- 1 -              Rev 1448/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1448/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. di M. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. u R., protiv tuženika A. d.o.o. za zapošljavanje, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Š. Š., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, isplate i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2254/2021-2 od 5. listopada 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4654/2021-59 od 8. srpnja 2021., u sjednici održanoj 11. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja i revizija tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2254/2021-2 od 5. listopada 2021. djelomično je preinačena odbijajuća presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4654/2021-59 od 8. srpnja 2021. prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja upravljenog na utvrđenje da je Odluka o osobno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tuženika od 24. listopada 2014. i Odluka od 24. studenoga 2014. nedopuštena te da nije prestao radni odnos tužitelju kod tuženika i naloženo tuženiku na ime naknade plaće isplatiti tužitelju iznos 18.359,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže naznačeno u toč. I.3. izreke drugostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjeva tužitelja kako onom odbijenom za isplatu zatezne kamate na iznos poreza i prireza na dohodak sadržan u bruto iznosu 18.359,40 kn, tako i onom odbijenom za sudski raskid ugovora o radu tužitelju sa 10. ožujka 2015. i naknadu mu štete u iznosu 16.848,00 kn potvrđena prvostupanjska presuda i ujedno naloženo tuženiku na ime naknade troškova postupka isplatiti tužitelju iznos 7.531,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u njezinom odbijajućem dijelu zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem i tog tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu Ugovora o radu tužitelju od 24. listopada 2014. i Odluke od 24. studenoga 2014., zbog čega da tužitelju nije prestao radni odnos i nalaganje tuženiku naknaditi plaću tužitelju u iznosu 18.359,40 kn, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši u tom dijelu njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem odbijajuće prvostupanjske presude uz naknadu troškova postupka.

 

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

5. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

 

6. Revizija tužitelja i revizija tuženika nisu osnovane.

 

7. Postupajući sa revizijom tužitelja i sa revizijom tuženika podnesenim na temelju odredbe čl. 382.a st. 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama tužitelja i tuženika.

 

8. Tužitelj revizijom prigovara pravilnosti pobijane presude u dijelu kojim je potvrđivanjem prvostupanjske presude njegov zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sa danom 10. ožujka 2015. i naknadu mu štete u iznosu 16.848,00 kn ocijenjen neosnovanim i odbijenim, smatrajući da je takva odluka posljedica pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 125. st. 1. Zakona o radu.

 

9. Odredbom čl. 125. st. 1. toč. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

10. U postupku je utvrđeno da je osobno uvjetovan otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju Odlukom od 24. listopada 2014. bio nedopušten, a time i da radni odnos tužitelja kod tuženika zasnovan na ugovoru o radu za privremeno obavljanje poslova sklopljen na određeno vrijeme nije prestao, a koji ugovor je bio sklopljen za razdoblje 11. ožujka 2013. – 10. ožujka 2015.

 

11. Polazeći od prednjeg, drugostupanjski sud je ocijenio kako je 10. ožujka 2015. taj ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme istekao, zbog čega da je zahtjev tužitelja za sudski raskid tog ugovora o radu sa danom 10. ožujka 2015. neosnovan, a time i neosnovan zahtjev za naknadu štete tužitelju.

 

12. Iščitavajući sadržaj odredbe čl. 125. st. 1. ZR, a koja uređuje institut sudskog raskida ugovora o radu, ocijeniti je da je svrha te odredbe da se radniku kojem zbog nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu kojeg mu je poslodavac nezakonito dao ne prestaje radni odnos omogući, a bez negativnih posljedica po njega da ne nastavi rad kod poslodavca, tako što će sud odrediti dan prestanka radnog odnosa radniku i satisfakciju u vidu određene naknade štete radniku.

 

Dakle jedna od pretpostavki za određivanje sudskog raskida ugovora o radu jest da bi radnik zbog nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i dalje nastavio raditi kod poslodavca, a što radniku međutim nije prihvatljivo.

 

13. U situaciji kao što je konkretna, a kada je tužitelju, unatoč nedopuštenosti odluke tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, radni odnos prestao istekom razdoblja na koji je ugovor o radu na određeno vrijeme bio sklopljen, dakle istekom 10. ožujka 2015., jasno je da nema pretpostavki za određivanjem mu sudskog raskida ugovora o radu sa danom 10. ožujka 2015., jer po isteku tog dana, tužitelju bi i onako prestao radni odnos kod tuženika, što znači da se ne može ni razmatrati je li bi tužitelju bilo prihvatljivo ili ne nastaviti rad kod tuženika nakon 10. ožujka 2015., a kada mu u svakom slučaju radni odnos prestaje zbog proteka vremena na koji je taj ugovor sklopljen.

 

14. Svaku zakonsku odredbu, pa tako i ovu iz čl. 125. st. 1. ZR treba smisleno i svrhovito primjenjivati, svakako ne suprotno njezinom cilju i svrsi kojoj je namijenjena, a koja u odnosu na odredbu čl. 125. st. 1. ZR izvjesno nije i ne smije predstavljati zloupotrebu prava na štetu protivne stranke u postupku, a što bi izvjesno bilo kada bi se prihvatilo stajalište koje tužitelj zastupa.

 

15. Kako je dakle odbijanjem zahtjeva tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, a time i za naknadu mu štete materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393.a st. 2. ZPP.

 

16. Neosnovano tuženik revizijom prigovara da bi pobijana drugostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za nedopuštenost odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te naknadu plaće bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda u tom dijelu sadrži jasne i razumljive razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.

 

17. Pobijanom drugostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje nedopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 24. listopada 2014. i Odlukom od 24. studenoga 2014., te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju plaću u iznosu 18.359,40 kn, a nakon što je na temelju rezultata provedenog postupka taj sud ocijenio da u konkretnom slučaju u postupku nije dokazano postojanje opravdanih razloga na strani tuženika kao poslodavca za otkazivanje ugovora o radu tužitelju kao radniku, a vezano za njegovu nemogućnost urednog izvršavanja obveze iz radnog odnosa, a zbog njegovih određenih trajnih osobina ili sposobnosti, sve u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 2. ZR.

 

18. Takvu ocjenu drugostupanjski sud temelji na činjenici da u postupku nije utvrđeno da bi kod tužitelja postojale trajne osobine ili zdravstvena nesposobnost koja unatoč liječenju bi onemogućavala uredno ispunjavanje radnih obveza u smislu postojanja profesionalne nesposobnosti tužitelja, odnosno da zdravstvene smetnje zbog kojih je tužitelj učestalo izostajao s posla nisu bile trajne naravi, a što je pretpostavka za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

 

19. Suprotno revizijskim navodima tuženika ocjena je ovog suda da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja upravljenom na nedopuštenost osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, a time i za naknadu plaće za razdoblje dok nije radio, je materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. toč. 2. i čl. 95. st. 3. ZR pravilno primijenjeno.

 

20. Naime kod činjenice da tuženik na kome je bio teret dokaza postojanja opravdanih razloga za dopuštenost osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju, sve u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR to nije uspio dokazati, ocijeniti je da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu, a time i zahtjev za naknadu mu plaće je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Pozivanje tuženika na određene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u nastajanju obrazlaganja pogrešnog shvaćanja iz pobijane drugostupanjske presude nije od značaja za ovaj spor, a kod činjenice da činjeničnopravni supstrat ovog spisa predmeta nije istovjetan onima u kojima su donesene naznačene presude.

 

21. Slijedom navedenog reviziju tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393.a st. 2. ZPP-a.

 

22. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 11. siječnja 2022.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.