1              Poslovni broj: 2 Us I-1176/2021-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                    Poslovni broj: 2 Us I-1176/2021-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja M. S., iz V…, kojeg zastupa opunomoćenik T. P., odvjetnik u P…, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Z…, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 12. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

              I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-224-02/19-01/2704, URBROJ: 511-01-203-21-29 od 20. kolovoza 2021. godine.

              II. Nalaže se tuženiku da o zahtjevu tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo odluči polazeći od toga da je tužitelju utvrđena pripadnost hrvatskom narodu.

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-224-02/19-01/2704, URBROJ: 511-01-203-21-29 od 20. kolovoza 2021. odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Republike Slovenije, za primitak u hrvatsko državljanstvo pozivom na osnovu iz članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11 i 110/15, u nastavku teksta: ZHD), koja se odnosi na naturalizaciju (prirođenje) pripadnika hrvatskog naroda. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tužitelj nije na odgovarajući način dokazao svoju pripadnost hrvatskom narodu. Navedeno rješenje doneseno je u izvršenju ovosudne presude, poslovni broj: 2 UsI-1013/2020-19 od 28. travnja 2021., kojom je poništeno ranije rješenje tuženika doneseno u ovoj upravnoj stvari, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, ističe da mu je majka Hrvatica i hrvatska državljanka te navodi i druge razloge zbog čega smatra da može biti tretiran pripadnikom hrvatskog naroda. Dodaje, u bitnome, da se tuženik poziva na vlastitu upravnu praksu, koja je različita od ustavnosudske prakse i od uputa iznesenih u presudi Upravnog suda u Rijeci od 28. travnja 2021., po kojima tuženik u ponovnom postupku nije postupio. Smatra da pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo ispunjava i po osnovi izvanbračne zajednice s hrvatskom državljankom. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u nespecificiranog iznosu, uz zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

              3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora.

5. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4., vezano uz čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan. Nije od utjecaja zahtjev tužitelja za održavanje rasprave iznesen u tužbi, imajući na umu da i bez provedbe rasprave stanje spisa spora omogućuje presuđenje u korist tužitelja, pa je provedba rasprave očito nepotrebna za zaštitu tužiteljevih prava, a nije riječ o procesnoj radnji koja je sâma sebi svrha.

6. U pogledu tužiteljeva zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, među strankama je sporno je li, u svjetlu propisanih kriterija, dokazana tužiteljeva pripadnost hrvatskom narodu.

7. Prema članku 16. stavku 1. ZHD-a, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Odredbom članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a propisano je da prirođenjem može hrvatsko državljanstvo steći stranac ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

8. Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (čl. 16. st. 2. ZHD-a).

9. U pogledu odredbe članka 16. stavka 2. ZHD-a i drugih pitanja bitnih za rješavanje ove upravne stvari, u obrazloženju presude od 28. travnja 2021. navedeno je, između ostalog, sljedeće:

9. U netom citiranoj zakonskoj odredbi navedena su četiri alternativna kriterija utvrđivanja pripadnosti hrvatskom narodu: (1) deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu; (2) navođenje te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama; (3) zaštita prava i promicanje interesa hrvatskog naroda; (4) aktivno sudjelovanje u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (riječ je o aktivnom sudjelovanju, a ne isključivo o formalnom članstvu u spomenutim udrugama). Po prirodi stvari, ispunjavanje prvih dvaju kriterija u pravilu se dokazuje materijalnim dokazima. Međutim, u odnosu na druga dva kriterija, ni priroda stvari ni posebni zakon (u smislu formalne dokazne maksime, koja ovdje nije propisana), ne razumijevaju da bi se dokazivanje moglo temeljiti isključivo na materijalnim dokazima. Stoga vrijede opće odredbe o dokaznim sredstvima, sadržane u članku 58. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), vezano uz članak 9. stavak 2. toga Zakona. Za primjenu formalne dokazne maksime uporišta nema ni u sadržaju članka 16. ZHD-a važećeg do 1. siječnja 2012., niti u sadržaju tog članka što je na snazi od navedenog dana (čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, „Narodne novine“, broj 130/11).

10. K tome, važnost primjene slobodne dokazne maksime, radi zbiljskog ostvarenja načela utvrđivanja materijalne istine, višestruko je i dosljedno naglašena u ustavnosudskoj praksi, koja sadržava generalna s time povezana postupovnopravna stajališta. Ta je praksa sistematizirana i reafirmirana, primjerice, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4851/2019 od 22. prosinca 2020. godine. (…)

11. U skladu s netom iznesenim, uz dodatnu razradu kriterija sudjelovanja u hrvatskim udrugama u inozemstvu, jesu i stajališta iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-747/2019 od 4. veljače 2021. godine. Sagledavajući cjelinu argumentacije iznesene u dosadašnjoj ustavnosudskoj praksi, očito je promašen navod tuženika po kojem bi ta praksa bila mjerodavna samo u odnosu na sadržaj članka 16. ZHD-a koji je na snazi bio do 1. siječnja 2012. godine. Također, smisao te prakse povezan je s dokaznim sredstvima radi utvrđivanja činjenice pripadnosti hrvatskom narodu, a ne uz ispunjavanje ostalih pretpostavki za primitak u hrvatsko državljanstvo. (…)

12. Spisu spora prileži potvrda Hrvatskog društva Ljubljana u kojoj je opisano više aktivnosti tužitelja u tom Društvu. Usto, tužitelj smatra da u prilog ispunjavanja pretpostavki iz članka 16. stavka 2. ZHD-a može ići i saslušanje nekoliko svjedoka. U tom kontekstu, Sud utvrđuje da tužiteljev zahtjev tuženik nije ispitao na način koji nedvojbeno omogućuje ispunjavanje standarda iz članka 8. i članka 9. ZUP-a, te da je u tom pogledu ustrajao na praksi čiju pravnu utemeljenost Ustavni sud Republike Hrvatske dosljedno otklanja. (…)

14. U izvršenju ove presude tuženik će, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 81. st. 2. ZUS-a), ali i relevantnom ustavnosudskom praksom, ponovno odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo po osnovi beneficirane naturalizacije pripadnika hrvatskog naroda, tj. utvrditi ispunjava li tužitelj barem jedan od kriterija iz članka 16. stavka 2. ZHD-a. U obzir će uzeti dokaze izvedene u dosadašnjem tijeku upravnog postupka, te navode i dokaze koje je tužitelj iznio u ovom sporu. Usto, tužitelju će odrediti prikladan rok za predlaganje dodatnih dokaza, te će – iznese li tužitelj takve prijedloge - u nastavku upravnog postupka izvesti one dokaze koji, uvažavajući primjenu slobodne dokazne maksime, mogu biti prikladni za utvrđivanje činjenica iz članka 16. ZHD-a. Tako formiranu cjelinu dokaznog materijala tuženik će analizirati u svjetlu načelâ iz članka 8. i članka 9. ZUP-a. (…)              

10. U ponovnom postupku tuženik je bio vezan netom citiranim upravnosudskim pravnim shvaćanjima i primjedbama. Unatoč tome, tuženik je pri donošenju novog rješenja ustrajao na pogrešnom poistovjećivanju činjenica i dokaznih sredstava. Četiri alternativne pretpostavke iz članka 16. stavka 2. ZHD-a po svojim su bitnim obilježjima činjenice, a ne dokazna sredstva (poput isprave, iskaza svjedoka, očevida i dr.). U tom pogledu ZHD-om (ni nakon 1. siječnja 2012.) nije propisana formalna dokazna maksima, već se činjenice iz članka 16. stavka 2. ZHD-a utvrđuju prikladnim dokaznim sredstvima (čl. 58. st. 1. ZUP-a), što je, u kontekstu ove vrste predmeta, dodatno elaborirano u točki 9. presude od 28. travnja 2021. godine.

11. Zbog dosad iznesenog, tuženik nije iznio uvjerljive razloge zbog čega potvrda Hrvatskog društva Ljubljana o tužiteljevu angažmanu ne bi predstavljala relevantno dokazno sredstvo, inzistirajući, istodobno, na dokazima poput prijavnih listova za vrijeme studija, premda je posve neživotno očekivati da osobe čuvaju dokumente kojima prijavljuju pojedini ispit za vrijeme visokoškolskog obrazovanja. Uz to, potvrda o sudjelovanju u radu hrvatske udruge u inozemstvu trebala bi se uklapati čak i u tuženikovo restriktivno tumačenje norme članka 16. stavka 2. ZHD-a.

12. Ako sumnja u osnovanost sadržaja potvrde Hrvatskog društva Ljubljana, tuženik je u izvršenju presude od 28. travnja 2021. mogao izvesti dodatne dokaze, u skladu s uputama sadržanima u točki 14. obrazloženja te presude. Umjesto toga, tuženik je, očito ustrajući na stajalištima iz svoje prakse koji nisu sukladni upravnosudskim uputama, ponovni postupak proveo formalistički, ograničivši ga isključivo na pitanja koja tuženik smatra odlučnima. Na taj način tuženik, na štetu tužitelja, nije u cijelosti postupio prema procesnim dužnostima kojima je podvrgnut odredbama članka 8., članka 9. i članka 47. stavka 1. te 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), odnosno članka 81. stavka 2. ZUS-a.

13. Sud je stajališta da tužitelj ne treba snositi štetne posljedice rečene postupovne pasivnosti tuženika, niti njegove, u osnovi, opstrukcije pri izvršenju sudske odluke, niti je zadaća suda umjesto tuženika poduzimati radnje koje tuženik, unatoč uputama Suda, ne želi provesti. U tom svjetlu, Sud ocjenjuje da sadržaj spomenute potvrda Hrvatskog društva Ljubljana čini dovoljan dokaz za zaključak da je tužitelj aktivno sudjelovao u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (podredno, štiteći i promičući pritom prava i interese hrvatskog naroda), u smislu članka 16. stavka 2. ZHD-a. Takav pristup Suda u bitnome je sukladan primjerima iz sudske prakse pri tvrdokornom odbijanju javnopravnog tijela da valjano izvrši presudu suda (npr. presuda Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, Us-4340/2011 od 12. veljače 2014.).

14. Što se tiče ostalih osnova za primitak u hrvatsko državljanstvo, Sud je suglasan s tuženikom da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju izvanbračne zajednice s hrvatskom državljankom, odnosno iseljeništva predaka. U tom pogledu u osporavanom rješenje izneseni su pravno utemeljeni razlozi, koji su tužitelju poznati. To međutim, ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se bazira na prirođenju pripadnika hrvatskog naroda po povoljnijim uvjetima.

15. Sud je, stoga, u skladu sa člankom 58. stavkom 1. ZUS-a, poništio osporavano rješenje tuženika te je sam djelomice riješio upravnu stvar, nalaganjem tuženiku da o tužiteljevom prigovoru odluči polazeći od toga da je tužitelju utvrđena pripadnost hrvatskom narodu, u smislu članka 16. ZHD-a. U tom pogledu, tj. u dijelu obuhvaćenom točkom II. izreke presude, predmet nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Netom navedeno u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Dopuštenost ove varijante izreke presude upravnog suda potvrđena je i praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice, presude donesene u predmetima poslovnih brojeva Usž-3220/20 i Usž-1388/20).

16. Ova presuda tuženiku ostavlja samo prostor da, pri rješavanju predmetnog zahtjeva tužitelja, utvrdi jesu li ispunjene ostale pretpostavke za prirođenje tužitelja kao pripadnika hrvatskog naroda, te postoji li za to neka od propisanih zapreka. Tuženik je pritom dužan voditi računa o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 10. st. 1. ZUS-a i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19, odnosno čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).

17. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

18. U tužbi je tužitelj općenito zatražio naknadu troškova upravnog spora, bez specifikacije troškovnika. Premda zastupan po kvalificiranom opunomoćeniku, kojemu je poznato da spor može biti dovršen i bez rasprave, svoje troškove tužitelj nije specificirao ni do donošenja presude. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora. Podredno, ni u slučaju postojanja osnove za dosuđenje troškova spora tužitelju, zakonske zatezne kamate ne bi mu pripale od dana presuđenja, već od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a), u slučaju da tuženik do nastupa izvršnosti te odluke ne isplati dosuđene troškove.

U Rijeci 12. siječnja 2021.

                              S u d a c

                                                                                                                                    dr. sc. Alen Rajko, v.r.

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.