- 1 -              Revt 308/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 308/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. t. d.o.o. V., B., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici G. P. i N. P., odvjetnici u P., protiv tuženika P. H. d.o.o. P., OIB: ..., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1766/14-2 od 7. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu br. P-1846/11-38 od 17. siječnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2022., 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništetan u cijelosti Ugovor o odvozu i deponiranju komunalnog otpada zaključen među parničnim strankama 16. ožujka 2000. Isto tako odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.358.242,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.750,00 kn (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda suda drugoga stupnja ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ista pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su parnične stranke 16. ožujka 2000. zaključile Ugovor o odvozu i deponiranju komunalnog otpada prema kojem se tuženik obvezao da će za tužitelja obavljati uslugu odvoženja i deponiranja komunalnog otpada koji nastaje u turističkom naselju B.,

- da je čl. 1. st. 2. Ugovora bilo ugovoreno da će se odvoz obavljati po potrebi korisnika, da se odvoz naručivati telefonski, dan prije izvršenja usluge,

- da je čl. 5. Ugovora bilo dogovoreno da ako korisnik nije zadovoljan izvršenom uslugu da je dužan o tome odmah obavijestiti tuženika,

- da je između stranaka bilo sporno je li tuženik nepravilno naplaćivao uslugu „zbrinjavanja otpada“,

- da su usluge „sakupljanja i odvoza otpada“ vršene o strane i naplaćivane od strane tuženika u skladu s odredbama Ugovora,

- da je tužitelj temeljem odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 36/95), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, bio u zakonskoj obvezi da zaključi ugovor o obavljanju komunalnih usluga, te da je isti to mogao učiniti jedino s tuženikom,

- da tužitelj ne osporava ni cijenu zbrinjavanja otpada po jedinici mjere, već osporava samo da bi tuženik uopće mogao sakupiti i zbrinuti količinu otpada kako je naveo u svojim računima (88 m3 po jednom prijevozu), već da je mogao sakupiti i zbrinuti najviše 20 m3 po jednom prijevozu,

- da je prema navodima tužitelja u naselju B. 2000. bilo postavljeno 76 posuda od 900 l (0,9 m3) te pet otvorenih kontejnera, svaki po 5 m3, te da se u navedene posude moglo smjestiti ukupno 93,4 m3 rastresenog otpada,

- da je na temelju toga i utvrđena ukupna cijena od 4.752,19 kn, koja je vrijedila do 31. prosinca 2001. kada su iz naselja povučeni kontejneri, te je cijena jednog odvoza smanjena na 3.682,19 kn (za 68 m3),  te se ta cijena primjenjivala do 31. prosinca 2004.,

- da je početkom 2005. u naselju B. postavljeno 20 dodatnih posuda, pa je cijena jednog odvoza tada iznosila 4.452,59 kn (za 86 m3),

- da je cijena zbrinjavanja otpada prema cijeni od 42,80 kn po m3 obračunavala, te su u skladu s time i izdavani računi od strane tuženika,

- da je tužitelj stornirao račune za drugi prijevoz, po prigovoru tužitelja,

- da tvrdnja tužitelja da se u navedenom naselju nije mogla proizvesti takva količina otpada ničim nije dokazana, a osim toga tužitelj je mogao sam postaviti broj i spremnike zapremnine koju je smatrao da je potrebna, a što nije učinio,

- da je tužitelj račune tuženika u međuvremenu plaćao, a za one za koje nije platio stranke su zaključile sporazum 13. rujna 2005.,

- da tužitelj nije dokazao da je zadržao pravo da traži vraćanje, niti da je platio da bi izbjegao prinudu,

- da tužitelj zaštitu svojih prava nije tražio u postupku pred Agencijom za zaštitu tržišnog natjecanja,

- da je Sporazumom od 13. rujna 2005. tužitelj priznao dugovanja prema tuženiku, a jedino je isti odgođen rok za plaćanje,

- da činjenica da je tuženik s A. tijekom 2005. i 2006. zaključio drukčiji ugovor od ranije zaključenog ugovora s tužiteljem ne utječe na zakonitost predmetnog ugovora,

- da tužitelj nije dokazao da je tražio izmjenu spornog Ugovora,

- da tužitelj neosnovano osporava način obračuna njegove obveze za utuženi period na ime naknade za odvoz komunalnog otpada i za vraćanje već uplaćenih iznosa po tom osnovu,

- da je tuženik cijenu usluge naplaćivao u skladu s cijenama koje je utvrdila jedinica lokalne samouprave.

 

8. Obzirom na sve gore navedeno nižestupanjski sudovi zaključuju da predmetni Ugovor nije protivan čl. 49. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje Ustav), čl. 14. st. 1. i čl. 20. st 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja („Narodne novine“ br. 48/95), čl. 11., 12., 15., 16., 18. st. 2., 21. st. 1., 103. i 141. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/9, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO), a niti je protivan moralu društva. Radi navedenog odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i to kako za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora, tako i za isplatu novčanog iznosa.

 

9. Tužitelj u reviziji i nadalje ustraje kod tvrdnje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, time što tužitelju na raspravi održanoj 16. travnja 2012. nije dostavljen i prilog uz podnesak tuženika, tj. da tužitelju nije dostavljena Odluka o izmjeni i dopuni cjenika komunalnih usluga za tržište U. P. d.o.o.

 

Pravilno je drugostupanjski sud otklonio tvrdnju tužitelja da bi bila počinjena navedena bitna povreda, jer prvostupanjski sud nije isključivo na temelju te Odluke donio svoju presudu, a niti je ta Odluka bila odlučna za donošenje odluke u ovom predmetu. I prema shvaćanju revizijskog suda i u slučaju da navedena Odluka nije bila dostavljena uz podnesak tužitelju, navedeni propust nije utjecao na zakonitost i pravilnost predmetne sudske odluke.

 

10. Pri tom pravilno drugostupanjski sud zaključuje da tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da se sporni Ugovor temelji na Odluci o komunalnom redu Grada Pule koja je objavljena u Službenim novinama Grada Pule br. 3/97 i Cjenika usluga prema trećim osobama koji se primjenjivao od 1. siječnja 1998. Kod toga tužitelj niti ne tvrdi da bi sporni Ugovor bio zaključen protivno navedenoj Odluci i Cjeniku.

 

11. S druge strane ako tuženik nije pravilno vršio obračun izvršenih usluga, postavlja se pitanje zbog čega je tužitelj pristao na sklapanje Sporazuma 13. rujna 2005. o osnivanju založnog prava radi osiguranja plaćanja iznosa od 610.000,00 kn.

 

12. Pravilno drugostupanjski sud ističe da tužitelj nije dokazao da je poduzeo bilo koju radnju propisanu Zakonom o komunalnom gospodarstvu koja se odnosi na određivanje cijene ugovorene komunalne usluge, a niti je pokrenuo bilo kakav postupak pred Agencijom za zaštitu tržišnog natjecanja.

 

13. U preostalom dijelu tužitelj osporava činjenično stanje utvrđeno o strane prvostupanjskog suda, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

14. Neosnovano tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja, odnosno u žalbi da je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, odnosno ZOO. Međutim, te svoje tvrdne tužitelj ničim ne potvrđuje, niti to proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Kako sporni Ugovor nije ništetan, to nije osnovan niti zahtjev za povrat plaćenog iznosa, pri čemu je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj tuženiku za izvršene usluge platio upravo ono na što sve i obvezao sklopljenim Ugovorom.

 

15. Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 11. siječanj 2022.