P-60/21.

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: 1.
D. D., OIB: …, S., . B. P.D., OIB: …, S., , 3. B. D., OIB:
…, S., koje zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik
iz S., protiv tuženika: A. B. d.d., OIB:
…, Z., koju zastupaju punomoćnici iz
O. D. Š. i P. d.o.o., Z., radi isplate, nakon
održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2021. u prisutnosti tuženika
pod 3. Branka Dragičevića, zamjenice punomoćnika tužitelja I. L. Š. i
punomoćnika tuženika J. G., odvjetnika u O. D. Š. i
P, 14. siječnja 2022.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju pod 1) D. D. u roku 15 dana isplati
iznos od 43.666,89 CHF, u protuvrijednosti u kunama, obračunato po prodajnom
tečaju HNB-a za CHF na dan isplate, sve sa pripadajućom zateznom kamatom
obračunatoj po stopi 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja

2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate,
obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje
zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

na iznos od 166,00 CHF ……………. od 10.travnja 2007.
na iznos od 165,94 CHF ……………. od 2. svibnja 2007.
na iznos od 165,88 CHF ……………. od 4. lipnja 2007.
na iznos od 165,81 CHF ……………. od 6. srpnja 2007.
na iznos od 165,74 CHF ……………. od 13. kolovoza 2007.
na iznos od 165,68 CHF ……………. od 3. rujna 2007.
na iznos od 257,08 CHF ……………. od 1. listopada 2007.
na iznos od 256,99 CHF ……………. od 2. studenog 2007.
na iznos od 256,90 CHF ……………. od 29.studenog 2007.
na iznos od 256,82 CHF ……………. od 4. siječnja 2008.

1

P-60/21.

na iznos od 256,72 CHF ……………. od 4. veljače 2008.
na iznos od 256,63 CHF ……………. od 6. ožujka 2008.
na iznos od 481,14 CHF ……………. od 21. travnja 2008.
na iznos od 528,61 CHF ……………. od 8. svibnja 2008.
na iznos od 528,51 CHF ……………. od 2. lipnja 2008.
na iznos od 528,40 CHF ……………. od 2. srpnja 2008.
na iznos od 528,30 CHF ……………. od 4. kolovoza 2008.
na iznos od 528,18 CHF ……………. od 28. kolovoza 2008.
na iznos od 528,06 CHF ……………. od 29. rujna 2008.
na iznos od 651,75 CHF ……………. od 28. listopada 2008.
na iznos od 651,64 CHF ……………. od 28. studenog 2008.
na iznos od 651,53 CHF ……………. od 2. siječnja 2009.
na iznos od 651,42 CHF ……………. od 2. veljače 2009.
na iznos od 651,29 CHF ……………. od 3. ožujka 2009.
na iznos od 651,17 CHF ……………. od 30. ožujka 2009.
na iznos od 651,04 CHF ……………. od 4. svibnja 2009.
na iznos od 650,91 CHF ……………. od 28. svibnja 2009.
na iznos od 650,77 CHF ……………. od 29. lipnja 2009.
na iznos od 650,64 CHF ……………. od 27. srpnja 2009.
na iznos od 650,48 CHF ……………. od 1. rujna 2009.
na iznos od 650,33 CHF ……………. od 29. rujna 2009.
na iznos od 650,18 CHF ……………. od 31. listopada 2009.
na iznos od 650,02 CHF ……………. od 30. studenog 2009.
na iznos od 649,86 CHF ……………. od 31. prosinca 2009.
na iznos od 649,69 CHF ……………. od 2. veljače 2010.
na iznos od 649,51 CHF ……………. od 1. ožujka 2010.
na iznos od 649,35 CHF ……………. od 31. ožujka 2010.
na iznos od 649,16 CHF ……………. od 3. svibnja 2010.
na iznos od 648,97 CHF ……………. od 26. svibnja 2010.
na iznos od 648,79 CHF ……………. od 1. srpnja 2010.
na iznos od 648,59 CHF ……………. od 27. srpnja 2010.
na iznos od 648,39 CHF ……………. od 31. kolovoza 2010.
na iznos od 648,19 CHF ……………. od 30. rujna 2010.
na iznos od 647,97 CHF ……………. od 28. listopada 2010.
na iznos od 647,75 CHF ……………. od 30. studenog 2010.
na iznos od 592,87 CHF ……………. od 28. prosinca 2010.
na iznos od 592,64 CHF ……………. od 27. siječnja 2011.
na iznos od 592,41 CHF ……………. od 28. veljače 2011.
na iznos od 592,17 CHF ……………. od 4. travnja 2011.
na iznos od 591,93 CHF ……………. od 2. svibnja 2011.
na iznos od 591,68 CHF ……………. od 2. lipnja 2011.
na iznos od 591,42 CHF ……………. od 30. lipnja 2011.
na iznos od 591,17 CHF ……………. od 6. kolovoza 2011.
na iznos od 590,89 CHF ……………. od 1. rujna 2011.
na iznos od 590,63 CHF ……………. od 30. rujna 2011.
na iznos od 547,19 CHF ……………. od 24. listopada 2011.
na iznos od 546,92 CHF ……………. od 1. prosinca 2011.
na iznos od 546,64 CHF ……………. od 30. prosinca 2011.
na iznos od 546,35 CHF ……………. od 30. siječnja 2012.
na iznos od 546,06 CHF ……………. od 28. veljače 2012.

2

P-60/21.

na iznos od 545,76 CHF ……………. od 30. ožujka 2012.
na iznos od 545,46 CHF ……………. od 30. travnja 2012.
na iznos od 545,15 CHF ……………. od 29. svibnja 2012.
na iznos od 544,84 CHF ……………. od 28. lipnja 2012.
na iznos od 544,52 CHF ……………. od 1. kolovoza 2012.
na iznos od 544,20 CHF ……………. od 31. kolovoza 2012.
na iznos od 543,87 CHF ……………. od 2. listopada 2012.
na iznos od 543,54 CHF ……………. od 2. studenog 2012.
na iznos od 543,21 CHF ……………. od 3. prosinca 2012.
na iznos od 542,86 CHF ……………. od 2. siječnja 2013.
na iznos od 542,51 CHF ……………. od 2. veljače 2013.
na iznos od 542,17 CHF ……………. od 28. veljače 2013.
na iznos od 541,81 CHF ……………. od 30. ožujka 2013.
na iznos od 541,44 CHF ……………. od 29. travnja 2013.
na iznos od 541,07 CHF ……………. od 3. lipnja 2013.
na iznos od 540,70 CHF ……………. od 1. srpnja 2013.
na iznos od 540,32 CHF ……………. od 1. kolovoza 2013.
na iznos od 539,94 CHF ……………. od 2. rujna 2013.
na iznos od 539,54 CHF ……………. od 30.rujna 2013.
na iznos od 539,15 CHF ……………. od 31. listopada 2013.
na iznos od 538,74 CHF ……………. od 30. studenog 2013.
na iznos od 538,34 CHF ……………. od 31. prosinca 2013.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljima u roku od 15 dana parnični trošak u
iznosu od 94.218,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja,
dakle od 14. siječnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna postotna poena.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 74.022,00 kuna, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 4. travnja 2014., se navodi kako su tužitelj pod 1. D.
Dragičević kao korisnik kredita, tužitelj pod 2. B. P. D. kao sudužnik i
tužitelj pod 3. B. D. kao založni dužnik s jedne strane i tuženik kao
kreditor s druge strane sklopili ugovor o kreditu broj …. sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine "U Splitu, 21. lipnja 2006.", solemniziran po javnom
bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. Na temelju
navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužitelju pod 1. stambeni kredit u
kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 280.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF
tuženika važećem na dan isplate kredita (4,63 kuna), odnosno 1.296.400,00 kuna s
rokom povrata od 30 godina. Člankom 3. ugovora definirana je kamatna stopa pa je
ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je
3,88 % godišnje koja se obračunava dekurzivno. Člankom 4. ugovora precizno je
određeno da će se kredit otplaćivati u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj
protuvrijednosti 1.317,46 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-
A.-B. d.d. na dan plaćanja. Pored citiranih odredbi članka 3. i članka 4. ugovora

3

P-60/21.

koji transparentno određuje kamatnu stopu i kriterije načina obračuna, ugovor sadrži i
članak 6. koji određuje da banka neće mijenjati ugovorenu kamatnu stopu do 28.
veljače 2007. Nadalje se istim člankom određuje da će od 1. ožujka 2007. banka
promijeniti kamatnu stopu na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade" ma što to
značilo. Nadalje u istom članku se propisuje da će nakon spomenute promjene
kamatne stope banka nadalje mijenjati kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim
stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta banke, dakle jednostrano i bez
jasno određenih kriterija i/ili razloga koji mogu dovesti do promjene kamatne stope.
Tužitelj je na temelju ove odredbe ugovora morao bez prigovora prihvatiti pisanu
obavijest banke o visini kamatne stope. Dakle, predmetnom odredbom članka 6.
ugovora nije uopće određeno, odnosno jasno ugovoreno iz kojih razloga i na temelju
kojih kriterija može doći do promjene kamatne stope i na koji način se tijekom trajanja
ugovora utvrđuje njena visina, niti je ugovoreno da to može odrediti treća osoba, što
promjenjivost kamatne stope iz spomenute odredbe ugovora čini neodredivom.
Usprkos tome što je činidba promjene visine kamatne stope neodrediva, tuženik je od
sklapanja ugovora do danas više puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope te
tužitelja kao ugovornu stranu samo izvještavao o nastaloj promjeni. Naime, već u
rujnu 2007. tuženik počinje postupati drugačije i jednostrano, a mimo ugovorenih
odredbi povisuje kamatnu stopu s ugovorenih 3,88 % na gotovo 8,00 % (dakle
gotovo udvostručuje kamatnu stopu), čime ujedno povećava mjesečnu obvezu
tužitelja po osnovi plaćanja ugovorenih kamata sa dotadašnjih 6.000,00 kuna na
gotovo 12.000,00 kuna mjesečno. Nakon toga, tuženik je i dalje nastavio mijenjati
kamatne stope, ali ponovno sasvim proizvoljno i bez jasnih i konkretnih kriterija i/ili
mjerila, s time da je kamatna stopa uvijek bila najmanje 6,54 %. Na taj način tuženik
je od rujna 2007. pa nadalje naplaćivao od tužitelja pod 1. mjesečno na ime kamata
prosječno cca 3.470,00 kuna više nego što bi imao pravo da se pridržavao
ugovorenih uvjeta, ne uračunavajući pritom utjecaj valutne klauzule u CHF. Stoga je
na opisani način tuženik u razdoblju od rujan 2007. do rujna 2013., zlorabeći
neusporedivo jači položaj u ugovornom odnosu naplatio od tužitelja pod 1. više nego
što mu je po ugovoru pripadalo i to u iznosu od 31.122,00 CHF. Na prigovore tužitelja
da neosnovano i nezakonito povećava kamatnu stopu, tuženik isto opravdava
člankom 6. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka i koji govori o
promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj ističe da prilikom sklapanja ugovora nije imao
nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj "tipskih" klauzula te da su upravo bančini
referenti (osobni bankar) nagovarali tužitelja da uzme upravo kredit u CHF, umjesto u
EUR i to kao povoljniji s obzirom na stabilnost CHF. Ista ugovorna odredba sadržana
je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle nitko od klijenata
banke, fizičkih osoba nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo. Nesporno je da
tuženik s tužiteljem kao potrošačem 21. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu u kojem
je u članku 3. bila jasno definirana visina kamatne stope, uključujući i objektivne
kriterije načina obračuna iste. Istodobno je tuženik u članku 6. istog ugovora
nametnuo tužitelju nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu prema kojoj kreditor
zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Pri tome tuženik prilikom
sklapanja ugovora nije tužitelju dao do znanja da će u budućnosti ugovorenu
kamatnu stopu jednostrano gotovo udvostručiti i da će od tužitelja, zlorabeći položaj
neusporedivo jače strane i raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom
trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još dodatnih gotovo 200.000,00 kuna u manje od
8 godina, što otprilike šestogodišnji prosjek primanja osobe zaposlene u RH te da se
namjerava tako ponašati i sljedeće 22 godine, koliko traje otplata kredita te od
tužitelja, a i ostalih korisnika ovakve vrste kredita uzimati proizvoljno dodatne stotine

4

P-60/21.

tisuća kuna samo zato što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa o kojoj on sam
odlučuje netransparentno, bez jasnih i utemeljenih razloga za promjenom kamatne
stope. Ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o
zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji propisuje što se smatra
nepoštenim ugovornim odredbama. Radi toga odredbu članka 6. ugovora o kreditu
valja razmotriti kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji vrijedi danas, ali i
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji je bio na snazi u
vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu gdje je u članku 81. stavak 1.
propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se
nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U članku

82. istog Zakona primjerice su navedene ugovorne odredbe kojima se trgovcu
dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom
predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne
činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi
isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameće određena obveza, a
da se potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati s tom
odredbom. Isti Zakon nadalje u članku 87. propisuje da je nepoštena ugovorna
odredba ništava s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog
ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Nadalje, članak 272. ZOO-a, a
u vezi sa člankom 270. istog Zakona propisuje da je ugovor odnosno pojedina
odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva
samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane
ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle i Zakonom o obveznim odnosima je izričito
zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu
ili pak obvezu druge ugovorne strane i kao sankcija je propisana ništetnost takve
odredbe. Iz samog ugovora vidljivo je da je između stranaka u članku 4. ugovoreno
da će tužitelj svako-mjesečno uplaćivati u kunskoj protuvrijednosti iznos od 1.317,46
CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan
plaćanja u 360 mjesečnih anuiteta. Dakle, tuženik se kao jača ugovorna strana
ponaša potpuno samovoljno budući ne preže od toga da prilikom naplate kredita
svojevoljno naplaćuje onoliko koliko misli da bi mogao naplatiti od pojedinog klijenta
jer je tuženik faktičnim naplatama derogirao članak 4. ugovora koji je posve jasna i
precizna odredba. Slijedom navedenog tužitelj smatra da je odredba članka 6.
ugovora nepoštena s neodredivom činidbom te kao takva ništetna. Tuženik je uputio
tužitelju dopis koji nosi nadnevak 30. prosinca 2013., a koji dopis je tužitelj primio 27.
siječnja 2014. u kojem se navodi da je za predmetni ugovor o kreditu kamatna stope
3,23 % sukladno članku 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom
kreditiranju ("Narodne novine" 143/13. – dalje ZID ZPK), koja kamatna stopa će se
primjenjivati sve do trenutka kada tečaj CHF u odnosu na HRK bude ispod 20 % u
odnosu na tečaj koji je važio prvog dana korištenja kredita. U spomenutom pismu
tuženik nadalje navodi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o
potrošačkom kreditiranju, kao promjenjivi parametar kamatne stope odabrao 6 M
LIBOR CHF. Osim toga, u navedenom dopisu tuženik ističe da je trenutna kamatna
stopa po ugovoru 6,30 %, slijedom čega, uzimajući u obzir da je referentna kamatna
stopa 6M LIBOR u CHF, koju je odabrao kao promjenjivi dio kamatne stope na dan

30. studenog 2013. zaokruženo na gornju četvrtinu iznosila 0,25 %, da nepromjenjivi
dio kamatne stope (tzv. marža) iznosi 6,05 % te da će nakon što možebitno dođe do
pada tečaja CHF na razine za manje od 20 % od tečaja koji je važio prvog dana
korištenja kredita za predmetni ugovor primjenjivati navedena kamatna stopa.

5

P-60/21.

Određujući na ovakav način sastav i promjenjivost kamatne stope, tuženik
nedvojbeno na nezakonit način dovodi tužitelja u neravnopravan i veoma nezavidan
položaj s obzirom na činjenicu da je referentna kamatna stopa 6M LIBOR na dan 30.
studenog 2013., na povijesno najnižim razinama od sklapanja ugovora te se može
očekivati samo njegov značajan rast, pa time i rast kamatne stope iz ugovora. Tužitelj
smatra da tuženik nije imao ovlasti jednostrano mijenjati ugovorni odnos na način
kako je to učinio svojim pismom od 30. prosinca 2013. Naime, tuženik je svojim
pismom od 30. prosinca 2013., jednostrano i samovoljno odredio trenutnu visinu
kamatne stope (6,30 %) na koju se promjenu prema ZID ZPK-u ima primijeniti. Takvo
ponašanje tuženika je neprihvatljivo i u suprotnosti je s odredbama ugovora, Zakona
o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o obveznim
odnosima. Kod dvostranih pravnih poslova jednoj ugovornoj strani nije dopušteno
samostalno i jednostrano mijenjati odredbe ugovora, ukoliko to ugovorom nije
predviđeno. Ističe kako prihvaća izbor tuženika iz njegovog pisma od 30. prosinca

2013. da se promjenjivi dio kamatne stope veže uz referentnu stopu 6M LIBOR CHR
te da će se kamatna stopa usklađivati dva puta godišnje na dan 30. studenog i 31.
svibnja svake godine, što je nesporno u skladu s njegovim pravom izbora prema
odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Međutim, spomenuta potrebna promjena ugovornog odnosa koja proizlazi iz ZID
ZPK-a, ne može zanemariti činjenicu da je odredba članka 6. ugovora ništetna, što
znači da sva povećanja kamatne stope koja je tuženik samovoljno i jednostrano
učinio od sklapanja ugovora do danas nisu zakonita i valjana, slijedom čega ni
kamatna stopa na koju je tuženik primijenio izabrani promjenjivi parametar sukladno
ZID ZPK-u nije zakonit. Dakle, uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorena i jedina
zakonita kamatna stopa iz predmetnog ugovornog odnosa ona ugovorena u članku

3. ugovora i koja je iznosila 3,88 % to je sukladno odredbama ZID ZPK-a na
navedenu kamatnu stopu trebalo primijeniti od tuženika na temelju zakona izabrani
promjenjivi parametar 6M LIBOR CHR koji na dan 30. studenog 2013. zaokružen na
gornju četvrtinu iznosi 025 %, slijedom čega proizlazi da je nepromjenjivi dio kamatne
stope (marža) 3,63 %. Očito je kako tuženik jednostranim određenjem visine
kamatne stope na koju se ima primijeniti sastav kamatne stope prema ZID ZPK-u
pokušava jednostrano i neosnovano povećati kamatnu maržu sa 3,63 % na 6,05 %.
Navedeni pokušaj podizanja stope marže (zarade) jasno i nedvojbeno govori u prilog
činjenici da je tuženik neosnovano, bez bilo kakvog valjanog razloga i opravdanja,
samovoljno povećao kamatnu stopu tijekom otplate jer je ugovorna kamatna stopa
od 3,88 % u vrijeme ugovaranja sadržavala cijenu novca (promjenjivi dio) i zaradu
tuženika (maržu kao fiksni dio), a sada bi samo tuženikova marža iznosila 2,17 %
više od cijele ugovorene kamate, koja je kako smo rekli u vrijeme ugovaranja
sadržavala i cijenu novca i zaradu (maržu) tuženika. Odredbom članka 13. stavak 1. i

2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne
novine" broj 143/13.) propisano je:

2. Članak 3. ovog Zakona u dijelu koji se odnosi na članak 11. a) stavak 5.
Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09. i 112/12.)
primjenjuje se na sve ugovore o potrošačkom kreditu neovisno o datumu sklapanja
ugovora o kreditu.

3. Za postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona
u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno-posljedične veze, vjerovnici
moraju s dužnikom uskladiti kamatnu stopu, određivanjem parametara i fiksne marže,
kao i razdoblja promjena kamatnih stopa, najkasnije do 1. siječnja 2014.

6

P-60/21.

Tuženik kao vjerovnik nije s tužiteljem kao dužnikom uskladio kamatnu stopu,
određivanjem parametara i fiksne marže kao i razdoblje promjena kamatnih stopa
prema relevantnim citiranim odredbama ZID ZPK-a ("Narodne novine" broj 143/13.)
do propisanog roka, a na što ga je tužitelj pozivao svojim dopisima, već je to učinio
jednostrano i samostalno bez sudjelovanja tužitelja, zbog čega tužitelj ima pravni
interes za podizanje ove tužbe. Ističe da je na dan kada mu je isplaćen kredit od
tuženika primio u kunama iznos od 1.294.400,00 kuna, da kredit otplaćuje već gotovo
8 godina, odnosno 89 mjesečnih anuiteta i da je banci do sada već uredno uplatio
gotovo 800.000,00 kuna. Međutim, unatoč ove uplate glavnica kredita se nije
smanjila, nego je povećana i ona na dan 31. prosinca 2013. iznosi 248.400,86 CHF,
odnosno cca 1.565.172,00 kuna. Tužitelj je na sve načine pokušavao dogovoriti s
tuženikom da se ispravi otplatni plan sukladno ugovoru, međutim tuženik to odbija
učiniti, odbijajući čak dostaviti traženu dokumentaciju kredita. I po novom otplatnom
planu koji je tuženik sačinio nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13.),
tužitelj bi trebao plaćati mjesečnu ratu u iznosu od cca 8.200,00 kuna, iako je
sukladno spomenutom zakonu kamatna stopa utvrđena u visini od 3,23 %, odnosno
mjesečni obrok otplate kredita je i nadalje za trećinu veći od ugovorene visine
odnosno veći je za iznos od cca 2.200,00 kuna. Iz prethodno iznijetih razloga ove
tužbe tužitelj smatra da odredba članka 6. ugovora je ništetna što ima za posljedicu
da je povećanje ugovorene kamatne stope učinjeno od strane tuženika od rujna

2007. do studenog 2013. nezakonito i protu-ugovorno. Tužitelj je tuženiku u
navedenom razdoblju bio dužan plaćati kamatu po stopi od 3,88 %, a umjesto
navedene kamatne stope, od rujna 2007. do rujna 2013. tužitelj je isplaćivao tuženiku
kamatu po stopi koja se kretala u rasponu od 6,54 % do 8,00 %. Višekratno je
dopisima zahtijevao od tuženika da mu dostavi podatke o visinama kamatne stope
koje je primjenjivao u spornom razdoblju u visini tečaja CHF u vrijeme pojedine
mjesečne otplate, ali se tuženik na dopise oglušio, iste potpuno zanemario kao da ih
nije niti dobio, što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o
potrošačkom kreditiranju i nedvojbeno pokazuje nepošten i neprofesionalan odnos
tuženika prema tužitelju. S obzirom na navedeno tužitelj je za razdoblje otplate
kredita od rujna 2007. pa do studenog 2013., a da je tuženik primijenio članke 3. i 4.
ugovora trebao platiti ukupan iznos od 117.253,94 CHF, a umjesto toga platio je

148.376,93 CHF, odnosno tužitelj pod 1. je na ime plaćene ugovorene kamate u
navedenom razdoblju isplatio tuženiku novčani iznos veći od onoga koji je stvarno
trebao isplatiti u iznosu od 31.122,00 CHF. S obzirom na ništetnost odredbe članka

6. ugovora, više plaćeni iznos od 31.122,99 CHF predstavlja iznos koji je tuženik
stekao od tužitelja pod 1. bez pravne osnove pa mu je navedeni iznos dužan platiti.
Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetna odredba članka 6. ugovora
o kreditu broj 216-376/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.
lipnja 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika Z. P. iz S. pod poslovnim
brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. te da tužitelju pod 1. isplati iznos od ukupno

31.122,99 CHF sa zateznom kamatom i naknadi tužiteljima parnični trošak zajedno
sa zateznim kamatama.

Tužitelji su također podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere u kojem
navode kako je tužitelj pod 1. podnio molbu tuženiku 19. studenog 2013. u kojoj moli
moratorij na otplatu kredita u razdoblju od jedne godine zbog činjenice da je u
međuvremenu ostao bez zaposlenja. Na navedeno pismo tuženik nikada nije
odgovorio. Tužitelju kao predlagatelju osiguranja, iako je u proteklih osam godina
značajno više platio nego što je bio obvezan platiti prijeti nemogućnost plaćanja

7

P-60/21.

ikakvih obveza po kreditu u kojem slučaju će tuženik kao protivnik osiguranja otkazati
kredit i staviti cjelokupni iznos kredita u dospijeće te aktivirati sredstva osiguranja radi
prisilne naplate, a to znači ovrhu nad njegovom cjelokupnom imovinom, imovinom
sudužnika te na nekretnini založnog dužnika, a što mu je usmeno i najavljeno u
slučaju da prestane plaćati nametnute nezakonite obveze, iako iz u tužbi opisanih
razloga, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u značajnoj pretplati te stoga tuženik nema
opravdani razlog za otkazivanje ugovora. Nemogućnost podmirenja osnovnih
egzistencijalnih potreba usred nedostatka sredstava koje protivnik osiguranja svakog
mjeseca neovlašteno ubire od predlagatelja osiguranja već u trenutku podnošenja
prijedloga za osiguranje dovelo je predlagatelja u neizdrživu životnu situaciju. Ukoliko
bi se i dalje nastavilo takvo stanje predlagatelju prijeti nastupanje dugoročnog
razdoblja u kojem bi ostao bez ikakvih primanja, uz gomilu dugova, čime bi ostao bez
sredstava za život uopće. Nemogućnost plaćanja troškova prehrane, odjeće, računa
za komunalne usluge te svih ostalih nužnih troškova prijeko potrebnih čak i za
minimalno uzdržavanje nedvojbeno bi rezultiralo nastankom nenadoknadive štete
predlagatelju osiguranja, prvenstveno u vidu narušavanja tjelesnog i psihičkog
zdravlja koje posljedice se ne bi mogle sanirati naknadno. Stoga tužitelj predlaže da
sud privremeno regulira odnose među strankama na način da se tuženiku kao
protivniku osiguranja za vrijeme trajanja ovog spora zabrani dosadašnje postupanje.
Pri tome valja imati na umu da je protivnik osiguranja financijska institucija s
neusporedivo većom akumulacijom kapitala u odnosu na vrijednost eventualne
razlike koja je među strankama sporna te da je cjelokupno potraživanje protivnika
osigurano u konačnici i hipotekom na nekretnini koja svojom vrijednošću znatno
premašuje sporni iznos među strankama (procjena bančinog procjenitelja uoči
sklapanja ugovora bila je 251.000,00 EUR). Time se jasno ukazuje da protivnik
osiguranja donošenjem rješenja o osiguranju privremenom mjerom ne bi pretrpio
štetu, dočim će za tužitelja nastati nesagledive posljedice. U odnosu na pretpostavke
za donošenje privremene mjere prema odredbi iz članka 344. Ovršnog zakona
("Narodne novine" broj: 112/12. i 25/13.) propisano je da se privremena mjera radi
osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini
vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja
spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine. Pri tome predlagatelj osiguranja ne mora
dokazivati opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik
osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. U odnosu na tražbinu koja je istaknuta u
tužbenom zahtjevu tužitelj smatra kako je navodi tužbe i priloženi dokazi ukazuju na
nezakonitost postupanja tuženika te volju i spremnost nastaviti takvim ponašanjem i
nadalje. Na okolnost visine štete koju tužitelj trpi zbog nezakonitog postupanja
tuženika, tužitelj je predložio financijsko vještačanje po stalnom sudskom vještaku za
financije i računovodstvo, a koje vještačenje će pokazati točnost visine preplaćenog
iznosa, dok iz priloženih dokaza uz tužbu jasno proizlazi vjerojatnost da je tužitelj za
razdoblje otplate kredita od 2006. pa do danas, a da je tuženik primijenio članak 3. i

4. ugovora, trebao platiti ukupan iznos od 117.253,94 CHF, a umjesto toga platio je

148.376,93 CHR, odnosno 31.112,99 CHF. Uvažavajući prethodno navedeno,
odnosno činjenicu da je tužitelj učinio vjerojatnim da je odredba članka 6. ugovora o
kreditu ništetna, kao i činjenicu da je dosadašnjom otplatom kredita isti preplatio za
iznos od 31.122,99 CHF predlaže sudu donijeti rješenje o osiguranju privremenom
mjerom na način da se zabrani protivniku osiguranja poduzimati radnje sa svrhom
naplate tražbine po ugovoru o kreditu sve do okončanja parničnog postupka. Kako je
tužitelj na razini vjerojatnosti dokazao da ne samo da mu tuženik naplaćuje iznose
koje ne smije naplaćivati, već i da on ima i tražbinu u odnosu na tuženika i da zbog

8

P-60/21.

takvog postupanja trpi štetu, očito je da tužitelj s razlogom upire na postupanje
tuženika koje je u direktnoj suprotnosti s prisilnim odredbama ZOO-a, Zakona o
zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kako su uvjeti iz ZOO-a i OZ-a
u potpunosti ispunjene to smatra da se nedvojbeno može udovoljiti prijedlogu za
donošenje rješenja o osiguranju privremenom mjerom, a kako se radi o osiguranju
nenovčane tražbine, može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog
osiguranja pa se predlaže donijeti rješenje o osiguranju kojom se zahtjeva zabrana
naplate po ugovoru o kreditu broj 216-376/2006 sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine od 21. lipnja 2006. te se zahtijeva zabrana upotrebe svih sredstava
osiguranja sa svrhom prisilne neplate istih te se određuje privremena mjera
zabranom protivniku osiguranja da poduzima radnje sa svrhom naplate tražbine po
predmetnom ugovoru vršenjem prijeboja s tražbinama po tekućem računu i svim
drugim računima i štednim ulozima predlagatelja osiguranja, naplata po predmetnom
ugovoru zapljenom plaće, mirovine ili drugih stalnih ili povremenih novčanih primanja
predlagatelja osiguranja, pokretanjem svih drugih postupaka prisilne sudske i/ili
izvansudske naplate po predmetnom ugovoru o kreditu kao i podnošenje na naplatu
mjenica i/ili zadužnica kao i aktiviranje založnog prava i/ili bilo kojeg drugog sredstva
osiguranja po predmetnom ugovoru.

1.1. Podneskom od 19. kolovoza 2015. tužitelji su postavili glavni tužbeni zahtjev
na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj …. sa sporazumom
o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2006. kao i zahtjev za brisanje prava
zaloga u iznosu od 280.000,00 CHF upisanog u korist tuženika pod brojem Z-
1507/06. Pozivaju se na članak 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ističu kako je
predmetni ugovorni odnos svojim sadržajem i biti protivan gotovo svim temeljnim
načelnima obveznog prava uopće propisanim ZOO-om, a sadržanim u glavi I., članak

1. do 15. ZOO-a, u kojim odredbama je izražena ona glavna zamisao zakonodavca u
smislu definiranja okvira načela postupanja u obveznim odnosima. Radi se o povredi
načela slobode uređivanja obveznih odnosa u smislu protivnosti Ustavu, prisilnim
propisima i moralu društva iz članka 2. ZOO-a, povredi načela ravnopravnosti
sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO-a, povredi načela savjesnosti i
poštenja iz članka 4. ZOO-a, povredi načela suradnje iz članka 5. ZOO-a, povredi
načela zlouporabe prava iz članka 6. ZOO-a, povredi načela jednake vrijednosti
činidaba iz članka 7. ZOO-a, povredi načela zabrane pruzročenja štete iz članka 8.
ZOO-a, povredi načela ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava iz
članka 10. ZOO-a, a koja je sva načela tuženik ignorirao i grubo prekršio na štetu
tužitelja. Radi se o normama koje svoje ostvarenje imaju kroz cijeli Zakon o obveznim
odnosima, a čiji je rezultat u prvom redu ništetnost kao sankcija za sve odnose koji
su suprotni izloženim načelima. U tom smislu upućuje se prije svega na primjenu
osnovne odredbe o pretpostavkama ništetnosti ugovora iz članka 322. ZOO-a, u
smislu protivnosti ovog ugovora načelima javnog poretka i to Ustavu, prisilnim
propisima i moralu društva, a zatim i na cijeli niz drugih odredaba ZOO-a koje kao
sankciju za zaključenje ovakvih ugovora propisuju upravo ništetnost te podredno
adekvatnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) koji također ništetnošću
sankcioniraju npr. nepoštenost kao samo jedan od aspekata spornih ugovora.
Nadalje, u spornom ugovoru radi se zapravo o kunskom kreditu koji je fiktivno, od
strane tuženika, iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime
kreditiran u kunama te mu je uostalom i sam kredit isplaćen u kunama i to na način
da mu je 29. lipnja 2006. isplaćeno 1.280.057,21 kuna. Ono što je tuženik napravio

9

P-60/21.

jest to da je, pošto je kune plasirao tužitelju, istovremeno povrat plasmana od strane
tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao, uz kretanje švicarskog
franka na svjetskim monetarnim tržištima. Nadalje, ističe se kako je tuženik primijenio
metodologiju koja se sastojala u tome da je u predmetni sporni ugovor svjesno
ugradio kombinaciju triju štetnih i za tužitelja iznimno nepovoljnih ugovornih odredbi
čije je kombinirano djelovanje, protivno svrsi i zakonom pripisanom smislu i biti
ugovora o kreditu kako je definiran u članku 1021. ZOO-a tužitelju i njegovoj cijeloj
obitelji ugrozio prije svega temeljna Ustavom zajamčena prava kao i samu
egzistenciju, dovevši ga u neravnopravan i podređen položaj prema drugoj ugovornoj
strani. Prva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja stopa se mijenja prema
jednostranoj odluci banke. Druga odredba o valutnoj klauzuli izraženoj u švicarskim
francima. Upravo se o ovoj odredbi ugovora, kao uostalom i u onoj o promjenjivoj
kamatnoj stopi očitava korištenje jedne načelno dopuštene zakonske odredbe
potpuno suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato, a što je
zlouporaba prava. Ova zaštitna klauzula služi te je u Zakonu o obveznim odnosima i
propisana kao instrument zaštite vjerovnika od pada vrijednosti kune kao domaće
valute. Tuženik je valutnu klauzulu i to vezanu uz švicarski franak iskoristio suprotno
njenoj zakonitoj svrsi, dakle ne da se ostvari načelo jednakosti i da primi jednaku
vrijednost glavnice koju je dao, nego da primi dva, tri ili tko zna koliko puta veći iznos
od onoga koji je dao, dakle kao način zaobilaženja domaće valute isključivo radi
stjecanja ekstra profita. Tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska
protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak nije tužitelju prezentirao nikakav
rizik. Konačno tuženik je u svoj ugovor ugradio i treću odredbu i to onu o anuitetnoj
otplati. Odredba o anuitetnoj otplati pojednostavljeno rečeno znači da tužitelj u prvim
godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu te je upravo
ova odredba omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata
nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i
usporavanjem otplate glavnice. Ukazuje se i na članak 329. ZOO-a koji definira
pojam zelenaškog ugovora u smislu da ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja
je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili
učiniti, upravo iz razloga što ovaj ugovor u velikom dijelu odgovara i opisu
zelenaškog ugovora. Tužitelj drži da je sporni ugovor u svojoj srži i posljedicama koje
su njegov rezultat suštinski nemoralan i protivan temeljnim načelima proklamiranim
kroz čitav niz međunarodnih ugovora.

1.2. Podneskom od 19. kolovoza 2015. tužitelji su uredili tužbeni zahtjev u pogledu
točnog naziva tuženika te su umjesto tuženika H. A.-A.-B. d.d. označio
tuženika A. B. d.d., a sve na temelju statusnih promjena tuženika.

1.3. Podneskom od 11. travnja 2019. tužitelj je uredio dio tužbenog zahtjeva koji se
odnosi na točku III. supsidijarnog tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 10. svibnja 2016., tuženik navodi kako je
nesporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio
tužitelju pod 1. stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 280.000,00 CHF
na rok otplate od 30 godina. Također nije sporno da je u članku 3. ugovora o kreditu
određeno da kamatna stopa iznosi 3,88 % dekurzivno godišnje i da je prema članku

6. ugovora o kreditu promjenjiva. Sporno je među parničnim strankama je li ugovor o
kreditu suprotan Ustavu RH i prisilnim propisima i moralu društva te kao takav
ništetan. Ističe da ugovor o kreditu nije suprotan Ustavu RH, prisilnim propisima i

10

P-60/21.

moralu društva te da je isti u potpunosti u skladu s načelima obveznog prava. U
opisanom slučaju dolazi do primjene odredbi članka 324. ZOO-a koja propisuje da
ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati
bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog
koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, čak i da sud utvrdi ništetnost bilo koje
od gore navedenih odredaba ugovora o kreditu to ne bi povlačilo ništetnost cijelog
ugovora o kreditu budući da niti jedna od njih ne predstavlja uvjet ugovora ni
odlučujuću pobudu zbog koje je sklopljen ugovor. Odredba o valutnoj klauzuli u
švicarskim francima je jasna, lako razumljiva i u skladu sa svim načelima obveznog
prava. Nadalje, odredba je uočljiva, nalazi se na prvoj stranici ugovora o kreditu, nije
pisana sitnim slovima i s tog aspekta ne predstavlja nikakvu skrivenu zamku.
Suprotno apsurdnim navodima tužitelja da se valutna klauzula koristi samo u
međunarodnom poslovanju i to između pravnih osoba, u RH je valutna klauzula
dopuštena i nije sporno da se često koristi, lako je razumljiva svima pa i potrošačima
(u smislu tumačenja suda Europske Unije dobro informirane, razumne, pažljive i
oprezne osobe). Tužitelji su morali razumjeti da je glavnica kredita vezana uz valutu
švicarski franak na način da je ovisna o tečaju švicarskog franka. Također, oni su
znali da je tečaj promjenjiv, a nadali su se da se neće znatno promijeniti jer je
švicarski franak u prošlosti bio stabilna valuta i nije puno oscilirao. S obzirom na
iznijeto, a u skladu s presudom VTS-a "nije dopušteno ispitivati je li navedena
odredba u smislu Zakona o zaštiti potrošača poštena, a zbog toga ne treba ispitivati
niti okolnosti ugovaranja pa tako niti istinitost tvrdnje tužitelja da su tuženici suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, jer su raspolagali informacijama koje potrošači nemaju,
zavarali potrošače, uvjeravajući ih da je švicarski franak stabilna valuta". Tužitelji se
apstraktno pozivaju i na ništetnost odredbe o anuitetnoj otplati, odnosno barem istu
dovode u vezu s navodima ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli. U članku 226., a koji se odnosi na zastaru ZOO prepoznaje
mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim unaprijed
određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate. Naime, ugovaranje
otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja u sličnim pravnim
poslovima kako u RH, tako i u svijetu te suprotno navodima tužitelja, ne omogućava
"tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno
povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice".
Što se tiče navoda tužitelja da ugovor o kreditu "u velikom dijelu odgovara opisu
zelenaškog ugovora", ističe da bi ugovor o kreditu u smislu članka 329. ZOO-a bio
zelenaški ugovor, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki:
a) ugovaranje koristi za tuženika koja je u očitom nesrazmjeru s onime što je
dano I. tužitelju

b) takvo ugovaranje koristi je učinjeno koristeći se (i) stanjem nužde, ili (ii) teškim
materijalnim stanjem, (iii) nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću
tužitelja.

U odnosu na pretpostavke pod b) tužitelji baš ničime nisu obrazložili, a kamoli
pokušali dokazati na koji je to način tuženik iskoristi njihovo stanje nužde ili teško
materijalno stanje. U čemu se ogleda to navodno stanje nužde ili teško materijalno
stanje? Tužitelji također niti ne obrazlažu što je navodno tuženik iskoristio da bi
navodno ugovorio za sebe nerazmjernu korist – teško materijalno stanje ili stanje
nužde ili možda tužiteljevu lakomislenost ili nedovoljno iskustvo? Iz svega navedenog
proizlazi da ugovor o kreditu nije ništetan te da tužbeni zahtjev treba u tom dijelu
odbiti kao neosnovan. Posljedično, tužbeni zahtjev pod II. za brisanjem založnog
prava upisanog u korist tuženika na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 3. radi

11

P-60/21.

osiguranja potraživanja po ugovoru o kreditu također nije osnovano. Odredba o
kamatnoj stopi ugovora o kreditu temelji se na odredbi članka 26. ZOO-a kojom je
određeno da stopa ugovorenih kamata između osoba od kojih barem jedna nije
trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan
sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorene kamatne stope, ako je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Na dan sklapanja ugovora o kreditu,
zakonska zatezna kamata je iznosila 15 % dok je ugovorom o kreditu određeno da
kamatna stopa iznosi 3,88 % godišnje i da je promjenjiva. Nesporno je da kamatna
stopa prema ugovoru o kreditu nije bila određena niti u polovini iznosa zakonske
zatezne kamate (štoviše, bila je određena jedva u četvrtini tog iznosa), a polovinu
iznosa zakonske zatezne kamate nije premašila ni kasnijim izmjenama. Dakle,
odredba o kamatnoj stopi je a priori valjana jer nije bila viša od zakonske zatezne
kamate. U vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu na snazi je bio Zakon
o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03.) koji (za razliku od novog
zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007.) uopće nije poznavao takvu vrtu
tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz
kolektivnog spora, pokreće parnicu. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost
da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim
postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na
navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su se u
člancima 502. c) ZPP-a i 138. a) ZPP/07 mogli primijeniti ističe da je u predmetnom
slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime,
članak 502. c) ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na
pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u
posebnim parnicama za naknadu štete. Isto tako, članak 118. Zakona za zaštiti
potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.) propisuje da odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika. U konkretnom slučaju tužitelji ne navode izrijekom te ne
upućuju na zakonske odredbe na kojima bi se temeljio njihov tužbeni zahtjev, ali
sadržaj tužbe i podneska upućuje na zaključak da traže povrat stečenog bez osnove.
Ipak, u slučaju da tužitelji smatraju da se njihov tužbeni zahtjev temelji na naknadi
štete, tuženik ističe da tužitelji nisu dokazali postojanje pretpostavki za naknadu štete
sukladno ZOO, a naročito: povredu ugovornog odnosa (štetnu radnju), štetu
nanesenu tužitelju, kauzalitet i protupravnost. Štoviše, tužitelji nisu niti jednom
rečenicom u tužbi ni podnesku spomenuli naknadu štete, niti pokušali obrazložiti
postojanje iste u konkretnom slučaju. Nadalje, tužitelji ničime nisu dokazali da je
odredba iz članka 6. ugovora o kreditu ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje
su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jeste ZPP/03. osobito članci 81., 84. i

87. (a ne, kako to pogrešno navode tužitelji, ZPP/07. koji je stupio na snagu tek
nakon sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno članku 87. ZPP/03. nepoštena
ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZPP/03. ugovorna odredba o kojoj
se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 84. ZPP/03. nije
dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni
ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba iz
članka 6. ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena
koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. U tom smislu, suprotno onome
što u tužbi navode tužitelji, tuženik smatra da s tužiteljima jest pojedinačno

12

P-60/21.

pregovaralo o spornoj odredbi članka 6. ugovora o kreditu s obzirom na to da je
tužitelj pod 1. mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom
stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa.
Nadalje, u člancima 6. i 21. stavku 2. ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane
izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe odluke o
kamatnim stopama i odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve njihove
kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih
pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravni
osnov za promjenu kamatnih stopa postavljaju odredbe ugovora o kreditu o
promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o
kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su
ugovorene strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i
da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Posebno značajna je činjenica
da je predmetnim ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini u korist
tuženika, kao i drugi instrumenti osiguranja poput izjave o zapljeni primanja tužitelja,
zadužnica i drugo pa je stoga za očekivati da su tužitelji pri sklapanju ugovora uložili
viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako su to bili dužni učiniti), pogotovo imajući
u vidu da je ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog
bilježnika. Štoviše i u samom ugovoru o kreditu ugovorne strane su potvrdile da su
isti pročitale, razumjele, da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, da prihvaćaju
sva prava, obveze i pravne posljedice koje iz njega proistječu te da se odriču prava
na pobijanje iz razloga nerazumijevanja istog (članak 22. stavak 1.). Nadalje,
odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je
već iz značenja same riječi "promjenjiva" nesporno da ugovorena stopa nije fiksna,
nego podložna promjenama prema određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme.
Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Na
kraju, predmetna odredba je i razumljiva iz razloga što su tužitelji potpuno poslovno
sposobne osobe koje pri tome razumiju sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom
voljom preuzimaju platnu obvezu na period od više godina te su i dužni primijeniti
očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužiteljima, koji to u tužbi
nisu obrazložili. Predmetna odredba ugovora o kreditu nije suprotna načelu
savjesnost i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a
osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao
što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao
banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora pa je stoga i logično da odluka o
promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod
kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom
određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi
uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Opreza rati, ističe da je
dostavom obavijesti od 30. prosinca 2013. u cijelosti postupio u skladu s relevantnim
odredbama ZPK-a budući da odredbe članka 11. a) stavak 1. i 5. ZPK (a na koje se
tužitelji pozivaju u tužbi) nisu usklađene s pripadajućom prekršajnom odredbom
članka 26. stavak 1. podstavak 28. ZPK. Naime, članci 11 a) stavak 1. i 5. propisuju
obvezu vjerovnika da "definira" parametar, dok odredba članka 26. stavka 1.
podstavak 28. ZPK predviđa prekršajnu odgovornost vjerovnika ako s dužnikom ne
"ugovori" parametar. S obzirom da prekršajna norma ne može mijenjati ono što je
propisano dispozicijskim pravilom, odnosno ne može promijeniti obvezu vjerovnika
na način da istu iz obveze da "definira" parametar pretvori u obvezu da "ugovori"
parametar već može jedino propisati sankciju za povredu pravila iz članka 11. a)
stavak 5. ZPK, tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa svojim obvezama. Ističe da

13

P-60/21.

čak i da navedena kamatna stopa nije određena u skladu s relevantnim odredbama
ZPK, sankcija ne bi bila ništetnost kamatne stope već eventualna prekršajna
odgovornost tuženika o kojoj nema mjesta raspravljati u ovom postupku.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva ističe
prigovor zastare utuženih iznosa. Budući tužitelj pod 1. potražuje povrat mjesečnih
anuiteta u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226.
ZOO-a koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog
pojedinog davanja. Podredno, tuženik u nastavku obrazlaže iz kojeg razloga smatra
da tužitelju pod 1. ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju
da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za cijeli utuženi iznos, odnosno za anuitete u
odnosu na koje nije nastupila zastara. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.
Prvenstveno ističe da je tužitelj pod 1. u svoj obračun potraživanja uključio tražbine
čiji povrat više nije ovlašten tražiti s obzirom na to da je protekao zastarni rok. S
obzirom na navedeno ponovno ističe da je metoda kojom tužitelj pod 1. postavlja
zahtjev na isplatu izričito u suprotnosti s činjenicom valjano ugovorene odrede o
promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba ugovora
o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili
da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto
značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je
kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti
početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa
mijenjanja od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna
stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su
vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna
kamatna stopa. Tužitelj pod 1. u podnesku navodi da je u vrijeme otkaza ugovora o
kreditu, 7. srpnja 2015. "više platio iznos od 31.122,99 CHF sa zakonskom zateznom
kamatom pa na dan kada je tuženik otkazao ugovor, tužitelj je bio u pretplati,
odnosno nije postojala dospjela nepodmirena tražbina tužitelja". S druge strane, sam
tužitelj pod 1. čini nespornim da je do 30. rujna 2013. platio tuženiku po specifikaciji
uplata iznos od 778.232,78 kuna. Ako pođemo od nesporne činjenice da je tuženik
tužitelju pod 1. na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje iznos od

1.280.057,21 kuna i u fiktivnom slučaju izuzmemo utjecaj valutne klauzule na iznos
obveze te isključivom sve kamate i troškove kao takve te na iznos od 778.232,78
kuna (koji je tužitelj pod 1. do sada platio) dodamo cjelokupni navodni iznos
"pretplate" u kunskoj protuvrijednosti od otprilike 212.168,00 kuna (31.122,99 CHF) –
čak ni tada tužitelj pod 1. ne bi podmirio cjelokupni iznos dugovanja na temelju
ugovora o kreditu. Gore naznačen fiktivni izračun pokazuje svu apsurdnost tvrdnji
tužitelja pod 1. da zbog navodne pretplate ne postoji dospjela nepodmirena tražbina
tuženika koja bi mu davala pravo na otkaz ugovora o kreditu.

Sukladno članku 18. ugovora o kreditu tuženik može raskinuti ugovor prije
isteka njegovog redovnog trajanja čime tražbina dospijeva u cijelosti, ako između
ostalog, "korisnik kredita usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta
odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 (trideset) dana". U ovom
postupku je nesporno da tužitelj pod 1. nije redovno izvršavao svoje obveze po
ugovoru o kreditu, odnosno da je kasnio s plaćanjem više od jednog anuiteta čime su
ostvarene sve pretpostavke za raskid sukladno citiranom članku ugovora o kreditu.
Činjenica da je predmet ovog postupka isplata navodno preplaćenog iznosa od
strane tužitelja pod 1. svakako ne znači da barem do pravomoćnog presuđenja
tužitelj pod 1. ima bilo kakvu tražbinu prema tuženiku na temelju ugovora o kreditu ili
bilo kojoj drugoj pravnoj osnovi. Sami navodi odnosno stav tužitelja pod 1. da je on

14

P-60/21.

pretplatio određeni iznos novca ni u kojem slučaju mu ne daje pravo da jednostrano
prekine plaćanje svojih dospjelih obveza prema tuženiku. Čak i kad bi se utvrdilo da
tužitelj pod 1. zaista ima tražbinu prema tuženiku to i dalje ne bi davalo pravo tužitelja
pod 1. da obustavi plaćanja po ugovoru o kreditu nego eventualno da traži ispunjenje
tražbine od tuženika u posebnom postupku. Iz svega navedenog jasno proizlazi da je
tuženik valjano u skladu s člankom 18. ugovora o kreditu raskinuo ugovor o kreditu iz
razloga što tužitelj pod 1. nije uredno podmirivao svoje obveze po dospijeću te da je
tužbeni zahtjev neosnovan.

2.1. Podneskom od 10. svibnja 2016. tuženik se usprotivio prijedlogu za donošenje
privremene mjere navodeći da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje
privremene mjere kako to zahtijevaju predlagatelji osiguranja. Sukladno članku 346.
stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14. – dalje OZ),
radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti privremena mjera pod
pretpostavkom da predlagatelj osiguranja:

a) učini vjerojatnim postojanje svoj tražbine

b) učini vjerojatnom opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio
ili znatno otežao ostvarenje tražbine ili učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se
spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Predlagatelji osiguranja nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine. Predlagatelji
osiguranja privremenu mjeru ne traže radi osiguranja navedene navodne novčane
tražbine prema protivniku osiguranja, nego predlažu njezino određivanje "radi
osiguranja nenovčane tražbine koja se sastoji u pravu predlagatelja osiguranja …
da… zahtijevaju zabranu naplate po ugovoru o kreditu… te da zahtijevaju zabranu
upotrebe svih sredstava osiguranja sa svrhom prisilne naplate tih tražbina". Očito je
da nenovčana tražbina čije osiguranje predlagatelji osiguranja zahtijevaju proizlazi iz
tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništenosti članka 6. Ugovora o kreditu. Čak i kad bi u
parničnom postupku bila utvrđena ništetnost odredbe članka 6. ugovora o kreditu,
posljedica takvog utvrđenja bila bi isključivo pravo predlagatelja pod 1. osiguranja na
isplatu dijela anuiteta koje je predlagatelj pod 1. pretplatio, dakle ne i mogućnost
zahtijevati u cijelosti zabranu prisilne naplate. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti
članka 6. ugovora o kreditu je deklaratorne naravi. Deklaratorni tužbeni zahtjev uopće
ne sadrži tražbinu koju je moguće ostvarivati u ovršnom postupku, pa nisu ispunjene
niti pretpostavke za izdavanje privremene mjere. S obzirom na to da bi predloženom
privremenom mjerom protivnik osiguranja bio potpuno onemogućen naplatiti preostali
dio svoje tražbine, odnosno da bi njegova naplata ovisila isključivo o dobroj volji
predlagatelja osiguranja, očigledno je da bi određivanjem takve privremene mjere
njemu nastala šteta koja je više nego neznatna. Predlagatelji osiguranja nisu
dokazali da bi protivnik osiguranja određivanjem privremene mjere pretrpio tek
neznatnu štetu, slijedom čega moraju učiniti vjerojatnim opasnost da bi bez toga
protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine. Predlagatelji
osiguranja nisu dokazali vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete koja bi
opravdavala određivanje privremene mjere osiguranja. Predlagatelji osiguranja ističu
da je takvo određivanje privremene mjere neprihvatljivo jer bi prejudiciralo odluku o
pitanju o kojem povodom tužbe tek valja odlučiti.

3. Općinski sud u Splitu je 8. studenog 2019. donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem Po-47/14. kojim je:

- odbio glavni tužbeni zahtjev koji glasi (točka I. izreke):

15

P-60/21.

"1. Utvrđuje se u cijelosti ništetnim ugovor o kreditu broj 216-376/2006 sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S., 21.06.2006." sklopljenog
između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2. kao sudužnika i tužitelja
pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao kreditora, s druge strane,
solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06.

26. lipnja 2006.

2. Ovlašćuje se tužitelj pod 3. na temelju ove presude u zemljišnim knjigama za
k.o. K. zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava zaloga u iznosu od 280.000,00
CHF u kunskoj protuvrijednost s nuzgredicama, upisanog u korist tuženika rješenjem
Općinskog suda u Solinu, broj Z-1507/06., na temelju ugovora o kreditu broj: …. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2006., a na
teret nekretnine u vlasništvu tužitelja pod 3., označene kao čest. zem. 263/2 dvor,
kuća, zgrada površine 814 m2, upisane u z.u. 422 k.o. K., a koju uknjižbu
brisanja založnog prava je tuženik dužan trpjeti.

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka."

- odbio se podredni tužbeni zahtjev u točki I. istog (točka II. izreke):

"I. Utvrđuje se da nije pravno valjan i ne proizvodi pravne učinke otkaz ugovora o
kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S.,

21.06.2006." sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2.
kao sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao
kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S.,
pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. što ga je tuženik izjavio tužitelju 7. srpnja

2015. pa se utvrđuje da je između tužitelja i tuženika ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S., 21.06.2006."
sklopljenog "U S., 21.06.2006." sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika
kredita, tužitelja pod 2. kao sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne
strane i tuženika kao kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku
mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. i dalje na pravnoj
snazi."

- usvojio se podredni tužbeni zahtjev u sljedećem dijelu (točka III. izreke):
a) Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S., 21.06.2006."
sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2. kao
sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao
kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S.,
pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006., a koja glasi:

"Banka ugovorenu kamatnu stopu iz članka 3. ovog ugovora neće mijenjati do 28.
veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora. Banka je
ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu komercijalnu ako
se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora.

Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih
odredbi ovog ugovora 1. ožujka 2007. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu
važeću za "kredite za mlade".

Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim
stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta banke.

16

P-60/21.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez
prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u
skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

- naložio tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju
pod 1. iznos od 43.666,88 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema
prodajnom tečaju HNB-a za CHF na dan isplate, sve sa pripadajućom zateznom
kamatom obračunatom po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja obveze na
štedne uloge po viđenju u stranoj valuti CHF do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja

2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza

2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate

- odbio je prijedlog za donošenje privremene mjere

- dopustio je objektivnu preinaku tužbe.

4. Županijski sud u Bjelovaru je 17. prosinca 2020. pod poslovnim brojem Gž-
110/2020-2 donio presudu i rješenje kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu u
točkama I., II., III. a), a ukinuo u točki III. b), potvrdio rješenje u točki I., a ukinuo u
točki II. izreke.

5. Podneskom od 30. kolovoza 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako je isti naveden u izreci.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu sa priležećom
dokumentacijom, saslušanjem tužitelja pod 3. B. D., pisanog nalaza i
mišljenja sudskog vještaka M. G. od 7. ožujka 2019., dopunskog pisanog
nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 28. travnja 2021., dopunskog
nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 2. prosinca 2021.

7. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet ove parnice je zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti članka 6.
ugovora o kreditu, a s obzirom da je sud pravomoćno odbio glavni tužbeni zahtjev na
utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj … od 21. lipnja 2006., dio
podrednog tužbenog zahtjeva kojim se tražilo utvrđenje da nije pravno valjan otkaz
ugovora o kreditu broj … od 21. lipnja 2006., a pravomoćno usvojio
utvrđenje da je ništetna odredba članka 6. ugovora o kreditu broj … od 21.
lipnja 2006.

10. Među strankama sporna je visina tužbenog zahtjeva.

17

P-60/21.

11. S obzirom da je odredba članka 6. ugovora o kreditu, a odnosi se na
promjenjivu kamatnu stopu utvrđena ništetnom, to tužitelj pod 1. ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

11.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i
financije M. G. na okolnost razlike u naplati po kamatama, a koja je razlika
nastala kao razlika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te kamatne stope
koje su se primjenjivale tijekom trajanja kreditnog odnosa.

11.2. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 7. ožujka

2019. proizlazi kako je vještak po zadatku suda u donjoj tablici iskazao iznose razlike
ugovornih kamata po mjesecima za utuženo razdoblje u CHF, u odnosu na iskazane
kamatne iznose navedene u otplatnim planovima za razdoblje kada su se mijenjale
ugovorne kamatne stope i kamatne stope od 3,88% koja je iskazana u članku 3.
predmetnog ugovora, sve za utuženo razdoblje od 31. srpnja 2006. do 31. prosinca

2013.

PREGLED RAZLIKE UGOVORNIH KAMATA TUŽITELJA DUJE DRAGIČEVIĆA I DR. ZA
RAZDOBLJE OD 31. SRPNJA 2006. DO 31. PROSINCA 2013., ISKAZANIH NA TEMELJU
OTPLATNIH PLANOVA ADDIKO BANK d.d. KOJI SADRŽE GLAVNICE I UGOVORNE KAMATE

Tablica br.1 (u CHF)

1 2 3 4 5

1 31.07.06. 905,33 905,33 0,00

2 31.08.06. 904,00 904,00 0,00

3 30.09.06. 902,66 902,66 0,00

4 31.10.06. 901,32 901,32 0,00

5 30.11.06. 899,98 899,98 0,00

6 31.12.06. 898,63 898,63 0,00

7 31.01.07. 897,27 897,27 0,00

8 28.02.07. 895,91 895,91 0,00

9 31.03.07. 1.060,55 894,55 166,00

10 30.04.07. 1.059,12 893,18 165,94

11 31.05.07. 1.057,69 891,81 165,88

12 30.06.07. 1.056,25 890,44 165,81

13 31.07.07. 1.054,80 889,06 165,74

14 31.08.07. 1.053,35 887,67 165,68

15 30.09.07. 1.143,36 886,28 257,08

16 31.10.07. 1.141,88 884,89 256,99

17 30.11.07. 1.140,39 883,49 256,90

18 31.12.07. 1.138,90 882,08 256,82

19 31.01.08. 1.137,40 880,68 256,72

20 29.02.08. 1.135,89 879,26 256,63

21 31.03.08. 1.358,99 877,85 481,14

22 30.04.08. 1.405,04 876,43 528,61

23 31.05.08. 1.403,51 875,00 528,51

18