1                             Poslovni broj: I Kž-346/2021-6

 

Poslovni broj: I Kž-346/2021-6

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. H. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 19. kolovoza 2021., broj K-14/2020., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2022.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Prihvaća se žalba optuženog A. H. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi A. H. za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

 

 

   Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola optuženi A. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227.stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano kao u izreci te presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan da naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, dok je u odnosu na troškove iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 8. ZKP/08. odlučeno da će se posebnim rješenjem naknadno odrediti.

 

3. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi A. H. po branitelju A. D. iz O. društva V., B. i D. u R., zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da mu se umanji izrečena kazna zatvora.

 

4. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća su izvješteni optuženik i njegov branitelj, koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik, na koju isti nisu pristupili pa je a na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.

 

7. Žalba je osnovana.

 

8. U pravu je žalitelj kada u žalbi ističe da mu je prvostupanjski sud, osudivši ga za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, izrekao prestrogu kaznu.

 

9. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio priznanje kaznenog djela, izraženo kajanje i žaljenje, dosadašnju neosuđivanost, kao i činjenicu da je u prometnoj nesreći za koju je proglašen krivim i sam pretrpio tešku tjelesnu ozljedu na mozgu zbog koje ozljede mu je dijagnosticiran poremećaj ličnosti i poremećaj ponašanja, dok mu je kao otegotno cijenjeno da se na motociklu kojim je na pješačkom prijelazu naletio na oštećenicu, kretao brzinom oko 60 do 80 km/h, iako je na tom je dijelu ceste brzina ograničena na 50 km/h, kao i to da je kritične zgode pri naletu motociklom na oštećenicu, tom prilikom doveo u opasnost njezina unuka D. D. koji je zadobio oguljotinu lijevog lakta i udarac u glavu.

 

10. S pravom žalitelj ističe da mu pri odmjeravanju kazne prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio priznanje djela te izraženo kajanje, a istodobno mu kao otegotno nije mogao uzeti u obzir okolnosti navedene u prethodnoj točki.

 

11. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da kazna za određeno kriminalno postupanje mora izraziti adekvatnu društvenu osudu kako bi se time polučila svrha kažnjavanja.

 

12. Međutim, osim toga, prilikom izbora vrste i mjere kazne, a kako kazna ne bi bila samo retributivna, ona mora sadržavati i druge penalne ciljeve, pa se prilikom odmjeravanja kazne mora uvažiti princip individualizacije kažnjavanja, a to znači da svi oni kriteriji propisani u članku 47. KZ/11., koji utječu na to da kazna po vrsti mjeri bude teža ili lakša, počevši od stupnja krivnje, povrede zaštićenog dobra, ličnost počinitelja i njegov prijašnji život, itd. u svakom konkretnom slučaju sud treba proporcionalno vrednovati i dati im primjeren značaj kako bi se ostvarila svrha kažnjavanja.

 

13. Polazeći od principa individualizacije kazne svakako treba naglasiti da je prvostupanjski sud, u kontekstu utvrđenih olakotnih okolnosti, u obrazloženju pobijane presude u točki 20. za optuženika naveo i to … „da nikad do sada nije kažnjavan, što u kontekstu njegove životne dobi (39 godina) ukazuje da je poštivao sve norme koje je društvo stavljalo pred njega (…), što ukazuje da je predmetno kazneno djelo izolirani eksces u njegovom dosadašnjem primjerenom životu.“

 

14. Prema tome, kad se ima u vidu da je optuženik priznao počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, što upućuje da je shvatio težinu djela i  štetnost svog postupka i da je zbog toga spreman snositi odgovornost za to djelo, uz izraženo kajanje te činjenicu da je inkriminirano kazneno djelo, kako to i navodi prvostupanjski sud, eksces u njegovom dosadašnjem primjerenom ponašanju, kao i činjenica da je i sam u prometnoj nesreći zadobio teške tjelesne ozljede, s pravom žalitelj smatra da mu prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne te olakotne okolnosti nije dovoljno vrednovao.

 

15. S druge strane u pravu je žalitelj kad u žalbi ističe da mu kod odmjeravanja kazne prvostupanjski sud kao otegotno nije mogao cijeniti okolnosti sadržane u činjeničnom opisu djela koje predstavljaju biće kaznenog djela (neadekvatna brzina kretanja, nalet na pješačkom prijelazu) za koje je proglašen krivim, jer bi se u tom slučaju radilo o dvostrukom negativnom vrednovanju istih okolnosti.

 

16. Zbog prethodno iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu optuženika pa je pobijana presuda preinačena u odluci o kazni na način da je optuženi A. H. za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

17. Naprijed izrečena kazna zatvora, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tom kaznom postići sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da se izricanjem kazni utječe na optuženika ali i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnost činjenja kaznenih djela (generalna i specijalna prevencija). Osim toga, izrečena kazna predstavlja i adekvatnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela kojom se šalje jasna poruka o pravednosti kažnjavanja, što će dovesti do jačanja povjerenje građana u pravni poredak.

 

18. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja žalitelja da je u konkretnom slučaju bilo mjesta ublažavanju kazne primjenom članka 48. stavka 2. KZ/11. (sudsko ublažavanje), jer nije utvrđeno postojanje naročito olakotnih okolnosti na strani optuženika kao pretpostavke da bi mu se, na temelju navedene zakonske odredbe, izrekla blažila kazna od one koja je propisana za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. (kazna zatvora od tri do petnaest godina).

 

19. Zbog svega naprijed iznesenog, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

 

Zagreb, 11. siječnja 2022.