- 1 -              Revd 4585/2021-2

Broj: Revd 4585/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. D., iz H., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-879/2020-2 od 24. lipnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-115/2017 od 9. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2022.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-879/2020-2 od 24. lipnja 2020. u dijelu toč. I. izreke, kojim je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u toč, I. izreke i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 35.771,19 kuna sa zateznim kamatama, se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj Ž. D. je podneskom od 2. kolovoza 2021. predložio da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-879/2020-2 od 24. lipnja 2020. u dijelu toč. I. izreke, kojim je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u toč, I. izreke i odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 35.771,19 kuna sa zateznim kamatama, radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

2. Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3. Presuda je donesena u sporu radi isplate na ime neisplaćenih dodataka na plaću djelatne vojne osobe za razdoblje od rujna 2007. do rujna 2009. u bruto iznosu od 105.059,73 kn. s pripadajućim zateznim kamatama.

4. Tužitelj je u prijedlogu naznačio dva pravna pitanja, za koja je ovaj sud utvrdio da je riječ o pitanjima o kojima postoji ustaljena praksa revizijskog suda, a tu praksu koju povodom naznačenih pravnih pitanja nije potrebno preispitivati. Naime, ovaj je sud u odnosu na ta pitanja zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka, pa tako i u odlukama Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev-3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

„...treba ukazati da u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kad je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) – životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor – i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja – jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice da ta osoba ne može napustiti područje rada – pa taj dnevni odmor ostvaruje na tom području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka – da nije niti životnim niti razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski je sud već zauzeo u svojoj odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“

5. Navedeno shvaćanje je mjerodavno i u ovom predmetu neovisno o tome što je u ovom predmetu rješenjem revizijskog suda broj Revr-453/15-2 od 3. siječnja 2017. ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-25/14 od 16. prosinca 2014. i presuda Općinskog suda u Sinju broj P-29/11 od 21. studenog 2013. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi utvrđenja vremena koje je tužitelj proveo na radu. Naime, i ranije rješenje u ovom predmetu se temelji na pravnom shvaćanju da se provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom. Stoga se i prilikom obračuna i isplate plaće to vrijeme ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 2o sati. Ovaj sud je i u ranijem rješenju pozvao na pravno shvaćanje revizijskog suda u odluci broj Revr -753/09 od 17. studenoga 2009. Okolnost što je tužitelj u ponovljenom postupku tvrdio da je u cijelom relevantnom razdoblju radio 20 sati dnevno nije odlučna kod primjene naprijed navedenog pravnog shvaćanja, jer je u presudi obrazloženo zašto je takva tvrdnja neprihvatljiva.

6. Slijedom svega navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s odredbom članka 387. stavak 5. ZPP riješeno kao u izreci i odbačen prijedlog za dopuštenje revizije.

Zagreb, 11. siječnja 2022.