- 1 -              I Kž 258/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 258/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. K., zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18.  – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. siječnja 2020. broj K-90/19, u sjednici održanoj 12. siječnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog Z. K., odvjetnika Z. G.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Z. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog Z. K. da je počinio dva kaznena djela, i to kazneno djelo protiv spolne slobode – silovanjem, iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ711. za koje mu je, na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te kazneno djelo protiv imovine - oštećenjem tuđe stvari iz članka 235. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 235. stavka 3. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Potom je optuženika uz primjenu članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunao vrijeme lišenja slobode od 22. srpnja 2019. do 20. siječnja 2020. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.) oslobodio je optuženika obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 6. ZKP/08. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. naložio je optuženiku da naknadi oštećenoj S. K. iznos od 250,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja, odvjetnika Z. G. navodeći da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna. Ujedno je tražio i obavijest o sjednici vijeća.

 

2.3. Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu optuženika.

 

3. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vratio je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.

 

4. Na sjednicu vijeća je pristupio branitelj optuženika, odvjetnik Z. G., dok nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženi Z. K., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je javni dio sjednice vijeća, na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., održan u njihovoj odsutnosti.

 

5. Žalba optuženika nije osnovana.

 

6. Iako optuženik nije naznačio da bi se žalio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, njegovi žalbeni navodi o propustu suda da obrazloži svoja utvrđenja u odnosu na radnje kaznenih djela te o povrijeđenom pravu na pravično suđenje se sadržajno odnose na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

6.1. Međutim, nije točno da sud nije valjano utvrdio radnje počinjenja i da ih nije argumentirao i obrazložio budući da je sud u pobijanoj presudi iznio odgovarajuća činjenična i pravna utvrđenja te zaključke za oba kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim, što znači da nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju aludira žalitelj.

 

6.2. Ovaj sud nije našao niti istaknutu povredu prava na pravično suđenje počinjenu na način da "sud osnažava samo iskaz oštećene bez adekvatnih dokaza" i uskraćuje isto takvo pravo optuženiku. Naime, razmatranjem presude i stanja spisa predmeta vidljivo je da prvostupanjski sud nije na bilo koji način povrijedio optuženikova prava na obranu te da je, prije donošenja zaključka o kaznenoj odgovornosti optuženika, s jednakom pažnjom ocjenjivao dokaze koji optuženiku idu u korist, kao i one koji ga terete. Osim toga, obrana na raspravi nije predložila izvođenje novih dokaza koji bi se suprotstavili iskazu oštećenice-žrtve (dalje u tekstu: oštećenica) pa stoga prvostupanjski sud nije niti bio u mogućnosti počiniti povredu ravnopravnosti stranaka davanjem prednosti tom iskazu. Stoga nije počinjena niti povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. u vidu povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako to neosnovano ističe žalitelj.

 

6.3. Ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga postupovna povreda iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a koja nije istaknuta u žalbi.

 

7. Osporavajući činjenično stanje žalba optuženika smatra da iskaz oštećenice nije prihvatljiv jer je neprecizan i neživotan te s obzirom na očite razlike u navodima koje je davala u tri navrata, i to prilikom podnošenja kaznene prijave, pred istražnim sucem i na raspravi 16. siječnja 2020.

 

7.1. Prije svega potrebno je istaknuti da navodi podnositelja kaznene prijave prilikom podnošenja te prijave nisu dokaz. Kaznena prijava ne može se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, koristiti kao dokaz o sadržaju navoda prijavitelja kaznenog djela jer zaprimanje kaznene prijave predstavlja prikupljanje obavijesti od građana kojom prilikom ih policija prema izričitoj odredbi zakona ne može ispitivati u svojstvu svjedoka (2. rečenica stavka 1. članka 208. ZKP/08.).

 

7.2. U odnosu na iskaz oštećenice s dokaznog ročišta od 17. rujna 2019., iz podataka u spisu predmeta je vidljivo da je tada bila ispitana u svojstvu svjedoka od strane suca istrage sukladno članku 292. stavku 4. ZKP/08., no taj njezin iskaz nije reproduciran na raspravi 16. siječnja 2020. kada je ponovno ispitana u svojstvu svjedoka. Obrana na raspravi nije koristila mogućnost i pravo predlaganja da se taj raniji iskaz reproducira ili predočava svjedokinji-oštećenici. Dakle, iskaz iz istrage nije izveden na raspravi, niti u cijelosti, a niti djelomično odnosno eventualnim predočavanjem, pa ovaj sud, kao i prvostupanjski, može ocjenjivati i vrednovati jedino one dokaze koji su izvedeni na raspravi i na njima temeljiti svoj stav o kaznenoj odgovornosti. 

 

7.3. Budući da se u postupku mogu razmatrati jedino izvori saznanja o kaznenom djelu koji imaju svojstvo zakonitih dokaza (što nije slučaj s navodima podnositelja kaznene prijave prilikom podnošenja te prijave) i koji su izvedeni na raspravi (što nije slučaj sa iskazom oštećenice na dokaznom ročištu od 17. rujna 2019.) nema zakonskog temelja za komparaciju triju navoda oštećnice, a kakva se nudi u žalbi. Međutim, unatoč tome, zaključno valja reći da je iskaz oštećenice koji je dala na raspravi u odnosu na bitne okolnosti i odlučne činjenice jasan i prihvatljiv, razmjerno svim subjektivnim i objektivnim okolnostima predmetnog događaja te ga je sud prvog stupnja s pravom prihvatio kao jedan od glavnih temelja osuđujuće presude. 

 

7.4. Niti okolnost što je oštećenica, prije događaja opisanog u izreci presude, popila tri do četiri piva, a što je i sama izjavila, sama po sebi i u odsutnosti nekih drugih preciznijih podataka o većoj količini konzumiranog alkohola, ne dovodi u sumnju njezino poimanje realnosti i vjerodostojnost opisa samog inkriminiranog događaja, kako to žalitelj nastoji prikazati.

 

7.5. Žalba također problematizira razboritost i logiku ponašanja oštećenice nakon sukoba na ulici tijekom kojeg joj je optuženik uništio mobitel te nakon događaja koji je predmet ovog kaznenog postupka budući da ona, nakon bilo kojeg od ta dva događaja,  nije odmah pozvala policiju, hitnu pomoć, a niti svog partnera. Na temelju toga žalitelj zaključuje da je njezin opis tijeka događanja te večeri posebno nejasan i konfuzan, zbog čega, po njegovom mišljenju, ne treba prihvatiti njezine navode niti u pogledu samog kaznenog djela. Također smatra nelogičnim što je oštećenica nakon pruženog otpora prema optuženiku istoga išla pratiti. Suprotno ovakvim navodima žalitelja ovaj sud nije našao značajnija odstupanja u njezinom ponašanju od očekivanoga. Naime, vezano za praćenje optuženika oštećenica je sama objasnila da je htjela saznati gdje isti stanuje, što ima smisla i logike u kontekstu činjenice da ga je godinama poznavala pod imenom Martin, dok je pravo ime optuženika doznala tek nakon prijavljivanja ovog kaznenog djela, što nedvosmisleno ukazuje na to da, iako su se prethodno u više navrata družili, ona nije znala sve njegove osobne podatke.

 

7.6. Žalba smatra da je isključena mogućnost da bi se optuženik mogao popeti na balkon oštećenice zbog svojih zdravstvenih ograničenja i predispozicija, dobi od 66 godina te okolnosti da je u dva navrata operirao bruh, zbog čega je bio teško pokretljiv te je imao zabranu bilo kakvog penjanja ili dizanja teških stvari. Međutim, navedeno se u postupku nije moglo provjeriti budući da obrana nije u spis priložila medicinsku dokumentaciju ili druge dokaze koji bi potkrijepili optuženikove fizičke smetnje pa su i ovi žalbeni navodi neprihvatljivi naspram iskaza oštećenice koja je uvjerljivo i precizno opisala optuženikovo penjanje do njezinog balkona. Niti činjenica što optuženiku na desnoj ruci nedostaju dva prsta (na raspravi 16. siječnja 2020., na listu 130. spisa predmeta sud je konstatirao da je optuženiku "srednji prst amputiran do sredine, a kažiprst do nokta") i okolnost što je u svom iskazu oštećenica prvo rekla da ju je optuženik silovao desnom rukom ne dovodi u sumnju uvjerljivost, istinitost i vjerodostojnost tog iskaza. Naime, oštećenica se u kasnijem dijelu tog iskaza, kada je opisivala tijek inkriminiranog događaja, sama ispravila kada je rekla da se radilo o njegovoj lijevoj, a ne desnoj ruci, pri čemu valja primijetiti da slične zabune prilikom opisa ovako stresnih događaja i situacija nisu nešto što je neuobičajeno kod žrtava ovakvih kaznenih djela.

 

7.7. Suprotno daljnjim žalbenim navodima, priložena medicinska dokumentacija oštećenice te odsutnost ozljeda rodnice i anusa također ne dovode u pitanje istinitost i uvjerljivost njezinog iskazivanja budući da je ona sama izričito rekla da tom prigodom nije zadobila takve ozljede, a niti one nužno nastaju prilikom ovakvih kaznenih djela, dok krvni podljevi na obje njezine podlaktice te ozljede optuženika u vidu dva ugrizna otiska na lijevoj strani leđa, oguljotine na desnom ramenu i ogrebotine na desnoj podlaktici upravo potvrđuju njihov fizički sukob i aktivan otpor kojeg je oštećenica pružala optuženiku. Nalaz sudskomedicinskog vještaka koji u cijelosti potvrđuje iskaz oštećenice i po ocjeni suda drugog stupnja, isti predstavljaju dokaze koji se u bitnim dijelovima međusobno podudaraju i nadopunjuju u odnosu na dinamiku samog događaja te je neprihvatljivo žalbeno tumačenje prema kojem optuženikove ozljede utvrđene vještačenjem ne odgovaraju načinu nastanka, a kako ga je opisala oštećenica. U žalbi se parcijalno tumači nalaz vještaka da se radi o starijim ozljedama s obzirom da je vještak također naveo u nastavku te iste rečenice (list 88. spisa predmeta) da "su prema starosti i izgledu mogle nastati u vrijeme inkriminiranog događaja". Kada je vještak izjavio da se izgledom optuženikove ozljede „doimaju starije", očigledno je podrazumijevao da su iste fotografirane tri dana nakon njihovog nastanka.

 

7.8. Imajući u vidu da o ozljedama optuženika i oštećenice postoje medicinski nalazi na listovima 13., 14. i 16. spisa predmeta, a da su optuženikove ozljede dokumentirane i fotografijama (list 54.-56. spisa predmeta), kao i da je vještak sudske medicine svoj nalaz i mišljenje bazirao na tim objektivnim dokazima, koji svi u međusobnoj ukupnosti i logičnoj povezanosti potvrđuju iskaz oštećenice, netočni su i neutemeljeni navodi žalbe da "osim terećenja oštećene nema drugih dokaza, a medicinska dokumentacija koju je priložila navedeno uopće ne potvrđuje".

 

7.9. Žalitelj navodi da je radi provjere iskaza oštećenice u postupku trebalo ispitati druge osobe koji imaju posredna saznanja o tom događaju, i to njezinog partnera A. i poslodavca optuženika M. D.. Međutim, oni dokazi koji su izvedeni u dokaznom postupku s potpunom izvjesnošću potvrđuju pravilnost osuđujuće presude pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi o potrebi daljnjeg ispitivanja ovih svjedoka, s obzirom da se radi o osobama koje nemaju osobnih i neposrednih saznanja o samom inkriminiranom događaju, pa se stoga u konkretnom slučaju ne radi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim toga valja uočiti kako obrana na raspravi, kada je to bila u mogućnosti, uopće nije predlagala ispitivanje ovih svjedoka na koje se sada poziva u žalbi.

 

8. Slijedom navedenog, neutemeljeni su žalbeni prigovori usmjereni na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga propisanih u članku 470. ZKP/08.

 

9. Protivno tvrdnjama iz žalbe optuženog Z. K. u pogledu odluke o kazni, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i potom odmjerio pojedinačne kazne zatvora u visini propisanog minimuma - od jedne godine za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11. i od šest mjeseci za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. Nakon toga je, primjenom odredbi o stjecaju, optuženika primjereno osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i četiri mjeseca. Kao olakotno sud je s pravom cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, određeno žaljenje i niži stupanj povrede zaštićenog dobra. U pravcu blažeg kažnjavanja nisu od utjecaja dosadašnji život optuženika i njegovo držanje pred sudom budući da su te okolnosti sadržane u okolnostima neosuđivanosti i žaljenja. Nije razumljivo na što bi se odnosila u žalbi spomenuta "činjenica emocionalnog stanja uzrokovanog postupanjem oštećenice spram njega", posebice jer je potpuno nejasno kakve bi to posljedice mogao optuženik podnijeti od oštećenice, a koje bi mogle biti tegobnije od onih koje je ona pretrpjela kao žrtva njegovih kaznenih djela.

 

9.1. Jedinstvena kazna zatvora od jedne godine i četiri mjeseca, i po ocjeni drugostupanjskog suda, je primjerena stupnju krivnje, težini i svim okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi optuženika, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika da više ne čini ovakva kaznena djela s elementima nasilja, ali i druga kaznena djela te će se istovremeno poslati poruka drugim članovima društvene zajednice da je činjenje kaznenih djela neprihvatljivo i nedopustivo, dok blaže kažnjavanje na koje u izjavljenoj žalbi smjera optuženik, ne bi ostvarilo sve svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11.

 

10. Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika. Uslijed svega navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu optuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 12. siječnja 2022.