- 1 -

                                  Broj: Jž-1958/2020

 

                              

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. D. R., kojeg brani M. S., odvjetnik u R., zbog prekršaja iz čl. 220. st. 3. t. 9. i dr. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 79/07, 26/09, 130/11, 74/13, 69/17, 46/18, 66/19 i 53/20), odlučujući o žalbi okr. D. R., podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, broj: Pp J-588/2020 od 9. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. D. R., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci i kazni te se izriče da je okr. D. R., radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim u t. 1.) i 2.) izreke pobijane presude, počinio jedno djelo prekršaja iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima za koji mu se, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna u iznosu 1.000,00 (tisuću) kuna, koju je okrivljenik dužan platiti u roku 15 dana od primitka ove presude, a ako u navedenom roku plati 2/3 izrečene novčane kazne smatrat će se da je kazna plaćena u cijelosti.

 

II. U ostalom dijelu se žalba okr. D. R. odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

                III.                Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč 3. c) Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18, nastavno: PZ), okr. D. R. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom okr. D. R. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 220. st. 3. t. 9. Zakona o strancima, činjenično opisanog pod t. 1. izreke pobijane presude te je okrivljeniku na temelju istog propisa, utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 kuna i zbog prekršaja iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima, činjenično opisanog pod t. 2. izreke pobijane presude za koji je okrivljeniku na temelju istog propisa, utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna te je okrivljeniku izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kuna, time da ukoliko okrivljenik u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je okrivljenik dužan platiti troškove prekršajnog postupka u iznos od 200,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. D. R. je pravodobno podnio žalbu putem branitelja, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o odbijanju zahtjeva za izuzećem sutkinje, predlažući usvojiti žalbu i dostaviti predmet na ponovno suđenje pred izmijenjenim sucem.

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da je u postupku počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava jer je radnja okrivljenika opisana pod t. 1. izreke pobijane presude pogrešno pravno ocijenjena kao samostalno djelo prekršaja.

 

5. Okrivljenik u žalbi navodi razloge zbog kojih je neosnovano prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za izuzeće uređujuće sutkinje, podnesen na glavnoj raspravi 6. studenog 2020., navodeći u bitnome da se zbog sumnje u nepristranost sutkinje, a koja se sastojala u neprimjerenom postupanju sutkinje tijekom glavne rasprave prema branitelju okrivljenika („omalovažavanje branitelja“, „ne dozvoljavanje okrivljeniku da postavi pitanje svjedoku“, „odbijanje zahtjeva branitelja da unese u zapisnik postavljena pitanja svjedoku“), sutkinja trebala izuzeti, umjesto paušalno odbiti zahtjev za izuzeće, navodeći u obrazloženju presude da je zahtjev očito neosnovan, pozivajući se na odredbu čl. 106. st. 5. PZ-a.

 

5.1. Prvenstveno, zahtjev stranaka za izuzeće suca po osnovi otklona, odnosno, ukoliko se sumnja u njegovu nepristranost (koje okolnosti se u zahtjevu moraju navesti i dokazati), a nisu razlozi iz čl. 104. st. 1. PZ-a, što je u konkretnom predmetu slučaj, može se podnijeti do započinjanja prekršajnog postupka, sukladno čl. 105. st. 2. PZ-a. Prema odredbi čl. 106. st. 4. PZ-a, ako je zahtjev za otklon iz čl. 104. st. 2. PZ-a podnesen nakon započinjanja postupka, zahtjev će se rješenjem odbaciti, a to rješenje može donijeti i sam sudac ili predsjednik suda čije se izuzeće zahtjeva. Budući da prekršajni postupak započinje otvaranjem glavne rasprave (a u postupku bez glavne rasprave, ispitivanjem okrivljenika ili izvođenjem drugih dokaza), sukladno čl. 157. st. 2. PZ-a, a predmetni zahtjev za izuzeće suca je podnesen na glavnoj raspravi 6. studenog 2020., to je isti zahtjev trebalo odbaciti kao nepravodoban. Međutim, iako je uređujuća sutkinja razmatrala predmetni zahtjev za svoje izuzeće, povređujući materijalnu odredbu u korist okrivljenika, te isti odbila kao neosnovan, ovaj sud ne može u tom smislu intervenirati u odluku o odbijanju zahtjeva za izuzeće sutkinje, s obzirom da je žalba podnesena samo u korist okrivljenik, a u smislu čl. 202. st. 4. PZ-a.

 

5.2. Razmatrajući razloge odluke o odbijanju zahtjeva za izuzeće sutkinje, ovaj drugostupanjski sud smatra da su isti opravdani i dostatno obrazloženi. Naime, sukladno čl. 106. st. 5. PZ-a, koji propisuje da ukoliko sam sudac u odnosu na kojeg je podnesen zahtjev za izuzeće smatra da je zahtjev očito neosnovan, može isti odbiti i sam nastaviti postupak. Budući da u predmetnom zahtjevu za izuzeće nisu uopće navedene (niti dokazane) okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost uređujuće sutkinje, to je i po stavu ovog suda isti neosnovan, te je opravdano odbijen rješenjem na glavnoj raspravi, a kako je i obrazloženo u pobijanoj presudi (odlomak 2.)

 

6. Nadalje, pozivajući se na žalbeni razlog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju nije niti mogao primijeniti Zakon o strancima jer okrivljenik nije stranac budući da je po nacionalnosti Hrvat, da je u Rijeci završio osnovnu i srednju školu te Strojarski fakultet, gdje je i živio, a sada živi u T., da ima JMBG izdan u Republici Hrvatskoj, da nije državljanin Bosne i Hercegovine te da je apatrid, odnosno, osoba bez državljanstva. Naime, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarske, Sektor za granicu, Služba za nezakonite migracije od 13. rujna 2017. (str. 7 spisa), okr. D. R. je državljanin Bosne i Hercegovine, a što je utvrđeno putem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine (Zajednički kontaktni centar Nova Sela-Bijača, elektronska baza IDEEA). Odredba čl. 2. Zakona o strancima glasi:

„Članak 2.

 

(1) Pojedini pojmovi, u smislu ovoga Zakona, imaju sljedeće značenje:

1. Stranac je osoba koja nije hrvatski državljanin, a ima državljanstvo države članice EGP-a, Švicarske Konfederacije, državljanstvo treće zemlje ili je osoba bez državljanstva.

2. Osoba bez državljanstva je osoba koju ni jedna država sukladno svom nacionalnom zakonodavstvu ne smatra svojim državljaninom.

3. Državljanin države članice EGP-a je osoba koja ima državljanstvo jedne od država članica EGP-a.

4. Državljanin treće zemlje je osoba koja nema državljanstvo države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije.

5. Treća zemlja je država koja nije država članica EGP-a niti Švicarska Konfederacija.“

 

6.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenik stranac u smislu Zakona o strancima, zbog čega je neosnovan žalbeni navod da se radi o osobi bez državljanstva te u postupku nije primijenjen propis koji se ne može primijeniti (čl. 196. st. 1. t. 4. PZ-a), odnosno, nije povrijeđena odredba materijalnog prekršajnog prava u tom dijelu.

 

7. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci i kazni, a kojom je okrivljenik pod t. 1. izreke proglašen krivim jer: „dana 13. kolovoza 2020. u 10,19 sati u P., G. x, nije dao na uvid valjanu stranu putnu ispravu ili osobnu iskaznicu, dozvolu boravka ili drugu javnu ispravu koja sadrži fotografiju“, a koje postupanje je prvostupanjski sud pravno kvalificirao kao prekršaj iz čl. prekršaja iz čl. 220. st. 3. t. 9. Zakona o strancima dok je u t. 2. izreke pobijane presude proglašen krivim da je toga dana nezakonito boravio u Republici Hrvatskoj, a da nije bio na kratkotrajnom boravku (nije napustio Republiku Hrvatsku iako je rješenje o napuštanju postalo izvršno 24. kolovoza 2019. te je nezakonito boravio do 13. kolovoza 2020.), koje postupanje je prvostupanjski sud pravno kvalificirao kao prekršaj iz čl. prekršaja iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima. U konkretnoj situaciji su jednim ponašanjem, odnosno, jedinstvenom radnjom okrivljenika ispunjena zakonska obilježja dva prekršaja iz oblasti Zakona o strancima koja su u odnosu tzv. prividnog stjecaja, a ne realnog stjecaja dva prekršaja kao što je okrivljenik proglašen krivim u izreci pobijane presude (za što ga se jednako tereti i u optužbi).

 

7.1. Po stavu ovog suda, prekršaj iz čl. 220. st. 3. t. 9. Zakona o strancima koji je počinjen time što okrivljenik kao stranac (državljanin treće zemlje - Bosne i Hercegovine) nije dao na uvid službenoj osobi odgovarajuće putne isprave, konzumiran je u čl. 222. st. 2. istog Zakona jer okrivljenik, koji u konkretnom slučaju nema reguliran status u Republici Hrvatskoj, nije niti mogao posjedovati odgovarajuću valjanu ispravu pa da bi ju mogao eventualno odbiti dati na uvid službenoj osobi. Ovo iz razloga što prekršaj okrivljenika počinjen time što nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj (čl. 222. st. 2. Zakona o strancima) nužno, kao prateće djelo prekršaja, u sebi sadrži i prekršaj iz čl. 220. st. 3. t. 9. Zakona o strancima (na zahtjev službene osobe ne da na uvid odgovarajuću ispravu) pa je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo konsumpcije, pri čemu je teži prekršaj (čl. 222. st. 2. Zakona o strancima) kao veći stupanj neprava, u sebi konzumirao blaži prekršaj (čl. 220. st. 3. t. 9. istog Zakona), kao manji stupanj neprava, jer radnja nezakonitog boravka u sebi sadrži i radnju ne davanja na uvid odgovarajuće isprave službenoj osobi.

 

7.2. Budući da se, dakle, radi o prividnom stjecaju prekršaja, to nije bilo mjesta primjeni odredaba o stjecaju dva prekršaja, te je u pravu okrivljenik kada u žalbi ističe da nije mogao biti proglašen krivim za djelo pod t. 1. jer nije niti mogao imati dokumente koji su od njega zatraženi. Stoga je okrivljenika trebalo proglasiti krivim samo za prekršaj iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima, s obzirom da je pobijanom prvostupanjskom presudom u pogledu prekršaja iz čl. 220. st. 3. t. 9. Zakona o strancima, činjenično opisanog pod t. 1. izreke pobijane presude, primijenjen propis koji se ne može primijeniti, čime je na štetu okrivljenika počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. PZ-a te je ovaj sud preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci tog djela prekršaja, a posljedično tome i u novčanoj kazni, kako je to navedeno u t. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

8. U odnosu na žalbene navode pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Naime, ovi žalbeni navodi se suštinski odnose na nezadovoljstvo okrivljenika u postupanju Ministarstva unutarnjih poslova (dalje: MUP) koje nije u roku od 60 dana od dana zaprimanja presude Upravnog suda u Rijeci, posl.br: 3 Usl-131/2020-19 od 7. svibnja 2020. kojom je poništeno rješenje MUP-a kojim je odbijen zahtjev okrivljenika za primitak u hrvatsko državljanstvo i predmet vraćen MUP-u na ponovni postupak, dok se za vrijeme trajanja tog postupka okrivljenik imao obvezu javljati svaki ponedjeljak u bilo koju policijsku postaju na području Republike Hrvatske. U žalbi se navodi i da je MUP ciljano podnio prekršajni nalog zbog prekršaja nezakonitog boravka okrivljenika zbog kojeg se vodi ovaj prekršajni postupak, kako bi ga onemogućio u daljnjem ostvarivanju svojih prava reguliranja statusa u Republici Hrvatskoj, čime izvršna vlast (MUP) odbija postupati po nalogu suda.

 

8.1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom se okrivljenik proglašava krivim za prekršaj iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima, na temelju izjava u samoj obrani okrivljenika te iskaza svjedokinje J. V., policijske službenice čiji je iskaz prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a iz kojeg jasno proizlazi da okrivljenik nema reguliran status u Republici Hrvatskoj pa tako ni kratkotrajni boravak, kao i da je okrivljenik dok mu se ne riješi pitanje hrvatskog državljanstva, dužan regulirati svoj status kao stranac u Republici Hrvatskoj, a što nije učinio. Na temelju ovih dokaza sud je imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik stranac u Republici Hrvatskoj, i to državljanin treće zemlje (Bosne i Hercegovine) te da nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj od 24. kolovoza 2018. kada je morao napustiti istu po rješenju o odbačaju privremenog boravka te po odbijanju zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji kada je protjeran iz Republike Hrvatske, u kojem nezakonitom boravku je zatečen 13. kolovoza 2018., čime je ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima. Sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, prvostupanjski je sud izvedene dokaze slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

 

9. Neosnovan je i žalbeni navod da se o ovom prekršajnom postupku ne može raspravljati i odlučivati sve dok se ne riješi postupak povodom zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, a koji postupak je u tijeku, te ga se treba smatrati prethodnim pitanjem jer nakon što se odluči (pozitivno) o zahtjevu okrivljenika za primitak u hrvatsko državljanstvo, okrivljenik će urediti svoje dokumente u Republici Hrvatskoj (prebivalište, osobnu iskaznicu i dr.). Naime, prema stavu ovog suda, upravni postupak koji je u tijeku pred Ministarstvom unutarnjih poslova, a povodom zahtjeva okrivljenika za primitak u hrvatsko državljanstvo, neovisan je i odvojen od ovog konkretnog prekršajnog postupka u kojem se utvrđuje postojanje krivnje okrivljenika za njegovo protupravno ponašanje, odnosno, nezakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, a što je nesporno utvrđeno. Stoga okrivljeniku u ovom postupku nisu povrijeđena ustavna prava na koja se poziva u žalbi, odnosno, „pravo na slobodno kretanje i pravo osoba bez državljanstva na pravo dobivanja utočišta u Republici Hrvatskoj“.

 

                9.1. Slijedom navedenog, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi relevantne nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

10. Iako okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u iznosu vrlo blizu posebno propisanog minimuma novčane kazne za prekršaj iz čl. 222. st. 2. Zakona o strancima za koji je propisana novčana kazna u rasponu od 500,00 kuna do 7.000,00 kuna iz čega je evidentno da je prvostupanjski sud imao u vidu sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao žalitelju pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne.

 

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

 

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. (t. I. izreke) i čl. 207. (t. II izreke) PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 12. siječnja 2022.

 

 

Zapisničarka:                                                                                              Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                            Goranka Ratković, v.r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.