na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 29.726,98 CHF u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan
korištenja kredita, rok otplate 84 mjeseca, ugovorena obveza kredita uz valutnu
klauzulu u švicarskom franku (CHF) (čl.6. Ugovora o kreditu) i da je predmetnim
ugovorom u članku 4. određena kamatna stopa u visini od 5,10% godišnje
promjenjivo, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih
vozila. Nadalje navodi da predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su njegova
prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene
ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica
– švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da
jednostrano mijenja kamatnu stopu. Navodi da je povreda ugovornih odredbi
utvrđena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-
1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi
zaštite prava potrošača pokrenula udruga P. protiv osam banaka, među inim
i tuženika, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj
navodi kako je citiranim odluka utvrđeno da su ugovorne odredbe koja promjenu
ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez
da se istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju
se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu
dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti
provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj nadalje navodi kako je
presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17
od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-140/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su banke u razdoblju
od 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak a da
prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci
potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako je citiranim
presudama utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski
franak kao valuta, a nisu na adekvatna način usprkos svijesti o tome da potrošači to
ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak
nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i
razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu
odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu
švicarski franak ili neće. Tužitelj poziva na odredbe čl. 81.-87. tada važećih Zakona

6 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe
kako je tužitelj koncipirao tužbu na način da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako
je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, ističe kako je presudom Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 naloženo tuženiku
da prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s njegovom
jednostranom odlukom, a kako povrede u trenutku podnošenja tužbe nema to u
ovoj pravnoj stvari odluka suda ne može biti usmjerena na utvrđenje i otklanjanje
povrede koje više nema jer je ugovorni odnos prestao. Tuženik ističe kako se u ovoj
konkretnoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnove pa je
neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude poslovni broj Pž-
7129/13 time da ugovorne odredbe koje se predmet ovog spora nisu istovjetne sa
sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača. Navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama
Zakona o obveznim odnosima i radi se o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti
valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša time da je
80% svih depozita (štednje) u valuti, pa tržištem ne mogu prevladavati kunski
krediti. Ističe da iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora u članku 7. ne
navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već stoji
da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan
plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dakle kune, a osobito
iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim
izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne sadržava iznos
anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Navodi kako je prema čl. 22. Zakona o
obveznim odnosima poduzetniku kao vjerovniku dopušteno ugovarati valutnu
klauzulu za svoju novčanu tražbinu, da je pogotovo interes banke da ugovara
valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu napose kod dugoročnih kredita, pa nema uporišta
da se valutna klauzula ne bi mogla ugovorati za kredite u CHF niti takvo ugovaranje
valutne klauzule za ugovore u švicarskom franku ukazuje na nejednaki položaj
ugovornih strana, a na takvo stajalište ukazuje i odluka Vrhovnog suda poslovni broj
Vs-Rev 1990/91 i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1746/2006 od

17.06.2009. godine. Tuženik ističe kako se primjenjivala valutna klauzula za koju
postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli.
Tuženik u odnosu na ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna
stopa navodi da izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa
sukladno odredbi čl. 296.st.3. Zakona o obveznim odnosima tj. čl. 84. Zakona o
zaštiti potrošača nije podvrgnuta sudskoj kontroli, a ugovorne strane su na jasan i
nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je
pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama
banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na
korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika
kredita. Navodi kako tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu novčane tražbine kao da
je među strankama za vrijeme ugovornog odnosa ugovorena fiksna kamatna stopa.
Navodi kako je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran pa isti ima
snagu javnobilježničkog akta i odraz je stvarne volje ugovornih strana, a tuženik je
ponudio tužitelju uslugu za koju je on sam kao potrošač trebao procijeniti da li
odgovara njegovim potrebama i mogućnostima što je tužitelj nesporno i učinio.

7 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

Tuženik navodi kako je visinu kamatne stope u tijeku ugovornog odnosa s tužiteljem
mijenjao zbog promjene tržišnih uvjeta, da tužitelj nije prigovarao visini kamatne
stope kada je tužitelj istu povisio, a sama promjenjivost kamatne stope bila je
posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna
stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne
stope. Tuženik ističe kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske u smislu da bi navedenom presudom bila ustanovljena
fiksna kamatna stopa, jer sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi, već da je ista nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne
strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili
povrijeđeni kolektivni interesi, ali ne i konkretni individualni interes ili pravo bilo
kojeg konkretnog potrošača, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike u
svojoj odluci poslovni broj Revt 249/14-2 u kojoj navodi da se ne dovodi u pitanje
legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara se promjenjiva kamatna stopa,
dakle da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate koji je
uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Ističe kako je volja ugovornih strana,
tužitelja i tuženika u ovom sporu, bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a kako
visina kamatne stope nije prelazila visinu stope propisane zakonom ista se ne može
smatrati nezakonitom, a tuženik je i objavio na internetskim stanicama Opće uvjete
poslovanja koji su bili na snazi za vrijeme ugovornog odnosa od 01. studenog 2004.
godine pa do 14. srpnja 2007. godine, dakle i za vrijeme utuženog vremenskog
razdoblja kada su bili objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, a o promjeni
kamatne stope tužitelj je bio obaviješten kako je to i propisivao Zakon. Tuženik se
poziva i na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama koje
omogućuju ugovaranje promjenjive kamatne stope, a takvo postupanje banke u
svezi je i s odredbom čl. 26.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako
je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem poštivao tada važeću
zakonsku regulativu i da je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, a ne
fiksnu kamatnu stopu. Tuženik u odgovoru na tužbu detaljno i iscrpno obrazlaže da
je tuženik imao opravdan interes mijenjati visinu kamatne stope, parametre koji su
utjecali na cijenu kredita i način promjene kamatne stope. Tuženik ističe prigovor
zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu
troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj
… od 14.11.2006.g. (list 10-12 spisa), Plan otplate i Otplatni plan (list 14-
16 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 26.04.2019.g., Knjigovodstvenu karticu
(list 17-28 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po
D. d.o.o., Z., vještak D. P..

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe
i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 -
pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev
djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika da se stavovi iz presude
kolektivne zaštite potrošača ne bi mogle primijeniti na konkretni ugovor o kreditu jer
da se radi o kreditu za kupnju vozila, a ne stambenom kreditu, budući stavovi i

8 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

pravorijeci o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ne ovise o namjeni kredita.
Nadalje osporava tvrdnje tuženika da se tužitelj zbog istaknute pravne osnove
zahtjeva ne može pozivati na presude donesene u postupku kolektivne pravne
zaštite, jer sud nije vezan za pravnu osnovu koju tužitelj naznači u tužbi, no bez
obzira na pravni osnov koji je u tužbi naznačen, valja reći kako je podloga takvog
zahtjeva upravo ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu koji je predmet ovog
spora. Tužitelj ističe kako solemnizacija spornog ugovora, protivno stavu tuženika,
ne čini predmetni ugovor u cijelosti valjanim, jer su odredbe Ugovora o kreditu koji
je premet ovog spora ništetne. Tuženik se protivi navodima tužitelja ostaje kod
prigovora zastare te navodi da niti prema jednom propisu podnošenje tvz.
kolektivne tužbe iz čl 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje
(podnesak tuženika od 28. studenog 2019. godine - list 41-43 spisa). Tužitelj se
protivi istaknutom prigovoru zastare jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo
stajalište u svojoj odluci poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine
da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi
do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih
zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe. Navodi da je Građanski odjel Vrhovnog suda
Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. na sjednici zauzeo pravni stav da
zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane
dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,
odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1.
ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako
to navodi tužitelj u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema
obračunu banke, nije niti sporno da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.
Nadalje nije sporno da su se kamatne stope mijenjale tijekom utuženog
vremenskog razdoblja sukladno Općim uvjetima poslovanja s građanima, a koje
sadrže i način određivanja visine promjenjive kamatne stope u odnosu na kredite u
CHF.

6. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih
navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika
ocijenio kao neosnovane. Po mišljenju ovog suda navodi tuženika u odnosu na
način promjene visine kamatne stope da se ista počevši od 01. siječnja 2013.
godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na
zakonom utvrđene razloge, da ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju dodana je
naredba kojim je vjerovnik dužan definirati parametre i da je tuženik iste definirao te
su isti u primjeni od 01. siječnja 2013. godine i da je tuženik obavijestio o istome
tužitelja sud je ocijenio iste kao neosnovane i irelevantne za odlučivanje u ovoj
pravnoj stvari. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o
određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije
dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost
utvrđenja da je upoznao detaljno tužitelja prije sklapanja ugovora o elementima
tržišnih uvjeta koji bi mogli utjecaji na promjenu visine kamatne stope, pa da je

9 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora niti su parametri sadržani u Ugovoru o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem osobnog bankara tužitelja
jer su sve relevantne činjenice utvrđene u sporu „P. “. Nadalje ovaj sud ističe i
kako je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/18
zauzeto stajalište kako nema potrebe „u navedenom pravcu ponovno provoditi
dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog
postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno,
neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa
navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o
kamatnim stopama Kreditora (čl.4. Ugovora o kreditu) te odredba čl. 1. i
6.2.Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak.

8. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj … od dana 14. studenog 2006.
godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita od 29.726,98 CHF u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan
korištenja kredita, (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini
od 5,10% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za
kupnju motornih vozila (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 6. ugovorile
su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan
plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je
ugovoreno točkom 6.2. citiranog Ugovora za slučaj promjene kamatne stope
Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje
plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka se
obvezuje obavijestiti Korisnika kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza nije
dokazao da bi tužitelja obavijestio o promjenama kamatne stope i parametrima i
tržišnim uvjetima koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u utuženom
vremenskom razdoblju.

9. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva,
sukladno odluci Banke. Tako se u članku 4. Ugovora o kreditu navodi kako se
korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj
kamatnoj stopi sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih
vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10% godišnje, kamata se obračunava
u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom i ista je sadržana u
anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, sve u kunskoj protuvrijednosti
obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja
kamate. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na
primjenu Općih akata tuženika. Nadalje između stranaka nije sporno da su stranke
ugovorile točkom 6.1. Ugovora o kreditu otplatu u 84 jednaka mjesečna anuiteta
plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke
važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu i da anuiteti dospijevaju na naplatu
uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog
anuiteta (točka 6.4. Ugovora o kreditu).

10 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj
stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju.
Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je
da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim
anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

11. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u
ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje
iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od
strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u
vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl.

269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,
41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora
biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno
ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te
odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl.

99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je
Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja

2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog
trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u
slučaju "F.", a u kojem je Udruga P.-H. s. u. z. z.
p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o
ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama
banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način
njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim
osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim
poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno
nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske
navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su
uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na
njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile
dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome
treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u
odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim
kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za
promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

12. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije
glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile
banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog
ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj
u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o
promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je
na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja
ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će
tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih
ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja

11 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti
određena, a niti odrediva.

13. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke
kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac
kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne
maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u
okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na
njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje
o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske
smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o
smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na
parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što
one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se
nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz
unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala
potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile
nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne
novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna
odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

14. Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"
broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne
stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu
donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat
potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze
kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu
promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra
donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja
su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj
ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate
kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi
ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti
potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao
i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti
u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava
promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće:

"Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga
Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze,
vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih
varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na
Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite
građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih
stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja
zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog
dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik
ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak
otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje
maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego

12 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1.
ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi
u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

15. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi
primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje
se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o
kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5.
Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u
pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao
nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje
mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor
bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj
financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili
se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u
slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome
obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da
su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

16. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda
Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je
nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 4. Ugovora o
kreditu sklopljenim između P. b. Z. d.d., tuženika u ovoj pravnoj
stvari, i tužitelja V. Š., iz Z., te da je samim time ista odredba
odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor
ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom
navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope
ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da joj tuženik
vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju
primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

17. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu
u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja te odredba ugovora
kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik se protivi osnovu tužbenog
zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive,
jasne i nedvosmislene.

18. Sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu i odluku
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci
poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio
odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10
od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev
glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno
stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se
glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o
ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski
franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri

13 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike
Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno
pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne
odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan
stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi
tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski
franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba
čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se
ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti
stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od

14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne
odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije
zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

19. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor
zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon
dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. Tužitelj je u ovoj
pravnoj stvari podnio tužbu dana 11. lipnja 2019. godine. U konkretnom slučaju,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi,
između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim
kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno
povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), pa zastara
tražbine tužitelja bi nastupila dana 14. lipnja 2019. godine. Sud pri tome ističe da u
ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni
rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na
preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o
kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji
zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-
6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom
Vrhovnog suda Republike Hrvatske) sud je stajališta kako se ima smatrati kako
vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma
(zastara tražbine tužitelja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva
preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom

14. lipnja 2023. godine).

20. U tijeku ovog postupka tuženik ne iznosi nove činjenice o kojima nije
raspravljeno u kolektivnom sporu "P." i o kojima pravnim pitanjima nisu
zauzeli stajalište u svojim odlukama Trgovački sud u Zagrebu (presuda poslovni
broj P-1401/12), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (poslovni broj Pž-7129/13
i poslovni broj Pž-6632/17( te Vrhovni sud Republike Hrvatske (poslovni broj Rev
249/14) niti je dokazao da je tužitelj bio upoznat sa svim pregovarati o
pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da bi djelatnici tuženika koji su nudili
kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima
pregovarati s tužiteljem i da bi tužitelj bio upozoren da valutu u CHF ne štiti svojim
mjerama Hrvatska narodna banka kao valutu EUR, pa da bi mu mogao se povećati
mjesečno anuitet u vrlo visokom iznosu.

14 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

21. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva,
sukladno odluci Banke. Tako se u točki 4. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik
kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi
promjenjivoj sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa
iznosi 5,10 % godišnje. U točki 11.8. Ugovora navodi se da sve što nije Ugovorom
regulirano primjenjuju se opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana
sa svim njihovim izmjenama i dopunama donijetim za vrijeme trajanja ugovora, a
korisnik kredita (tužitelj) izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom
kamatnom stopom te potvrđuje da mu je času sklapanja ugovora uručena otplatna
tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom (točka 11.10. Ugovora o
kreditu). Također, nesporno je i da je u čl. 6. Ugovora navedeno kako korisnik
kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a
prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u
mjesecu. Nije sporno niti to da je tužitelj potvrdio kako je upoznat s Općim aktima
kreditora i da je pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim
izmjenama i dopunama. U tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl.

221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka
na okolnost utvrđivanja činjenice da bi tužitelju kao korisniku kredita dostavljao
osobno kao ugovornoj stranci obavijest o promjeni kamatne stope kao i obavijest o
promjeni mjesečnog anuiteta (novi otplatni plan) niti da je s tužitelj pregovarao o
odredbi ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa niti da je tužitelja
kao potrošača upozorio na ekonomske posljedice ugovorene odredbe o
promjenjivosti kamatne stope.

22. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o.,
Z., vještak D. P. na okolnost utvrđenja razlike koja je nastala između
početne kamatne stope i kamatnih stopa koje su uvećavane za vremensko
razdoblje, te razliku koja je nastala između tečaja CHF na dan isplate kredita i
tečaja koji su povećavani u odnosu na valutu CHF u utuženom vremenskom
razdoblju Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja
vještaka od 25. ožujka 2021. godine (list 61-73 spisa) sud je utvrdio da je početno
ugovorena kamatna stopa 5,10% (čl.4. Ugovora o kreditu) te je sačinjen otplatni
plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,10%. Na temelju nalaza
vještaka sud je utvrdio da je tuženik mijenjao kamatnu stopu u razdoblju od
dospijeća prvog anuiteta sve do posljednjeg 84. anuiteta i to za razdoblje od

31.12.2006.g. do 31.07.2007.g. primijenjena je kamatna stopa u visini od 5,10%, za
razdoblje od 31.08.2006.g. do 31.01.2008.g. primijenjena je kamatna stopa od
6,10% godišnje, za razdoblje od 29.02.2008.g. do 29.11.2013.g. primijenjena je
kamatna stopa u visini od 7,45% godišnje. Na temelju tako promijenjenih kamatnih
stopa sačinjen je otplatni plan tuženika. Nadalje vještak navodi da je srednji tečaj
Kreditora se mijenjao za vrijeme otplate kredita. Vještak navodi u mišljenju da
ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se
kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i
iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 2.129,32 CHF odnosno
kunska protuvrijednost iznosi 11.746,35 kn. Nadalje vještak navodi u mišljenju da je
ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na
iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 28.915,56 kn za
anuitete koje je Nalazom utvrđena pretplata.

15 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni
način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje
vještaka. Podneskom od 01. svibnja 2021. godine tužitelj specificira tužbeni zahtjev
(podnesak tužitelja – list 82-87 spisa). Tuženik nema prigovora na nalaz i mišljenje
vještaka u pogledu njegovog računskog dijela, ističe kako je nalaz i mišljenje
vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna
kamatna stopa, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog
sadržaja predmetnog ugovora o kredit, pa slijedom navedenog tuženik u cijelosti
pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg ovaj sud
može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo
ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik
navodi kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena
fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi i da kamata koja bi se
odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što
je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu.
Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovaranja kamate između
tuženika i tužitelja, najviša kamatna stopa iznosila je 15% godišnje, a da u razdoblju
nakon toga, najviša dopuštena kamatna stopa iznosila je 14% te da vještak nije niti
utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju te se
i u tom primjeru nalaz i mišljenje vještaka osporava i pobija kako nepotpuno. Budući
da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao
manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika
nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Ovo tim više što i Zakon o obveznim
odnosima kao i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o
kreditnim institucijama uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i
Vrhovni sud u presudi u predmetu „P.“ ne dovodi u pitanje legitimno pravo
tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom
svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da isti ne
odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu,
kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog
suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje koja je kamatna
stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim
odnosima.Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak i vještački nalaz
zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. U
odnosu na promjenu tečaja tijekom otplate kredita i s tim u vezi danog zadatka
vještaku da izračuna razliku tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom
izračuna anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita ističe se kako je
tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je
zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije
niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Slijedom svega
navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara
utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu time da
nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina tečaja koju je
tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu
nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će
sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane. Ne predlaže dopunski saslušati
vještaka.

23. Sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao
neosnovane. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva povrat pretplate zbog

16 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

promjene kamatnih stopa po osnovi koja izvire iz instituta ništetnosti i ugovorene
valutne klauzule vezanu uz glavnicu uz švicarski franak (CHF) pa su slijedom
navedenog neosnovani navodi da tužitelj nije dokazao koja bi to bila visina zatezne
kamate dopuštena, a da niti vještak nije odgovorio na navedeno pitanje. Sud ističe
da nije predmet ovog spora koja je dopuštena visina zatezne kamate u spornom
utuženom vremenskom razdoblju niti je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kredit koji
su sklopili tužitelj i tuženik već je odredba o kamatnoj stopi ništetna iz razloga jer je
promjena ugovorene kamate bila ovisna o odluci jednog ugovaratelja, u ovom sporu
tuženika, bez da su istovremeno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i
referentna stopa za koju se veže promjena, to je uzrokovalo neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako se to i navodi u citiranim
presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je platio prema obračunu
tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos anuiteta prema
početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope prema ugovoru o kreditu
5,10% razliku u visini od 2.129,32 CHF odnosno kunska protuvrijednost u visini
iznosa od 11.746,35 kn. Kako je vještak izračunao razliku u iznosu anuiteta
primjenom početno ugovorene kamatne stope od 31.08.2007. godine do

29.11.2013. godine razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika imajući u
vidu početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% i povišenje kamatnih stopa te je
utvrdio i razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih
kamatnih stopa u odnosu na početni plan primjenom kamatne stope 5,10% to
tuženik neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se isti bazira
na pogrešnoj premisi. Nadalje sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da
bi tužitelj bio upoznat s rizikom rasta tečaja, a iz razloga kako je to prethodno
navedeno i obrazloženo. Nadalje u odnosu na navode da vještak nije naveo tečaj
koji je tuženik nezakonito koristio prilikom obračuna glavnice kredita sud je ocijenio
kao neosnovane jer zadatak vještaka određen rješenjem ovog suda od 25. siječnja

2021. godine.

Sud nije prihvatio na pripremnom ročištu prijedlog tuženika za provođenjem dokaza
vještačenjem sa zadatkom vještaku da utvrdi koliki je manji iznos u utuženom
vremenskom razdoblju platio tužitelj kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene i
kada je bio niži tečaj od početno ugovoreno (negativna razlika) iz razloga jer tuženik
nije podnio protutužbu niti ističe prigovor prijeboja za negativnu razliku, a činjenica u
odnosu na negativnu razliku nije relevantna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

24. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste
iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po
osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema
naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, uspoređujući kamatne
stope koje je vještak D. P. uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto
razdoblje, dokumentaciju koja prileži u spisu a koju visinu kamatne stope tužitelj i
tuženik ne osporavaju. Izračun vještaka urađen je za utuženo vremensko razdoblje
te je utvrđeno kako ukupna razlika iznosa redovnih kamata obračunatih po
osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema
naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa iznosi 2.129,32 CHF
odnosno 11.746,35 kn te je utvrđena pretplata u iznosu anuiteta primjenom tečaja
na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita
iznosu od 28.915,56 kn.

17 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se
zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba u valutnoj klauzuli i da mu tuženik
isplati iznos od 28.234,67 kn i u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da je
ništetna ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu
sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te da mu
tuženik isplati iznos u visini od 11.746,35 kn, te je primjenom odredbe čl. 1111.
ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. do III. izreke presude. Stopa zatezne kamate
na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165.
ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

25. Sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude u dijelu u kojem
tužitelj potražuje isplatu anuiteta u visini od 179,53 kn sa zateznom kamatom
tekućom od 01. prosinca 2011. godine pa do isplate, budući je vještak utvrdio da je
preplaćen iznos u visini od 179,03 kn. Slijedom navedenog sud je odbio tužitelja za
iznos od 0,5 kn sa zateznom kamatom. Nadalje tužitelj zahtjeva isplatu s osnova
preplaćenih anuiteta s osnova valutne klauzule u ukupnom iznosu od 28.915,56 kn
iako je ukupan zbroj anuiteta ukupan iznos od 28.234,67 kn. Na temelju nalaza i
mišljenja vještaka utvrđeno je da je ukupan preplaćeni iznos s osnova valutne
klauzule u iznos od 28.915,56 kn, a kako tužitelj nije zahtijevao preplaćeni iznos od
689,89 kn za mjesec studeni 2013. godine (zadnji preplaćeni iznos anuiteta) to
tužitelj neosnovano zahtijeva ukupan iznos u visini od 28.915,56 kn jer ukupan
iznos preplaćenih anuiteta kako to zahtjeva tužitelj iznosi 28.234,67 kn. Slijedom
navedenog sud je odbio tužitelja za isplatom iznosa od 680,89 kn kao prekomjerno
ukupno zatraženim iznosom tj. preko iznosa od 28.234,67 kn do 28.915,56 kn sve
kao pod točkom IV. izreke presude.

26. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 01.
svibnja 2021. godine. Sud je rješenjem poslovni broj P-6663/2019 od dana 02.
prosinca 2021. godine dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 190.
stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka
preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za
preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može
dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa
među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da
je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje
drugog zahtjeva uz postojeći. Prema odredbi članka 191. stavka 3. ZPP-a, tužba
nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je
smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode
tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju, tužitelj je
podneskom od 01. svibnja 2021. godine povisio tužbeni zahtjev nakon što je
proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Činjenični osnov tužbe
predstavlja ukupnost pravno relevantnih činjenica koje su iznesene u tužbi i tijekom
postupka. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je mogao
utvrditi visinu tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza vještačenjem, pa u tom
smislu prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano protivi preinaci tužbenog
zahtjeva. U konkretnom slučaju uređenjem tužbe nakon provedenog vještačenja
nije došlo do mijenjanja činjenične osnove. S druge strane, ako se pak uzme da je
pravni osnov u konkretnom slučaju isplata s osnova stjecanja bez osnove,
uređenjem tužbenog zahtjeva tj. predmetnim raspolaganjem nije pogoršan

18 Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

procesnopravni položaj tuženika pa se ne može govoriti niti o povredi prava na
pristup sudu niti o nedopuštenim raspolaganjima stranaka niti je došlo do povrede
načela ekonomičnosti niti povrede načela zabrane zlouporabe prava.

27. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po
punomoćniku odvjetniku i to na naknadu sastava tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu
od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12., 103/14.,
118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa), sastav podneska od 01.07.2020.g. u iznosu od

1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročištu dana 02.07.2020.g. u
iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife, pristup na ročištu dana

25.01.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife, sastav podneska
od 03.05.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na
ročište dana 02.12.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife,
ukupno 5.500,00 kn, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 1.375,00 kn, ukupno

6.875,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na
tužbu u iznosu od 745,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 745,00 kn,
tako da je tužitelju priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 10.365,00 kn.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate,
prema čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 94/14).
Zatezne kamate od 1. srpnja 2015. do isplate temelje se na odredbi čl. 3. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj
78/15).

Tuženiku sud nije priznao trošak postupka jer je tuženik uspio u razmjerno
neznatnom dijelu (čl.154. stava 5. ZPP-a).

U Zagrebu, 14. siječnja 2022. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka
pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka
na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 745,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku