- 1 -              Revr 820/2017-11

 

 

 

 

 

Broj: Revr 820/2017-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB ..., koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. V., S. B., D. J., M. I., A. S., I. B. K., M. V., V. V. i A. A. iz P., protiv tuženika G. D. udruga građana iz Z., OIB ..., Maksimirska cesta 128, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Odvjetničkog društva R. R. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-797/2016-2 od 17. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2999/15-65 od 27. listopada 2016., u sjednici održanoj 11. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tuženika i potvrđuje se presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-797/2016-2 od 17. svibnja 2017. u dijelu izreke kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2999/15-65 od 27. listopada 2016. u toč. I izreke tako da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos glavnice od 401.883,13 Eur (u 10 mjesečnih obroka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, kao i u dijelu izreke prvostupanjske presude kojom su na iznos glavnice dosuđene zatezne kamate.

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-797/2016-2 od 17. svibnja 2017. u dijelu izreke kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2999/15-65 od 27. listopada 2016., a kojom su na dosuđeni iznos glavnice u 10 mjesečnih obroka dosuđene zatezne kamate koje u tijeku i stopi prelaze zatezne kamate dosuđene prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja kojim traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 401.833,13 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom koja se plaća na devizne štedne depozite EUR odnosno DEM po viđenju na pojedine iznose kako su naznačeni pod toč. I izreke presude. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 797.475,00 kuna (toč. II izreke). Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je dosuđeno 401.833,13 EUR u kunskoj protuvrijednosti u 10 mjesečnih obroka, dok je preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na tijek i visinu stope zatezne kamate. Ujedno je preinačena odluka o parničnom trošku koji je tužitelju dosuđen od 768.615,00 kuna, a odbijen je u tom dijelu zahtjev tužitelja za 28.860,00 kuna kao i zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da revizijski navodi nisu osnovani. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

4. Revizija je djelomično osnovana.

 

5. Sukladno čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Osnovano tuženik prigovara da je sud drugog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 401.833,13 EUR uplativo u 10 mjesečnih obroka po 40.183,31 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja koje teku sa kamatama na iznos od 40.183,31 EUR počevši od 19. kolovoza 1999. pa svaki mjesec zaključno sa 19. svibnja 2000. po stopi koju Z. b. d.d. Z. plaća na devizne štedne depozite EUR odnosno DEM po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena. Ovakav zahtjev je prvostupanjski sud i prihvatio. Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu visine kamata na način da je dosudio za razdoblje od 19. kolovoza 1999. do 28. veljače 2002. kamatu po stopi koju Z. b. d.d. Z. plaća na devizne štedne depozite u EUR po viđenju, od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju Z. b. d.d. Z. plaća na devizne štedne depozite u EUR po viđenju, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena. Budući da je drugostupanjskom presudom tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. dosuđena kamata od 15% godišnje, a tužitelj je za to razdoblje tražio kamatu koju Z. b. d.d. Z., plaća na devizne štedne depozite u EUR po viđenju, to je tuženikov prigovor osnovan pa je na temelju čl. 394. st. 1. al. 3. ZPP drugostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo ukinuti bez vraćanja na ponovni postupak.

 

7. Suprotno prigovoru, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Nadalje, sama činjenica da je sud nalog vještaku dao sukladno prijedlogu tužitelja, odnosno pozvao se na njegov prijedlog, a da ga pritom nije sam formulirao, ne predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 259. st. 1. ZPP koja bi utjecala na donošenje zakonite presude.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 401.833,13 EUR u 10 mjesečnih obroka sa pripadajućim kamatama, a s osnove ispunjenih obveza igrača nogometnog kluba iz ugovora koji je sklopio s N. C. za koji tvrdi da je pravni prednik tuženika, a neispunjenjem ugovorne obveze od strane tuženika.

 

9. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj zaključio ugovor o radu 19. kolovoza 1999. s N. C. iz Z., pri čemu na ugovoru nije bilo naznake radi li se o udruzi građana ili športskom dioničkom društvu (dalje: š.d.d.),

 

- da prema čl. 1. i 2. tog ugovora Klub zapošljava igrača kao profesionalca na temelju odredbi Zakona o radu, Statuta HNS i Pravilnika o statusu igrača HNS za jednu natjecateljsku godinu, odnosno od 1. kolovoza 1999. do 31. srpnja 2000.,

 

- da je čl. 8. ugovora predviđeno da igrač za svoj klub prima mjesečnu plaću u iznosu od 3.800,00 kuna, odnosno iznos utvrđen Pravilnikom kluba te uz taj mjesečni iznos, Klub i igrač ugovaraju i druge novčane naknade i to za navedenu natjecateljsku godinu od 800.000,00 DEM koji će se igraču isplatiti u deset istih mjesečnih obroka, odnosno da će igraču klub isplatiti mjesečnu naknadu od 80.000,00 DEM,

 

- da se na ugovoru koji je predmet spora nalazi pečat N. C. udruga građana te da je ugovor potpisao M. N. u svojstvu glavnog direktora, a ugovor su ovjerili i opunomoćeni predstavnik Z. n. s., H. n. s. (HNS), Komisija za ovjeru registracija IO HNS s danom ovjere 14. rujna 1999.,

 

- da je u prijavama i odjavama tužitelja na HZZO i HZMIO naveden kao obveznik uplate doprinosa N. C. š.d.d., koji je naveden u obračunu plaće kao poslodavac,

 

- da iz dokumentacije Porezne uprave proizlazi da NK udruga građana nema prometa preko svog žiro računa i da nema priliva odnosno odliva novčanih sredstava, da se poslovna dokumentacija N. C. tj. N. D. ne razgraničava od poslovne dokumentacije N. C. š.d.d. te da se za potrebe N. C. š.d.d. koristi memorandum kluba N. C. udruga građana, da je direktor športskog dioničkog društva N. C. i glavni direktor N. C. udruga jedna osoba (M. N.) tako da je ista osoba obavljala najodgovorniji posao u oba pravna subjekta te budući da su sredstva isključivo u športskom dioničkom društvu N. C. š.d.d. koje je zapravo servis za obavljanje športske aktivnosti N. C. (N. D.) udruga građana.

 

10. Prijeporno je je li tužitelj ugovor o radu od 19. kolovoza 1999. sklopio s N. C. udruga građana ili s N. C. športsko dioničko društvo, budući da je samo N. C. udruga građana pravni sljednik tuženika.

 

11. Nižestupanjski sudovi su odbili prigovor promašene pasivne legitimacije ističući da je predmetni ugovor zaključen između tužitelja i N. C. bez naznake udruga građana ili športsko dioničko društvo, ali da se na tom ugovoru nalazi pečat N. C. udruga građana koji je potpisao M. N. u svojstvu glavnog direktora te udruge jer je on bio glavni direktor u N. C. udruga građana dok je u N. C. š.d.d. bio direktor. Nadalje, sudovi zaključuju da je u Prvoj hrvatskoj ligi nastupao N. C. isključivo kao udruga građana, a nikad kao š.d.d. koja se prema zakonskim propisima nije ni mogla natjecati u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, a budući da je tužitelj kao igrač nastupao u toj ligi to je očito da je ugovor zaključio s pravnim prednikom tuženika, odnosno N. C. udruga građana.

 

12. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj revizijski sud. Naime, čl. 12. Zakona o športu („Narodne novine“ broj 71/06) propisano je da udruge koje obavljaju djelatnost sudjelovanja u športskim natjecanjima osnivaju se pod nazivom sportski klub. Čl. 14. tog Zakona propisano je da na natjecanjima na razini države ili međunarodnim natjecanjima mogu sudjelovati športski klubovi s profesionalnim statusom. Profesionalni klubovi su neprofitne pravne osobe. Nasuprot tome, čl. 16. istog Zakona propisano je da trgovačka društva koja obavljaju športsku djelatnost sudjelovanja u športskim natjecanjima, dobit ostvarene obavljanjem ove djelatnosti ne mogu dijeliti, već je smiju upotrijebiti isključivo za obavljanje i razvoj športske djelatnosti i društva. Dakle, kako su profesionalni klubovi neprofitne pravne osobe to se N. C. š.d.d. nije mogla takmičiti u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, a budući da nije sporno da se tužitelj u sezoni za koju je zaključio ugovor takmičio u toj ligi to je ispravan zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku pa u tom smislu nije relevantno pozivanje tuženika na potvrdu Z. n. s. kao niti na predmet po tužbi I. C. kojemu je u ugovoru izričito naznačeno da ga sklapa sa N. C. š.d.d.

 

13. Tuženik revizijom pobija zaključak sudova da se u ovom predmetu nije radilo o preuzimanju duga između N. C. udruga građana i N. C. š.d.d. Međutim, nižestupanjski su sudovi pravilno zaključili da niti iz jednog dokumenta ne proizlazi da š.d.d. preuzima dug tuženika po bilo kojoj osnovi kao i da je tuženik tijekom čitavog postupka tvrdio da je tužitelj sklopio ugovor sa š.d.d. i da je to društvo tuženiku „posudio” tužitelja kao igrača, a da obvezu ispunjenja ugovora prema tužitelju i dalje ima š.d.d. sa kojim je tužitelj sklopio ugovor – što dakle samo po sebi isključuje preuzimanje duga.

 

14. Budući da su sudovi na temelju sklopljenog ugovora i provedenog financijskog vještačenja utvrdili koliko iznosi dug tuženika, a to tim više što tuženik u tom smislu nije dostavio nikakvu dokumentaciju da bi svoje dugovanje podmirio, koju je trebao osigurati odnosno sačuvati ako je plaćanje ipak izvršeno pa makar bila od druge pravne osobe. Stoga revizijski navodi kojima se osporava visina zahtjeva nisu osnovani.

 

15. Osporavajući izvršeno vještačenje, tuženik faktički osporava utvrđeno činjenično stanje koje sukladno članku 385. ZPP nije ovlašten revizijom osporavati.

 

16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena u navedenom dijelu u pogledu glavnice i zatraženih kamata, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju u tom dijelu odbiti kao neosnovanu.

 

17. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer taj trošak sukladno čl. 155. st. 1. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice.

 

Zagreb, 11. siječnja 2022.

 

              Predsjednik vijeća:

              Ivan Vučemil, v.r.