Poslovni broj 34 Gž 3748/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-3748/2021-2

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u pravnoj stvari tužitelja trgovačkog društva, K. Š. d.o.o. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., kojeg zastupa S. P., G. G., V. V., M. K. i T. P., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Z., protiv tuženika A. S. iz I., radi isplate, odlučujući  o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-eu-5/2021-3 od 6. listopada 2021., nadnevka 13. siječnja 2022., 

 

 

r i j e š i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-eu-5/2021-3 od 6. listopada 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem poslovni broj P-eu-5/2021-3 od 6. listopada 2021. Općinski sud u Zadru se oglasio nenadležnim za postupanje i odbacio predmetni Zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga.  

 

2. Protiv rješenja žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlaže ukidanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovan postupak.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet postupka je zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga (Uredba /EZ/ broj 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uvođenju postupka za europski platni nalog /L 399 30.12.2006, 1, u daljnjem tekstu: Uredba /EU/ broj: 1896/2006/). 

5. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio u granicama žalbenih navoda nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, nepravilna primjena pravila o nadležnosti, niti je u vezi sa primjenom pravila o nadležnost činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

6. Iz stanja spisa proizlazi:

 

-          da je tužitelj Općinskom sudu u Zadru 4. listopada 2021. podnio zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga (članak 7. Uredbe /EU/ broj 1896/2006/) u kojem je naveo da po osnovi Ugovora o pružanju usluga - h.., r.., zbog neplaćanja pružene usluge, potražuje od tuženika A. S. iz T., R. I. (korisnika usluge), iznos od 246,25 Eura, da je u pitanju prekogranična priroda predmeta (sjedište tužitelja u Republici Hrvatskoj, domicil tuženika u Republici Italiji) i da je za izdavanje platnog naloga nadležan Općinski sud u Zadru (mjesto izvršenja obveze, odnosno preuzimanja i plaćanja usluge smještaja u hotelu);

 

-          da je na temelju raspoloživih činjenica iznesenih po tužitelju, sud prvog stupnja zaključio da za postupanje po predmetnom zahtjevu nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj jer da je tuženik potrošač sa domicilom u R. I. i da nadležan može biti samo sud domicila tuženika (članak 6. stavak 2. Uredbe /EU/ broj: 1896/2006/), i odlučio kao u izreci pobijanog rješenja (članak 16. stavak 3. ZPP-a);

 

-          i da tužitelj u žalbi osporava izbor i primjenu odredbe članka 6. stavka 2. Uredbe /EU/ broj: 1896/2006 po sudu prvog stupnja i tvrdi da je za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavna odredba članka 7. stavak 1. Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Sl 2012., L 351, str. 1.) (Sl., posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289., u daljnjem tekstu: Uredba /EU/ broj 1215/2012) u vezi s odredbom članka 6. stavkom 1. Uredbe /EU/ broj 1896/2006 (upućujućom odredbom).

 

7. Pravilno je sud prvog stupnja, primjenjujući odredbu članka 6. stavka 2. Uredbe /EZ/ broj 1896/2006 zaključio da sud u Republici Hrvatskoj nije nadležan za postupanje po tužiteljevom zahtjevu za izdavanje europskog platnog naloga protiv tuženika, odbacio tužiteljev zahtjev (članak 16. stavak 3. ZPP-a) i za svoju odluku u bitnome dao jasne razloge koje se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu. 

 

8. Naime, odredbom članka 6. Uredbe /EU/ broj 1896/2006 je propisano:

 

"1.   Za potrebe primjene ove Uredbe nadležnost se određuje u skladu s važećim pravilima prava Zajednice, posebno u skladu s Uredbom (EZ) br. 44/2001.

 

2.   Međutim, ako se tražbina odnosi na ugovor koji je sklopila osoba, potrošač, u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove djelatnosti ili profesije, i ako je tuženik potrošač, nadležnost imaju samo sudovi u državi članici u kojoj tuženik ima domicil, u smislu članka 59. Uredbe (EZ) br. 44/2001."

 

9. Odredbom članka 6. stavkom 2. Uredba /EU/ broj 1896/2006 propisan je dakle izuzetak od pravila iz stavka 1. tog članka (pravila o upućivanju) koji onemogućava primjenu drugih pravila o nadležnosti, izuzev tog iz stavka 2. članka 6. Uredbe /EU/ broj 1896/2006, prema kojem je nadležan sud potrošačeva domicila, a što znači da je ocjena nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj po odredbi članka 6. stavku 2. Uredbe /EU/ broj 1896/2006 u konkretnom slučaju uvjetovana odgovorom na dva pitanja: je li tuženik potrošač u smislu i dosegu europskog zakonodavstva, i imali tuženik domicil u Republici Hrvatskoj.

 

10. Sud Europske unije u tumačenju pojma "potrošača" u svojim odlukama  navodi:

 

-          "… u skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive 93/13, pojam "potrošač" u smislu te direktive znači "svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima [t]om direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije". Pojam "trgovac" definiran je u točki (c) tog članka kao "svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima [t]om direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i[li] profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu" (predmet C‑495/2019, Kancelaria Medius SA protiv RN, točka 28.);

 

-          "… Sud je već utvrdio da se osobu koja nije fizička osoba, koja sklopi ugovor s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, ne može smatrati potrošačem u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 /presuda od 22. studenoga 2001., Cape i Idealservice MN RE, C‑541/99 i C‑542/99, EU:C:2001:625, t. 16./" (predmet C‑329/2019 Condominio di Milano, via Meda protiv Eurothermo SpA, točka 25.);

 

-          "… Sud je već presudio da je potrebno osobito uzeti u obzir pojam „potrošač“ iz drugih propisa prava Unije kako bi se osiguralo poštovanje ciljeva kojima teži zakonodavac Europske unije u vezi s potrošačkim ugovorima kao i usklađenost prava Unije /presude od 5. prosinca 2013., Vapenik, C‑508/12, EU:C:2013:790, t. 25. i od 25. siječnja 2018., Schrems, C‑498/16, EU:C:2018:37, t. 28." (predmet C-694/2017 Pillar Securitisation Sàrl protiv Hildur Arnadottir);

 

"… kako bi se utvrdilo ima li osoba svojstvo potrošača, koncept koji se mora strogo tumačiti, mora upućivati ​​na položaj dotične osobe u određenom ugovoru, s obzirom na prirode i cilja tog ugovora, a ne subjektivnoj situaciji dotične osobe….. ista se osoba može smatrati potrošačem u odnosu na određene transakcije i gospodarskim subjektom u odnosu na druge (predmet C-269/1995 Francesco Benincasa i Dentalkit Srl, točka 16.);

 

-          "…na temelju sheme pravila o nadležnosti koja je uspostavljena Bruxelleskom konvencijom, kao i obrazloženja posebnih pravila uvedenih odredbama Glave II, odjeljak 4, Sud je zaključio da te odredbe pokrivaju samo privatne krajnje potrošače, a ne koji se bave trgovinom ili profesionalnim aktivnostima, budući da se korist od tih odredbi ne smije proširiti na osobe za koje posebna zaštita nije opravdana /vidjeti u tom smislu, između ostalog, Bertrand, stavak 21; Shearson Lehman Hutton , stavci 19 i 22; Benincasa , stavak 15; i Gabriel, stav 39/ (predmet C-464/01Johann Gruber v Bay Wa AG, točka 35.);

 

-          "… Sud je doista više puta smatrao da posebna pravila uvedena odredbama Bruxelleske konvencije o nadležnosti nad potrošačkim ugovorima služe osiguravanju primjerene zaštite potrošača, budući da se stranka smatra ekonomski slabijom i manje iskusnom u pravnim stvarima od druge, trgovačke, strane u ugovoru /vidjeti, između ostalog, Gruber , stavak 34. i predmet C-27/02 Engler [2005.] ECR I-481, stavak 39./ (spojeni predmeti C-585/2008 i C-144/2019 Peter Pammer v Reederei Karl Schlüter GmbH & Co. KG i Hotel Alpenhof GesmbH v Oliver Heller - točka 58.);

 

-          "… Iz teksta članka 6. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 805/2004 proizlazi da je potrošač osoba koja sklapa ugovor za potrebe koje se mogu smatrati izvan opsega njegova poslovanja ili zanimanja. Ta odredba ne propisuje ima li svojstvo poduzetnika ili nedostatak istoga ulogu u svrhu kvalifikacije druge osobe kao "potrošača". Svojstvo druge ugovorne stranke kao potrošača ne proizlazi ni iz drugih odredaba ove uredbe i, u nedostatku navedene odredbe o upućivanju na pravo država članica, treba utvrditi smisao i doseg pojma "potrošača" iz ove iste odredbe u odnosu na kontekst u kojem se ova odredba nalazi i cilj kojem je usmjerena Uredba br. 805/2004." (predmet C-508/2012 Walter Vapenik protiv Josefa Thurnera, točka 24.);

 

-          "… U tom pogledu, da bi se osiguralo poštovanje ciljeva kojima teži europski zakonodavac u pogledu ugovora koje sklapaju potrošači kao i koherentnost prava Unije, treba posebice uzeti u obzir pojam "potrošača" iz drugih odredbi prava Unije. Uzevši u obzir komplementaran karakter pravila koja su propisana Uredbom br. 805/2004 s pravilima koja sadrži Uredba br. 44/2001, odredbe ove posljednje pokazuju se posebno važnima…." (predmet C- 508/2012 Walter Vapenik protiv Josefa Thurnera, točka 25.);

 

-          "… pojam "potrošača" u smislu članka 6. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 805/2004 obuhvaća osobu koja sklapa ugovor za potrebe koje se mogu smatrati izvan opsega njegova poslovanja ili zanimanja s osobom koja se bavi svojim trgovačkim ili profesionalnim aktivnostima (predmet C-508/2012 Walter Vapenik protiv Josefa Thurnera, točka 38. obrazloženja) …, članak 6. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 805/2004 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na ugovore sklopljene između dviju osoba koje nisu uključene u trgovačke ili profesionalne aktivnosti…" (predmet C-508/2012 Walter Vapenik protiv Josefa Thurnera, točka 38.).

 

11. Prema tome, kako iz navoda zahtjeva za europski platni nalog ne proizlazi da bi tuženik koristio uslugu smještaja u hotelu vezano za tuženikovu djelatnost ili profesiju (primjerice da je bio na poslovnom putu), to kao jedini zaključak ostaje da je tuženik koristio uslugu smještaja u hotelu u svrhu koja je izvan njegove djelatnosti ili profesije (radi zadovoljavanja privatnih potreba) i da se kao takav korisnik usluge smještaja u hotelu ima smatrati potrošačem i u smislu odredbe članka 6. stavka 2. Uredba /EU/ broj 1896/2006, odnosno da je ispunjen jedan od dva uvjeta za ocjenu nadležnosti po odredbi članka 6. stavku 2. Uredba /EU/ broj 1896/2006.

 

12. Nadalje, prema Bruxelleskim konvencijama o nadležnosti radi utvrđivanja ima li stranka domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutarnje pravo (članak 3. stavak 2. Uredbe broj 1896/2006, članak 62. Uredbe /EU/ broj  1215/2012).

 

13. Odredbom članka 2. Zakona o prebivalištu (Narodne novine, broj: 144/2012., 158/2013.) je propisano da je prebivalište mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi. Isti kriteriji (nastanjenje i namjera) su osnova i autonomne definicija pojma prebivališta iz odredbe članka 4. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, broj: 101/2017.) kojom je propisano da je u smislu tog Zakona, prebivalište mjesto u kojem se fizička osoba nastanila u namjeri da u njemu trajno živi.

 

14. Budući da iz zahtjeva za europski platni naloga proizlazi da tuženik nije trajno nastanjen u Republici Hrvatskoj radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi, to je ispunjen i drugi uvjet za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj prema odredbi članka 6. stavku 2. Uredbe /EU/ broj 1896/2006.

 

15. Stoga se ne može prihvatiti žalbeni navodi tužitelja da bi za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj u konkretnom slučaju bilo odlučno to što se radi o sporu u stvarima povezanim sa Ugovorom o pružanju usluge smještaja u hotelu ("...tužitelj tuženiku pružio uslugu, te izdao račun za pružanje usluge kojeg tuženik nije podmirio … usluga  i obveza nastala u Republici Hrvatskoj… mjesno je nadležan sud na čijem je području obveza nastala…") i da je sud prvog stupnja odlučujući o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj trebao primijeniti odredbu članka 7. stavak 1. Uredbe /EU/ broj 1215/2012, a ne odredbu članka 6. stavak 2. Uredba /EU/ broj 1896/2006.

 

16. Naime, točno jest da je odredbom članka 80. Uredbe /EU/ broj 1215/2012, koja se primjenjuje od 10. siječnja 2015. (članak 81. stavak 2.) propisano da se upućivanje na Uredbu /EZ/ broj 44/2001 koja je stavljena izvan snage smatra upućivanjem na Uredbu /EU/ broj 1215/2012.

 

17. Međutim, isto tako točno jest, kako je naprijed navedeno, da izuzetak propisan odredbom članka 6. stavkom 2. Uredbe /EU/ broj 1896/2006 onemogućava primjenu drugih pravila o nadležnosti, među kojima su i pravila o upućivanju iz članka 6. stavak 1. iste Uredbe, odnosno pravila o posebnoj nadležnosti iz članka 7. stavka 1. točke a/ - c/ Uredbe /EU/ broj 1215/2012, na koja upućuje odredba članka 6. stavak 1. Uredbe /EU/ broj 1896/2006, izbor i primjenu kojeg tužitelj, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja vezano za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, pogrešno tumači.

 

18. Zaključno, ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio nisu utvrđeni razlozi zbog kojih se pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP-a).

 

 

                                            U Zagrebu 13. siječnja 2022.

 

       Sutkinja

                                                                                                          Slavica Garac, v.r.