Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 684/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V., R., OIB … , koju zastupaju punomoćnici I. B. i M. B., odvjetnici u R., protiv tuženika: 1. I. V., R., i 2. O. B. d.d. Z., OIB … kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K., K. i p. d.o.o., odvjetnici u R. te umješača na strani prvotuženika J. B., K., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž 208/2016-2 od 24. ožujka 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1644/14-13 od 17. lipnja 2015., u sjednici održanoj 12. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužiteljice M. V. protiv točke I.a) izreke presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž 208/2016-2 od 24. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1644/14-13 od 17. lipnja 2015. u točki 1. izreke odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjevi tužiteljice M. V. i drugotuženice O. B. d.d. za naknadom troška sastava odgovora na reviziju odbijaju se kao neosnovani.
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužiteljice M. V. protiv točaka I.a) i I.b) izreke presude Županijskog suda u Osijeku kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1644/14-13 od 17. lipnja 2015. u točkama 2. (u odnosu na drugotuženicu O. B. d.d.) i 4. izreke odbacuje se kao nedopuštena.
II. Revizija prvotuženika I. V. odbacuje se kao nedopuštena.
III. Revizija drugotuženice O. B. d.d. odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:
„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužiteljica M. V. suvlasnica u ½ dijela zgrade na adresi … , sagrađena na k.č.br. 6110/65, z.k.ul.br. 1022, K.O. K. pa se nalaže drugotuženiku O. b. d.d. Z. da nekretninu u ½ dijela preda slobodnu od osoba i stvari u suposjed tužiteljici kao i da u istom dijelu izda tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi dok će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, a koje obaveze se drugotuženik O. b. d.d. može osloboditi ako tužiteljici M. V. isplati iznos u visini od 600.000,00 kn kao ½ utvrđene vrijednosti nekretnine u visini od 80.000 EUR sukladno nalazu vještaka dipl.ing. J. L., sve u roku od 15 dana."
2. Nalaže se 1. tuženiku I. V. i 2. tuženiku O. b. d.d. Z. da tužiteljici naknadi troškove stanovanja u iznosu od 31.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja do 30. lipnja 2011.g. iznosi 14% godišnje, a od 01. srpnja 2011.g. pa nadalje 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena na iznose kako slijedi:
- 750,00 kn počam od 05.05.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.06.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.07.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.08.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.09.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.10.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.11.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.12.2011.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.01.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.02.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.03.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.04.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.05.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.06.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.07.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.08.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.09.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.10.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.11.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.12.2012.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.01.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.02.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.03.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.04.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.05.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.06.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.07.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.08.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.09.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.10.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.11.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.12.2013.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.01.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.02.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.03.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.04.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.05.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.06.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.07.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.08.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.09.2014.g. pa do isplate,
- 750,00 kn počam od 05.10.2014.g. pa do isplate, s ve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
3. Odbija se tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadom troškova stanovanja u iznajmljenom stanu u dosuđenog iznosa od 31.500,00 kn kao neosnovanim.
4. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"Nalaže se tuženima da solidarno isplate naknadu štete za uništene osobne stvari i namještaj u visini od 56.000,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe 05. veljače 2002.g. pa nadalje do isplate."
5. Nalaže se 2. tuženiku O. b. d.d.d da tužiteljici M. V. naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 14.179,65 kn.
6. Odbija se tužiteljica za zahtjevom za naknadom parničnog troška u odnosu na 1. tuženika u cijelosti.
2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, a žalba drugotužene uvažava se kao osnovana, tako da se prvostupanjska presuda:
a) potvrđuje u odbijajućem dijelu zahtjeva za utvrđenje suvlasništva u ½ dijela nekretnina u točki I. izreke, te u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu štete u točki IV. izreke,
b) preinačuje u točki II. izreke, tako da se odbija tužbeni zahtjev za plaćanje najamnine u odnosu na drugotuženu.
II. Preinačuje se odluka o trošku postupka, tako da svaka strana snosi svoje troškove postupka.“
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužiteljica, prvotuženik I. V. (dalje: prvotuženik) i drugotuženica O. B. d.d.(dalje: drugotuženica).
4. Tužiteljica u reviziji koju naziva „izvanrednom revizijom“, ne pozivajući se pri tome niti na odredbu čl. 381. st. 1., niti na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) drugostupanjsku presudu pobija u dijelu u kojem nije uspjela u sporu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude tako da prihvati tužbene zahtjeve tužiteljice, a podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Prvotuženik revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela u sporu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu presudu u cijelosti i preinači u smislu postavljenog zahtjeva tužiteljice i obveže drugotuženika na nadoknadu parničnog troška u cijelosti“.
6. Drugotuženica revizijom iz odredbe čl. 382. st. 2. t. 3. pobija drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnih troškova te predlaže revizijskom sudu preinačiti pobijanu odluku na način da tužiteljica naknadi drugotuženici troškove parničnog postupka.
7. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju prvotuženika, dok je u odgovoru na reviziju drugotuženice predložila predmetnu reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.
8. Prvotuženik nije odgovorio na revizije tužiteljice i drugotuženice.
9. Drugotuženica nije odgovorila na reviziju prvotuženika, dok u odgovoru na reviziju tužiteljice predlaže predmetnu reviziju odbaciti, podredno odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.
10. Revizija prvotužiteljice djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.
11. Revizije prvotuženika i drugotuženice nisu dopuštene.
12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je suvlasnica u ½ dijela zgrade na adresi … , sagrađene na k.č.br. 6110/65, z.k.ul.br. 1022, k.o. K., da joj drugotuženica nekretninu u ½ dijela preda u suposjed slobodnu od osoba i stvari te da drugotuženica izda tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi, dok se drugotuženica navedene obveze može osloboditi ako tužiteljici isplati iznos od 600.000,00 kn. Tužiteljica od prvotuženika i drugotuženice zahtijeva i da joj solidarno naknade štetu za izgubljene stvari i namještaj tijekom provođena ovršnog postupka te da joj naknade troškova stanovanja u iznajmljenom stanu.
13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće pravno relevantne činjenice:
- da je presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2966/94 od 20. veljače 1995. utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženik jednakim doprinosom sudjelovali u stjecanju kuće u K., izgrađene na k.č. br. 6110/65, z.k.ul.br. 1022, k.o. K. te da je tužiteljica stekla suvlasnički dio od 1/2, a tuženiku je naloženo da tužiteljici izda tabularnu ispravu za navedeni suvlasnički dio predmetne nekretnine,
- da upis zajedničkog vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini nikada nije proveden, niti je gore navedena presuda kojom se utvrđuje da je tužiteljica stekla suvlasnički dio od 1/2 provedena u zemljišnim knjigama,
- da je radi osiguranja tražbine pravnog prednika drugotuženice prema trgovačkom društvu I. d.o.o. (vlasnik-umješač J. B.) prvotuženik kao jamac platac na temelju ugovora o osiguranju od 24. prosinca 1997. prenio na prednika drugotuženice pravo vlasništva gore navedene nekretnine (fiducijarno vlasništvo),
- da je u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju od 24. prosinca 1997. prvotuženik bio upisan kao jedini zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine,
- da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o osiguranju prvotuženik nije postupao savjesno jer je znao da je predmetna nekretnina u zajedničkom vlasništvu, dok je drugotuženica postupala savjesno jer nije bila upoznata s činjenicom da je tužiteljica imala pravo zajedničkog vlasništva na predmetnoj nekretnini te je postupala s povjerenjem u zemljišne knjige,
- da tužiteljica nije bila savjesna jer od donošenja presude na temelju priznanja od 20. veljače 1995. nije poduzela niti jednu pravnu radnju da bi se takav upis proveo u zemljišnim knjigama,
- da je u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj Ovr-1455/99 određena provedba ispražnjenja predmetne nekretnine u cijelosti, odnosno deložacija tužiteljice kao izvanknjižne suvlasnice te su tom prilikom pokretnine izuzete iz nekretnine predane na čuvanje trećoj osobi,
- da je u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2942/10 od 16. ožujka 2011. donesena presuda kojom je utvrđena kao nedopuštena gore navedena ovrha u ½ dijela predmetne nekretnine te je predmetna odluka postala pravomoćna odlukom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2422/11 od 29. svibnja 2014.,
- da je u zemljišnim knjigama vlasništvo nad predmetnom nekretninom upisano u korist pravnog prednika drugotuženice uz napomenu da je prijenos prava vlasništva učinjen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 1.000.000,00 kn,
- da tužiteljica nije dokazala da bi u razdoblju od veljače 2002. pa do svibnja 2011.imala troškove plaćanja najamnine, dok je isto dokazala za razdoblje nakon svibnja 2011.
14. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave s obrazloženjem da drugotuženica na temelju ugovora o osiguranju od 24. prosinca 1997. nije postala punopravna vlasnica predmetne nekretnine, pa da slijedom navedenog tužiteljica ne može od nje tražiti predaju u suposjed predmetne nekretnine, izdavanje tabularne isprave i upis prava suvlasništva. U odnosu na zahtjev za naknadom štete zbog stvari (pokretnina i odjeće) koje su uništene tijekom provođenja deložacije 2003., prvostupanjski sud odbio je predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti s obzirom na to da nije dokazala štetnu radnju i protupravnost na strani prvotuženika i drugotuženice. Tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od prvotuženika i drugotuženice potražuje naknadu materijalne štete s osnove troškova stanovanja u iznajmljenom stanu u ukupnom iznosu od 225.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prvostupanjski sud ocijenio je djelomično osnovanim za iznos od 31.500,00 kn, dok je za preostali iznos zahtjev odbijen jer tužiteljica nije dokazala da je u razdoblju od od veljače 2002. pa do svibnja 2011. plaćala troškove stanarine.
15. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu kojim se odbija zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava suvlasništva, za predaju predmetne nekretnine u suposjed i izdavanje tabularne isprave, ali iz drugih razloga nego što je to učinio prvostupanjski sud. Naime, drugostupanjski sud poziva se na odredbu čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje: ZVDSP), kojom je propisano da stjecatelj koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga vidljivo da je zatražen njihov upis. To znači da u odnosu na poštenog stjecatelja ne postoje neupisana prava, tereti i ograničenja, a posljedično niti u pravnoj situaciji kad ona izvanknjižno postoje. Također, prema čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, i 152/08, dalje: ZZK) u svezi s čl. 122. st. 2. i 3. ZVDSP, stjecatelj je u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, s tim da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
16. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno kako je drugotuženica postupala savjesno jer nije bila upoznata s činjenicom da je tužiteljica imala pravo zajedničkog vlasništva na predmetnoj nekretnini, dok je tužiteljica bila nesavjesna jer od donošenja presude na temelju priznanja od 20. veljače 1995. godine nije poduzela niti jednu pravnu radnju kako bi se takav upis proveo u zemljišne knjige, drugostupanjski sud odbio je zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva, predaju u suposjed predmetne nekretnine i izdavanje tabularne isprave. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev za naknadom štete na stvarima i namještaju koji i nisu bili predmet ovršnog postupka, dok je drugostupanjski sud prihvatio žalbu drugotuženice i u odnosu na nju u cijelosti odbio zahtjev za naknadom troškova stanovanja tužiteljice. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku odluku i u pogledu odluke o parničnom trošku, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
17. Iako tužiteljica svoju reviziju naziva „izvanrednom“, u odnosu na zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva, predaju u suposjed i izdavanje tabularne isprave, dopuštena je (redovna) revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP. Ovdje valja naglasiti da je tužiteljica u podnesku od 27. listopada 2014. izvršila preinaku tužbe te je između ostalog istaknula prema drugotuženici zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva nekretnine i predaju iste u suposjed (što predstavlja jedan zahtjev) te obveznopravni zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za upis tog prava suvlasništva (što predstavlja drugi zahtjev), dok je drugotuženici ostavila mogućnost da se oslobodi naloženih činidaba ako joj isplati iznos od 600.000,00 kuna (facultas alternativa).
17.1. Prema odredbi čl. 40. st. 1. ZPP ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje umjesto udovoljenja tom zahtjevu primiti određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, tj. u predmetnom slučaju iznos od 600.000,00 kn.
17.2. U ovakvoj situaciji kada je u tužbi sadržano više tužbenih zahtjeva, mjerodavna vrijednost predmeta spora utvrđuje se podjelom naznačene vrijednosti predmeta spora sa zbrojem zahtjeva.
17.3. U smislu izloženog, za dopuštenost revizije u konkretnom slučaju mjerodavna je vrijednost predmeta spora u iznosu od 300.000,00 kuna jer se do te svote dolazi podjelom označene vrijednosti predmeta spora (600.000,00 kn) s brojem zahtjeva (dva). Kako u ovom predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na svaki od gore navedenih zahtjeva posebice prelazi 200.000,00 kn, dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.
18. Neosnovano tužiteljica u reviziji ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno upire u podnesenoj reviziji, s obzirom na to da ovaj sud smatra kako pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Naime, u pobijanoj odluci dani su jasni i neproturječni razlozi vezano za ocjenu savjesnosti drugotuženice prilikom sklapanja ugovora o osiguranju od 24. prosinca 1997. te činjenice da je tužiteljica bila nesavjesna jer od donošenja presude na temelju priznanja od 20. veljače 1995. nije poduzela niti jednu pravnu radnju kako bi takav upis provela u zemljišnim knjigama.
18.1. Tužiteljica u predmetnoj reviziji opširno obrazlaže cijelu kronologiju ovoga spora te razloge zašto smatra da je drugotuženica prekršila načelo savjesnosti i poštenja. Međutim, tužiteljica navedeno ne obrazlaže u kontekstu primjene materijalnoga prava, već osporavajući činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, iznoseći u reviziji svoju interpretaciju ishoda dokaznog postupka. Iz odredbe čl. 385. ZPP proizlazi da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga revizijski sud pobijanu presudu nije ovlašten ispitati s obzirom na navedeni revizijski razlog.
18.2. Ni ostali navodi iz predmetne revizije nisu osnovani, pa tako ni pozivanje tužiteljice na odluke Ustavnog suda RH iz 2004. i 2007., kao i na odluku Županijskog suda u Zagrebu s obzirom da iste nisu primjenjive na predmetni slučaj. Tužiteljici se pri tome ukazuje na odluku ovoga suda poslovni broj Rev 1412/11-2 od 6. rujna 2016 između istih stranaka u parnici radi utvrđenja ništavom odredbe Ugovora o osiguranju od 24. prosinca 1997. kojom se ovlašćuje drugotuženicu da kao osiguranje kredita izvrši fiducijarni prijenos suvlasništva kuće i dvorišta. U navedenoj odluci ovog suda zauzeto je pravno shvaćanje da navedena odredba predmetnog ugovora o osiguranju nije ništava s obzirom na to da je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2966/94 od 20. veljače 1995. izvršena dioba predmetne nekretnine kao zajedničke imovine tužiteljice i prvotuženika određivanjem njihovih suvlasničkih dijelova, pa budući je prvotuženik raspolagao s tom imovinom nakon diobe, takvo raspolaganje nije raspolaganje udjelom u zajedničkoj imovini u smislu odredbe čl. 283. st. 3. Zakona o braku i porodičnim odnosima(Narodne novine br. 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94, 162/98, dalje: ZBPO) već je riječ o raspolaganju suvlasničkim dijelom tužiteljice na predmetnoj nekretnini kao njezinom posebnom imovinom. Slijedom navedenog, takvo raspolaganje ima značenje otuđenja tuđe stvari, a sama okolnost otuđenja tuđe stvari nema za posljedicu ništavost ugovora kojim je to raspolaganje učinjeno, a to niti u slučaju da je ugovaratelj koji je stvar stekao tim pravnim poslom znao ili morao znati da je riječ o tuđoj stvari.
18.3. Slijedom navedenog, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a u navedenom dijelu odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u točki I izreke presude.
18.4. U odnosu na preostale zahtjeve tužiteljice o kojima je odlučivao drugostupanjski sud, a koji se odnose na zahtjev za naknadom štete za izgubljene stvari i namještaj tijekom provođena ovršnog postupka te na zahtjev za naknadom troškova stanovanja u iznajmljenom stanu, valja reći da u odnosu na iste nije dopuštena (redovna) revizija iz čl. 382. toč. 1. ZPP. Naime, kako vrijednost predmeta spora zahtjeva o kojima je odlučeno pobijanom drugostupanjskom presudom ne prelazi 200.000,00 kn, tj. ona u odnosu na zahtjev za naknadom štete za izgubljene stvari i namještaj iznosi 56.000,00 kn, dok u odnosu na zahtjev tužiteljice da joj drugotuženica naknadi troškove stanovanja iznosi 31.500,00 kn, kako presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa niti je donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, u ovom je predmetu dopuštena samo (izvanredna) revizija prema odredbama čl. 382. st. 2. toga Zakona. Prema toj odredbi stranke mogu podnijeti takvu (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog razloga važnosti koji su primjerice navedeni u toč. 1., 2. i 3. toga članka.
18.5. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
18.6. Iz sadržaja podnesene revizije tužiteljice proizlazi da ona ne sadrži određeno navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u odnosu na gore navedene zahtjeve, pa samim time nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije te je predmetnu reviziju u navedenom dijelu valjalo primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. odbaciti i odlučiti kao u točki I izreke ovoga rješenja. Ovdje se napominje da drugostupanjski sud nije donio odluku vezano za preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troška stanovanja tužiteljice (točka III izreke prvostupanjske presude), pa samim time nije bilo mjesta ni za postupanje revizijskog suda.
19. U odnosu na reviziju prvotuženika valja reći da je isti osobno podnio predmetnu reviziju. Prema odredbama čl. 91.a st. 1. i 2. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ZPP ili kojega drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit. Prema odredbi st. 3. čl. 91.a ZPP stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz stavka 2. toga članka, dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.
19.1. Budući da prvotuženik nije uz reviziju dostavio izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, niti je takvu potvrdu dostavio sudu tijekom ovog postupka, predmetnu reviziju podnijela je osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije pa je revizija nedopuštena u smislu odredbe čl. 392. st. 2. ZPP. Zbog navedenog je podnesenu reviziju prvotuženika trebalo odbaciti kao nedopuštenu pa je primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.
20. Drugotuženica je podnijela (izvanrednu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP protiv odluke o parničnom trošku postavljajući sljedeće pravno pitanje:
„Da li pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka treba uzimati kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u parnici?“
20.1. Drugotuženica je kao razloge važnosti navela više odluka revizijskog suda, međutim, ovdje valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci poslovni broj Rev 1353/11 od 17. studenoga 2015.).
20.2. Stoga revizija drugotuženice ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost te vrste revizije, pa ju je primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. i čl. 400. st. 1. ZPP valjalo odbaciti i odlučiti kao u točki III izreke ovoga rješenja.
21. Tužiteljici i drugotuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji, pa je u skladu s odredbom čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki II izreke presude.
Zagreb, 12. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić, v.r.