- 1 -              Revd 4166/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4166/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. i suradnici d.o.o. iz Z., protiv tuženice H. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1323/2020-2 od 11. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-631/20-75 od 31. srpnja 2020., u sjednici vijeća dana 11. siječnja 2022.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1323/2020-2 od 11. siječnja 2021. se odbacuje kao nedopušten.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica N. K. je podneskom od 15. ožujka 2021. predložila da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1323/2020-2 od 11. siječnja 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tuženik je odgovorio na prijedlog te je predložio revijskom sudu da odbaci prijedlog kao nedopušten, a podredno odbije kao neosnovan, a tužiteljici naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na prijedlog.

 

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda R. je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, jer naznačena pitanja nisu važna u smislu navedenih odredaba.

 

4. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi štetu zbog tjelesne ozljede nastale uslijed pada tužiteljice sa betoniranog puta u betonirani odvodni kanal koji je u zemljišnim knjigama upisan kao čk.br. 1847/2 kanal Š. sa 301 m2, upisane u zk.ul.br. 1914 k.o. P.. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da se tužiteljica neposredno prije ozljeđivanja predmetnog dana 3. kolovoza 2011. u noćnim uvjetima oko 2,00 sata u mjestu P. pješice kretala makadamskim putem koji nije bio osvijetljen, zajedno sa S. T. i D. L., a uz koji makadamski put se u istoj razini nalazi betonirani odvodni kanal koji predstavlja javno vodno dobro, u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo R. H. pod upravljanjem ovdje tuženika H.. Neposredno prije betoniranog mostića preko predmetnog kanala, betonirana je i površina od krajnjeg ruba kanala prema makadamskoj cesti uslijed čega na toj betonskoj površini na mjestu na kojem je tužiteljica upala u betonirani kanal, na kojoj nije bilo travo i po prirodi stvari ne može biti trave.

 

4.1. Analizirajući odredbe čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o vodama ("Narodne novine" broj 153/09 i 63/11), važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, sud je zauzeo shvaćanje da tuženik odgovara za štete trećim osobama na javnom vodnom dobru, vodnom dobru i na vodnim građevinama prvenstveno po osnovi krivnje, a podredno prema načelu objektivne odgovornosti i to samo ako oštećenik dokaže da šteta potječe od opasne tvari koja se nalazi ili se nalazila u tom prostoru ili opasne djelatnosti koja se obavljala ili se obavlja u tom prostoru. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda u okolnostima konkretnog slučaja kanal se ne može kategorizirati kao opasna stvar s obzirom na namjenu tog kanala, a to je odvodnja slivnih i oborinskih voda, osobine, položaj, mjesto i način njezine upotrebe. Nadalje je utvrđeno kako ne postoji niti uzročna veza između stanja kanala u kojemu je bilo trave i štetnog događaja, pa tuženik nije odgovoran za štetu ni po općim pravilima obveznog prava o objektivnoj odgovornosti iz čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), jer predmetni odvodni kanal ne predstavlja opasnu stvar. s obzirom na namjenu tog konkretnog kanala, osobine, položaj, mjesto i način njegove upotrebe.

 

4.2. Nadalje je navedeno kako u konkretnom slučaju tuženica nije odgovorna za naknadu štete tužiteljici niti po osnovi krivnje jer je za upravljanje, održavanje objekata i uređenja javne rasvjete, pa tako i na javnim površinama i javnim cestama koje prolaze kroz naselje kao i nerazvrstanim cestama, te za održavanje otvorenih odvodnih kanala, odgovorna jedinica lokalne samouprave sukladno čl. 3. st. 1. toč. 6. i čl. 3. st. 7. tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11), Okolnost da nerazvrstana cesta kojom se je tužiteljica kretala prije ozljeđivanja nije bila osvijetljena u noćnim satima ne može se pripisati krivnji tuženice.

 

5. Tužiteljica je osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju radi pravnih pitanja:

 

„1) Je li upravitelj vodnih građevina i javnih dobara dužan osigurati da njegove službe koje su zadužene za održavanje, korištenje i čuvanje vodnih dobara i vodnih građevina djeluju tako da se zaštiti imovina i život građana te spriječiti nanošenje štete?

2) Jesu li nadležna tijela u okviru svoje nadležnosti dužna osigurati da službe od općeg interesa djeluju tako da se zaštiti život i imovina građana te općeniti spriječi nanošenje štete?

 

3) Jesu li sudovi dužni u skladu s načelom iura novit curia razmotriti sva mjerodavna pravna pravila koja se mogu odnositi i primijeniti na zahtjev naveden u tužbi?“

 

6. Kao razlog važnosti naznačenih pitanja tužiteljica je navela da je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, te se pozvala na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-40/09 od 21. srpnja 2010. i Rev-702/13 od 5. srpnja 2017. (pitanja 1. i 2.), Rev-1169/2016-2 od 12. studenog 2019. (pitanje 3) i odluku Ustavnog suda RH broj U-III-5117/2017 od 18. travnja 2019. (pitanje 3).

 

7. Naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. ZPP, jer je riječ o pitanjima u odnosu na koja postoje jasne zakonske odredbe pa je na njih moguće jedino potvrdno odgovoriti, a obrazloženje pobijane presude se ne temelji na shvaćanju suprotnom izričitim zakonskim odredbama. Drugostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu u okviru činjeničnih navoda u tužbi tako što je odgovornost tuženika ispitao imajući na umu mjerodavna pravna pravila koja se mogu odnositi i primijeniti na zahtjev naveden u tužbi. Pri tome je postupio po jasnoj odredbi čl.186. st. 3. ZPP prema kojoj će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

 

7.1. Nadalje, presude na koje se pozvala tužiteljica u odnosu na pitanje 1) i 2) ne daju razlog važnosti naznačenim pitanjima jer su donesene na temelju bitno drugačijih činjeničnih utvrđenja, dok u odnosu na pitanje broj 3) pobijana presuda nije utemeljena na shvaćanju suprotnom shvaćanju u presudi revizijskog suda Rev-1169/2016-2 od 12. studenog 2019. i odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5117/2017 od 18. travnja 2019.

 

8. Zbog iznijetog razloga pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. al. druga ZPP, pa nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije.

 

9. Stoga je valjalo prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

 

10. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer prema ocjeni ovoga suda nije riječ o troškovima koji su bili potrebni, pa mu ti troškovi ne pripadaju po čl. 155. st. 1. i čl. 164. ZPP.

 

Zagreb, 11. siječnja 2022.