Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 5791/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz P., O.:
…, zastupanog po pun. Ž. O., odvjetniku u S., protiv tuženika
ad. 1 A. B. iz Z., O.: … i tuženika
ad. 2 A. Z. iz S., O.: …, oboje zastupani po
odvjetnicima iz O. D. E., Š. i T., Z., radi utvrđenja
ništetnosti i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, nakon održane glavne i javne
rasprave, zaključene dana 3. studenog 2021. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja
i pun. tuženika, dana 11. siječnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine o dana 6. travnja 2018.
godine u kojem je ugovoru tužitelj I. J., O. …, naveden kao
prodavatelj, s jedne strane, te tuženici A. B., O. … i A. Z.,
O. … kao kupci, s druge strane, a predmet kojeg ugovora je bila
kupoprodaja nekretnine označene kao čest. zem. 4269/3 Z. 7060 k. o. D.
P. za cijelo, ovjeren kod javnog bilježnika A. Z. iz S. pod brojem
ovjere OV-2025/18.
Ugovor o kupoprodaji nekretnine od dana 3. svibnja 2018. godine u kojem je ugovoru
tužitelj I. J., O. …, naveden kao prodavatelj, s jedne strane, te
tuženici A. B., O. … i A. Z., O. …, kao kupci,
s druge strane, a predmet kojeg ugovora je bila kupoprodaja nekretnine označene
kao čest. zem. 4164 Z. 7067 k. o. D. P. za cijelo, ovjeren kod javne
bilježnice M. P. iz S. pod brojem ovjere OV-2793/18.
Ugovor o kupoprodaji nekretnine od dana 8. svibnja 2018. godine u kojem je ugovoru
tužitelj I. J., O. …, naveden kao prodavatelj, s jedne strane, te
tuženici A. B., O. … i A. Z., O. …, kao kupci,
s druge strane, a predmet kojeg ugovora je bila kupoprodaja nekretnine označene
kao čest. zem. 2690/1 ZU 1457 k. o. D. P. za cijelo, ovjeren kod JB M. P. iz S. pod brojem ovjere OV-2795/18.
2. Određuje se u zemljišnoj knjizi za k. o. D. P. brisanje zemljišnoknjižnog
stanja nastalog temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od dana 6. travnja 2018.
godine, u kojem je ugovoru tužitelj I. J., O. …, naveden kao
prodavatelj, s jedne strane, te tuženici A. B., O. … i A. Z.,
O. … kao kupci, s druge strane, a predmet kojeg ugovora je bila
kupoprodaja nekretnine označene kao čest. zem. 4269/3 Z. 7060 k. o. D.
P. za cijelo, ovjeren kod JB A. Z. iz S. pod brojem
ovjere O.-2025/18, U. o kupoprodaji nekretnine od dana 3. svibnja 2018.
godine u kojem je ugovoru tužitelj I. J., O. …, naveden kao
prodavatelj, s jedne strane, te tuženici A. B., O. … i A. Z.,
O. …, kao kupci, s druge strane, a predmet kojeg ugovora je bila
kupoprodaja nekretnine označene kao čest. zem. 4164 Z. 7067 k. o. D.
P. za cijelo, ovjeren kod JB M. P. iz S. pod
brojem ovjere OV-2793/18 i UgovorA o kupoprodaji nekretnine od dana 8. svibnja
2018. godine u kojem je ugovoru tužitelj I. J., O. …, naveden kao
prodavatelj, s jedne strane, te tuženici A. B., O. … i A. Z.,
O. …, kao kupci, s druge strane, a predmet kojeg ugovora je bila
kupoprodaja nekretnine označene kao čest. zem. 2690/1 Z. 1457 k. o. D.
P. za cijelo, ovjeren kod JB M. P. iz S. pod
brojem ovjere OV-2795/18, te se određuje uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo
je bilo prije provedbe ugovora.
3. Nalaže se tuženicima Anti B., O. … i A. Z., O.
… u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju I. J., O.
… solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskom
zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjska
presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
r i j e š i o j e
I. Odbija se prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere koja glasi:
"1. Tuženicima se zabranjuje otuđenje i opterećenje nekretnina položenih u k.
o. D. P. označenih kao čest zem. 4164 Z. 7067, čest. zem. 4269/3 Z.
7060 i čest. zem. 2690/1 Z. 1457.
2. Određuje se zabilježba ove tužbe u odnosu na nekretninu označenu kao
čest. zem. 4164 ZU 7067, čest. zem. 4269/3 ZU 7060 i čest. zem. 2690/1 ZU 1457 u
zemljišnoj knjizi za k. o. D. P. kod Općinskog suda u Splitu.
3. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog
postupka."
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženicima parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
Pred ovim sudom dana 6. prosinca 2018. godine zaprimljena je tužba u kojoj
se navodi da je tužitelj u dva navrata pozajmio od tuženika ukupni iznos od 12.000
EUR, dana 6. travnja 2018. godine iznos od 10.000 EUR,a dana 6. svibnja 2018.
godine iznos od 2.000 EUR. Međutim, umjesto sklapanja ugovora o zajmu tuženici
da su koristeći se stanjem nužde i lošim imovinskim prilikama na strani tužitelja, sa
tužiteljem zaključili tri kupoprodajna ugovora, i to: Ugovor o kupoprodaji nekretnine
od dana 6. travnja 2018. godine za čest. zem. 4269/3 ZU 7060 k. o. D. P.
za kupoprodajnu cijenu od 37.600 EUR; Ugovor o kupoprodaji nekretnine od dana 3.
svibnja 2018. godine za čest. zem. 4164 ZU 7067 k. o. D. P. za
kupoprodajnu cijenu od 39.400 EUR; Ugovor o kupoprodaji nekretnine od dana 8.
svibnja 2018. godine za čest. zem. 2690/1 ZU 1457 k. o. D. P. za
kupoprodajnu cijenu od 200.000 EUR; ništa od ovoga da nije točno. Temeljem
navedenih ugovora tuženici da su u zemljišnoj knjizi za k. o. D. P. upisali
sebe kao suvlasnike predmetnih nekretnina. Prilikom sklapanja navedenih ugovora
tuženici da su bili upoznati sa stanjem nužde kod tužitelja, da su to stanje iskoristili i
sklopili s tužiteljem zelenaške ugovore. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud
donese presudu kao u izreci. Ujedno predlaže donošenje privremene mjere sadržaja
kao u izreci rješenja.
U svom odgovoru na tužbu tuženici navode da se protive zahtjevu tužitelja kao
neosnovanom i predlažu da sud isti odbije, protive se i donošenju predložene
privremene mjere. Navode da su navodi tužbe u cijelosti neosnovani i da nije točno
da su davali tužitelju pozajmice. Navodi tužitelja u pogledu navodnih pozajmica da
nemaju nikakvog smisla, jer da su tuženici uistinu dali dvije pozajmice tužitelju, zašto
bi tužitelj sklapao tri ugovora o kupoprodaji sa tuženicima. Navode kako nije točno da
nisu isplatili kupoprodajne cijene iz navedenih ugovora o kupoprodaji, u prilogu
dostavljaju dokaze o podizanju novčanih sredstava sa računa, koja sredstva da su
bila isplaćena prodavatelju prilikom sklapanja navedenih ugovora. Ujedno napominju
kako je tužitelj ovjerio svoje potpise na sva tri ugovora. U svim ugovorima da je
navedeno kako prodavatelj potpisom potvrđuje isplatu kupoprodajne cijene u cijelosti.
Ističu kako tužitelj nikada nije pobijao rješenje o upisu prava vlasništva tuženika na
spornim nekretninama.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kupoprodaji
nekretnine zaključenih između stranaka dana 6. travnja 2018. godine, 5. svibnja
2018. godine i 8. svibnja 2018. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga ovog suda na dan
4. prosinca 2018. godine za čest. zem. 2690/1, 4269/3 i 4164 k. o. D. P.;
potvrde o isplatama I. B.na dane 30. lipnja 2016. godine; saslušanjem
parničnih stranaka na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu; izvadaka iz zemljišnih
knjiga ovog suda na dan 21. travnja 2021. godine za čest. zem. 4164, 2690/1 i
4269/3 k. o. D. P..
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, nije osnovan ni prijedlog za donošenje privremene mjere.
Među strankama nije sporno da su tužitelj kao prodavatelj i tuženici kao kupci
zaključili tri ugovora o kupoprodaji nekretnina, na dan 6. travnja 2018. godine za čest.
zem. 4269/3 k. o. D. P., na dan 5. svibnja 2018. godine za čest. zem.
4164 k. o. D. P. i na dan 8. svibnja 2018. godine za čest. zem. 2690/1 k.
o. D. P.. Sva tri navedena ugovora su u potpisu tužitelja ovjerenih kod
javnih bilježnika u S., kod J. M. P. dana 5. rujna 2018.
godine pod brojem OV-5575/18 i 8. svibnja 2018. godine pod brojem OV-2793/18 te
8. svibnja 2018. godine pod brojem OV-2795/18. Dakle, tri predmetna ugovora o
kupoprodaji su kod istog javnog bilježnika ovjereni na dva datuma, 5. rujna 2018.
godine i 8. svibnja 2018. godine. Sporno je među strankama jesu li predmetni ugovori
o kupoprodaji fiktivni pravni poslovi, odnosno jesu li u biti tuženici tužitelju pozajmili
novac i umjesto da zaključe ugovore o pozajmici, zaključili su ugovore o kupoprodaji,
a u biti po tim ugovorima nisu isplatili kupoprodajnu cijenu. Dakle, u ovom slučaju
među strankama postoji spor o tome jesu li kupoprodajni ugovori uopće zaključeni ili
se radi o tzv. fiktivnim pravnim poslovima, sporno je jesu li u stvarnosti stranke
zaključile usmene ugovore o zajmu. U ovom slučaju nisu zaključeni ugovori o zajmu
u pisanoj formi pa da bi isti predstavljali zelenaške ugovore po kojima bi u stvarnosti
bila pozajmljena mnogo manja svota novca nego ona navedena u ugovorima i
eventualno uz tzv. zelenaške kamate. U ovom slučaju tužitelj spori da su uopće u
stvarnosti zaključeni kupoprodajni ugovori, navodi da mu kupoprodajna cijena po
istima nikada nije plaćena, nego da su u biti zaključeni usmeni ugovori o zajmu, da
su mu dane pozajmice u dva navrata.
Pregledom izvadaka iz zemljišnih knjiga ovog suda na dan 4. prosinca 2018.
godine proizlazi da su na čest. zem. 2690/1 tuženici upisani za po ¼ dijela, a za ½
dijela Z. K. koja nije stranka u ovom postupku; na čest. zem. 4269/3 upisani su
tuženici za po ½ dijela kao i za čest. zem. 4164, sve k. o. D. P..
Dakle, tužitelj se nije usprotivio upisu prava vlasništva na ime tuženika na
predmetnim nekretninama na njihovo ime, temeljem predmetnih kupoprodajnih
ugovora, nego je naknadno ustao ovom tužbom.
U ovom trenutku tuženici su upisani vlasnici odnosno suvlasnici navedenih nekretnina.
Tužitelj u svom iskazu navodi da osobno nije poznavao tuženike, prije ovih
pozajmica koje je sa njima zaključio, navodi da je imao financijskih poteškoća, sinovu
bolest i da je radi svojih financijskih potreba bio prisiljen na dobivanje zajma. U svojoj
struci da nije bio zaposlen, da je prijavljen čitavo vrijeme preko poljoprivrede, da je
oženjen, supruga da se zaposlila tek prošle godine u cvjećarni, da imaju jednog
zajedničkog sina starog 21 godinu koji ima određenih zdravstvenih problema u vidu
opsesivnog poremećaja, da je odbijao liječenje i da je on radi toga trebao izdvajati
novčana sredstva psihologu. Dakle, navodi da je bio u financijskim problemima,
dužan državi na ime doprinosa, te da je preko svog dobrog poznanika J. M.,
čije je saslušanje predložio, tražio tko bi mu pozajmio novac i da je on preko nekog
konobara pronašao tuženike kao ljude koji mogu pozajmiti novac, dakle, do tuženika
da je došao preko J. M., a ni on osobno da nije došao preko njih nego preko
tog konobara. Sa tuženicima da se našao ili u kafiću L. ili moguće u kafiću
A., navodim da sa njima sa strane tužitelja nitko nije bio nazočan, da nije bio
nazočan J. M., da je tražio od njih pozajmicu od 10.000 EUR te da su
dogovorili da će mu taj novac pozajmiti uz mjesečnu kamatu od 10 %, da im je
predočio dokumentaciju vezano za vlasnost njegove zemlje u P., za dva
zemljišta, ali da su bila opterećena pravom države i onda da je naveo i pokazao im
dokumentaciju i njegove treće zemlje koja nije bila opterećena, a to da su sve zaista
vrijedne nekretnine. Navodi da su se tuženici suglasili s ovim i od njih da je tada
tražio 12.000 EUR, oni da su mu na ime pozajmice uredno u dva navrata predali na
ruke iznos od po 6.000 EUR, dakle, ukupno 12.000 EUR i da je vrijedila ista
mjesečna kamata, s tim da su dogovorili vraćanje odnosno trajanje zajma 6 + 6
mjeseci. Navodi da su ove tri zemlje trebale po njihovom dogovoru služiti kao
osiguranje vraćanja prema tuženicima, da je očito te zemlje kupoprodajnim ugovorom
prenio na njih i u dva navrata da je bio kod dva javna bilježnika, jedna da je bila žena,
zaista da su sve potpisali i ovjerili, međutim, nikakve kupoprodaje da nije bilo u
stvarnosti, jer je dogovoren isključivo zajam, a ovo da je služilo samo kao osiguranje.
Kada se nakon 6 mjeseci javio tuženicima, a imao je kupca za jednu zemlju, to da im
je kazao, da su oni bili dosta bahati i kazali da su sada vlasnici zemalja, čak da im je
ponudio iznos od 100.000 EUR ukupno, kada dobijem od tog kupca odnosno kada
proda zemlju, što da su oni jednostavno odbili i kazali da su vlasnici tih nekretnina.
Nisam da im ništa nije vratio na ime pozajmice, niti da im je bilo što vratio na ime
kamata, uglavnom, kako su se postavili na ovaj način, to da je ustao tužbom, navodi
da je protiv njih podnio i kaznenu prijavu i da ne zna što je to sa kaznenom prijavom.
Upitan je li znao da zaključuju kupoprodajne ugovore, navodi da je bio u posebnom
stanju i da o tome nije vodio računa, da je znao, ali da je čitavo vrijeme držao da
među njima vrijedi ugovor o zajmu na 12.000 EUR, a da zemlje prenosi kao
osiguranje povrata. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da je on
sastanku sa tuženicima kada im je ponudio povrat novca u visini 100.000 EUR, kada
proda zemlju, bio nazočan J. M. i da je to bilo u kafiću A. u 9-om mj.
2018. godine. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj navodi da je prilikom
zaključenja kupoprodajnih ugovora bio u jako lošem financijskom stanju, da su zemlje
bile njegovo vlasništvo, osim jedne koja je bila polovina u njegovom vlasništvu, a
polovina njegove majke, da je on bio suvlasnik te zemlje za ½ dijela. Kasnije da je
njegova majka svoju polovinu darovala njegovoj sestri. Na posebno pitanje uredujuće
sutkinje je li tužitelj pokušao predmetne zemlje odnosno nekretnine prodati nekom
trećem prije ugovora sa tuženicima, tužitelj navodi da nije jer da to nije bilo moguće s
obzirom da su iste bile opterećene odnosno blokirane. Na posebno pitanje pun.
tuženika, navodi da ne zna je li sklopio ili 2 ili 3 kupoprodajna ugovora. Navodi da je
tuženike poznavao moguće 5-6 dana prije zaključenja prvog kupoprodajnog ugovora.
Tuženik ad. 1 u svom iskazu navodi da prije pravnih poslova sa tužiteljem
njega osobno nije poznavao, da živi u Z., tamo da mu je prebivalište, s tim da
ima u S. prijavljeno boravište i u S. da je studirao na P. fakultetu i isti
završio. Dugi niz godina da je prijatelj sa tuženikom ad. 2, navodim da je vlasnik,
osnivač, direktor društva T. B. d.o.o. Z., da se bavi trgovinom na
malo i zajedno sa tuženikom ad. 2 kao svojim dugogodišnjim prijateljem da je imao
dogovor da pokušaju realizirati zajednički projekt u pogledu kupnje nekretnina, dakle,
da uđu u taj posao, i jedne prigode da ga je zvao tuženik ad. 2 i kazao kako je
saznao da neki čovjek prodaje zemlju u P.. Obzirom da su bili zainteresirani,
da su se našli doslovno 2 minute sa tužiteljem kojeg je tada vidio prvi put u životu i to
da je bilo krajem 3. ili početkom 4. mjeseca 2018. godine, tužitelj da im je tada donio
vlasničke listove, da misli da su bile dvije zemlje i da je bila neka zabilježba u
teretovnici, kako je pravnik, to da je te vlasničke listove provjerio, predao to i svom
odvjetniku da provjeri, uglavnom, nakon toga da su se njih trojica, tužitelj, tuženik ad.
2 i ja ponovno našli u kafiću D. ili A., navodi da nikada nitko osim njih trojice
nije bio nazočan našim dogovorima, pregovorima i susretima, niti odlascima kod
javnog bilježnika. Tada da su ponudili tužitelju 100 EUR po m2 zemljišta, s tim da
mora kazati da je na ovoj zemlji bilo upisano dugovanje odnosno teret od nekih 55 ili
56.000,00 kn, na jednoj zemlji da je bila neka građevina koja nije bila legalizirana i to
da im je stvaralo problem kao budućim vlasnicima odnosno investitorima, a put nije
bio širine 3 metra nego samo metar i to da je također bila otegotna okolnost. Dakle,
tužitelju da je ponuđeno i on da je pristao na 100 m po m2, s tim da tuženici vrate
ovo dugovanje vezano za brisanje tereta i tako da je i bilo. Navodi da su sa tužiteljem
bili dva puta kod istog javnog bilježnika, na M.š. preko puta stare
vjenčaonice i da su u ta dva navrata zaključenja tri kupoprodajna ugovora, prvi
kupoprodajni ugovor da je bio u 4. mjesecu 2018. godine i prije odlaska odnosno
ulaska u javnobilježnički ured da su u automobilu tužitelju dali da prebroji novac, a
misli da je bilo 39.000 E., da su ušli kod javnog bilježnika, ovjerili kupoprodajni
ugovor, javni bilježnik da je sve pročitao i nakon toga da je ponovno tužitelj u
automobilu prebrojao novac. Navodim da su u jednom navratu ovjerena dva
kupoprodajna ugovora, a u slijedećem odlasku kod javnog bilježnika jedan, ovaj drugi
put da je cijena točno bila 200.000 EUR i to za ovu treću nekretninu, to da im je
tužitelj naknadno ponudio na prodaju i da su prošli istu proceduru kao i za ove dvije
nekretnine, što se tiče provjere dokumentacije, navodi da je ukupno tužitelju na ime
svih nekretnina plaćena kupoprodajna cijena od 275.000 EUR ili moguće 280.000
EUR. Navodim da su za sve nekretnine predani prijedlozi za uknjižbu, upis prava
vlasništva, uredno da su upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina, navodi da je
tužitelj trebao dobiti i dobio od suda kao protivnik osiguranja rješenja i da protiv tih
rješenja nije podnio apsolutno nikakav prigovor niti je na to reagirao. Prije
podnošenja ove tužbe tužitelj da se tuženicima nije obratio ni na kakav način, za
tuženike da je ova priča bila završena kada su zaključili kupoprodajne ugovore i
uredno prije toga platili kupoprodajnu cijenu za sve nekretnine. Međutim, nekih 8 ili 9
mjeseci nakon posljednjeg pravnog posla, u prosincu 2018. ili siječnju 2019. godine
da je utvrdio postojanje zabilježbe spora odnosno podnošenja tužbe, da je
kontaktirao sa odvjetnicom koja mu je kazala da je tužitelj podnio ovu tužbu. Navodi
da nikada nije od strane policije ili državnog odvjetništva saslušan u pogledu
predmeta spora, da ne zna da je podnesena bilo kakva kaznena prijava protiv njega i
tuženika ad. 2. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tuženik ad. 1 navodi da je
kupoprodajna cijena tužitelju predana u dva navrata, oba puta mu je predana u
automobilu i tu je prebrojen novac, a ponavlja i to je već iskazao da su bila dva
navrata ovjeravanja ugovora kod javnog bilježnika. Ponavlja, na opetovano pitanje
pun. tužitelja, da je u oba navrata kupoprodajna cijena predana u automobilu prije
ulazaka kod javnog bilježnika.Na posebno pitanje pun. tužitelja od kuda je
pribavljen novac koji je u ova dva navrata po tuženiku ad. 1 predan tužitelju, tuženik
ad. 1 navodi da novac za kupoprodajne cijene nije predizao ni za kakvih računa nego
da se radilo o njegovoj osobnoj i obiteljskoj ušteđevini da su novci u oba navrata bili
u obiteljskom sefu, u Z. u stanu tuženika ad. 1. Na posebno pitanje pun.
tuženika, tuženik ad 1 navodi da je on sa tuženikom ad. 2 sigurno godinu i po do
dvije godine prije predmetnog kontakta sa tužiteljem, tražio nekretnine na ovom
području, i da je to tražio i preko agencije za promet nekretnina, a da je svrha i
potreba kupnje nekretnina bila i poslovna i obiteljska. Navodi da je čuo za osobu pod
imenom J. M., da je sa tom osobom imao jedan jedini kontakt i da tom
prigodom da nije od njega tražio iskaznicu, a da je tuženik ad. 2 za tog čovjeka kazao
da je on ponudio zemlje tužitelja odnosno bio kontakt do tužitelja i da je za to tražio
500 EUR, da je ovaj novac J. M. radi navedenog predan i da sa tim čovjekom
više nikada nije bio u kontaktu. Na posebno pitanje pun. tuženika, tuženik ad. 1
ponavlja da su pravne poslove sklopili u dva navrata, prilikom dva susreta i odlaska
kod javnog bilježnika, u travnju 2018. godine i svibnju 2018. godine, a razmak da je
bio mjesec dana između ova dva navrata. Porez na promet nekretnina svih zemalja
da su platili tuženik ad. 2 i on osobno, po polovicu svaki od njih, kako su ovom poslu i
poslovima sudjelovali. Navodi da mu je tuženik ad. 2 za ovu prodaju u prvom navratu
saznao od nekog svog poznanika po imenu M. i da mu je to javio, a tuženik ad. 2
će o tome više iskazati. Nikada, ni u kakvoj fazi dogovora niti pregovora sa tužiteljem,
niti u jednom kontaktu s njim, nije spominjana mogućnost zajma niti bilo kakav zajam.
Navodi da se protiv njega nikada u životu nije vodio niti kazneni postupak, a niti je
ikada bio stranka u nekakvom parničnom postupku. Navodi da mu jednostavno nije
jasno zašto bi bilo tko normalan radio ovo što je napravio tužitelj koji je podnio ovu
tužbu.
Tuženik ad. 2 u svom iskazu navodi da tužitelja nije ranije poznavao, da je
tuženik ad. 1 njegov dugogodišnji prijatelj koji je studirao u S. i da je točno da su
sigurno godinu i po do dvije zajednički tražili nekretnine za kupnju na ovom području
vezano za ostvarivanje zarade i investiranje. On osobno da je vlasnik ugostiteljskog
obrta i caffe bara M. u S., tuženik ad. 1 i on da su tražili nekretnine, a jedne
prigode da mu se obratio susjed M. A. koji je znao da traži nekretnine za
kupnju i kazao mu da zna nekog čovjeka koji prodaje zemlju, da nije rekao nikakve
detalje niti gdje se zemlja nalazi, da je mislio da je zemlja u S., uglavnom, da se
javio na taj broj mobitela i da se javio Ivo – tužitelj koji se predstavio kao vlasnik,
potvrdio da prodaje zemljište i naveo da se njegova zemlja nalazi u P.. Nakon
ovog sastanka kojeg su ostvarili sa tužiteljem, a apsolutno sve potvrđujem što je
naveo tuženik ad. 1 tijekom svog iskaza, sa ovog istog broja koji mu je dao Marko i
na koji je kontaktirao tužitelja, da mu se javio na broj neki čovjek, predstavio se kao
taj J. M. i kazao kako je on taj čovjek koji ih je spojio sa prodavateljem –
tužiteljem, tražio nagradu od 500 EUR i kako mu je to bilo logično tuženik ad. 1 i on
da su mu u jednom navratu to predali na ruke i nikada poslije da nisu sa njim
kontaktirali niti ga vidjeli. Dakle, sa tužiteljem da su zaključili kupoprodajne ugovore,
da nikada nije spominjan nikakav zajam sa tužiteljem, da nikada u životu protiv njega
nije podnesena kaznena prijava, da nije bio sudionik nikakvog postupka pred sudom i
ovo da je prvi put da je tužen. Navodi da je tuženik ad. 1 na ime cjelokupne
kupoprodajne cijene predao svoju polovinu tužitelju koju je imao u svom sefu, a on
da je svoju polovinu također imao kod oca u sefu i to da je predao na ime
kupoprodajne cijene, da nije ništa dizao sa računa. Nadalje, potvrđuje navod
tuženika ad. 1 da su u dva navrata prije ulaska kod javnog bilježnika tužitelju novci
predani u automobilu, a da je kupoprodajne ugovore vidio i u automobilu u dva
navrata i da ih je kod javnog bilježnika čitao. Navodi da mu tužitelj nije nikad nudio
povrat novca, da se nikada nakon zadnjeg kontakta kod javnog bilježnika nisu niti
vidjeli, a ponavlja da se u ovom slučaju nije radilo niti o pozajmici. Na posebno
pitanje pun. tuženika, tuženik ad. 2 navodi da je novac koji je naveden u
kupoprodajnim ugovorima, odnosno kupoprodajna cijena svake nekretnine bila
realna kupoprodajna cijena. Navodi da pored predmetnih nekretnina nema u svom
vlasništvu nikakvih drugih nekretnina. Navodi da nikada u svom životu nije
zaključivao nikakve ugovore o zajmu niti kao zajmoprimac niti kao zajmodavac.
Temeljem svih izvedenih dokaza ovaj sud zaključuje da je tužitelj kao
poslovno sposobna osoba zaključila sa tuženicima tri kupoprodajna ugovora u
pisanoj formi i svoje potpise ovjerila kod JB M. P. u S..
U svim ugovorima navedeno je da je tužitelj već primio kupoprodajnu cijenu i da to
potvrđuje potpisom ugovora. Dakle, tužitelj je uredno potpisao i svoje potpise na
ugovorima ovjerio kod J. M. P. u S.. Nigdje apsolutno
nema nikakvog traga prijetnji tužitelju od strane tuženika, to on i ne navodi, dakle,
tužitelj prema stavu ovog suda ni na kakav način nije bio prisiljen od strane tuženika,
on i ne navodi da se radilo o prijetnjama, primjeni sile, da je bio u strahu, iskazuje o
tome da je bio u financijskim problemima, ali ni iz čega ne proizlazi o kojim se to
financijskim poteškoćama radilo da bi bio prisiljen na navedeni korak, otuđenja više
nekretnina za pozajmicu iznosa od 12.000,00 € (kako to tužitelj navodi), niti to tužitelj
dokazuje. On ne navodi da je bio nekome drugome dužan, trećim osobama, osim
državi i to nevelik iznos u kunama, da su mu te osobe prijetile, iskazuje samo o
dugovanju na ime doprinosa državi, a radi se o neznatnom iznosu, u odnosu na
vrijednost otuđenih nekretnina. Isto tako, tužitelj u tužbi navodi da je na ime
pozajmice dobio prvo 10.000,00 €, a nakon toga 2.000,00 €, dok u iskazu navodi
drugačije, da je u dva navrata dobio po 6.000,00 €, isto tako iskazuje da tome osim
njega i tuženika nitko nije nazočio, dakle, svjedoka tim sastancima nema. Zaista nije
logično da tužitelj kao poslovno sposobna osoba na ime minornog iznosa od
12.000,00 € zaključi tri kupoprodajna ugovora za predmetne nekretnine misleći da se
radi samo o osiguranju, u biti nevelikog novčanog iznosa.
Tužitelj navodi da su predmetni kupoprodajni ugovori ništetni, kao pravni
poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani trebali proizvesti. Poziva
se na to da se u biti radilo o nesporazumu jer između stranaka nije postojala
suglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku
ugovora. Drži da je on smatrao da se radi samo o osiguranju zajma bez prelaska
prava vlasništva na tuženike, ovaj sud drži da je tužitelj znao i morao znati da
zaključuje kupoprodajne ugovore za svoje nekretnine, uredno je sa tuženicima
pristupio kod JB M. P. u dva navrata radi ovjere potpisa, na
dane 8. svibnja 2018. godine (dva ugovora) i 5. rujna 2018. godine radi ovjere jednog
ugovora. Dakle, ovim odlascima kod javnog bilježnika prethodili su dogovori
stranaka, tužitelj je dobro znao što potpisuje i ovjerava, kao poslovno sposobna
osoba, koja kao vlasnik nekretnina odnosno zemljišta, vezano za svoj navod o visini
pozajmice, očito nije bio u tako teškoj materijalnoj situaciji da bi na ime malog iznosa
pozajmice otuđio tuženicima više zemljišta kupoprodajnim ugovorima. U svakom
slučaju, bilo tko bi tužitelju pozajmio iznos od 12.000,00 € i zaključio sa njim ugovor o
zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine, dakle, stekao pravo na
namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga, a u ovom slučaju je to
mogla biti jedna jedina čestica tužitelja, vezano za iznos za koji navodi da je pozajmio
od tuženika.
Nadalje, tužitelj navodi da bi se radilo o zelenaškom ugovoru (iako u biti tvrdi
da se kupoprodajni ugovori nisu u stvarnosti niti zaključili) iz odredbe čl. 329. Zakona
o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO). Prema odredbi
navedenog članka ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili
teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom,
lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećega korist koja je u
očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.
Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o
posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora. Prema stavu ovog suda,
analizirajući sadržaj predmetnih kupoprodajni ugovora, očito je kupoprodajna cijena
nekretnina koje su predmet ugovora odgovarajuća, tržišna nekretnina, a kako tužitelj
u biti navodi da ugovori o kupoprodaji nisu niti zaključeni nego ugovor o zajmu, to nije
jasno kako bi se radilo o zelenaškim kupoprodajnim ugovorima, jer sam tužitelj
navodi da takve ugovore nije htio zaključiti niti ih je zaključio, u biti. Dakle, kada se
analizira sadržaj predmetnih kupoprodajnih ugovora u svjetlu izvedenih dokaza, za
navesti je da se radi o uobičajenim kupoprodajnim ugovorima koji imaju sve bitne
sastojke i kupoprodajna cijena nije navedena u premalom iznosu u odnosu na
vrijednost tih nekretnina. To je vidljivo već na prvi pogled, dakle, sud je stava da
tužitelj nije morao zaključiti kupoprodajne ugovore, da isti nisu zelenaški pravni
poslovi, nego su pravni poslovi koji proizvode pravne učinke u potpunosti, a tužitelj
ničim nije dokazao da u biti nije bilo predaje kupoprodajnih cijena njemu na ruke,
odnosno da tuženici nisu ispunili svoju obvezu po istima prema njemu. On je svojim
potpisom na ugovorima kod javnog bilježnika i ovjerama ugovora potvrdio da je te
ugovore želio zaključiti, znao je što zaključuje i potvrdio je da je primio uredno
navedene kupoprodajne cijene odnosno iznose koji su u ugovorima navedeni. S
druge strane, tužitelj nije dokazao, niti to realno može dokazati da je u biti od
tuženika dobio pozajmice u ukupnom iznosu od 12.000,00 € i da je kupoprodajne
ugovore zaključio, ne kao kupoprodajne ugovore, nego u svrhu osiguranja povrata
zajma. Sam tužitelj navodi da predloženi svjedok J. M. nije bio nazočan
dogovoru sa tuženicima prije zaključenja kupoprodajnih ugovora, da nije bio nazočan
niti odlascima kod javnog bilježnika, sud drži da ovog svjedoka nije trebalo saslušati,
da je činjenično stanje utvrđeno i da se takvom svjedoku ne bi mogla pokloniti vjera,
jer sve i da je svjedok potvrdio ono što je tužitelj naveo u pogledu osobnog saznanja
svjedoka, takav iskaz jednog svjedoka u odnosu na zaključene kupoprodajne
ugovore koji su u potpisima ovjereni kod javnog bilježnika, ne bi doveo do drugačije
odluke suda.
Za navesti je da je tužitelj imao dovoljno vremena od 8. svibnja 2018. godine
(prve dvije ovjere) do 5. rujna 2018. godine razmisliti i potražiti pravni savjet, on je
uredno pristupio i ovjeri 5. rujna 2018. godine, trpio je i upis prava vlasništva tuženika
u zemljišnim knjigama na njihova imena, kao protivnik upisa, nije reagirao ni na
kakav način, da bi ustao ovom tužbom. Isto tako, tužitelj nije dokazao da je protiv
tuženika podnio kaznenu prijavu radi eventualne prijevare, u svom iskazu tužitelj
navodi da je podnio kaznenu prijavu protiv tuženika, tuženici navode da o tome
nemaju saznanja, a tužitelj nakon toga ne ustraje u svom navodu da je prijava
podnesena i to više i ne tvrdi. U svom podnesku od 22. travnja 2021. godine, nakon
izvedenog dokaza saslušanja stranaka, tuženici su ukazali na okolnost nejasnoća u
pogledu materijalnog stanja tužitelja. Dakle, vezano za iskaz tužitelja da je u biti
pozajmio od tuženika iznos od 12.000,00 € (koji u biti niti djelomično nije vratio
tuženicima kako sam navodi), tuženici navode da je tužitelj u to vrijeme bio vlasnik
više zemljišta koja su vrijedila daleko više od tužiteljevog duga prema državi. Navoda
je u vrijeme prodaje najvrijednija čest. zem. 2690/1 (1/2 vlasnosti tužitelja) bila bez
ikakve zabilježbe, a na dvije ostale nekretnine da je bilo upisano založno pravo u
iznosu od 50.180,59 kn, da su se i te dvije nekretnine mogle prodati.
Navedeno od strane tuženika, proizlazi iz, od strane tužitelja uz tužbu
priloženih zk izvadaka za navedene nekretnine, dakle, na čest. zem. 4269/3 upisano
je založno pravo u korist R. H. u iznosu od 50.180,59 kn, kao i na čest.
zem. 4164, dok ovoj čest. zem. 2690/1 (tužitelj je bio suvlasnik za ½ dijela), površine
2798 m2, nije bilo nikakvih tereta. Dakle, tužitelj očito, prema zaključku suda nije bio
u takvim dugovima i financijskim problemima da bi zaključio tri kupoprodajna ugovora
i otuđio vrijedne nekretnine, a na svakoj od tih čestica je mogao sporazumom
zasnovati založno pravo radi osiguranja tražbine u iznosu od nevelikih 12.000,00 €,
za koje tvrdi da je pozajmio od tuženika, a što ničim nije dokazao.
Ništa od navoda tužitelja tijekom spora sud ne drži dokazanim, nema nikakve
logike u navodima tužitelja, koje nije dokazao, niti ih očito može dokazati, sud drži da
su zaključeni kupoprodajni ugovori valjani pravni poslovi koji proizvode i proizveli su
pravne učinke u svrhu u koju su zaključeni, stjecanja prava vlasništva na strani
tuženika, da je tužitelju plaćena kupoprodajna cijena navedena u svakom od njih,
kako je tužitelj i potvrdio utanačenjima iz ugovora, svojim potpisom kod javnog
bilježnika i ovjerom potpisa. Odakle su tuženici uzeli novac za platiti kupoprodajne
cijene iz ugovora sud nije posebno utvrđivao, tuženici su očito, vezano za svoje
materijalne prilike i poslove kojima se bave, raspolagali ušteđevinom u navedenim
iznosima, pa nije ni trebalo posebno utvrđivati odakle su novac uzeli, iz sefova ili sa
računa. Potvrde I.B. kako dokaz o isplatama iznosa članovima obitelji
tuženika ad. 2 su iz 2016. godine, nisu relevantne niti bitne u ovom postupku, jer su
pravni poslovi iz 2018. godine, istima se ne dokazuje da su upravo ti iznosi korišteni
za plaćanje kupoprodajnih cijena, vezano za datume i nepodudaranje iznosa, to
može jedino biti dokaz tome da su članovi obitelji tuženika ad. 1 imali gotovine u
većim iznosima i bili dobrog materijalnog stanja. Dakle, sud drži da su tuženici
raspolagali gotovinom prije plaćanja kupoprodajnih cijena iz ugovora i da to nije
trebalo posebno utvrđivati odnosno posebno dokazivati od strane tuženika.
Radi svega navedenog se zahtjev tužitelja ukazuje neosnovan, pa je istog
valjalo odbiti u cijelosti, nije osnovan niti prijedlog za donošenje privremene mjere, s
obzirom na rezultate dokaznog postupka, niti se uopće ispunile Ovršnim zakonom
predviđene pretpostavke za donošenje iste pa je taj prijedlog valjalo odbiti.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:
ZPP), obistinjeni trošak tuženicima odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u
iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na tri ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; sastava
obrazloženog podneska od 1.000,00 kn; uvećanje od 10% za zastupanje druge
osobe; 25% PDV-a u iznosu od 1.375,00 kn; što zbrojeno daje iznos od 6.875,00 kn,
koliko je tužitelj ukupno obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti
tuženicima. Trošak sudskih pristojbi tuženici nisu imali, trošak pristojbe odgovora na
tužbu u smislu nastanka obveze nastaje pravomoćnim okončanjem spora u skladu sa
uspjehom stranaka u sporu. Tuženici ovaj trošak nisu imali, a njihov zahtjev u odnosu
na pristojbe nije niti određen.
U Splitu, 11. siječnja 2022. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje
smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika