Poslovni broj: I Kž-117/2021-6

Poslovni broj: I Kž-117/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Tomislava Juriše i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika, te optuženikovih roditelja Ž. i M. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 25. siječnja 2021. broj: K-19/2018, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika, optuženikovog oca M. M. te branitelja optuženika V. M. i A. K., odvjetnika u Z.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog M. M. i optuženikovih roditelja Ž. i M. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi M. M., za kazneno djelo iz 153. stavak 1. u svezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

II Odbijaju se žalbe optuženog M. M. i optuženikovih roditelja Ž. i M. M. u ostalom dijelu kao i žalba državnog odvjetnika u cijelosti kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi M. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja, opisano u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona KZ/11., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

2. Temeljem odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 9. kolovoza 2017. do 8. rujna 2017.

 

3. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. do 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan na ime troškova kaznenog postupka i to na ime paušala isplatiti iznos od 4.000,00 kuna, te troškove vještaka iznos od 16.690,00 kuna, te na ime nužnih izdataka oštećene iznos od 495,00 kuna.

 

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

5. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju V. M., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i uputi  predmet na ponovno suđenje i odluku.

 

6. Optuženikovi roditelji, majka Ž. M. i otac M. M. su u korist optuženika podnijeli žalbu ne navodeći žalbenu osnovu, a iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez istaknutog žalbenog prijedloga.

 

7. Odgovor na žalbu je podnio optuženik s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu kao neosnovanu.

 

8. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

9. Postupajući po zahtjevu optuženikovog branitelja, na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08. o sjednici su izviješteni optuženik, njegov branitelj, kao i nadležni državni odvjetnik. Sjednica je održana u prisutnosti optuženika, njegovih branitelja i optuženikovog oca a u odsutnosti državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

 

10. Optuženikova žalba i žalba optuženikovih roditelja su djelomično osnovane dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

11. Optuženik u žalbi smatra da u prvostupanjskoj presudi postoji proturječje između uvoda i izreke pa je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Ukazuje da je u izreci pobijane presude navedeno da je postupak vođen „zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19; dalje u tekstu:KZ/11.) dok je u zakonskoj oznaci djela u izreci presude navedeno da je optuženik „počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje – opisano u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 44/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18; dalje u tekstu: KZ/11.)“, iako je tempore criminis važio Kazneni zakon s zadnjom izmjenom iz 2015. („Narodne novine“ 61/15.) Nadalje navodi se niti u obrazloženju presude ne navodi točna oznaka koji Kazneni zakon je primijenjen.

 

11.1. Međutim, temeljem odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji, između ostalog, ako se presuda ne može ispitati jer je izreka presude proturječna sama sebi ili razlozima presude. Iako optuženik u žalbi ispravno citira uvod i zakonsku oznaku kaznenog djela izreke presude, iz prethodno navedenog zakonskog teksta je vidljivo da proturječje samo po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Naime, u konkretnom slučaju se prvostupanjska presuda može ispitati jer je potpuno jasno i razumljivo da je prvostupanjski sud optuženika osudio zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja – opisanog u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 44/12., 56/15., 61/15.) jer su relevantne izmjene u pogledu članka 152. i 153. Kaznenog zakona donesene tek Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 126/19. dalje u tekstu: ZIDKZ) kada je, koncepcijski gledajući, kazneno djelo silovanja izmijenjeno na način da brisan članak 152. te u potpunosti mijenjan članak 153. Kaznenog zakona. Uostalom Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je optužnicu broj: K-DO-13/17 podiglo 28. veljače 2018. (dakle i prije stupanja na snagu prethodno navedene izmjene KZ/11.) gdje je jasno označeno da se optuženik tereti zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanje – opisano u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak Kaznenog zakona, te je na raspravi 22. siječnja 2021. (dakle nakon stupanja na snagu prethodno navedene izmjene Kaznenog zakona) djelomično izmijenjen činjenični opis te utvrđeno da ostali dio optužnice ostaje neizmijenjen pa je optuženik izmjenu primio na znanje, očitovao se o optužbi i ostao pri iznesenoj obrani.

 

11.2. Dakle, niti u jednom trenutku u postupku, pa tako niti iz prvostupanjske presude, ne proizlazi dvojba, nema nejasnoća ili proturječja o tome koji je Kazneni zakon primijenjen i s kojim izmjenama, a što bi dovelo u pitanje mogućnost preispitivanja prvostupanjske presude što znači da u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

12. Nadalje, optuženiku žalbi ukazuje na prethodno navedene izmjene KZ/11. te navodi da nakon 1. siječnja 2020. više ne postoji kazneno djelo iz članka 152. KZ/11. već je sadržaj istog u cijelosti prenesen u članak 153. KZ/11., te da je unatoč tome prvostupanjski sud presudio optuženika zbog počinjenja kaznenog djela opisanog „u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona“, a koje djelo u trenutku presuđenja (22. siječnja 2021.) više nije postojalo, pa da je time sud povrijedio kazneni zakon u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo. U nastavku te argumentacije optuženik smatra da sud nije niti utvrdio a niti obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela „iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona“ s nekim kaznenim djelom iz Kaznenog zakona nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ 126/19), te je izostala ocjena je li za okrivljenika blaži KZ/11. koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela ili KZ/11. koji je važio u vrijeme presuđenja, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. te iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

12.1. Međutim, u prvom redu valja ukazati da je prvostupanjski sud u odnosu na utvrđenje zašto smatra da je počinjeno kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. dao jasne, dostatne i valjane razloge, a pritom je potrebno napomenuti da je i nakon stupanja na snagu ZIDKZ („Narodne novine“ broj 126/19.) neupitan pravni kontinuitet kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.), koji je tempore criminis bio na snazi. Naime, zakonski opis bića kaznenog djela koji je ranije bio sadržan u članku 152. stavak 1. KZ/11 sada je smješten u odredbu iz članka 153. stavak 2. KZ/11. („Narodne novine“ broj 126/19.), a koji zakon s obzirom na zapriječenu kaznu (zapriječena je kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina, a člankom 153. stavak 1. KZ/11. koji je bio na snazi tempore criminis i koji je primijenjen u konkretnom slučaju zapriječen je kazna zatvora od jedne do deset godina) nije blaži za počinitelja. To znači da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. a niti je u pitanju pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona, s obzirom na prethodno izneseno obrazloženje, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

12.2. Nadalje, optuženik u žalbi smatra da ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.  time je što je u pobijanoj presudi, u dijelu u kojem se obrazlaže krivnja optuženika, izostalo utvrđenje o tome je li kod optuženika tempore criminis postojala svijest o protivljenju oštećenice seksualnom odnosu te da je izostala ocjena suda radi li se o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludi. Međutim prvostupanjski sud je u presudi (19. strana, 4. odlomak odozgora), obrazlažući subjektivno obilježje počinjenog kaznenog djela, jasno i precizno naveo da je optuženik postupao s izravnom s namjerom, svjestan svojih radnji i postupaka te da je htio nastupanje štetne posljedice da upotrebom sile izvrši spolni odnos s oštećenom bez njezinog pristanka. Prvostupanjski sud također na prihvatljiv i logičan način analizira i povezuje (9. strana, 3. odlomak odozgora i 18. strana, 5., 6. i 8.  odlomaka odozgora) iskaz oštećene I. T. i činjenicu snimanja razgovora od strane optuženika iz čega je vidljivo da isključuje primjenu članka 30. u vezi s člankom 153. stavak 2. KZ/11. Optuženik ujedno smatra da je u tom dijelu ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa će činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezana uz ispunjenje subjektivnog obilježja kaznenog djela biti naknadno detaljnije analizirana u okviru žalbene osnove pogrešno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13. Optuženik nadalje ukazuje da je u dokaznom postupku prvostupanjski sud čitao iskaze svjedoka danih pred naknadno izuzetim sucem Z. Č. pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. jer je optuženiku time suštinski onemogućeno da „neovisni i nepristrani sud“ odluči o optužbi protiv njega, a na temelju takvog kontaminiranog dokaznog materijala prvostupanjski sud je formirao svoju odluku i donio pobijanu presudu. Nadalje navodi da se prilikom ispitivanja svjedoka ispoljavala pristranost tog suca koji je zabranjivao pitanja braniteljici optuženika.

 

13.1. Uvidom u spis utvrđeno je da je rješenjem predsjednice Županijskog suda u Dubrovniku broj: 29 Su-375/2018 od 26. rujna 2018., prihvaćen zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća suca Z. Č. na temelju članka 32. stavak 2. ZKP/08. jer način obraćanja i sadržaj dopisa oštećenoj I. T. izaziva sumnju u nepristranost suca u tom konkretnom kaznenom predmetu. Prethodno je sudac predsjedavao vijećem i proveo niz dokaza, između ostalog i ispitivanje svjedoka na koje ukazuje optuženik u žalbi, pa je tako na raspravi 3. srpnja 2018. ispitao svjedoke Z. D., na raspravi 4. srpnja 2018. A. E., D. B., G. Š., A. G., B. K., M. K. te na raspravi 5. srpnja 2018. M. Č.. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II-4 Kr 80/2018 od 8. studenog 2018. prihvaćen je prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti te je za vođenje kaznenog postupka određen Županijski sud u Split.

 

13.2. Na raspravi kod Županijskog suda u Splitu, ponovo započetoj 22. siječnja 2021. (na kojoj je rasprava zaključena i donesena pobijana prvostupanjska presuda) pročitani su na temelju članka 431. stavak 1. točka 8. ZKP/08. iskazi prethodno navedenih svjedoka sa rasprave kod Županijskog suda u Dubrovniku. Međutim, sukladno odredbi članka 434. ZKP/08. na poziv predsjednika vijeća branitelj optuženika je, između ostalog, naveo kako nema prijedloga za dopunu dokaznog postupka, pa tako niti prijedloga da se neposredno ispitaju svjedoci. Uostalom na raspravi kod Županijskog suda u Splitu 22. veljače 2019. branitelj optuženika se suglasio s čitanjem zapisnika o ispitivanju dijela prethodno navedenih svjedoka i to A. E., D. B., Z. D. i M. Č..

 

13.3. U odnosu na žalbene navode da je optuženiku suštinski onemogućeno da neovisni nepristrani sud odluči o optužbi, jer je sudac zabranjivao pitanja braniteljici optuženog, valja ukazati da je uvidom u zapisnike s rasprave utvrđeno da je braniteljica, u procesnom u smislu, postupala izuzetno aktivno, postavljajući niz pitanja svim prethodno navedenim svjedocima, te da je predsjednik vijeća zabranio samo jedno  pitanje svjedokinji G. Š. i svjedoku A. G., pozivajući se na odredbu članka 422. stavak 1. ZKP/08.

 

13.4. Stoga valja zaključiti da, iako je prvostupanjski sud pročitao zapisnike o iskazima svjedoka na temelju članka 431. stavak 1. točka 8. ZKP/08., dakle zato što su svjedoci ispitani na raspravi u prisutnosti stranaka, uz suglasnost branitelja u odnosu na dio prethodno navedenih svjedoka, te procesne radnje obrane uz izostanak dokaznih prijedloga u tom smislu, jasno ukazuju na stav obrane u pogledu suštinske  vrijednosti tako provedenih dokaza, tako da u konkretnom slučaju nema ni govora o tome da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., odnosno da bi bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

13.5. Optuženik u žalbi smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer izostaje ocjena prvostupanjskog suda iskaza svjedoka „osobito Đ. M. i D. B.“. Međutim, prvostupanjski sud je ispravno citirao iskaze svjedoka D. B. (12. strana, 1. odlomak odozdola) i Đ. M. (13 strana 2.3. odlomak odozgora), o svim relevantnim okolnostima i s obzirom stav o značaju svjedoka, koji u potpunosti  prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, je u dovoljnoj ocijenio njihove iskaze i doveo u vezu sa iskazom oštećene I. T. (17.strana, 4. odlomak odozgora, 6.strana, 3. odlomak odozgora).

 

14. Optuženik, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog, smatra da prvostupanjski sud nekritički vjeruje oštećenici čiji se iskazi u tolikoj mjeri razlikuju u pogledu relevantnih okolnosti, i to trajanja i dinamike događaja, međusobnog položaja optuženika i oštećenice, eventualnog pružanja otpora, tako to da se isti uopće ne mogu utvrditi. Međutim, prvostupanjski sud je precizno iznio i obrazložio stav u pogledu vjerodostojnosti iskaza oštećene I. T. (16. strana, 2. odlomak odozdola, 18. strana, 3. odlomak odozgora) pritom je izuzetno detaljno u pogledu svih relevantnih okolnosti, pa i onih na koje ukazuje optuženik u žalbi, iskaz oštećenice doveo u vezu s iskazima svih saslušanih svjedoka, te logično zaključio da se je radilo o izuzetno stresnom događaju, čemu se mogu pripisati određene razlike u iskazu pa i u dijelu u kojem iskazuje kome je sve i na koji način govorila o silovanju (npr. svjedoku Đ. M.). O razini stresa kod oštećenice za vrijeme događaja i nakon događaja ukazuje i činjenica da je naknadno došlo do incidenta na radnom mjestu u poslovnici S. banke uslijed rastrojenosti, nesigurnosti, straha oštećenice, kada je došlo do ispaljenja metka iz pištolja kojim je rukovala oštećenica. (18.strana, 2.odlomak odozdola) i takvu argumentaciju u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

14.1. U prilog zaključka o vjerodostojnosti iskaza oštećenice, prvostupanjski sud, navodi da je ista o tome govorila svjedocima M. Č., K. R., A. E., D. B., M. G. (govori o zlostavljanju), I. L. M. i Z. D. (majka) i pri tom logično i prihvatljivo analizira status i međusobni odnos pojedinih svjedoka. Također prvostupanjski sud ukazuje na status svjedoka M. K. u S. H. d.o.o., njegove prijateljske veze s svjedokinjom B. K. (18. strana, 1. odlomak odozgora) u kontekstu razloga zbog kojih ne vjeruje navedenim svjedocima, te pažljivo i logično analizira iskaz svjedoka G. Š. i A. G. u pogledu međusobne komunikacije s oštećenicom i njihovih saznanja o intimnoj vezi s optuženikom (17.strana, 2. odlomak odozgora).

 

15. Nadalje, optuženik smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno u pogledu subjektivnog obilježja inkriminiranog kaznenog djela. Međutim prvostupanjski sud je detaljno i precizno obrazložio subjektivno obilježje kaznenog djela kako u pogledu primjene sile (9. strana, 3. odlomak odozgora) tako i u pogledu  optuženikove svijesti o izostanka pristanka oštećenice na spolni odnos (18. strana, 5.,6. i 8. odlomak odozgora) a koje obrazloženje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ga potrebe ovdje ponavljati. Ipak treba ukazati na ispravnost zaključka prvostupanjskog suda u pogledu optuženikove motivacije za snimanje razgovora s oštećenicom nakon spolnog odnosa. Prvostupanjski sud ispravno smatra da je optuženik snimao razgovor upravo s obzirom na sumnju da bi ga oštećenica mogla prijaviti zbog silovanja i to zato što je bio svjestan primjene sile i izostanka pristanka oštećenice. Naime, nema životne logike da bi optuženik, kako u obrani navodi, snimao razgovor i tako ustvari pribavljao dodatni dokaz o spolnom odnosu koji je bio zabranjen između djelatnika S. H. d.o.o. a u strahu da bi zbog toga mogao dobiti otkaz.

 

16. Konačno optuženik smatra da su činjenična utvrđenja suda pogrešna jer u obrazloženju citira biološko – kontaktno vještačenje i zaključuje da iz istog proizlazi da je do kaznenog djela silovanja nedvojbeno došlo. To zato što, po mišljenju optuženika, iz nalaza i mišljenja proizlazi nesporna činjenica seksualnih odnosa optuženika i oštećenice, a pretraga doma i oduzimanje predmeta je izvršeno tek deset dana od navodnog počinjenog kaznenog djela, za koje vrijeme je oštećenica nastavila boraviti u apartmanu s optuženikom pa je i spavala s njim u istom krevetu, dok su remen s tragovima DNA profila optuženika i oštećenice koristili i ranije za vezivanje prilikom seksualnih odnosa, a taj remen je oštećenice dirala kada bi pospremala čistila apartman. Međutim, iako optuženik u žalbi ispravno citira obrazloženje prvostupanjskog suda, valja ukazati da bez obzira na to što se radi o djelomično nepreciznom izričaju prvostupanjskog suda, iz konteksta obrazloženja te činjenice da su zaključci o prethodno navedenim dokazima pri samom kraju obrazloženja i to nakon opširne analize svih drugih provedenih dokaza, vidljivo je da sud ustvari smatra da se ne radi o odlučnom dokazu već o dokazu koji upravo upućuju na spolne odnose optuženika i oštećenice kao i pritom na uporabu remena. Uostalom, da je kritične zgode došlo do spolnog odnosa uopće nije sporno, a nije sporna ni uporaba remena.

 

16.1. S obzirom da se optuženikovi roditelji  žale na iste okolnosti kao i optuženik u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prethodno iznesena argumentacija ovog suda odnosi se i na žalbu optuženikovih roditelja.

 

17. Prethodno obrazloženo postojanje pravnog kontinuiteta (točka 13.1) znači i da prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon u pitanju (na što ukazuje optuženik u žalbi) je li djelo za koje se progoni kazneno djelo smislu članka 469. točka 1. ZKP/08.

 

18. U odnosu na odluku o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski sud je kao otegotnu okolnost na strani optuženika naveo činjenicu da je za počinjenje kaznenog djela upotrijebio svoju fizičku silu,“ slabost oštećenice prema optuženiku te da je riječ o kaznenom djelu protiv spolne slobode kao i okolnosti zaštite i borbe protiv seksualnog nasilja, zlostavljanje i svih oblika nasilja nad ženama“. Kao olakotne okolnosti sud je cijenio činjenicu da optuženik do sada nije osuđivan, da je otac jednog djeteta kao i korektno ponašanje pred sudom.

 

18.1. Državni odvjetnik žaleći se zbog odluke o kazni citira utvrđene olakotne i otegotne okolnosti i smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je izrekao preblagu kaznu za počinjeno kazneno djelo jer je  precijenio olakotne okolnosti dok je kao otegotne okolnosti propustio na odgovarajući način cijeniti okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, iskazanu bezobzirnost u ponašanju, društvenu opasnost (raširenost i učestalost) i stupanj povrede zaštićenog dobra.

 

18.2. Optuženik, žaleći se zbog odluke o kazni, smatra da je sud kao otegotne okolnosti uzeo u obzir okolnosti koje su ustvari bitna obilježja djela i okolnosti o kojima ovisi pravna oznaka djela i to upotreba fizičke sile te činjenica da se radi o kaznenom djelu seksualnog nasilja nad ženama, pa da je došlo do povrede pravila o zabrani dvostrukog vrednovanja istih okolnosti. Također smatra da „slabost oštećene prema njemu osobno“ sud nije mogao uzeti u obzir jer se radi o okolnosti koje nije opisana u činjeničnom opisu djela.

 

18.3. Optuženikova žalba i žalba optuženikovih roditelja, razmatrana u smislu članka 478. ZKP/08. u odnosu na kaznu su osnovane, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

18.4. U pravu je optuženik kada navodi da je prvostupanjski sud neosnovano kao otegotnu okolnost uzeo u obzir upotrebu fizičke sile. Naime, radi se o okolnosti koja čini obilježje kaznenog djela silovanja iz članka 153. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 44/12., 56/15., 61/15.). Tek bi eventualna uporaba sile koja u značajnoj mjeri prelazi uobičajeni intenzitet nužan za ispunjenje obilježja kaznenog djela moglo predstavljati otegotne okolnosti, a što ovdje nije slučaj. Međutim,  usprkos nespretnom izričaju, iz konteksta obrazlaganja otegotnih okolnosti, vidljivo je da prvostupanjski sud osnovano daje naglasak na generalnu prevenciju, u smislu članka 41. KZ/11. kao svrhu kažnjavanja, a u cilju borbe protiv seksualnog nasilja, zlostavljanja i svih drugih oblika nasilja nad ženama. Nadalje, nije u pravu optuženik kada navodi da prvostupanjski sud nije mogao kao otegotnu okolnost uzeti u obzir „slabost oštećenice prema optuženiku“ jer isto nije opisano u činjeničnom opisu djela. Treba ukazati da se u konkretnom slučaju ne radi o okolnosti koja čini zakonsko obilježje ili pak kvalifikatorni oblik kaznenog djela, pa kao takva nije niti trebala biti opisana u činjeničnom opisu kaznenog djela. Stoga je prvostupanjski sud osnovano cijenio kao otegotnim činjenicu prethodni nesporni fizički i emotivni odnos oštećenice prema optuženiku definirajući to kao „slabost prema optuženiku“.

 

18.5. Stoga po stavu ovog suda, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe i žalbe optuženikovih roditelja, vodeći računa o svim prethodno utvrđenih olakotnim i otegotnim okolnostima te iznesenim okolnostima koji se odnose na optuženikovu ličnost preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i izreći kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Ta kazna će po ocjeni drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i primjerena je osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, (pa i da se građanima uputi odgovarajuća poruka na što ukazuje državni odvjetnik u žalbi) kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

 

19. U odnosu na troškove kaznenog postupka žali se optuženik navodeći samo da je neosnovana odluka o naknadi troškova kaznenog postupka uslijed neopravdane osude optuženika za kazneno djelo silovanja koji isti nije počinio. Međutim, prvostupanjski sud je u pogledu troškova kaznenog postupka (20. strana, 1. odlomak odozdola) iznio jasna i prihvatljive razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te obvezao optuženika na isplatu troškova kaznenog postupka  u ukupnom iznosu od 21.185,00 kn.

 

20. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., a na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 12. siječnja 2022.