REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 5510/19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja L. B. iz K. N., OIB: ….., zastupanog po pun. D. M., odvj. u S., protiv tuženika O. P. D., P. D., OIB:…., zastupanog po pun. T. M., odvj. u S., radi isplate,
nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 30. rujna 2021. godine u
nazočnosti tužitelja i zamj. pun. tužitelja, dana 14. siječnja 2022. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati
tužitelju iznos od 23.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3.
lipnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.047,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 8. lipnja 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke dana 7. ožujka 2012. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji

2 P. 5510/19

građevinskog zemljišta u gospodarskoj zoni B. ", koji je
solemniziran kod javnog bilježnika, dana 10. lipnja 2014. godine da su zaključili
aneks tog ugovora koji je ovjeren kod javnog bilježnika, a temeljem navedenog
pravnog posla tužitelj da je od tuženika kupio za cijelo nekretninu označenu kao
k.č.br. 2981/8, površine 9.430 m2, koja je nastala iz dijela k.č.br. 2981/5 k. o.
P. D. i koja se nalazi u gospodarskoj zoni B. "-
P. D.. U tč. X., stavak 2. predmetnog ugovora od 7. ožujka 2012. godine
da je izričito navedeno da tuženik kao prodavatelj jamči kupcu da će u roku od 90
dana od dana potpisa tog ugovora, omogućiti tužitelju kao kupcu osnovnu komunalnu
infrastrukturu za njegovu nekretninu koja je utvrđena Zakonom o komunalnom
gospodarstvu, a koji je na snazi u momentu potpisivanja tog ugovora, time da
navedena osnovna komunalna infrastruktura ne uključuje mogućnost priključka na
fekalnu kanalizaciju u tom roku od 90 dana. Tom istom točkom da je ugovoreno
ukoliko tuženik ne ispuni svoju obvezu u roku 90 dana, da se isti obvezuje tužitelju
vratiti plaćeni dio kupoprodajne cijene. Tuženik da u ugovorenom roku od 90 dana, a
koji je istekao 5. lipnja 2012. godine nije omogućio tužitelju niti društvu u vlasništvu
tužitelja, osnovnu komunalnu infrastrukturu utvrđenu Zakonom o komunalnom
gospodarstvu, a radi navedenog tužitelj da ima pravo na povrat dijela plaćene
kupoprodajne cijene u iznosu od 23.575,00 kn (natječajna jamčevina), sa zakonskim
zateznim kamatama od 9. veljače 2012. godine, pa tužitelj tako i postavlja svoj
zahtjev, te ujedno potražuje i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, navodi
da nisu točni navodi tužitelja da tuženik ne bi u roku ispunio ugovornu obvezu, a da
tužitelj u tužbi i nije naveo odnosno precizirao koju to obvezu tuženik ne bi ispunio.

Tužitelj navodi da se radi o priključku na vodovodnu mrežu, što je s obzirom
na djelatnost kojom se tužitelj bavi neophodno, radi neispunjenja ugovorne obveze
tuženik da je u obvezi isplate zatraženog iznosa tužitelju. Nadalje, navodi da mu
tuženik još uvijek nije ispunio svoju ugovornu obvezu, da se radi o osnovnoj
komunalnoj infrastrukturi, dakle, da mu nije od strane tuženika omogućeno
priključenje na komunalnu infrastrukturu za opskrbu pitkom vodom i odvodnju
otpadnih i oborinskih voda, dakle, da se radi o priključku na vodovodnu mrežu, a da
mu nije omogućio ni korištenje usluge održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na
sakupljanje i odvoz komunalnog otpada.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kupoprodaji
građevinskog zemljišta u gospodarskoj zoni B. "-P. D.
koji je dana 7. ožujka 2012. godine zaključen između parničnih stranaka sa aneksom
koji je zaključen 10. lipnja 2014. godine; pisane prepiske stranaka u pogledu
predmeta spora; dokumentacije izdane od strane društva H. v. S.;
rješenja tuženika u pogledu komunalnog doprinosa društva tužitelja; izvatka iz
sudskog registra za trgovačkog društvo P.-B. d.o.o. K. N.; zapisnika o
primopredaji i obračunu radova od 22. ožujka 2012. godine; izjave glavnog izvođača
iz sadržaja i dokumentacije za predaju radova potpisane od strane R. J.;
saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Dana 6. srpnja 2018. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

3 P. 5510/19

"I.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju
iznos od 23.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3.lipnja 2015.godine do

31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza

2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zakonske
zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 9.veljače 2012.godine do 3.lipnja

2015.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju
parnični trošak u iznosu od 8.047,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, tužitelj je podnio žalbu protiv
rješenja o troškovima, dakle, u odbijajućem dijelu tč. I. izreke presuda je postala
pravomoćna.

Dana 2. listopada 2019. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u
Velikog Gorici broj Gž-1080/18, kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je
vraćen ovom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja
navodi se da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog
postupka, da sud nije proveo te dokaze niti presuda sadrži obrazloženje zašto dokazi
nisu provedeni. Nadalje, da nije jasno zašto sud smatra da radovi navedeni u
Zapisniku o primopredaji i obračunu radova (list 60-64 spisa) nisu dovršeni u roku od
90 dana od dana zaključenja ugovora kada taj Zapisnik nosi datum 22. ožujka 2012.
godine, a Ugovor je zaključen 7. ožujka 2012. godine, dakle, samo 15 dana prije
sačinjavanja navedenog zapisnika. Nadalje, da presuda ne sadrži obrazloženje kako
okolnost da su stranke 10. lipnja 2014. godine, dvije godine nakon zaključenja
ugovora temeljem kojeg se traži isplata, zaključile Anex tog ugovora, utječe na
ispunjenje ili neispunjenje obveza iz Ugovora.

U daljnjem tijeku postupka sud je pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz
saslušanjem svjedoka J. D., D. K. i R. J..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Pregledom Ugovora o kupoprodaji građevinskog zemljišta u gospodarskoj zoni
tuženika utvrđeno je da su isti zaključili tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj
dana 7. ožujka 2012. godine, tim ugovorom tuženik je tužitelju prodao nekretninu –
neizgrađeno građevinsko zemljište ukupne površine od 9.430 m2 za ukupnu
kupoprodajnu cijenu od 476.215,00 kn. Iz tog ugovora proizlazi da je tužitelj kao

4 P. 5510/19

kupac tuženiku na ime natječajne jamčevine već uplatio iznos od 23.575,00 kn, a koji
se uračunava kao dio plaćene kupoprodajne cijene. Tim ugovorom, i to baš točkom
X. istog, tuženik je jamčio tužitelju da će u roku od 90 dana od dana potpisivanja
ugovora omogućiti mu za ovu nekretninu osnovnu komunalnu infrastrukturu utvrđenu
Zakonom o komunalnom gospodarstvu koji je na snazi u tom trenutku, bez priključka
na fekalnu kanalizaciju, dakle do 5. lipnja 2012. godine. U slučaju da tuženik ne
ispuni tu obvezu u roku od 90 dana, isti se obvezuje tužitelju na njegov zahtjev vratiti
plaćeni dio kupoprodajne cijene, dakle iznos od 23.575,00 kn.

Tužitelj ovaj iznos potražuje od tuženika, tuženik smatra da mu nije u obvezi
iznos vratiti, u ovom postupku valjalo je utvrditi je li tuženik ispunio svoju obvezu
omogućavanja za nekretninu priključka na osnovnu komunalnu infrastrukturu, u roku
od 90 dana od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora.

U svom iskazu tužitelj navodi da je imao namjeru proširenja poslovanja firme,
da se bavio ukapljenim naftnim plinom, te da je imao namjeru izgradnje skladišta, a
kako se kao i svaki građanin informirao odnosno bio informiran, da je dobio saznanje
o gradnji predmetne gospodarske zone, na internetskim stranicama tuženika da su
bile navedene okolnosti navedenog natječaja, da je navedeno kako je uloženo zaista
mnogo sredstava od strane države u ovu gospodarsku zonu, te da je bilo izričito bilo
navedeno da zona ima osnovnu komunalnu infrastrukturu, vodu, struju. Navodi da je
on bio jedini ponuđač, da je sve bilo divno i savršeno prilikom pregovora, međutim,
kasnije da su nastupili problemi baš u pogledu ove osnovne komunalne infrastrukture
donosno jednostavno rečeno priključka za vodu i struju. Naime, da su ugovorili
kupoprodajnu cijenu od 51 kn po m2, da je kupio česticu koja je kasnije izdvojena u
površini od 9430 m2, a sa strane tuženika da su se informirali u pogledu ekološke
dopustivosti njegovog skladišta odnosno ono što je imao namjeru graditi, kako se to
uklapalo u ekološke propise, to da su na strani tuženika bili zadovoljni sa projektom,
uglavnom, od te osnovne komunalne infrastrukture da nije bilo ništa, da je on platio
projekt firmi koja mu je trebala izvesti radove, označio i ogradio gradilište, međutim,
ponovno da nije bilo niti vodovodnih instalacija, niti instalacija struje, za vodovod da
je nadležan V. Š., a za struju H. T.. Primjerice, kada je otišao u
H. T., da je saznao da tamo u toj zoni nema niti trafostanice, zaista da se
iznenadio jer su od strane tuženika bila stalna uvjeravanja da je sve postavljeno. Sa
svoje strane da je on izvršio sve obveze spram tuženika, da ne postoji apsolutno
nikakvo potraživanje tuženika spram njega, niti jedna kuna duga, tek otprilike nakon
godinu dana od dana zaključenja ugovora da je dobio priključak za vodu i struju, a
navodi da je čitavo to vrijeme izvodio radove, koji su prolongirani baš zbog ovoga. Sa
strane tuženika da nije bilo sluha da mu isplate predmetni novčani iznos koji su bili
dužni, čak da im je ponudio nagodbu da mu otpišu komunalnu naknadu na rok od 7
godina, a da se radilo o minornom novčanom iznosu od cca 200,00 kn mjesečno, niti
za to da nisu imali sluha. Navodi da je u vrijeme zaključenja pravnog posla sa
tuženikom kao laik povjerovao navodima tuženika, onom što je bilo objavljeno na
internetskim stranicama tuženika i prezentirano mu od strane nadležnih od tuženika,
tek kasnije da se uglavnom putem interneta informirao te vidio u što je ušao. Navodi
da je cjevovod zaista postojao, međutim, od toga nije bilo nikakve svrhe, jer nije bila
puštena voda, a iz kojeg razloga da ne zna, uglavnom, navodi da sa strane tuženika
nije u roku ispoštovano ono što je ugovoreno. Navodi da je stanje što se tiče
poslovne zone potpuno isto danas kako je bilo i u vrijeme zaključenja ugovora, a

5 P. 5510/19

osim njegove čestice. On sam da je napravio separator oborinskih voda, da nije
priključen od strane tuženika na tu infrastrukturu, a iako nije predmet spora, da mora
kazati da je on sam, o svom trošku napravio i separator fekalnih voda.

Sud drži da je iskaz tužitelja logičan, uvjerljiv i u skladu sa ostalim izvedenim dokazima, priloženom dokumentacijom, pa ga prihvaća kao vjerodostojnog.

Svjedok J. D., nesrodan sa tužiteljem, u svom iskazu navodi da je on
direktor društva P. B. d.o.o., tužitelj da je vlasnik tog društva, a on da je
postao direktor društva u ožujku 2012. godine, iako da je sa tužiteljem i ranije
poslovno surađivao i imao saznanja o njegovim poslovima. Navodi da je postojala
potreba da društvo izgradi poslovni prostor odnosno postrojenje, a isto da se bavilo
ukapljenim plinom, te navodi da je tužitelj došao do saznanja putem medija o
izgradnji poslovne zone u P. D., da misli da mu je tužitelj naveo kako je
to vidio na web stranici te općine, i da je bilo objavljeno, da je pogledao taj oglas na
web stranici i da se sjeća da je bilo navedeno da je poslovna zona u potpunosti
komunalno opremljena. Svjedok da nije otišao pogledati zemljište koje je tužitelj
imao namjeru kupiti, tužitelj da je pregovarao sa nadležnima kod tuženika te imao
namjeru kupnje parcele, uglavnom, nakon toga, a svjedok da je bio nazočan jednom
sastanku u općini, također u ožujku 2012. godine, da je dogovorio kupoprodaju. Na
tom sastanku da je bio nazočan svjedok, tužitelj, načelnik općine B. V., sada
pokojni, zamjenik načelnika D. U. i njihova pravnica odnosno tajnica općine.
Dakle, u tom trenutku ugovor da još nije bio potpisan nego da su pregovarali i sa
strane općine da su bili dosta samouvjereni, da su naveli da zona ima i vodu i struju,
znači temeljnu komunalnu infrastrukturu, da je utanačen neki rok od 90 dana koji je
po mišljenju svjedoka bio vezan za izvide s njihove strane vezano za priključenje i
provjeru samog projekta investitora odnosno kupca. Uglavnom, ponavlja da su
nastupili sa pozicije da zona ima i vodu i struju, međutim, kasnije da se saznalo da
tomu nije tako i za tužitelja odnosno društvo da su nastali problemi. Navodi da nije
bio nazočan potpisivanju ugovora, ugovor da je za parcelu od 9.500 m2 cca potpisao
tužitelj, to da mu je kazao i da su prvenstveno problemi nastali u pogledu struje, da
su utvrdili da ne postoji nikakav priključak za struju, jednostavno struja da nije bila
dovedena, da je postojao nekakav ormarić, a kada su isti otvorili, da su utvrdili da u
njemu nema ničega. Tužitelj da je kontaktirao sa H. T., da se utvrdilo da ne
postoji niti trafostanica, nakon brojnih pregovora, komunikacije sa pok. načelnikom
B. V., da misli kako je preko H. Š. ishođena struja i to po prilici
godinu dana nakon zaključenja ugovora. Navodi da je bilo problema i sa uporabnom
dozvolom, cijela zona da nije imala uporabnu dozvolu i to da je sređivao V. preko
H. da bi se to sredilo, ponovno naknadno. Što se tiče vode, da nije postojao niti
priključak za vodu, ovo da je sređivao tužitelj preko V. Š. i prvi račun za
vodu u smislu priključenja da je ispostavljen s njihove strane u kolovozu 2013.
godine. Poslovni objekt da je izgrađen u rasponu od veljače do travnja 2013. godine,
ponavlja, nije bilo nikakve osnovne komunalne infrastrukture, što se tiče Č. to
da nije sređeno nikako. Navodi da je bilo nekakve priče sa nadležnima kod tuženika
da bi se izgradio bio pročišćavač, te da su u pregovorima spominjali EU fondove,
tužitelj da bi trebao po njima pristupiti tom projektu, od toga da nije bilo ništa, tužitelj
da je sam napravio infrastrukturu za odvod fekalija, o svom trošku. Navodi da je na
tom sastanku na kojem je bio nazočan bilo navedeno sa strane tuženika da će u
slučaju da u roku od ovih 90 dana ne postupe sukladno utanačenju vratiti tužitelju

6 P. 5510/19

novac odnosno nekakav iznos od cca 20.000,00 kn, to da je bilo uplaćeno od strane
tužitelja tuženiku i da se radilo o nekakvoj jamčevini, ništa od toga da nije plaćeno, a
stalno da su postojali nekakvi pregovori sa tuženikom, mogućnost nagodbe kojom bi
se sve ovo reguliralo, do nagodbe da nije došlo jer nije bilo sluha na strani tuženika.
Navodi da zna da je zaključen i Aneks ugovoru o kupoprodaji, da se radilo o
regulaciji situacije cijepanja parcele i jedino da je to regulirano Aneksom, isti da nije
zadirao ni u što drugo. Navodi da je voda i struja na objekt priključena tek nakon
zaključenja ovog Aneksa, da ne zna precizno kada je Aneks zaključen. Na posebno
pitanje zamj. pun. tužitelja, a isti sukladno dopuštenju suda predočava svjedoku
priloge podneska tužitelja predane na ročištu 22. ožujka 2018. godine, posebno
zapisnik o primopredaji i obračunu radova te izjavu glavnog izvođača (C. d.o.o.
S.), svjedok navodi da tu dokumentaciju nikada nije vidio, da nema saznanja o toj
dokumentaciji, navodi da nema nikakvih saznanja o ulozi društva C. d.o.o. S.,
vezano za obavljanje nekih radova u toj zoni, da nema saznanja o poslovnom
odnosu tuženika i tog društva niti eventualnom odnosu tužitelja sa tim društvom. Na
posebno pitanje zamj. pun. tužitelja je li za objekt napravljen separator odvodinskih
voda, svjedok navodi da jest, da je isti morao biti napravljen, a da mu se čini da je to
bilo napravljeno 2013. godine i da je to napravio tužitelj kao vlasnik društva.

Svjedok D. K., zaposlenica tuženika, nesrodna sa tužiteljem, iskazuje
da je pročelnica upravnog odjela još od 2. studenog 2011. godine pa do danas
neprekidno. Pored nje, pravnice po struci, da su bili još zaposleni samo referenti kao
srednja stručna sprema, da se sjećam tužitelja kao kupca u industrijskoj zoni i
problema koji su bili vezani za taj pravni posao, načelnik općine da je tada bio B.
V. koji je sada pokojni. Naime, općina da je bila investitor zone i sve da je
napravljeno sukladno propisima, poziv za natječaj da je bio objavljen i putem weba i
u Narodnim novinama i da je ona radila tipske prijedloge ugovora. Ti prijedlozi
odnosno tipski ugovori da su bili također objavljeni i svima javno dostupni. Tužitelja
da se sjećam i da on nije bio prvi kupac u ovoj zoni, ugovor s njim da je zaključen u
ožujku 2012. godine i to upravo takav po prijedlogu ugovora, a već u veljači 2012.
godine da je društvo C. d.d. S. tuženiku kao investitoru izdalo potvrdu da je
izgradilo osnovnu komunalnu infrastrukturu za zonu. Dakle, da je izgrađena u tom
trenutku bila vodovodna mreža, javna rasvjeta, priprema za odvodnju na koju je
poslije napravljen bio pročistač, isto tako da je napravljen i kabelski rasplet odnosno
priprema priključka za struju, te isto tako DTK kao distributivna telekomunikacijska
kanalizacija. Dakle, nakon što je tuženik sa tužiteljem zaključio ugovor za kupnju
parcele u zoni, sa strane tužitelja da ništa nije bilo sporno, a da je on došao i obišao
zonu, predmet kupnje, pregledao čitavu dokumentaciju koja mu je stavljena na
raspolaganje i ovu potvrdu društva C.. Dakle, nakon toga da je on zatražio
građevinsku dozvolu, posebne uvjete i to da mu je sve izdano, navodim da, da nije
bilo osnovne komunalne infrastrukture da mu građevinska dozvola za predmetni
poslovni objekt ne bi ni bila izdana. Dakle, da se sjeća da je nakon toga tužitelj imao
neke zahtjeve po pitanju telefonije i interneta, da misli da su čak H.-u slali zahtjeve
da mu se odobri priključak i internet, navodi da je nakon toga zaključen aneks
ugovora s njim, a taj aneks da je isključivo zaključen vezano za moguću razliku u
kvadraturi prodanog zemljišta i za slučaj da netko od ugovornih stranaka treba vratiti
dio kupoprodajne cijene ili kupac platiti dio kupoprodajne cijene. Navodi da je i nakon
tužitelja bilo drugih kupaca u predmetnoj zoni, pa tako da je i ove godine zaključeno
nekoliko ugovora, isti da se zaključuju do dan danas, u potpunosti da su po sadržaju

7 P. 5510/19

identični tužiteljevom pravnom poslu, a niti jedan jedini kupac da nije podnio tužbu
spram tuženika niti ima primjedbi. Navodi da joj nije jasno zbog čega je tužitelj
nezadovoljan, a očito do dan danas da misli da bi mu tuženik trebao isplatiti neki
novčani iznos, da je ona bila nazočna na više sastanaka kada su održani isti s njim,
tuženik da nije preuzeo nikakvu obvezu prema njemu, povrata novca, a navodi da je
sa strane tuženika u potpunosti ispoštovana čitava dogovorena situacija sa
tužiteljem. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja, svjedokinja navodi da su se radovi
od strane C. a po kojem završetku je C. izdao potvrdu, počeli izvoditi i
izvodili prije nego što je ona postala zaposlenica tuženika, to da je trajalo dugo
vremena i da zna da su bili u vrijednosti 9 milijuna kuna. Sve radove da je po njenom
saznanju izvodio C., a da li je on imao svoje podizvođače, to da joj nije poznato.
Navodi da u trenutku zaključenja ugovora sa tužiteljem po njenom mišljenju nije
preostalo ništa od osnovne komunalne infrastrukture što je trebalo biti napravljeno
osim biološkog pročistača, a da industrijska zona ima drugu fazu izgradnje i da je to
razvidno iz samog projekta, a da joj detalji tog projekta nisu poznati.

Svjedok R. J., ing. građevine, nesrodan s tužiteljem, nije
zaposlenik tuženika, iskazuje da je bio zaposlenik društva C. S. nekih 5
godina, da misli da je to bilo od 2007. godine pa do 2017. godine, da je od tada
prošlo puno vremena i ono čega se može sjetiti je prilično uopćeno i suženo, tako da
ne može puno toga tvrditi, da je bio inženjer odnosno voditelj gradilišta industrijske
zone P. D., investitor da je bila O. P. D.. D., nekoliko
godina, 2 ili 3 godine da se radila ova industrijska zona sa strane C., a društvo
C. da je imalo dosta podizvođača, posao da je C. radio na zoni 2 ili 4 godine
i da je trebao biti napravljen vodovod, kanalizacija, asfalt, sve da je to ugovoreno i da
on sada ne može precizan biti po pitanju što je ugovoreno, uglavnom, da je napravio
završnu izjavu izvođača radova, a nadzorni inženjer M. R. da da je napravio
završno izvješće, dakle, to da je predano investitoru i tu da nije bilo nikakvih
problema niti zamjerki. M. R. da je pokojni, da je on imao društvo K. d.o.o.
Š., a upitan navodi da je M. R. njegov sin i da ne zna je li M. R. bio
zaposlenik ovog društva, uglavnom, da se sjeća da je dolazio nekoliko puta u zonu,
ali po mišljenju svjedoka da nije ništa posebno radio gore, da je dolazio kao sin
M. R. i uz njega. Upitan što je konačno napravljeno, daje uvjetno iskaz i
navodi da misli da je napravljena vodovodna mreža, kanalizacijska mreža i to
oborinska i fekalna, trafostanica da nije napravljena, da je napravljen objekt za
trafostanicu, i to nakon izgradnje industrijske zone, uglavnom, navodi da zaista ne
može ništa decidirano iskazati i da je prošlo zaista puno vremena od tada i sve što je
napravljeno da je trebalo biti uz dokumentaciju, a da je on svoje očitovanje odnosno
izjavu sastavio, predao nadzornom inženjeru, investitor da je to potpisao i da nije bilo
problema. Nikada da nisam čuo za osobu tužitelja, da nikada nije čuo da se priča da
bi netko od kupaca u toj zoni bio nezadovoljan i da je investitor imao problema sa
kupcima. Na posebno pitanje pun. tuženika da svjedok pregleda izjavu glavnog
izvođača koja je pod listom 62 priložena spisu, navedena izjava se predočava
svjedoku i on navodi da se na istoj nalazi njegov potpis i da je to ta izjava koju je
sastavio i predao nadzornom inženjeru M. R., o ovome da je već iskazao.
Svjedok navodi da je on ovu izjavu sačinio vezano za projekt i što je u projektu
navedeno, da je poseban projekt bio za građevinsku zonu, a posebno priključak na
zonu, pri tom misli na priključak sa ceste – županijske. Na pitanje je li se po pitanju
projekta odstupilo od projekta, navodi da po njegovom mišljenju nije, ali da to može

8 P. 5510/19

biti navedeno u završnom izvješću M. R.. Posebno upitan svjedok navodi da
se zaista ne može sjetiti što je napravljeno po pitanju priključka sa glavne županijske
ceste do zone, a da se ne može ni sjetiti što je u samoj zoni napravljeno jer su to
dvije odvojene stvari. Sve što bi kazao da bi predstavljalo njegove pretpostavke zbog
proteka vremena i da se to može utvrditi kroz dokumentaciju.

Dakle, svjedoka M. R. sud nije mogao saslušati jer nije među živima, a
prema iskazu svjedoka J., uloga njegovog sina M. R. nije bila od
važnosti za ovaj predmet, s obzirom da se nije odazvao pozivu suda, iako uredno
pozvan, sud je pozvao tuženika da se očituje ustraje li u prijedlogu za njegovim
saslušanjem, tuženik se nije na ovo očitovao u ostavljenom roku, pa je sud od
izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka M. R. odustao. Uostalom, činjenično
stanje je u ovom postupku u potpunosti utvrđeno, koliko je to bilo moguće.

Točno i pravilno se tužitelj poziva na odredbu čl. 34. Zakona o komunalnom
gospodarstvu (NN 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03,
82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13,
94/13, 153/13, 147/14, 36/15), na koji se poziva i Ugovor o kupoprodaji građevinskog
zemljišta zaključen između stranaka, naime, osnovna komunalna infrastruktura
predstavlja mogućnost opskrbe pitkom vodom i odvodnju otpadnih voda, sam vlasnik
građevine dužan je priključiti svoju građevinu na komunalnu infrastrukturu za opskrbu
pitkom vodom i odvodnju otpadnih voda te je obvezan koristiti uslugu održavanja
čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada. Tuženik je u
roku 90 dana od dana zaključenja tog Ugovora, to trebao omogućiti tužitelju kao
kupcu, a tuženik to u navedenom roku nije napravio, napravio je to, prema navodima
tužitelja, mnogo kasnije, što je očito tužitelju zaista stvorilo probleme u radu.

Iz dopisa H. v. tuženiku od 11. veljače 2013. godine proizlazi da je
tuženik od ovog društva zatražio suglasnost za priključak sa glavnog cjevovoda na
hidrantsku mrežu u P. D., to društvo je uputilo tuženika da suglasnost
ishode od V. i odvodnje d.o.o. Š., dakle, očito je ono što je tužitelj naveo
točno, a to je da se on nije mogao priključiti na vodu i odvodnju sa objektom u
ugovorenom roku od 90 dana, bez obzira što su izvođeni radovi od strane tuženika,
jer, pored postojanja cjevovoda, tuženik još 2013. godine, nije ishodio suglasnost za
priključak za vodu od nadležne pravne osobe. To je napravljeno tek nakon godinu
dana od dana zaključenja temeljnog Ugovora o kupoprodaji između stranaka, dugo
nakon proteka roka od 90 dana iz ovog Ugovora, taj rok je istekao 6.lipnja 2012.
godine.

Kada se analizira Zapisnik o primopredaji i obračunu radova (list 60 spisa)
razvidno je da isti nosi datum od 25. veljače 2010. godine,, da je predstavnik
izvođača radova upravo svjedok R. J. ispred izvođača društva C.
d.o.o. S., naručitelj je bio tuženik, a nadzorni inženjer M. R., sada pokojni.
Navedeno je da je predmet primopredaje i obračuna izgradnja komunalne
infrastrukture u gospodarskoj zoni B.-T. i priključak na gospodarsku
zonu u P. D.. Navedeno je da su radovi započeti 7. travnja 2010. godine
i dovršeni 11. studenog 2011. godine, tijekom izvedbe radova da je vođen dnevnik
građenja za navedenu cestu, koji je obostrano potpisan. Tuženik u spis ne dostavlja
dnevnik građenja, a i u Zapisniku je navedeno da se isti odnosi na cestu, dakle,

9 P. 5510/19

ponovno nema dokaza da je ispunjena predmetna obveza koju je tuženik preuzeo u
odnosu na tužitelja kasnije, potpisom Ugovora o kupoprodaji. Kada se Zapisnik o
primopredaji dovede u vezu sa iskazom svjedoka J. i svim ostalim
izvedenim dokazima, sud zaključuje da time tuženik nije dokazao ono što je bitno za
ovaj postupak, da se iz priloženog zaista ne može razaznati niti utvrditi koji su radovi
na komunalnoj infrastrukturi izvedeni od strane društva C. d.o.o. S., sud
zaključuje da radovi koji su predani po navedenom Zaključku nisu oni vezano za
izgradnju infrastrukture kojom bi se tužitelju omogućio priključak za opskrbu pitkom
vodom i odvodnju otpadnih i oborinskih voda. Ista je situacija i sa korištenjem usluge
održavanja čistoće vezano za skupljanje i odvoz komunalnog otpada. Sud drži da je
točan navod tužitelja da se predani radovi po Zapisniku o primopredaji nemaju veze
sa obvezom tuženika i predmetnog Ugovora koji je zaključen između stranaka, ti
radovi su prema Zapisniku predani i dovršeni prije nego što je predmetni Ugovor
između stranaka zaključen. Da tome nije tako, da su već prije zaključenja Ugovora
koji je zaključen između stranaka 7. ožujka 2012. godine, bili obavljeni potrebni
radovi, onda zaista ne bi bilo potrebe ugovoriti utanačenje po tč. X tog Ugovora,
dakle, ta odredba je jasna, a upravo tuženik nije dokazao, ničim što je priložio spisu
da je u roku ispunio ugovornu obvezu spram tužitelja. Za navesti je da svjedok
J. iskazuje o dva projekta, onom za industrijsku zonu i onom za priključak na
istu. S. iskazuje i o završnom izvješću M. R., nadzornog inženjera, ali
tuženik to izvješće nije dostavio u sudski spis, a nije dostavio niti ugovore o građenju
sa aneksom koji su zaključeni između C. i tuženika, a koji se navode u
Zapisniku o primopredaji odnosno Izjavi glavnog izvođača (list 61-64 spisa). Sud u
potpunosti poklanja vjeru iskazu svjedoka J. D., iako je isti direktor društva
kojeg je tužitelj vlasnik, iskaz ovog svjedoka je logičan i uvjerljiv, a takav je i iskaz
tužitelja. Iskaz svjedoka J. također u bitnom potkrijepljuje iskaz tužitelja, dok
je svjedokinja K. po struci pravnica i zaposlenica tuženika pa njen iskaz valja uzeti
sa rezervom, njenom iskazu sud u bitnom ne može pokloniti vjeru jer iz svih ostalih
izvedenih dokaza proizlazi upravo ono što tužitelj čitavo vrijeme tvrdi.

Dakle, odredbom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, dalje:
ZOO), propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i
odgovoran je za njeno ispunjenje. Utvrđeno je da tuženik nije u roku od 90 dana
ispunio ugovornu obvezu spram tužitelja, a to je omogućavanje priključenja na
osnovnu komunalnu infrastrukturu, tuženik je to napravio dugo nakon proteka ovog
roka, pa je sukladno ugovornom utanačenju u obvezi vratiti tužitelju do tada plaćeni
dio kupoprodajne cijene od 23.575,00 kn, koliko je tužitelj nesporno uplatio tuženiku.
Očito tuženik drži da je onime što je obavio unutar tog roka od 90 dana ispunio svoju
ugovornu obvezu, sud drži da je tužitelj dokazao kako to tuženik nije napravio, jer je
tuženik tužitelju trebao omogućiti unutar tog roka, korištenje vode i odvodnje, kao i
usluge odvoza smeća, što tuženik nije napravio, bez obzira što je na gradnji
infrastrukture radio, ali nije posao unutar roka obavio kako je ugovoreno. Iz izvedenih
dokaza zaista ne proizlazi drugačiji zaključak, a zaključeni aneks tog Ugovora zaista
nema veze sa obvezom iz Ugovora o kupoprodaji, vezano za ugovornu obvezu
tuženika, pa predmet tog aneksa i nije navedena, predmetna obveza tuženika, koju
isti nije ispunio u roku.

Dakle, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju zatraženi iznos glavnice, sa
zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe sudu, kao dana zahtjeva

10 P. 5510/19

tuženiku za isplatu ovog iznosa (3. lipnja 2015. godine pa do isplate). Naime, u samoj
tč. X Ugovora o kupoprodaji navedeno je da se tuženik u slučaju neispunjenja
ugovorne obveze u roku od 90 dana, obvezuje tužitelju, na njegov zahtjev, vratiti
plaćeni dio kupoprodajne cijene. Stranke jesu pregovarale u pogledu ispunjenja
obveze, plaćanja komunalne naknade i prebijanje obveza, međutim, sud tek tužbu
smatra zahtjevom za vraćanje kupoprodajne cijene (dijela iste) tuženiku, jer ranijeg
dopisa koji bi sadržajno i u pogledu zahtjeva bio identičan ovoj tužbi, nema. Tek
tužba predstavlja onaj zahtjev, formalni zahtjev, tužitelja tuženiku za vraćanje dijela
cijene radi neispunjenja ugovorne obveze vezano za osnovnu komunalnu
infrastrukturu. Dakle, kamate na glavnicu tužitelju pripadaju od 3. lipnja 2015. godine
do isplate.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju
odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u
iznosu od po 1.000,00 kn (21. studenog 2017. godine, 22. ožujka 2018. godine i 21.
svibnja 2018. godine); pristupa na 2 ročišta u iznosu od po 250,00 kn (25% - 30.
ožujka 2017. godine i 20. lipnja 2017. godine); sastava obrazloženog podneska od

29. studenog 2017. godine u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu
od po 1.000,00 kn (10. veljače 2020. godine, 21. rujna 2020. godine, 17. ožujka

2021. godine i 30. rujna 2021. godine); 25% PDV-a u iznosu od 2.375,00 kn, sudsku
pristojbu tužbe i presude u ukupnom iznosu od 1.172,00 kn; što ukupno zbrojeno
daje iznos od 13.047,00 kn, koliko je tužitelju na ime naknade parničnog troška
konačno obistinjeno. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za
vođenje parnice, pa tako tužitelju nije obistinjen ni trošak sastava žalbe i trošak
pristojbe vezano za žalbu protiv odluke, jer prvostupanjska presuda nije ukinuta po
žalbi tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka.

U Splitu,14. siječnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

11 P. 5510/19

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika