Poslovni broj: 62 Pž-78/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-78/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., Z., OIB …, Područni ured u P., P., protiv tuženika S. S. d.o.o. Z., OIB …, radi isplate iznosa od 29.767,94 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-272/2019-43 od 21. listopada 2020., 13. siječnja 2022.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-272/2019-43 od 21. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-272/2019-43 od 21. listopada 2020. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu svote od 29.767,94 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. veljače 2019. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, te je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.954,00 kn.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži da mu tuženik regresno isplati 30% iznosa invalidske mirovine koje je tužitelj nesporno u razdoblju od 22. ožujka 2013. do 31. kolovoza 2018. isplaćivao svojoj osiguranici, koja je kao djelatnica u kladionici tuženika tjelesno ozlijeđena kada se u poslovnici u Puli dogodilo razbojništvo, pri čemu nije sporno da je ta ozljeda utjecala na invaliditet u omjeru od 30%, da su navedeni iznosi zaista isplaćivani, te da se štetni događaj zaista dogodio i uzrokovao tužitelju štetu. Međutim, sporno je bilo jesu li navedena potraživanja zastarjela, te je li tuženik, kao poslodavac, uopće odgovoran za navedenu štetu, s obzirom na to da je poduzeo sve propisane minimalne mjere zaštite na radu. Prvostupanjski sud je u dokaznom postupku, između ostalog, saslušao i svjedoke, vještaka zaštite na radu koji je prethodno za ovaj postupak proveo vještačenje, te je izvršio uvid u dostavljeno rješenje MUP-a, koje tužitelj nije osporio, a iz kojeg proizlazi da je za predmetni objekt dana propisana suglasnost na prosudbu ugroženosti poslovnice sportske kladionice „S.“ d.o.o. u P.,    (u kojoj je došlo do štetnog događaja), a iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je utvrđeno kako su u kladionicu ugrađeni protuprepadni i protuprovalni sustav s centraliziranom dojavom na unutarnju čuvarsku službu, kao i neprekidan sustav video nadzora s jednom unutarnjom i jednom vanjskom kamerom i s pohranjivanjem videozapisa, te je zaključeno da će se smanjenje rizika i povećanje zaštite osoba koje obavljaju poslove s gotovim novcem i vrijednostima postići mjerama zaštite koje su u poslovnici izvedene. Vještak zaštite na radu dodatno je pojasnio da, što se tiče elemenata i uvjeta rada u samoj poslovnici tj. zaštite djelatnika u smislu neprobojnog stakla te ostalih elemenata tjelesno-tehničke zaštite, Zakon o zaštiti na radu i podzakonski akti nemaju elemenata i mjera koje bi se mogle primijeniti. Sve te mjere koje poslodavac treba poduzeti po pitanju tjelesno tehničke zaštite proizlaze iz druge domene sigurnosti radnika, a ne Zakona o zaštiti na radu. Vještak je naveo kako ni iz jednog podzakonskog akta nije moguće utvrditi, primjerice, koja je primjerena debljina stakla potrebna za zaštitu radnika, kao ni mora li staklo biti blindirano; da ni za pregrade nije propisano da bi morale biti odgovarajuće visine odnosno širine, te da jednako vrijedi i za vrata koja odvajaju prostor u kojem se nalazi radnik od preostalog prostora. Naveo je kako se na temelju odredbi Zakona o zaštiti na radu mogu utvrditi neki drugi uvjeti kao što su osvijetljenost prostora, strujanje zraka, odnosno mikroklimatski uvjeti. Zaključno je vještak naveo kako je poslodavac primijenio sve mjere, osnovne i posebne, osim što se ne može u potpunosti otkloniti opasnost od požara i eksplozija, rad u nefiziološkom položaju tijela, rad u uvjetima učestalog stresa, što i inače nije potpuno uklonjivo općenito za sva administrativna radna mjesta. Prihvativši takav nalaz i mišljenje vještaka, dopunjene usmenim iskazom, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, jer je tuženik u skladu s odredbama čl. 161. st. 3. ZOMO/98 i čl. 162. st. 3. ZOMO/13, dokazao da je udovoljio svim osnovnim i posebnim pravilima zaštite na radu, te u potpunosti udovoljio odredbama Zakona o zaštiti na radu. Uzgredno, iako je tužbeni zahtjev odbijen iz citiranih razloga, prvostupanjski sud je naveo i da bi, neovisno o tome, tužbeni zahtjev u odnosu na sva plaćanja izvršena do 9. svibnja 2016. bio u zastari, jer se na konkretne sukcesivne isplate, koje kao šteta za tužitelja nastaju s obzirom na trenutak svake mjesečne isplate, primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a, a tužba je podnesena 9. svibnja 2019.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude, pobijajući je u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da tuženik nije poslovnicu uredio na način kako je to uređeno propisima o minimalnim mjerama zaštite za objekte poput tuženikova, ponavljajući navode istaknute u prvostupanjskom postupku, koji se tiču visine stakla, brave, te nedostatka blindiranog stakla kakvo postoji u drugim poslovnicama. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u tužiteljevu korist, ili podredno ukinuti.

4. Odgovor na žalbu podnio je tuženik, osporavajući žalbene navode, osobito ukazujući na to da je rješenjem MUP-a dana suglasnost na prosudbu kojom je utvrđena manja ugroženost, kao i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5106/2017 od 22. studenoga 2018., iz koje u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji proizlazi da je tuženik ekskulpiran od dužnosti osiguranja    tjelesne zaštite i postavljanja neprobojnih pregrada za poslovnicu zbog činjenice da je MUP rješenjem dao identičnu suglasnost u identičnoj situaciji.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

9. Predmet spora je regresna isplata iznosa invalidske mirovine koje je tužitelj nesporno u razdoblju od 22. ožujka 2013. do 31. kolovoza 2018. isplaćivao svojoj osiguranici, koja je kao djelatnica u kladionici tuženika tjelesno ozlijeđena kada se u poslovnici dogodilo razbojništvo, pri čemu nije sporno da je ta ozljeda utjecala na invaliditet u omjeru od 30%. Nije sporan nastanak štetnog događaja, kao ni činjenica da je tužitelj rješenjem br. 134117 od 26. svibnja 2014. priznao osiguranici I. K. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u omjeru od 30% zbog ozljede na radu. Tuženik nije osporio ni činjenicu da je tužitelj vršio isplate na ime invalidske mirovine osiguranici tužitelja u utuženom razdoblju od 22. ožujka 2013. do 31. kolovoza 2018., niti je osporio financijske podatke tužitelja na temelju kojih su sastavljeni izračuni naknade štete nastale tužitelju. Sporno je pitanje je li tuženik, kao poslodavac, odgovoran za štetni događaj, odnosno je li tuženik primijenio sve potrebne mjere zaštite na radu u vrijeme nastanka štetnog događaja, odnosno, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, a s obzirom na istaknuti prigovor zastare sporno je bilo i jesu li utužena potraživanja zastarjela. U žalbenom postupku ostalo je sporno samo pitanje odgovornosti tuženika za štetni događaj, s obzirom na to da prema tužiteljevu mišljenju ni minimalne mjere koje su poduzete u poslovnici prije štetnog događaja nisu bile adekvatne u tehničkom smislu (visina i svojstva zaštitnog stakla, način na koji su se zaključavala vrata itd.).

10. Odredbom čl. 3. i 5. Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima („Narodne novine“ broj 173/03 i 150/05; dalje: Zakon), Hrvatska lutrija i kladionice pripadaju II. kategoriji novčarskih institucija, koje se štite primjenom minimalnih sigurnosnih uvjeta zaštite (čl. 7. tog Zakona), te su dužne osigurati minimalne sigurnosne uvjete zaštite iz čl. 7. st. 1. t .1., 2. i 4. Zakona, dakle protuprovalni i protuprepadni sustav zaštite i tjelesnu zaštitu (čl. 8. st. 2. Zakona), s time da ne moraju ispunjavati minimalne sigurnosne uvjete zaštite propisane u čl. 7. st. 1. t. 4. (tjelesna zaštita) ukoliko ispunjavaju minimalne sigurnosne uvjete zaštite propisane u točki 5. istog stavka - neprobojne pregrade (čl. 8. st. 4. Zakona). Međutim, novčarske institucije I. i II. kategorije mogu na temelju prosudbe ugroženosti osigurati manje sigurnosne uvjete zaštite ukoliko se prosudbom ugroženosti utvrdi manja ugroženost pojedinih objekata, a na prosudbu    ugroženosti, koju izrađuje ovlašteno trgovačko društvo, Ministarstvo unutarnjih poslova daje suglasnost (čl. 8. st. 5. i 6. Zakona).

11. Tuženik je prema ocjeni ovog suda pravilno osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da je na radnom mjestu tužiteljeve osiguranice poduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu, što je potkrijepio dostavom ishođene suglasnosti MUP-a na prosudbu ugroženosti konkretne poslovnice, koje je utemeljeno na propisanom elaboratu o procjeni ugroženosti koji je izradio ovlašteni obrt, a u ovom parničnom postupku dodatno je, na tužiteljev prijedlog, provedeno i vještačenje zaštite na radu, pri čemu je vještak i usmeno objasnio razloge iz kojih se tužitelj neutemeljeno pozivao na neadekvatnost poduzetih mjera u tehničkom smislu, jer „propustima“ na koje ukazuje tužitelj, kako u tijeku prvostupanjskog postupka, tako i u žalbi, nije povrijeđen nikakav propis, odnosno, nigdje nije propisano da bi za takvu kategoriju objekta bilo nužno neprobojno staklo, odnosno staklo određenih dimenzija i svojstava. To što je tužitelj eventualno u drugim svojim poslovnicama na drugim lokacijama poduzeo i ozbiljnije mjere zaštite (npr. blindirano staklo) nije od utjecaja na konkretan predmet koji se odnosi na konkretnu poslovnicu, jer prema ocjeni ovog suda za ocjenu adekvatnosti poduzetih mjera relevantna je ona procjena ugroženosti konkretnog objekta kakva je bila aktualna prije konkretnog štetnog događaja, a ne onakva kakva bi proizlazila nakon toga ili za neku drugu lokaciju.

12. Stoga tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

13. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude ovog suda.

Zagreb, 13. siječnja 2022.

                                                                                                                   Sudac

Ivana Mlinarić