- 1 -              Rev-x 551/2015-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 551/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. D. iz D. B., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. M. iz D. B., kojeg zastupa punomoćnik M. Lj., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6871/10-2 od 6. svibnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9447/07 od 2. lipnja 2010., u sjednici održanoj 12. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja P. D., kao neosnovana.

 

II. Ne dosuđuju se tuženiku V. M. troškovi odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9447/07 od 2. lipnja 2010., obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 25.564,59 Eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa deviznim kamatama koje poslovna banka isplaćuje u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u DEM koje na iznos od 50.000,00 DEM teku od 19. svibnja 2000. do 31. prosinca 2001., u EUR koje na iznos od 25.564,59 EUR teku od 1. siječnja 2002. pa do 31. prosinca 2007. a od 1. siječnja 2008. pa do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (st. I. izreke) te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatom kamata po viđenju na dosuđeni iznos glavnice od 14. rujna 1998. do 19. svibnja 2000. (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 48.860,00 kn sa pripadajućim kamatama (st. III. izreke). Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u cijelosti (st. IV. izreke).

 

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6871/10-2 od 6. svibnja 2014., djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 6.391,14 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa deviznim kamatama koje poslovna banka isplaćuje u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju u DEM koje na iznos od 12.500,00 DEM teku od 19. svibnja 2000. do 31. prosinca 2001., u EUR koje na iznos od 25.564,59 EUR teku od 1. siječnja 2002. pa do isplate na iznos od 6.391,14 EUR, kao i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12.215,00 kuna (st. I. izreke); djelomično je preinačena prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 19.173,45 EUR sa pripadajućom kamatom kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 36.645,00 kuna te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 22.467,48 kuna (st. II. izreke).

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka počinjenih pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

4. Tuženik je odgovorio na reviziju. U odgovoru na reviziju u bitnom pobija revizijske navode i predlaže odbaciti odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži trošak sastavljanja odgovora na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje u reviziji navodeći kako je drugostupanjski sud, kada je sukladno odredbi čl. 373.a ZPP, djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i donio odluku koja je potpuno suprotna izvedenim dokazima u spisu, čime je počinjena bitna povreda postupka jer ta odluka proturječi izvedenim dokazima u spisu i to sadržaju ugovora o zajmu.

 

7.1. Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je ovlaštenje drugostupanjskog suda da presudom odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom preinači prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.

 

7.2. Dakle, to znači da drugostupanjski sud može koristiti sve izvedene dokaze (i posredno i neposredno izvedene dokaze), dakle i iskaze svjedoka (zapisnike o iskazima), te da na temelju vlastite ocjene tih dokaza utvrdi činjenice koje prvostupanjski sud nije utvrdio ili da ih utvrdi drugačije no što ih je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju tako utvrđenih činjenica donese odluku.

 

7.3. S obzirom na to da drugostupanjski sud nije samostalno utvrđivao činjenice, već je u povodu žalbe ispitao valjanost i pravilnost činjeničnog stanja kakvo je utvrdio prvostupanjski sud i nakon toga ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali je izveo drugačiji zaključak čl. 373.a st. 2. ZPP (u pogledu postojanja dva zasebna ugovora (kupoprodaja i zajam), to ovaj sud ne nalazi nikakvih suprotnosti na koje ukazuje tužitelj, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

8. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 25.564,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti a koji iznos tužitelj potražuje temeljem pozajmice od 13. srpnja 1997.

 

10. U provedenom postupku utvrđeno je:

 

- da su P. D. i P. K. kao prodavatelji i V. M. i M. M., kao kupci, sklopili kupoprodajni ugovor 13. rujna 1997. (predmet kupoprodaje je nekretnina upisana u zkul ... k.o. B. D., čkbr. ..., oranica P.);

 

- da je u Ugovoru kao kupoprodajna cijena naznačen iznos od 21.000,00 kuna, dok je stvarna vrijednost prodane nekretnine dogovorena u iznosu od 128.000,00 DEM;

 

- da je dio cijene isplaćen, dok je za isplatu (nesporno) preostalo 50.000,00 DEM; odnosno 25.564,59 EUR;

 

- da je isti dan (13. srpnja 1997.) potpisana pozajmica kojom V. M. posuđuje od P. D. iznos od 98.000,00 DEM;

 

- da je pozajmicom utvrđen način povrata i to na načina: 38.000,00 DEM -23. prosinca 1997., 30.000,00 DEM -13. rujna 1998. i 30.000,00 DEM -13. rujna 1999.;

 

- da je 23. prosinca 1997. nesporno isplaćen iznos od 38.000,00 DEM.

 

11. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je usvojio zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.564,59 EUR (50.000,00 DEM) s pripadajućim kamatama, pozivom na odredbu čl. 26. i 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93., 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) te temeljem čl. 104., čl. 395. st. 2. i čl. 210. st. 1. ZOO zaključivši da je između stranka sklopljen ugovor o zajmu kao temelj potraživanja.

 

11.1. Pobijanom drugostupanjskom presudom, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP sud preinačava presudu i djelomično odbija zahtjev tužitelja (za isplatu iznosa od 19.173,45 EUR), uz zaključak da je između P. D. i P. K. kao prodavatelja i V. M. i M. M., kao kupaca sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnine, a pozajmicom između stranaka (ugovorom o zajmu) je određen način isplate kupoprodajne cijene. Kako se radi o djeljivoj obvezi iz odredbe čl. 412. st. 1. i 2. ZOO, sud zaključuje da tužitelj nije ovlašten sam tražiti ispunjenje cijele obveze u odnosu na samo jednog dužnika (ovdje tuženika) jer se ne radi o solidarnim vjerovnicima s obzirom na to da navedeno ne proizlazi iz kupoprodajnog ugovora niti je zakonom predviđeno.

 

12. Tužitelj u reviziji, u bitnom, ponavlja tvrdnje kao i prigovore iznošene tijekom postupka i ističe kako je temelj njegovog potraživanja ugovor o zajmu, a ne ugovor o kupoprodaji.

 

12.1. Tužitelj istinitost svojih navoda o osnovi i visini obveze tuženika dokazuje pisanom pozajmicom od 13. srpnja 1997., a tuženik je, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica na koje se poziva: da pozajmica ne daje osnovu zahtjevu tužitelja, već da je osnovni pravni posao – Ugovor o kupoprodaji.

 

13. Prema odredbi čl. 99. st. 1. ZOO odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, dok se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog tumačenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom (čl. 99. st. 2. ZOO).

 

13.1. Pod tumačenjem ugovora razumijeva se pronalaženje smisla i domašaja pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanja njihova pravno obvezujućeg značenja u prilikama kada se prilikom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu. Svrha tumačenja ugovora ili njegove pojedine odredbe, a uzimajući u obzir cilj koji se želi postići, je utvrditi volju stranaka za svaki pojedini konkretan slučaj.

 

13.2. U konkretnom slučaju, dovodeći u vezu ugovor o kupoprodaji i pozajmicu sa iskazima stranka i svjedoka K. P. i M. M., pravilno drugostupanjski sud zaključuje da je osnovni pravni posao bio ugovor o kupoprodaji, a da se pozajmicom odredio način isplate cijene.

 

13.3. Naime, ugovorom o kupoprodaji od 13. rujna 1997. nesporno je, uz suglasnost stranka, navedena cijena od 21.000,00 kuna dok je stvarna cijena dogovorena u iznosu od 128.000,00 DEM. Dio cijene je isplaćen prilikom potpisivanja Ugovora dok je za  ostatak cijene od 98,000,00 DEM sklopljena istog dana pozajmica kojom je uređena isplata ostatka cijene u tri rate (38.000,00 DEM -23. prosinca 1997., 30.000,00 DEM -13. rujna 1998. i 30.000,00 DEM - 13. rujna 1999.). Iznos od 38,000,00 DEM je nesporno plaćen te još dodanih 10.000,00 DEM u ATS, iz čega proizlazi da upravo utuženi iznos od 50.000,00 DEM predstavlja ostatak cijene iz Ugovora o kupoprodaji.

 

14. Odredbom čl. 17. st. 1. ZOO određeno je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

 

14.1. Odredbom čl. 262. st. 1 ZOO određeno je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

 

14.2. Prema odredbi čl. 412. ZOO-a obveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače je obveza nedjeljiva (st. 1.), a kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, tražbina se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i ako svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio tražbine (st. 3.).

 

14.3. Odredbom čl. 425. st. 1. ZOO određeno je da kad na vjerovnikovoj strani ima više osoba, one su solidarne samo kad je solidarnost ugovorena ili zakonom određena.

 

15. Konkretno, a u vezi prethodno navedenih odredaba i s obzirom na utvrđenje da je sklopljen ugovor o kupoprodaji a da je pozajmicom reguliran način isplate cijene, drugostupanjski sud u pravilnoj primjeni materijalnog prava, pravilno zaključuje da se radi o djeljivoj obvezi s dva vjerovnika i dva dužnika (kupci i prodavatelji iz Ugovora o kupoprodaji od 13. rujna 1997.), pa se stoga, sukladno citiranoj odredbi čl. 412. st. 3. ZOO-a, tražbina među njima dijeli te da je tužitelj kao vjerovnik ovlašten zahtijevati samo svoj dio tražbine (½ kupoprodajne cijene), ali od tuženika samo njegov dio obveze (½ ).

 

16. Sukladno navedenom valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja protiv presude kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. 1. izreke presude.

 

17. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. 2. izreke presude.

 

Zagreb, 12. siječnja 2022.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.