- 1 -              I Kž-Us 39/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 39/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene A. D. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. ožujka 2018. broj K-Us-1/2017-9, u sjednici održanoj 12. siječnja 2022.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optužene A. D. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Rijeci je pobijanom presudom od 16. ožujka 2018. broj K-Us-1/2017-9 proglasio krivom optuženu A. D. za kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te ju je, na temelju iste zakonske odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci nakon čega je primjenom odredbe članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu na način da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženica u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. U odnosu na troškove je, na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17), optuženica obvezana snositi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-17. u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnijela optužena A. D. putem branitelja, odvjetnika R. B. navodeći da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženicu oslobodi optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ujedno je tražila obavijest o sjednici vijeća.

 

3. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) nije podnio odgovor na žalbu optuženice.

 

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske vratio je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17.

 

5. Sjednica vijeća održana je je, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-19.), koji se sada primjenjuje, u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optužene A. D. i njezinog branitelja, odvjetnika R. B., koji su svi, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalba optuženice nije osnovana.

 

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženica ističe da je "izreka presude nerazumljiva i proturječna nespornom činjeničnom stanju" pri čemu navodi da joj se "stavlja na teret da nije raspisala natječaj, iako iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da optužena nije ta koja je trebala raspisati natječaj, već je to trebala učiniti v.d. direktora T. P.". Iz takvog obrazloženja vidljivo je da se zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa će o tome biti više govora u daljnjem dijelu ove odluke koji se odnosi na činjenice.

 

7.1. Stoga nije osnovana žalba optuženice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19. ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Optuženica se žali i zbog povrede kaznenog zakona, a iz sadržaja žalbe, osim navoda o institutu beznačajnog djela, proizlazi da su povrede kaznenog zakona na koje se poziva posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, pa će i na te žalbene navode biti odgovoreno u obrazlaganju žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Nije osnovana niti žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.1. Žalbeni navod da optuženica nije ta koja je trebala raspisati natječaj za direktora trgovačkog društva K. F. d.o.o., već da je to trebala učiniti v.d. direktora T. P. nije utemeljen na činjenicama koje proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, budući da je odluka o izboru i opozivu članova uprave u djelokrugu poslova načelnika općine, u konkretnoj situaciji optuženice, sukladno članku 13. stavcima 1. i 2. alineji 5. Izjave o osnivanju trgovačkog društva K. F. d.o.o. 

 

9.2. Žaliteljica s brojnim argumentima osporava da bi se M. G. mogao smatrati direktorom trgovačkog društva K. F. d.o.o. pa tako ističe da je on bio redovno zaposlen u općini F. gdje je ostvarivao plaću za puno radno vrijeme, a da je poslove za društvo obavljao prije i nakon svog radnog vremena; da je u članku 3. Odluke o imenovanju direktora od 28. veljače 2011. navedeno da se M. G. postavlja za vršitelja dužnosti direktora do imenovanja direktora provedbom javnog natječaja, kao i  da nije imao ugovor o radu te da nije ostvarivao prava iz radnog odnosa u trgovačkom društvu K. F. d.o.o.

 

9.3. Međutim, suprotno tome, M. G. je imao faktično i formalno svojstvo direktora, što je vidljivo iz brojnih isprava, i to iz Zapisnika sa sjednice Skupštine K. F. d.o.o. od 28. veljače 2011., Odluke o imenovanju direktora K. F. d.o.o. u kojoj je izričito navedeno u članku 1. da se M. G. imenuje za direktora, "Izjave o prihvaćanju postavljenja" prema kojoj je M. G. prihvatio "postavljenje" za direktora društva K. F. d.o.o., primopredajnog zapisnika od 1. ožujka 2011. u kojem je M. G. također izričito naveden kao direktor te izvatka iz trgovačkog registra za društvo K. F. d.o.o. i drugih. Isto tako M. G., ispitan u svojstvu svjedoka, također je potvrdio da je bio direktor u navedenom društvu tijekom inkriminiranog razdoblja.

 

9.4. Žalba nadalje ističe da M. G. nije izabran na temelju natječaja čije uvjete nije ispunjavao pa da se stoga ne može govoriti o prekršenim uvjetima natječaja. No upravo iz činjenice da je isti tijekom šest godina bio direktor trgovačkog društva bez raspisivanja natječaja, iako je u članku 15. stavku 3. Izjave o osnivanju društva K. F. d.o.o. bilo propisano da mandat direktora traje četiri godine, proizlazi dio nezakonitosti postupanja optuženice zbog kojih je i proglašena krivom u ovom kaznenom postupku. Stoga, po ocjeni drugostupanjskog suda, ovom i ovakvom žalbenom tvrdnjom dokazi na koje se žaliteljica poziva se od strane iste tumače paušalno i mimo njihovog pravog smisla i sadržaja.

 

9.5. Okolnost što nije bio propisan rok za raspisivanje natječaja za direktora ne dovodi u pitanje protupravnost radnji optuženice budući da je M. G. tu dužnost obavljao tijekom šest godina, što je dvije godine dulje od jednog cijelog mandata propisanog člankom 15. stavkom 3. Izjave o osnivanju društva K. F. d.o.o., te je optuženica, propuštanjem raspisivanja natječaja, nepravilno postupala i time je očigledno izbjegavala pravilnu i propisanu primjenu akata koji reguliraju tu materiju, odnosno imenovanje za direktora osobe koja bi ispunjavala unaprijed propisane uvjete. 

 

9.6. Zapravo cjelokupna žalba iz postupanja optuženice te dokumentacije spisa predmeta izdvaja pojedine dijelove i iskrivljeno ih interpretira u korist optuženice. Optuženica je u svom djelovanju nastojala svoje nepravilno postupanje, sa ciljem da funkciju direktora u tom trgovačkom društvu obavlja upravo M. G. koji nije imao formalne uvjete za tu poziciju, uklopiti u postojeću regulativu. Pri tome dio njezinih radnji doista nije bio protupravan, što žalba neutemeljeno ističe kao argumente o izostanku njezine kaznene odgovornosti.

 

9.7. Također se napominje da u žalbi nije obrazložena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući da nije istaknut neki dokaz kojeg je sud propustio cijeniti, niti je predloženo izvođenje novih dokaza, nego žaliteljica jedino apelira da se na temelju izvedenih dokaza donese drugačiji činjenični zaključak.

 

10. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-17. optuženica nalazi u propustu suda da primijeni odredbu o beznačajnom djelu iz članka 33. KZ/11., a što je opširno obrazloženo izostankom štetnih posljedica za zajednicu.

 

10.1. Međutim, niti ovaj sud, kao i prvostupanjski, ne nalazi da je trebalo primijeniti institut beznačajnog djela. Odredba članka 33. KZ/11. ukazuje na tri okolnosti koje su mjerodavne za očitu beznačajnost djela: nizak stupanj počiniteljeve krivnje, izostanak posljedica ili neznatne posljedice djela i izostanak potrebe da počinitelj bude kažnjen. Sve te okolnosti moraju biti kumulativno ispunjene. Dakle, kazneno djelo isključeno je (zakonodavac koristi pojam „nema kaznenog djela“) i kad su ostvarena sva njegova obilježja (radnja, biće kaznenog djela, protupravnost i krivnja), ali je djelo beznačajno.

 

10.2. Razlozima pobijane presude o tome zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o beznačajnom djelu treba dodati i to da je optuženica kao načelnica općine F., dakle predstavnica lokalne vlasti, namjerno i očigledno izbjegavala i kršila propise prilikom postavljanja direktora trgovačkog društva K. F. d.o.o. Takvo samovoljno postupanje, protivno vlastitoj odluci koja se odnosi na određivanje rukovodeće osobe u pravnoj osobi koja raspolaže znatnim financijskim sredstvima i obavlja poslove od važnosti za cijelu lokalnu zajednicu, sadrži takvu količinu krivnje koja svakako zahtijeva adekvatno kažnjavanje počinitelja.

 

10.3. Prema tome, žalba optuženice je i u tom dijelu neosnovana, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19. ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženice na neki drugi način, koji nije istaknut u žalbi, došlo do povrede kaznenog zakona.

 

11. Iako se optuženica nije žalila zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj sud je provjerio primjerenost izrečene sankcije povodom žalbe optuženice i u smislu članka 478. ZKP/08.-19. koji propisuje da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi.

 

11.1 Razmatranjem izrečene sankcije ovaj drugostupanjski sud je zaključio da nema osnove za blaže kažnjavanje optuženice budući da je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere sankcije vodio računa o svim kriterijima propisanim u članku 47. KZ/11. i pravilno utvrdio sve okolnosti, i to neosuđivanost i obiteljske okolnosti kao olakotne te razdoblje nepravilnosti tijekom šest godina, kao otegotnu. Upravo izrečenom sankcijom će se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, postići svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., njome će se prvenstveno utjecati na optuženicu, ali i na druge osobe da više ne čine kaznena djela, čime će se u potpunosti ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

12. S obzirom da je žalba optužene A. D. neosnovana na temelju članka 482. ZKP/08.-19., trebalo ju je odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 12. siječnja 2022.