- 1 -              I Kž-Us 3/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 3/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. T. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik), optuženog R. T., optuženog T. R. i optuženog S. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2018. broj K-Us-9/2018., u sjednici održanoj 13. siječnja 2022. kojoj su nazočili braniteljica optuženog R. T., odvjetnica M. T., branitelj optuženog T. R., odvjetnik Ž. Ž. te u zamjeni za branitelja optuženog S. M., odvjetnica M. U.,

             

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog R. T., optuženog T. R. i optuženog S. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi R. T. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, trgovanja utjecajem iz članka 295. stavka 1. KZ/11. za koje je, na temelju te zakonske odredbe, osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, optuženi T. R. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanja na trgovanje utjecajem iz članka 295. stavka 1. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi osuđen je na kaznu zatvora od jedne godine, a optuženi S. M. proglašen je krivim da počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Svim optuženicima je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda na način da se kazne zatvore na koju su osuđeni neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počine novo kazneno djelo. Na temelju članka 71. KZ/11., optuženicima R. T. i S. M., izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju od četiri godine, svakome.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) optuženici R. T., T. R. i S. M. su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08., i to troškove paušala u iznosu od po 3.000,00 kuna.

 

2. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi R. T., optuženi T. R. i optuženi S. M..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana preinači na način da se svi optuženici osude na bezuvjetnu kaznu zatvora, a optuženicima R. T. i S. M. izrekne sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju od deset godina.

 

2.2. Optuženi R. T. u žalbi podnesenoj po braniteljici, odvjetnici M. T., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji i sigurnosnoj mjeri, predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici žalbenog vijeća.

 

2.3. Optuženi T. R. u žalbi podnesenoj po branitelju, odvjetniku Ž. Ž., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno preinači "u dijelu odluke o kaznenoj sankciji". Zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

2.4. U žalbi optuženog S. M. podnesenoj po branitelju, odvjetniku I. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlaže se ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uz obavijest o sjednici žalbenog vijeća.

 

3. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe optuženika R. T. i T. R. predloživši da se iste odbiju kao neosnovane, dok je optuženi T. R. odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, uz prijedlog da se ista odbije kao neosnovana.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su braniteljica optuženog R. T., odvjetnica M. T., branitelj optuženog T. R., odvjetnik Ž. Ž. te u zamjeni za branitelja optuženog S. M., odvjetnica M. U.,koja je priložila zamjeničku punomoć. Nazočne osobe iznijele su sadržaj svojih žalbi, kao i odgovora na žalbu. Iako uredno obaviješteni, državni odvjetnik, optuženi R. T., optuženi T. R., optuženi S. M. i branitelj optuženog S. M., odvjetnik I. S., sjednici nisu pristupili pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I), održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Svi optuženici u žalbama tvrde da je prvostupanjskom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Optuženi R. T. ističe da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, međusobno proturječni i protivni dokazima provedenim tijekom postupka, dok optuženici T. R. i S. M. tvrde da je izreka pobijane presude proturječna svom obrazloženju, koje ne sadrži niti razloge o odlučnim činjenicama, time da optuženi S. M. smatra da su razlozi, koji su navedeni, nejasni i proturječni.

 

7.1. Pojašnjavajući citiranu postupovnu povredu, optuženi R. T. navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio na koji je on način iskoristio svoj položaj i utjecaj visokopozicioniranog policijskog službenika u nakani da utječe na optuženog S. M. i pritom zatražio nesankcioniranje bilo kakvog prekršaja, a takav zaključak ne proizlazi niti iz rezultata posebnih dokaznih radnji provedenih na temelju članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Smatra da je prvostupanjski sud za takvu odluku dao paušalne i arbitrarne zaključke te postupio protivno načelu „in dubio pro reo“.

 

7.2. Optuženi T. R. ističe da se u obrazloženju pobijane presude navodi kako nema snimljenih razgovora koji bi ukazivali da je on zatražio od optuženog R. T. da mu pomogne da počinjeni prekršaj B. D. ne bude procesuiran, iako mu se takvo postupanje tereti činjeničnim opisom. Ujedno smatra da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti odluke o troškovima kaznenog postupka i sigurnosnoj mjeri.

 

7.3. I optuženi S. M. smatra da je izreka proturječna obrazloženju presude, jer sam prvostupanjski sud navodi kako optuženi R. T. nije izričito tražio neprocesuiranje prekršaja, da bi potom naveo da riječ "riješeno" koju izgovara optuženi S. M. ukazuje na dogovor o neobavljanju nezakonite radnje. Pobijana presuda ne sadrži razloge ni o tome što je to optuženi R. T. tražio od optuženika te je li kamion B. D. tijekom inkriminiranog dana uopće nešto prevozio, budući da nije imao prikolicu, dok je propušteno obrazložiti da su razgovori između optuženika snimljeni na neadekvatan način i imaju tehničke smetnje.

 

7.4. Nadalje, optuženici R. T. i T. R. u okviru ove postupovne povrede tvrde da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su iskazi svjedoka A. K. i A. N. u suprotnosti, pri čemu je u cijelosti izostala ocjena njihove vjerodostojnosti. Ujedno optuženici T. R. i S. M. upiru da u obrazloženju pobijane presude nije navedeno koji su to podaci koji proizlaze iz AVL zapisa aktivnosti TETRA uređaja i AVL povijesti kretanja, pa da su time razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

8. Suprotno žalbenim navodima svih optuženika, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatnu i valjanu reprodukciju izvedenih dokaza u postupku te jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu proturječni sadržaju personalnih, a niti materijalnih dokaza u spisu. Sukladno tome, sud prvog stupnja je pravilno interpretirao i ocijenio sve provedene dokaze, a onda i obrazložio sve utvrđene odlučne činjenice zbog kojih smatra da su optuženici počinili inkriminirana kaznena djela, a tako navedeni razlozi, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, su u potpunom suglasju s izvedenim dokazima. Time je prvostupanjski sud postupio sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08. Nastavno na izloženo, nema govora da bi se radilo o paušalnoj ili arbitrarnoj odluci koja se povodom žalbe ne bi mogla ispitati, kako to tvrdi optuženi R. T..

 

8.1. Nema ni bitnog proturječja između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude, jer je sud, sukladno rezultatima dokaznog postupka, na jednak, dosljedan i razumljiv način obrazložio na koji način je optuženi T. R. potaknuo optuženog R. T. da iskorištavanjem svog položaja i utjecaja posreduje da se ne obavi službena radnja koja bi se morala obaviti, kao što je dao jasne razloge na koji je način optuženi R. T. pristao na takvo postupanje te posredovao kod optuženog S. M. koji je potom iskoristio svoj položaj i ovlast i nije obavio službenu radnju koju je bio dužan izvršiti, a takvim postupanjem je drugome pribavljena korist, kako je to i činjeničnim opisom optuženicima stavljeno na teret.

 

8.2. Jednako tako, prvostupanjski je sud dao valjane i dostatne razloge za zaključak da je inkriminiranog dana optuženi S. M. zaustavio neregistrirani kamion koji je sudjelovao u prometu te je valjano obrazložio što točno proizlazi iz sadržaja telefonskog razgovora tog optuženika sa optuženim R. T. snimljenog primjenom posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08., povezujući te argumente s dokazima u spisu. Stoga nema niti u tom dijelu pobijane presude proturječja izreke i njezinog obrazloženja, kako tvrdi taj optuženik. Ujedno je prvostupanjski sud obrazložio značenje riječi „riješeno“ koju je taj optuženik uputio svome nadređenom, optuženom R. T., navodeći smislene i logične razloge za taj zaključak, pa nema govora da bi u tom dijelu došlo do nejasnoća ili proturječnosti sa utvrđenjem da su ostvarena bitna obilježja počinjenog kaznenog djela.

 

8.3. Nisu u pravu optuženici T. R. i S. M. da se pobijana presuda ne može ispitati zbog toga što prvostupanjski sud nije detaljno analizirao AVL zapise aktivnosti TETRA uređaja i AVL povijesti kretanja. Iz obrazloženja pobijane presude, kao i materijalnih dokaza u spisu, može se zaključiti da AVL zapisi prate kretanje policijskog vozila ili motocikla putem TETRA veze ugrađene u prometno sredstvo putem kojem policijski službenici međusobno komuniciraju u okviru obavljanja službene dužnosti. Okolnost što prvostupanjski sud nije detaljno prenio povijest kretanja policijskog službenika S. M. tijekom inkriminiranog dana ne predstavlja odlučnu činjenicu, pri čemu treba napomenuti da optuženik nije ni osporavao da se ne bi nalazio na inkriminiranom mjestu. Stoga ni u tom dijelu nije ostvarena citirana postupovna povreda.

 

8.4. Osim toga, neosnovano se tvrdi u žalbama optuženika R. T. i T. R. da je izostala ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka A. K. i A. N., budući da je prvostupanjski sud valjano i dostatno obrazložio zbog čega i u kojem dijelu prihvaća iskaze tih svjedoka, dajući logične razloge za tu odluku.

 

8.5. Ujedno, promatrajući cjelinu provedenog kaznenog postupka i vodeći računa o razlozima prvostupanjske presude, vidljivo je da je suđenje provedeno zakonito i objektivno, u skladu s pretpostavkom nedužnosti okrivljenika, slijedom čega nije u pravu optuženi R. T. kada tvrdi da bi bilo postupljeno protivno članku 3. stavku 1. ZKP/08.

 

8.6. U odnosu na istaknute žalbene navode koji se svojim sadržajem odnose na povredu pravila "in dubio pro reo", optuženom R. T. se napominje da to nije "načelo kaznenog prava", nego pravno-logičko pomagalo (propisano u članku 3. stavku 3. ZKP/08.), koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika, a radi se o prigovoru činjeničnog karaktera.

 

8.7. Iz navedenog proizlazi da optuženici uglavnom ne prihvaćaju kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama na temelju tako izvedenih dokaza. Međutim, time nije ostvarena u žalbama optuženika istaknuta bitna postupovna povreda, već ovim žalbenim navodima optuženici zapravo osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi. O tim će žalbenim navodima više riječi biti u nastavku ove odluke.

 

8.8. Isto tako, a suprotno žalbenim navodima optuženog S. M., prvostupanjski je sud naveo dostatne i valjane razloge za odluku o troškovima kaznenog postupka, vodeći računa o odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08., koja nalaže da je okrivljenik, koji je proglašen krivim, dužan podmiriti navedene troškove. Iako odredba članka 145. stavka 3. ZKP/08., određuje da se paušalna svota utvrđuje s obzirom na složenost i trajanje kaznenog postupka, o čemu obrazloženje prvostupanjskog suda sadrži šture razloge, ali isti nisu manjkavi u mjeri da se pobijana presuda u tom dijelu ne bi mogla valjano ispitati.

 

8.9. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka u odnosu na odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika iz članka 71. KZ/11. Neovisno o tome što su i u tom dijelu navedeni šturi razlozi, iz ukupnosti obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi zbog čega prvostupanjski sud smatra da postoji opasnost da će optuženi S. M. zlouporabom te dužnosti počiniti novo kazneno djelo.

 

9. Prema tome, nisu ostvarene postupovne povrede na koju upućuju žalitelji, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena niti koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi R. T. smatra da se iz rezultata posebnih dokaznih radnji ne može zaključiti da bi on ili bilo koji od optuženika zatražio nesankcioniranje bilo kakvog prekršaja odnosno nezakonito postupanje ili pogodovanje. Pri tome daje tumačenje telefonskog razgovora pojašnjavajući da se radilo tek o pokušaju uspostavljanja telefonske veze sa optuženim S. M.. Napominje da on u inkriminirano vrijeme nije bio u službi, već u restoranu gdje je dogovarao karmine jer mu je umro punac. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je kamion bio u pokretu, napominjući da su svjedoci A. K. i A. N. suglasno iskazali da policijski službenik nije dužan evidentirati vozilo koje nije u prometu. Zaključno se poziva na sličan medijski slučaj u kojem nije bio pokrenut kazneni postupak.

 

10.1. I u svojoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi T. R. osporava zaključke prvostupanjskog suda, tvrdeći kako on prilikom telefonskog razgovora sa optuženim R. T. nije izrazio želju, zapovijed, molbu, prijetnju, obećao nagradu, doveo u zabludu ili slično da bi stvorio odluku kod optuženog R. T. da trguje svojim utjecajem i pogoduje B. D., odnosno da nije poduzeo niti jednu radnju kojom bi poticao na kazneno djelo. Tvrdi da nema dovoljno dokaza da bi inkriminiranog dana kamion B. D. bio zaustavljen u prometu, napominjući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o broju prijeđenih kilometara nakon sklapanja Ugovora o financijskom leasingu.

 

10.2. Konačno, ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, optuženi S. M. navodi da riječ „riješeno“ ne znači da je on pristao iskoristiti svoj položaj i ovlast na traženje optuženog R. T., tim više što i sud sam navodi kako iz preslušanih telefonskih razgovora nema nikakvog traženja za takvo postupanje. Naglašava vjerodostojnost iskaza svjedokinje A. K. koja nije vidjela da je kamion B. D. bio u kretanju, svjedoka B. D. koji je to potvrdio, ali i na suglasan iskaz svjedoka A. N. kada je naveo, kao i sam optuženik, da se ne evidentiraju vozila koja nisu sudjelovala u prometu.

 

11. Suprotno tim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da su optuženici R. T., T. R. i S. M. počinili kaznena djela na način kako ih tereti optužba.

 

11.1. Naime, u ovom postupku nije bilo sporno da je teretno vozilo marke „MAN“ TGX 18.480 4X2 BLS na kojem su se nalazile privremene tablice SR Njemačke oznake  ..., a kojima je istekla valjanost 25. travnja 2015., u inkriminirano vrijeme bilo neregistrirano.

 

11.2. Na temelju rezultata posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iz telefonskog razgovora obavljenog u 16:05:10 sati, proizlazi da optuženi T. R. potiče optuženog R. T. da se ne procesuira prekršaj koji je svjedok B. D. očito počinio. Ovaj zaključak prvostupanjski sud pravilno izvodi iz sadržaja tog razgovora  upućenom optuženom R. T., zapovjedniku Mobilne jedinice Prometne policije, kojem jasno objašnjava da ima problema, da su zaustavili njegovog šogora jer je vozio do skladišta, na što je optuženi R. T. pitao radi li se o neregistriranom vozilu, što je optuženi T. R. potvrdio i pojasnio da „da, da, izašle su mu Zoll tablice“, da je njegov šogor vozio, a njemu je silos pun i da mu ne stoji proizvodnja.  Ujedno iz tog telefonskog razgovora proizlazi da je svjedok B. D. bio zaustavljen od strane optuženog S. M., policijskog službenika koji je inkriminiranog dana obavljao kontrolu nad njegovim neregistriranim kamionom. Stoga s pravom prvostupanjski sud ne prihvaća iskaz tog svjedoka da je on, u stvari, popravljao kamion koji je bio „u  kvaru“ i da uopće nije bio u prometu kada je stigao u Republiku Hrvatsku, zbog čega da nije niti mogao počiniti prekršaj. Osim toga, i sam taj svjedok u iskazu navodi da je on obavijestio svog šogora, optuženog T. R., da neće stići odraditi posao s kamionom jer policija radi kontrolu. Da je svjedok B. D. u trenutku kada je vršena kontrola doista upravljao neregistriranim kamionom dodatno proizlazi iz njegovog iskaza u kojem sam navodi da se kamion nalazio 50 metara udaljen izvan kruga njegove firme, na sporednoj cesti, dok on odmah po zaustavljanju obavještava optuženog T. R. da neće stići odraditi posao prijevoza piljevine.

 

11.3. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz Ugovora o financijskom leasingu sklopljenim 1. travnja 2015. proizlazi da je sporni kamion imao prijeđenih 519 990 km, dok je na dan tehničkog pregleda obavljenog u Republici Hrvatskoj, odnosno 7. svibnja 2015., imao prijeđenih 521 427 km, što znači da je sporni kamion u tom razdoblju prešao 1437 km. Prema Auto kartama koje prileže spisu, udaljenost od grada Isssuma gdje je sklopljen Ugovor o financijskom leasingu, do ulice ... iznosi 1 186 km, a od grada Gelderna gdje su izdane privremene Zoll tablice do Jastrebarskog 1192 km, pa vodeći računa o udaljenosti prijeđenih ruta, proizlazi da je sporni kamion vožen minimalno 245 km više nego li je potrebno za njegovo dovoženje u Republiku Hrvatsku. I te okolnosti dodatno dovode u sumnju iskaz svjedoka B. D. da je kamion nakon uvoza u Republiku Hrvatsku cijelo vrijeme bio parkiran u krugu firme i da nije uopće vožen. Stoga su promašeni i žalbeni prigovori kojima optuženi T. R. sada tvrdi da je taj kamion mogao faktički voziti netko drugi u razdoblju od sklapanja Ugovora o financijskom leasingu 1. travnja 2015. do 21. travnja 2015. kada su izdane privremene Zoll tablice, a jednako tako da se mogao voziti i u Republici Hrvatskoj od 7. do 8. svibnja 2015. sa pokusnim tablicama, ne navodeći nikakve konkretne dokaze za takve tvrdnje.

 

11.4. Prvostupanjski je sud stoga pravilno zaključio da je optuženi R. T., na temelju takvog razgovora, dobro shvatio što je optuženi T. R. od njega zahtijevao, budući da je odmah nazvao optuženog S. M., u 16:09:45 sati i to baš u trenutku kada se taj optuženik nalazio na mjestu počinjenog prekršaja. Navedeno proizlazi iz telefonskog razgovora koji se odvio između tih optuženika, a kojem oni pokušavaju dati potpuno drugu konotaciju. Međutim, pravilno prvostupanjski sud ne prihvaća obrane optuženika T. R. i R. T. da su oni htjeli dobiti samo informacije o tome kako se u takvim situacijama dalje postupa. Svaki prosječni građanin zna na koji način postupa policija u slučaju zaustavljanja neregistriranog vozila koje sudjeluje u prometu, a osobito je ta procedura postupanja poznata zapovjedniku Mobilne jedinice Prometne policije, što je bio optuženi R. T.. Osim toga, nije od utjecaja niti činjenica što je optuženi R. T. inkriminiranog dana bio na plaćenom dopustu, a ne na radnom mjestu, zbog čega da nije mogao počiniti kazneno djelo trgovanja utjecajem. Naime, za to djelo je odlučno stvaranje koruptivne mreže između osoba koje svojim autoritetom (što je optuženik kao zapovjednik Mobilne jedinice Prometne policije nedvojbeno imao) utječu na druge osobe u obavljanju službenih ili drugih radnji da postupaju na nezakonit način i tih osoba koje utjecaj prihvaćaju i postupaju nezakonito. Upravo se takvi utjecaji od strane osoba koje imaju značajnije društvene položaje, zbog svoje pogibeljnosti, u svakom pravno uređenom sustavu moraju sankcionirati jer se radi o koruptivnim kaznenim djelima kojima se dovodi u pitanje ravnopravnost svih građana pred zakonom i narušava funkcioniranje pravnog sustava i društva u cjelini.

 

11.5. Nadalje, kada optuženi S. M. u trenutku svog službenog postupanja, prilikom zaustavljanja neregistriranog kamiona, a nakon što ga poziva optuženi R. T., kaže „čujemo se, riješeno, bok“, a potom i „je, je, da, može“, onda je sasvim jasno na koji način on treba dalje postupati i da je time, iako je razgovor „u šiframa“, dogovor između njih postignut. Okolnost što je prvostupanjski sud naveo da u telefonskom razgovoru između ta dva optuženika nema jasnih riječi optuženog R. T. kojima se traži od optuženog S. M. da ne evidentira počinjeni prekršaj, ni na koji način ne dovodi u sumnju utvrđeno činjenično stanje. Konačno, da je optuženi R. T. bio siguran da je optuženi S. M. postupio po njegovom traženju i nije procesuirao počinjeni prekršaj svjedoka B. D., potvrđuje i njegov telefonski poziv upućen optuženom T. R. u 16:14:05 sati kojim povratno daje do znanja da je sve u redu kada kaže „ej, pijemo kavu kod tebe u subotu ako budem u Zagrebu“. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio značenje i smisao sadržaja svih nadziranih telefonskih razgovora dobivenih na temelju rezultata posebnih dokaznih radnji iz kojih proizlazi nedvojben zaključak na koji način su postupali svi optuženici, što je bilo konkretno zahtijevano te koja službena radnja se morala obaviti, a nije bila izvršena. Slijedom toga, nisu osnovani niti žalbeni prigovori optuženog S. M. da bi tehničke smetnje tih razgovora utjecale na njihovu vjerodostojnost.

 

11.6. Osim toga, s pravom je prihvaćen iskaz svjedoka A. N., vođe Mobilne jedinice Prometne policije, koji je logično i uvjerljivo iskazao da su članovi policijske ophodnje dužni evidentirati svako vozilo koje sudjeluje prometu, bez obzira je li počinjen prekršaj ili nije, dok da se ne evidentiraju samo vozila koja nisu sudjelovala u prometu, osim ako su otuđena. S tim u vezi, a imajući u vidu da je prema Izvješću o postupanju od 29. travnja 2015. koje su podnijeli optuženi S. M. i svjedokinja A. K., inkriminiranog dana evidentirano ukupno 16 vozila, a među njima nije evidentiran prekršaj koji je počinio svjedok B. D., dodatno potvrđuje kako je optuženi S. M. propustio obaviti službenu radnju koju je bio dužan obaviti te tako iskoristio svoj položaj i ovlast na traženje optuženog R. T.. Nastavno na navedeno, pravilno je dio iskaza svjedokinje A. K., policijske službenice koja je tog dana bila u ophodnji s optuženikom S. M., ocijenjen nevjerodostojnim. Jasno je da ta svjedokinja nije odmah stigla na mjesto počinjenja prekršaja, što proizlazi iz njezinog iskaza i ostalih dokaza u postupku, pa nije mogla iskazivati o tome je li kamion bio zaustavljen, ali je svakako morala znati da je obavljena kontrola trebala biti evidentirana u Izvješću, jer navedeno postupanje ne ovisi „o slobodnoj procjeni“, kako je ona iskazala. Nedosljednost iskaza te svjedokinje, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, proizlazi i iz činjenice da je ta svjedokinja u istrazi prvo iskazala da joj je optuženi S. M. prilikom njezinog dolaska rekao da je „sve u redu“, dok je na raspravi pokušala umanjiti njegovu kaznenu odgovornost tvrdeći da joj je optuženik napomenuo da se radilo o „parkiranoj kabini“.

 

11.7. Konačno, nejasni su razlozi zbog kojih se optuženi R. T. osvrće na medijske članke u kojima pokušava prikazati kako se u sličnim situacijama nije pokretao kazneni postupak. Novinskim člankom koji je optuženik priložio ne dokazuje se niti jedna relevantna činjenica koja bi imala utjecaj na ovdje utvrđeno činjenično stanje, a niti se radi o događaju koji bi doveo u sumnju ovdje provedeni kazneni postupak. Ocjena državnog odvjetnika o potrebi pokretanja kaznenog postupka izvan je djelokruga rada sudova.

 

12. Slijedom navedenog, i ovaj žalbeni sud prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao potpuna i pravilna te ne nalazi nikakvog uporišta sumnji u dokazanost kaznenih djela za koja su optuženici osnovano oglašeni krivima.

 

13. Usprkos isticanja žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi S. M. u žalbi ne navodi odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi niti predlaže provođenje novih dokaza.

 

14. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike, smatrajući da su precijenjene olakotne okolnosti na njihovoj strani, osobito kada se ima na umu činjenica da su optuženici R. T. i S. M. policijski službenici. Također smatra da je trebalo više voditi računa o društvenoj opasnosti i pogibljenosti ovakvog kaznenog djela, a manji značaj dati činjenici njihove neosuđivanosti.

 

14.1. Osporavajući odluku o kazni, optuženi T. R. smatra da nisu pravilno cijenjene olakotne okolnosti na njegovoj strani (neosuđivan, briga o odgoju i razvoju troje djece, uspješan poslovni čovjek „D. i. R.“, protek vremena od počinjenja, uredno se odazvao na sve pozive), slijedom čega smatra da je izrečena kazna prestroga.

 

14.2. Optuženi R. T. u uvodnom dijelu ističe da se žali zbog „odluke o kaznenoj sankciji“, koju ne obrazlaže, dok žalba optuženog S. M. nije podnesena zbog odluke o kazni. Međutim, optuženi S. M. se žali zbog pogrešnog, odnosno nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pa se sukladno odredbi članka 478. ZKP/08. ima smatrati da je podnio žalbu i iz ove žalbene osnove.

 

15. Naime, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud svim optuženicima pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i te je okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Tako je pravilno prvostupanjski sud vodio računa o olakotnim okolnostima na strani optuženog R. T. (dosadašnja neosuđivanost, otac troje djece), na strani optuženog T. R. (dosadašnja neosuđivanost, otac troje djece) te optuženog S. M. (dosadašnja neosuđivanost, otac dvoje djece) i dostatno ih vrednovao. Istaknute poslovne prilike i obiteljske okolnosti u žalbi optuženog T. R. nemaju takav značaj koji im on pridaje. Pri tome, na strani ovih optuženika nije nađena niti jedna otegotna okolnost koja bi morala imati značajnog odraza u odmjerenoj kazni, kako to sada tvrdi državni odvjetnik.

 

15.1. Vodeći računa o svemu navedenom, kazne zatvora u trajanju od po jedne godine kako ih je i odmjerio prvostupanjski sud za kazneno djelo iz članka 295. stavka 1. KZ/11. optuženom R. T., za kazneno djelo iz članka 295. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. optuženom T. R. te kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. optuženom S. M., primjerene su stupnju njihove krivnje, posljedicama i pogibeljnosti djela. Međutim, za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršenje kazne zatvora, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, već je svim optuženicima primjerenije izreći uvjetnu osudu prema članku 56. KZ/11. jer se, i po uvjerenju ovog drugostupanjskog suda, može očekivati da optuženici, i bez izvršenja kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela. Prema tome, upravo izrečenim kaznama zatvora u trajanju od po jedne godine s rokom provjeravanja od četiri godine na odgovarajući način će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Osim toga, rok od četiri godine, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od počinjenja kaznenih djela, ovaj drugostupanjski sud drži primjerenim za provjeru svoje prognoze kako će se svrha kažnjavanja postići i bez izvršenja kazne.

 

16. Stoga nije bilo mjesta strožem kažnjavanju, kako to predlaže državni odvjetnik, a niti blažem, kako to predlažu optuženici.

 

17. U odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti policijskim službenicima, državni odvjetnik ističe da je optuženicima R. T. i S. M. trebalo izreći navedenu mjeru u maksimalnom trajanju, dok optuženi R. T. navodi da je ta mjera nepotrebna i nezakonita, jer policijskom službeniku u slučaju pravomoćne osuđujuće presude ionako po sili zakona prestaje služba.

 

17.1. Osnovano je i sukladno zakonskim odredbama, prvostupanjski sud prema optuženicima R. T. i S. M. izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika iz članka 71. KZ/11. pravilno utvrdivši da postoji objektivna opasnost da bi takvo obavljanje poslova policijskog službenika moglo poticajno djelovati na optuženike da počine ista ili slična kaznena djela i da će se na ovaj način otkloniti bilo kakva mogućnost njihovog reaktiviranja na poslovima policijskih službenika. S tim u vezi, trajanje te mjere u vremenu od četiri godine, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, primjereno je i svrhovito utvrđenoj opasnosti od ponavljanja djela.

 

18. Slijedom navedenog, te kako nisu nađene ni povrede iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-I na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08-I odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 13. siječnja 2022.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.