OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 1616/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja K. Š. iz S., O.:
…, zastupane po pun. M. Ž., odvj. u S., protiv tuženika O.
B. d.d. S., , O.: …, zastupanog po
odvjetnicima iz OD Ž. i P. d.o.o., Z., radi utvrđenja i
isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. listopada 2021.
godine u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 11. siječnja
2022. godine,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju
prijenosom prava vlasništva broj 54224/06 od 31.listopada 2006.godine u dijelu u
kojem je iskazana kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom kreditora, a koja je
označena u dijelu čl.11.st.1. Ugovora i koja glasi:
„Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora“.
II.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju
iznos od 45.499,68 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja
tužbe – 23.srpnja 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se
zahtjev odbija za više zatražene zakonske zatezne kamate koje teku:
- na iznos od 841,71 kn od 10. 8. 2010. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 850,05 kn od 10. 9. 2010. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 824,59 kn od 11. 10. 2010. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 855,72 kn od 10. 11. 2010. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 831,35 kn od 10. 12. 2010. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 857,76 kn od 10. 1. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 859,89 kn od 10. 2. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 773,31 kn od 10. 3. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 851,54 kn od 11. 4. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 824,62 kn od 10. 5. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 855,19 kn od 10. 6. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 824,61 kn od 11. 7. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 857,60 kn od 10. 8. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 860,69 kn od 12. 9. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 832,44 kn od 10. 10. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 858,35 kn od 10. 11. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 830,80 kn od 12. 12. 2011. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 865,67 kn od 8. 2. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 861,69 kn od 7. 3. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 797,20 kn od 6. 4. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 853,94 kn od 27. 6. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 823,30 kn od 11. 7. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 851,71 kn od 20. 7. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 821,98 kn od 23. 7. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 848,17 kn od 10. 8. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 839,59 kn od 10. 9. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 817,34 kn od 11. 10. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 848,56 kn od 12. 11. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 818,94 kn od 11. 12. 2012. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 849,10 kn od 15. 1. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 849,36 kn od 19. 2. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 766,52 kn od 12. 3. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 848,10 kn od 15. 4. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 815,61 kn od 24. 5. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 835,87 kn od 10. 6. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 809,40 kn od 11. 7. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 837,37 kn od 19. 8. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 848,02 kn od 12. 9. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 821,20 kn od 11. 10. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 850,41 kn od 19. 11. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 821,97 kn od 11. 12. 2013. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 845,74 kn od 14. 1. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 853,63 kn od 11. 2. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 792,59 kn od 12. 3. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 864,47 kn od 11. 4. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 830,12 kn od 12. 5. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 854,76 kn od 11. 6. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 829,41 kn od 11. 7. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 844,32 kn od 14. 8. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 488,46 kn od 15. 9. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 473,63 kn od 14. 10. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 488,71 kn od 11. 11. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 471,87 kn od 22. 12. 2014. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 488,59 kn od 26. 1. 2015. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 470,39 kn od 10. 2. 2015. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 380,07 kn od 10. 3. 2015. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 417,45 kn od 10. 4. 2015. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 401,01 kn od 12. 5. 2015. godine pa do 23.srpnja 2015.godine,
- na iznos od 413,76 kn od 12. 6. 2015. godine pa do 23.srpnja 2015.godine;
odbija se kao neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23.639,98 kn
sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 136,28 kn od 12. 2. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 419,32 kn od 12. 3. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 466,53 kn od 10. 4. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 449,65 kn od 10. 5. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 464,96 kn od 11. 6. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 445,76 kn od 10. 7. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 462,09 kn od 10. 8. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 462,58 kn od 10. 9. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 448,33 kn od 10. 10. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 463,24 kn od 12. 11. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 445,36 kn od 10. 12. 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 463,44 kn od 10. 1. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 459,22 kn od 11. 2. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 427,85 kn od 10. 3. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 457,79 kn od 10. 4. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 441,88 kn od 12. 5. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 454,13 kn od 10. 6. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 440,01 kn od 10. 7. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 452,63 kn od 11. 8. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 446,73 kn od 10. 9. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 433,04 kn od 10. 10. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 447,53 kn od 10. 11. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 435,79 kn od 10. 12. 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 457,68 kn od 12. 01. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 462,72 kn od 10. 2. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 418,95 kn od 10. 3. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 462,70 kn od 10. 4. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 444,46 kn od 11. 5. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 466,53 kn od 10. 6. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 839,85 kn od 10. 7. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 865,51 kn od 10. 8. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 865,15 kn od 10. 9. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 828,00 kn od 12. 10. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 855,19 kn od 10. 11. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 827,74 kn od 10. 12. 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 857,11 kn od 11. 1. 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 859,32 kn od 10. 2. 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 770,72 kn od 10. 3. 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 851,83 kn od 12. 4. 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 820,96 kn od 10. 5. 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 846,66 kn od 10. 6. 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 814,74 kn od 12. 7. 2010. godine pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu
od 13.642,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 23.srpnja 2015.godine ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj
navodi da su stranke 31.listopada 2006.godine zaključile Ugovor o kreditu, temeljem
kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 92.000,00 € u
kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan isplate kredita.
Predmetnim ugovorom da je određena kamatna stopa u visini od 5,40% godišnje,
promjenjiva, a da je ugovoreno i da se promjene kamatne stope utvrđuju odlukom
tuženika. Tužitelj smatra da je ovim povrijeđeno njeno pravo kao potrošača, budući je
tuženik koristio nedopuštene odnosno ništetne odredbe, kojim mu je omogućeno da
jednostrano mijenja kamatnu stopu. Ništetnost takve odredbe, koja se odnosi na
kredite u CHF da je potvrdio i Visoki trgovački sud RH koji je dana 16.srpnja
2014.godine donio presudu Pž.7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga
za zaštitu potrošača Potrošač pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i
tuženika. Tužitelj ističe da je odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati
kamatnu stopu identična kod ugovora u CHF kao i predmetnog ugovora, pa da bi se
pravna shvaćanja vezana za kredite u CHF trebala primijeniti i na predmetni ugovorni
odnos. Radi navedneog tužiteljica postavlja zahtjev kao u tč.I. izreke ove presude.
Ujedno traži od tuženika isplati iznosa od ukupno 69.137,51 kn sa zakonskim
zateznim kamatama, kao i naknadu parničnog troška.
U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu
ističe prigovor zastare, navodi da se u ovom slučaju nema mjesta izravnoj primjeni
pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž.7129/13, a to
stoga jer se u tom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se
isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena
valutna kluzula CHF. Navodi da nije točno da bi sporni dio odredbe čl.11.1. Ugovora
o kreditu bio nepošten, odnosno ništetan, te sve ove svoje navode tuženik iscrpno
elaborira u svojim podnescima koji prileže spisu.
Svojim podneskom od 19.svibnja 2017.godine tužitelj je konačno postavio svoj
tužbeni zahtjev, nakon što je proveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku
M. T..
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu br: 54224/06
zaključenog između stranaka dana 23.listopada 2006.godine sa pripadajućom
dokumentacijom te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i
financije dipl. oecc M. T..
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom više plaćenog temeljem
ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a koja odredba se
odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženika izvršiti promjenu stope ugovorne kamate
sukladno Odluci o kamatama banke, zahtjev za isplatu iznosa od 69.139,67 kn sa
pripadajućim kamatama na ime povrata preplaćenih iznosa kamata po svakom
mjesečnom anuitetu.
Među strankama nije sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja,
kao korisnika kredita, dana 23.listopada 2006.godine sklopljen Ugovor kreditu sa
valutnom klauzulom u valuti €, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista na
dan sklapanja ugovora iznosi 5,40 % godišnje.
Sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstvo i financije dipl.oecc. M. T., ista je u svom nalazu i mišljenju
navela da je tuženik kroz utuženi period vršio povećanje kamatne stope od početnih
5,40 % do maksimalnih 7,02 %. Sudski vještak u svom mišljenju navodi da je tužitelj
po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog promjene kamatne stpe, u odnosu na
ugovorenu od 5,40%, platio veći iznos 69.139,67 kn koji se odnosi na više plaćene
redovne kamate.
Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi
nepoštena ugovorna odredba, te kao takva ništetna, o čemu ovisi i osnovanost
zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno
ugovorene kamatne stope i primijenjene kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Istaknut je i prigovor zastare
potraživanja od strane tuženika.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.
rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima
koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U
navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda
RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H.
svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika
od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je
pokrenut po tužbi HSUZP- Potrošač protiv
sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a
sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-
pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), te kao takav ne veže sud u ovom
postupku, po tužbi ovog tužitelja protiv tuženika, vezano za kredit u eurima. Prema
ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje
prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva
potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u
skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07,
125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u
vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj
pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite
potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač
osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, za
ponoviti je, ne i u ovom postupku. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od
9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u
ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao
trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu
kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je
formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u
ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju
nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa
ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Dana 4.travnja 2018.godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je
djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja, suđeno je kao u tč.I. izreke ove presude,
naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 45.499,68 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od podnošenja tužbe do isplate, odbijen je zahtjev tužiteljice za iznos od
23.639,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan. Obvezan je tuženik
naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.580,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate. Protiv ove presude stranke su podnijele žalbe,
dana 18.svibnja 2020.godine doneseno je drugostupanjsko rješenje Županijskog
suda u Puli-Pola broj Gž-787/18 kojim je ukinuta prvostupanjska presude i predmet je
vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima nastalima
povodom žalbe odluči konačnom odlukom.
Nakon donošenja drugostupanjskog rješenja, sud je pored već izvedenih dokaza, izveo i dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
Prema stavu ovog suda, iako se kolektivna presuda (krediti u CHF) ne
primjenjuje na kunske i eurske kredite, argumenti iz te presude i pravni stav iz iste
istovjetni su i za kunske i eurske kredite, što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe o
kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom jednostanom odlukom banke, jer je ista
neodređena i neodrediva pa zbog toga i ništetna.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, a vezano za kredite u valuti CHF. Kako je tome bilo tako, vezano
za te pravne poslove (CHF), ovaj sud drži da je isti slučaj i sa kreditima vezanima za
valutu € (što je ovdje slučaj) ili u kunskim. Dakle, bez obzira na kolektivnu tužbu, ovaj
sud također smatra da i u ugovorima vezanim za valutu € i u kunskim kreditima,
tuženik nije mogao jednostrano, na način na koji je to radio, mijenjati kamatnu stopu,
da je ta odredba ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, jer je, onako kako je
utanačena, jednostavno rečeno nepoštena. Istina je da nije ugovorena fiksna
kamatna stopa za čitav period otplate, međutim, kako je tuženik tužitelju kod
zaključenja ugovora o kreditu u izgled stavio egzaktan postotak kamatne stope od
5,40 % godišnje, to sud drži da je, kod postojanja nepoštene odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi odnosno njenom određivanju, valjalo u ovom, i svakom drugom
slučaju, sagledavati upravo tu kamatnu stopu od 5,40 %, jer da ista nije bila u
interesu tuženika, ne bi kao takva bila ni određena, kao početna kod zaključenja
ugovora o kreditu. Dakle, isplatom odnosno plaćanjem te stope, sud drži da je
navedeni pravni posao pošten za obje stranke, u svojoj potpunosti, pa nije bilo
mjesta drugačijem presuđenju. Kako je odredba o načinu određivanja stope kroz
vrijeme, jednostrano – odlukom tuženika, nepoštena, to valja držati da je ona
početno ugovorena među strankama – poštena i valjano određena, pa je valja
primijeniti za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, iako nije ugovorena fiksna
kamatna stopa.
Navedeni kredit sa valutnom klauzulom u € izjednačen je u pogledu pravnog
stava suda sa kreditima vezanim za valutu CHF, a u pogledu ugovorene kamatne
stope, odnosno načina njenog određivanja, jer takav stav jamči jednakost svih
građanja pred zakonom, ukoliko je utvrđeno da je kod kredita u CHF isti način
određivanja promjenjive kamatne stope ništetan odnosno nepošten, onda je ništetan
i nepošten i za kredite vezane za valutu € i za kunske kredite, zaista, u ovom dijelu
nema razlike u pogledu navedenih kredita, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja, po
pitanju glavnice.
U svom iskazu tužitelj navodi da je poznato kako je sa tuženikom zaključila
ugovor o kreditu, 2006. godine, da je bila klijentica banke, kao većina zaposlenih
svog tadašnjeg poduzeća – S. plovidba, klijentica prednika banke da je bila još
od 1982. godine i kako je imala potrebu rješenja stambenog pitanja, da je imala
namjeru podići stambeni kredit, to da se obratila upravo svojoj banci – tuženiku, otišla
u kreditnu službu tuženika, kod nikog ciljanog, u tu službu, i
navela da joj treba stambeni kredit, da joj je ponuđen upravo predmetni kredit,
navedeno da su uvjeti povoljni, kao klijentici banke i da je to kredit koji joj nude.
Navodi da nije postavljala nikakva daljnja pitanja, prije toga da se nije informirala ni
kod tuženika niti drugih banaka, niti na internetu, jer se radilo o "njenoj banci", preko
koje je imala namjeru podići kredit, da joj je ponuđen ovaj kredit kao najpovoljniji i o
tome da nije posebno razmišljala, to da je prihvatila, a da radilo se o tzv. tipskom
ugovoru, po principu prihvaćanja: hoćeš ili nećeš. Navodi da nisu posebno pričali ni o
kamatnoj stopi, jer je to ponuđeno od strane tuženika, da je znala da je to
promjenjiva kamatna stopa i prvih nekoliko godina otplate kredita da zaista nije niti
znala kolika će biti rata, svaki put da bi je iznenadila, a da mora reći i to da je neke
obavijesti tuženika o promjeni stope dobivala u svoj sandučić, a neke da nije nikada
dobila, to da su bile obavijesti koje su se ostavljale u sandučić, a ne na ruke. Navodi
da je imala i problema sa firmom, ista da je bila u blokadi neko vrijeme, da je molila
od tuženika moratorij na otplatu kredita, prolongiranje i tome slično, da joj nisu nikada
izašli u susret. Navodi da predmetni kredit treba otplaćivati još do 1. studenog 2027.
godine, isti da je iskorišten za kupnju stana u S., koji je
sada vlasništvo njene kćerke, u njemu da živim s kćerkom, a ovaj stan da je na njeno ime kao vlasnika, a tu da stanuje njena svekrva.
Navodi da je njoj odmah rečeno kod podizanja kredita da je to tipski ugovor, takav
kakav je i da nije mogla pregovarati sa bankom o promjeni uvjeta kredita, to da nije ni
tražila jer je znala da joj je to u startu tako prikazano i da joj neće biti udovoljeno.
Navodi da joj službenik banke nije objašnjavao na koji način će se mijenjati kamatna
stopa, da je to sve bilo riješeno u tri minute po pitanju razgovora o kreditu. Navodi da
joj javni bilježnik nije ni čitao ugovor o kreditu, niti objašnjavao pojedine stavke
kredita odnosno mijenjanje kamatne stope. Navodi da je ona po struci dipl. pravnica,
ali da nikada nije radila u struci, da je radila sa srednjom stručnom spremom kao
službenica. Navodi da je odluku o uzimanju stambenog kredita donijela nekoliko
dana prije odlaska u kreditnu službu tuženika, da nije posebno čitala ugovor o kreditu
prije potpisivanja i ovjere, da je smatrala da banka postupa u dobroj vjeri, kao i ona,
da nije tražila mogućnost da ugovor prije pročita, niti da joj je od strane službenika
rečeno da pročita ugovor. Navodi da se ni sa kim nije savjetovala oko podizanja
kredita, ponuda i uvjeta za podizanje kredita, kod drugih banaka da nije gledala
ponudu kredita, tuženik da je bio njena matična banka i da je smatrala da će tu dobiti
kredit, jer preko njih prima plaću, a da će joj u slučaju nekog problema najlakše riješiti
taj problem. Navodi da je mislila da će tu svakako dobiti lakše kredit nego u nekoj
drugoj banci, da joj je poznato što znači pojam promjenjiva kamatna stopa, ali da je
već u iskazu navela kako se o tome nije posebno pričalo kod podizanja kredita.
Iskazala je kako nije bila svjesna rizika sklapanja ugovora sa promjenjivoj kamatnom
stopom, jer da nije mogla nikako očekivati da će kamata toliko skočiti u tako kratkom
vremenu. Nadalje, navodi da je svakako reagirala na način kada bi kamatna stopa
skočila, po ovim obavijestima koje je primila, da se jako dobro sjeća da je kamatna
stopa u jednom trenutku skočila sa 6,20 % na 6,95 % i da se radilo o razlici rate od
500,00 kn i da joj je to zaista predstavljalo veliki problem i šokiralo je. Navodi da je
nakon toga znala otići reagirati kod tuženika, da se ne sjeća jesu li tada već bili
osobni bankari ili ne, a da bi joj bilo rečeno kako je to tako i da može jedino vratiti
kredit odnosno zatvoriti ga uz uvećanje glavnice za 4 %.
Sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu tužitelja kao uvjerljivom, životnom i
logičnom, njen iskaz vjerno opisuje ponašanje prosječnog građanina prilikom
podizanja kredita, a vezano za vrijeme i okolnosti kada je kredit trebala ostvariti, baš
u banci kod koje je kredit i mogla dobiti jer je bila dugogodišnji komitent banke, kao i
drugi zaposlenici njenog poslodavca. Sa njom se nije posebno pregovaralo ni o čemu
u ovom slučaju, ponuđen je baš ovaj kredit od strane banke i to po principu uzmi ili
ostavi, a naknadno se tuženik nije potrudio pristati na prijevremenu otpaltu kredita
bez daljnjih troškova za tužiteljicu odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita.
Stoga sud smatra da se sa tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna. To znači da je odredba o ugovornoj kamati utvrđena
nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269.
st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe
ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Dakle, tuženik u konkretnom slučaju nije imao pravo jednostrano
mijenjati i određivati kamatnu stopu, pa je onu početno određenu sa kojom su bile
suglasne obje strane ugovora valjalo primijeniti za čitavo vrijeme trajanja ugovornog
odnosa, dakle, kamatnu stopu od 5,40 % godišnje.
S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, koji se tiče dijela o
promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim
riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju
kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta
razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio
ništetnom.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.
na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene
kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna
kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon
promjene kamatne stope. Za ponoviti je da je ista u svom mišljenju navela da je zbog
promjene kamatne stpe, u odnosu na ugovorenu od 5,40 %, tužitelj platio veći iznos
od 69.139,67 kn, ovaj iznos da se odnosi na redovne kamate. Radi navedenog je
ovaj iznos glavnice tužitelju valjalo dosuditi, odnosno obvezati tuženika da ga plati,
što bi sud i napravio, u cijelosti, da prigovor zastare nije djelomično osnovan,
odnosno za dio potraživanja tužitelja. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog
vještaka M. T. kao stručno, logično i uvjerljivo.
Dakle, što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti,
primijeniti je trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći
prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni
ovog suda, a s obzirom da je odredba ništetna od početka, od dana plaćanja svakog
anuiteta po ništetnoj kamatnoj stopi, većoj od poštene, tužitelj je stekao pravo
potraživati razliku više plaćenih kamata, u ovom se slučaju, jer se radi o stjecanju bez
osnove, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, tužba je podnesena dana
23.srpnja 2015.godine, zastarjeli su svi mjesečni iznosi do 23.srpnja 2010.godine.
Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika je osnovan za jedan vremenski
period, ukupno za iznos od 23.639,98 kn, pa je od više plaćenog ukupnog iznosa od
69.139,66 kn valjalo odbiti taj iznos, te tužitelju dosuditi iznos od 45.499,68 kn. U
ovom slučaju se ne može primijeniti stav koji se primjenjuje kod zastare za kredite u
CHF, jer je u tom slučaju, odlukom u kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a
korisnik kredita stekao pravo, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u
postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu izvršenu temeljem takvih odredbi.
U tim pravnim poslovima se primjenuje petogodišnji zastarni rok od donošenja
drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe. U
ovom slučaju, eurskog kredita, tužitelj nije vraćanje preplaćenog iznosa kamata
mogao tražiti od dana plaćanja svakog anutiteta, jer se u odnosu na ove kredite nije
donijela presuda kao ona kod CHF kredita od strane Visokog trgovačkog suda RH, a
predmetna odredba ugovora nepoštena je od samog početka, odnosno ugovaranja
iste. Dakle, za iznos od 23.639,98 kn valjalo je odbiti zahtjev, zajedno sa kamatama.
Tužitelju pripada iznos od 45.499,68 kn sa kamatama, prema odredbi čl. 1115. ZOO-
a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti
zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju zakonska zatezna kamata na
dosuđeni iznos više plaćenih kamata pripada od dana podnošenja tužbe do isplate,
jer tuženik u ovom slučaju nije bio nepošten stjecatelj, sud ga takvim ne drži, a to
nisu smatrali ni korisnici kredita, pa ni tužitelj, jer su tek nakon uspjeha kolektivne
tužbe u CHF istaknuli svoje zahtjeve i ukazali na nepoštenje predmetne odredbe,
dakle, ranije je takvom nisu držali ni tužitelj ni tuženik, pa tužitelju kamate na više
plaćeno po ugovoru o kreditu, pripadaju tek od podnošenja tužbe do isplate, za više
zatražene iznose do podnošenja zahtjeva, od dospijeća iznosa koji tvore glavnicu,
zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. ZPP-a,
tužitelju je priznat sav potreban trošak koji je imao za vođenje postupka. Tužitelju je
obistinjen trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na ročištima
održanim dana 10.listopada 2017.godine, 13.veljače 2018.godine, 28.listopada
2020.godine i 15.listopada 2021.godine u iznosu od po 1.000,00 kn; pristup na
ročište od dana 7.lipnja 2016.godine i 25.svibnja 2017.godine u iznosu od po 250,00
kn (25%); zastupanja na pripremnom ročištu održanom dana 5.listopada 2016.godine
u iznosu od 500,00 kn (50%); sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu
od 1.250,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.812,50 kn; trošak vještačenja u iznosu od
2.500,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 1.040,00 kn i sudsku pristojbu
presude u iznosu od 1.040,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 13.642,50 kn,
koliko je tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška konačno isplatiti tužitelju.
Trošak sudske pristojbe žalbe nije priznat tužitelju jer zahtjev u tom dijelu nije
određen.
U S., 11. siječnja 2022. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
