REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 5135/19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužiteljice K. Ć. iz S.,
OIB: ….., zastupane po pun. M. J., odvj. u S., protiv tuženika
I. Ć. iz S., OIB: ….., zastupanog po pun.
B. B., odvjetniku u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne
rasprave, zaključene dana 26. listopada 2021. godine u nazočnosti tužitelja, pun.
tužitelja i pun. tuženika, dana 11. siječnja 2022. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od

60.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2.
ZOO-a, počam od 1. siječnja 2012. godine pa do isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični
trošak, sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl.

12. st. 2. ZOO-a, počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa
do isplate."

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn sa zakonskim
zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 19. kolovoza 2015. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su
stranke sunasljednici iza smrti pok. J. Ć. koji je preminuo dana 13.
listopada 2007. godine, a čija imovina je raspoređena temeljem rješenja o
nasljeđivanju ovog suda broj O-1135/13 od 9. svibnja 2014. godine. Po tom rješenju
tužiteljica da je nasljednica za 1/7 dijela, tuženik također za 1/7 dijela, a radi se o

2 P. 5135/19

nekretninama položenim u k. o. M. kao i pokretninama. Međutim, pokojni
ostavitelj stranaka da je imao i dugove, dio kojih je tužiteljica podmirila nakon smrti
ostavitelja, a iz samog ostavinskog spisa da jasno proizlazi da je o tome obavijestila i
ostale sunasljednike koji odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti
naslijeđenog dijela. Tužiteljica da je dugove podmirila M. Ž., V.
G., J. K., M. D., Ž. B. i Š. B. S., isključivo da
su dugovi istima podmireni od strane tužiteljice. Međutim, da postoje i vjerovnici koji
nisu plaćeni, M. B., T. H. d.o.o. S. i RH, Ministarstvo financija. Radi
navedenog tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 60.000,00 kn sa zakonskim
zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 1. siječnja 2012. godine pa do isplate,
ujedno potražuje naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže
da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da tužiteljica u tužbi nabraja navodne
dugove ostavitelja J. Ć. koje da je ona podmirila, kao i navodne dugove tog
ostavitelja koji nisu podmireni, a isti da su izmišljeni ili zastarjeli. Stoga, tužiteljica da
te navodne dugove nije ni podmirila, niti ih je trebala podmirivati, svojoj tužbi da nije
priložila nikakve dokaze o postojanju dugova niti podmirivanju istih. Svaki od
nasljednika da odgovara za dugove ostavitelja samo do visine svog naslijeđenog
dijela, stoga da ista nije ni mogla ni trebala za druge nasljednike plaćati bilo kakve
dugove J. Ć.. Tuženik ističe prigovor zastare čitavog tužbenog zahtjeva.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom rješenja o nasljeđivanju
Općinskog suda u Splitu broj O-1135/13 od 9. svibnja 2014. godine; dopisa tužiteljice
tuženiku od 25. svibnja 2015. godine; izjave tužiteljice, T. Ć., J.
Ć. i Ž. S. od 27. svibnja 2008. godine; dopisa društva T. H.
d.o.o. S. T. Ć. od 7. siječnja 2008. godine; potvrde Š. B.-M. S.
na ime duga J. Ć. kao nositelja kredita; potvrde Ministarstva financija –
Porezna uprava, Područni ured S., Ispostava S. K.: 034-04/2007-001/29760,
Ur. broj: 513-007-17/08/2007-01 od 28. prosinca 2007. godine; ovjerene izjave
V. G. od 22. travnja 2008. godine; ovjerene izjave M. Ž. od

21. travnja 2008. godine; dokumentacije Š. B.-M. vezano za pozajmicu
odnosno kredit na ime J. Ć.; ovjerene izjave Ž. B. od 7. ožujka 2017.
godine; dokaza o uplatama V. G. po nalogu T. Ć. i
K. Ć.; ovjerenih izjava J. K. od 2. ožujka 2017. godine, M.
B. od 28. veljače 2017. godine, M. D. od 28. veljače 2016. godine i
V. Ž. od 9. svibnja 2016. godine.

Dana 4. travnja 2018. godine donesena je ranija prvostupanjska presuda
kojom je odbijen zahtjev tužiteljice u cijelosti te je obvezana tužiteljica naknaditi
tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn.

Protiv ove presude tužiteljica je podnijela žalbu, dana 10. rujna 2019. godine
doneseno je rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-553/18 kojim je
prihvaćena žalba tužiteljice te je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen
ovom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3 P. 5135/19

U daljnjem tijeku postupka, pored već izvedenih dokaza sud je izveo dokaz
saslušanjem tužiteljice i tuženika u svojstvu parničnih stranaka te pregledom
predmeta ovog suda broj P-4826/19.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojeg bi ona
umjesto tuženika kao jednog od nasljednika pokojnog ostavitelja J. Ć.,
platila vjerovnicima J. Ć., koji da je iza sebe pored ostavine ostavio i
dugove. Prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu O-1135/13 razvidno
je da su J. Ć. pok. I. koji je preminuo 13. listopada 2007. godine
naslijedili, svi za 1/7 dijela: tužiteljica (supruga), J. Ć. (sin), T. Ć.
(sin), Ž. S. (kći), I. Ć. (sin), K. H. (kći) i L. K. (unuk).

Dakle, odredbom čl. 139. st. 3. zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03,
35/05, 127/13 i 33/15, dalje: ZN), nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do
visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene
imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi
samo na prigovor nasljednika. Na tužiteljici je u ovom postupku bio teret dokaza da je
njen pok. suprug J. imao u trenutku smrti nepodmirene dospjele dugove prema
vjerovnicima (trećim osobama) temeljem zaključenih ugovora o zajmu/kreditu,
dokazati i visinu tih dugovanja. U tužbi tužiteljica navodi da je podmirila dugove
ostavitelja vjerovnicima, i to: M. Ž. u iznosu od 10.000,00 €, V.
G. u iznosu od 47.000,00 kn; J. K. u iznosu od 48.000,00 kn; M.
D. u iznosu od 285.000,00 kn; Ž. B. u iznosu od 30.000,00 kn i Š. B.
M. u iznosu od 100.000,00 kn; ali nije postojanje ugovora o zajmu sa fizičkim
osobama dokazala niti pisanim ugovorima niti bilo kakvim priznanicama pokojnog
J. ispuštenih tim osobama.

U svom iskazu pred ovim sudom tužiteljica navodi da je supruga sada pok.
J. Ć. koji je preminuo 13. listopada 2007. godine, i tuženik i ona da su
njegovi nasljednici nakon završenog ostavinskog postupka, pok. J. da je prije nje
imao suprugu, a iz tog braka djecu, navodi da ona sa J. ima djecu, i to Ž.,
T. i J., dakle, tuženik da nije njen sin nego J. sin iz njegovog
prvog braka. Pok. J. da je do smrti bio obrtnik, da je vodio računa o financijama,
a ona da je radila sve što je bilo potrebno za obrt i da su živjeli potpuno normalno i
sve dijelili. Navodi da tuženik nije kontaktirao sa ocem, otac da ga nije zanimao, osim
u materijalnom smislu, tako da može kazati da nisu bili u dobrim odnosima
godinama. Navodi da tuženika zanimaju samo novci odnosno dio nakon oca, a ona
da traži da isti sudjeluje i u dugovima koje je osobno platila i za sve to da ima dokaze,
da su joj ljudi ispustili priznanice i da je sve ovjereno kod javnog bilježnika. Navodi da
se sjeća da je osobno vratila kredit koji je pok. J. digao kod Š. k.
z. B. M. 2008. godine, da ga je isplatila u cijelosti i da u pogledu toga da
postoji dokumentacija. Prije smrti G. da se pojavio kod njih i došao tražiti
novce koje je J. pozajmio, da ona ne zna kada je on to J. pozajmio, ali da
se radilo o cifri od 47 ili 48.000,00 kn, J. da mu je tada kazao da će novce vratiti,
a da je ona ovo osobno isplatila G.. Nadalje, M. B. da je također

4 P. 5135/19

tražio povrat zajma koji je J. od njega uzeo, ponovno da ne zna kada je to B.
J. pozajmio, da se radilo se o 40.000,00 kn koliko je isplatila B., a navodi
da joj je to prije smrti J. potvrdio, potvrdio tu pozajmicu. J. K. da je
tražila povrat iznosa od 47.000,00 kn, to da joj je vratila, navodi da ne zna kada je
ona to pozajmila J., a da joj je vjerovala na riječ. M. Ž. koji je sada također
pokojni da je J. pozajmio 10.000 EUR, da ne zna kada je ta bila pozajmica, a taj
iznos da je vratila M. Ž.. Navodi da je bilo i drugih pozajmica, ali da se sada
ne može sjetiti preostalih iznosa i osoba. Navodim da se pojavila izvjesna M. D.
sa pozajmicom od 280.000,00 kn koliko je dala J., ona da ne zna kada je ona to
J. pozajmila i ne zna sada u ovom trenutku je li se ona pojavila prije J.
smrti sa zahtjevom za vraćanje ili poslije. Navodi da su joj svi ovi ljudi koje je navela
bili i od ranije poznati, da su to sve bili poznanici ili susjedi i da nije bilo razloga
sumnjati u to da su J. pozajmili novac. Oni da su jednostavno pitali od nje novac
i da im je ona sve to morala vraćati nazad. Upitana je li o tim zahtjevima i isplatama
obavijestila ostale nasljednike navodi da su oni sve to znali u ostavinskom postupku i
njihov odvjetnik, ali da ih to nije zanimalo, da su vješto izbjegavali razgovor na tu
temu i da ih je zanimao njihov nasljedni dio. Navodi da je tužbu podnijela u ovom
postupku protiv I. Ć., istovjetnu tužbu protiv K. H. odnosno
K. Ć. i protiv L. K. koji je unuk pok. J., navodi da protiv svoje
djece da nije podnijela tužbu radi povrata dugovanja, između njih da je kao jedne
obitelji sve složno i da su se snalazili kako su znali, tako da od ovih koje je tužila kao
nasljednika potražuje dio duga koji je umjesto J. platila. Upitana jesu li možda
dugovi koje je platila bili zastarjeli, navodi da o tome nije razmišljala i da je to nije
zanimalo jer je odgojena pošteno i smatra da svaki dug treba vratiti bez obzira kada
je nastao i da pozajmicu treba vratiti uredno kako je i dana. Nitko od ovih ljudi kojima
je vratila pozajmice da nije tražio kamatu na pozajmicu nego ono što su dali i točno
da ima podatke o tome koliko je kome platila. Na posebno pitanje pun. tuženika
tužiteljica navodi da se ona ne može sjetiti tko je od vjerovnika došao kod J.
prije J. smrti tražiti novac, da je ona bila u poslu do grla, tako da o tome ne
može ništa iskazati, a da su inače J. i ona, a vjenčali su se 1970. godine zajedno
čitavo vrijeme radili, držali servis F., dugi niz godina mesnicu, a pri kraju kiosk na
pazaru. Navodi da je bila jako zauzeta obavljanjem konkretnog posla, a sve financije
poslovanja da je vodio Jakov. Na posebno pitanje pun. tuženika tužiteljica navodi da
je svim vjerovnicima novac vratila nakon što je J. već umro, navodi da se ne
sjeća kada je to točno vraćala, ali da je to sve uredno zapisivala i da ima ovjereno
sve kada je što plaćeno. Na posebno pitanje pun. tuženika od kuda tužiteljici ovoliko
veliki novac za vraćanje dugova vjerovnicima, tužiteljica navodi da to nije bitno i da
na to neće odgovoriti, da je ona stara žena i da je sve što je trebala kazati kazala.
Navodi da je osoba pod imenom M. D. osoba koja je kod njih radila, da nije
nikakav rod ni njoj ni J.. Na pitanje pun. tuženika što je M. D. radila kod
J. i tužiteljice, tužiteljica navodi da to pitanje nema smisla i da na isto neće dati
odgovor.

Tuženik iskazuje da je on sin i nasljednik pok. J. Ć., s tim da mora
kazati da je sa ocem bio u skoro pa nikakvim odnosima, da otac nije plaćao za
njegovo uzdržavanje, a do svoje 30-e godine života da se nije niti prijavio sa
zaposlenjem da bi izbjegao alimentaciju. Navodi da je kao mali dolazio kod djeda i
bake, roditelja J., jer su oni živjeli zajedno, a poslije kroz dugi niz godina
između J. i njega te tužiteljice i njega da nije bilo nikakvih kontakata. Navodi da

5 P. 5135/19

nije znao da je J. bolestan, da nije znao da je preminuo niti mu se obratila
tužiteljica da ga o tome obavijesti, da se jednostavno rečeno čuo da je J. umro,
da nije bio na njegovom pogrebu i da je poslije uslijedio ostavinski postupak. Navodi
da nikada nije čuo za neka njegova dugovanja, dapače, navodi da je čitav život
poslovao, njegovi roditelji da su još odavno bili mesari, Jakov da je imao servis
F., kasnije mesnicu i nakon toga kiosk na pazaru kako je tužiteljica i kazala.
Navodi i to da je on iznajmljivao prostore za novi servis trećoj osobi, a isto tako i
kafić. Nakon što je preminuo tuženikov djed odnosno J. otac isti da je ostavio
zapis J. i svojoj ženi, tuženikovoj baki da mu kupe trosobni komforni stan i da na
taj način kao nasljednik bude namiren. Kako to nisu napravili, a zastara da je bila za
dvije godine to da je ustao tužbom i od tada da su sa njihove strane u potpunosti
prekinuti odnosi prema njemu. Tek u ostavinskom postupku iza smrti J. da je
spomenuto i navedeno da je J. dužan Poreznoj upravi i Štedno kreditnoj zadruzi
B., nikakvi ljudi i fizičke osobe da se nisu spominjali, i nikada da nitko nije
njemu prišao i kazao da je J. bio nekome dužan i da mu nasljednici trebaju vratiti
novac. Podnošenjem ove tužbe tužiteljica da je postavila svoj zahtjev prema njemu,
da ovoga čovjeka pod imenom M. B. poznaje i da je to njihov dugogodišnji
susjed, a kod njih da je radio kao pomoćni radnik. M. D. da također poznaje i da
ne znam je li ona njima nekakav rod, uglavnom, da je stanovala sa njima, i upitan je li
možda njima bila kućna pomoćnica navodi da je očito bila u takvom svojstvu koliko
mu se čini. Navodi da je u dobrim odnosima sa ostalim nasljednicima koji nisu djeca
tužiteljice. Na posebno pitanje pun. tužiteljice tuženik navodi da je radi neplaćene
alimentacije njegova majka tužila J. i da se nisu naplatili po tom potraživanju.
Tuženik navodi da je prije tužiteljice J. bio u braku sa njegovom majkom i iz toga
braka da je imao njega i sestru K. Ć. koja je preminula, a da je druga sestra
K. izvanbračno dijete J.. Navodi da je u ovom postupku vezano za legat u
pogledu dvosobnog komfornog stana predao tužbu, da je ista zbog zastare odbijena,
a da se u biti radilo o dvosobnom komfornom stanu, a ne trosobnom komfornom
stanu. Navodi da je M. D. neudana i da nema djecu, da ne zna ništa o njenom
imovnom stanju, ali da mu je čudno da bi ista imala nekakav značajan novac s
obzirom da je čitavo vrijeme živjela s njima u obiteljskom domaćinstvu, misli na obitelj
tužiteljice i J..

Temeljem svih izvedenih dokaza u ovom postupku i izvedenih dokaza u
predmetu ovog suda P-4826/19 (ranije P-9555/15) po tužbi tužiteljice protiv K.
Č., koji je pravomoćno okončan na način da je potvrđena prvostupanjska presuda
kojom je odbijen zahtjev tužiteljice u cijelosti, a radi se o istovjetnoj stvari i
činjeničnom stanju, sud zaključuje da je vezano za U. o kreditu sa Š. B. M.
dostavljena dokumentacija i izjašnjenje Š. B. M., iz čega je potvrđeno i proizlazi
utvrđenim da je pok. ostavitelj imao zaključen Ugovor o kreditu broj …… te
da je Aneksima od 23. svibnja 2005. g. i 15. svibnja 2007. g. Ugovora o kreditu broj
…. produljivan rok korištenja pozajmice. Ujedno iz ovih dokaza proizlazi
da je sin tužiteljice T. Ć. vratio dug temeljem ovog Ugovora dana 24.
travnja 2008. g. kada je podmirio glavnicu (150.000,00 kn) i dospjelu kamatu (559,27
kn) nakon čega je Š. B. M. izdala brisovnu dozvolu kojom daje dopuštenje za
ishođenje brisanja prava vlasništva u korist Š. B. M. i upisa zabilježbe zabrane
otuđenja i opterećenja nekretnine te upis prava vlasništva za cijelo u korist dužnika
J. Ć..

6 P. 5135/19

Dakle, s obzirom da je dug po kreditu zaključenom sa Š. B.-ma sin tužiteljice
podmirio 24. travnja 2008. g., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19.
kolovoza 2015. g., po ocjeni ovog suda osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo
tuženik. U primjeni je, naime, petogodišnji opći zastarni rok jer se radi o verzijskom
zahtjevu iz odredbe čl. 1119. ZOO-a prema kojoj onaj tko za drugog učini kakav
izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati
naknadu od njega. Zastarni rok u odnosu na druge sunasljednike počinje teći od
trenutka isplate izdatka, a s obzirom da se, prema odredbi čl. 4. st. 4. ZN-a nasljedno
pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Stoga je u ovom dijelu zahtjev tužiteljice
trebalo odbiti kao neosnovan, pri čemu sud nije ulazio u ocjenu da li je sin tužiteljice
podmirio dug ostavitelja u svoje ime i za svoj račun, u ime i za račun svoje majke-
tužiteljice i svog brata i sestre, ili samo u ime i za račun tužiteljice, ali treba navesti da
za razjašnjenje ove okolnosti tužiteljica nije predložila izvođenje dokaza koji bi na
zadovoljavajući i nesumnjiv način rasvijetlili ovu okolnost. Posebno se nije razjasnilo
pitanje iznosa koji je tužiteljica navela da je osobno podmirila (100.000,00 kn) i
iznosa koji je platio njen sin T. 24. travnja 2008. g., a koji se ne slažu.

Što se tiče fizičkih osoba navedenih u tužbi i iskazu tužiteljice, vezano za
pozajmice istih, ponovno treba navesti da ne postoji niti jedan pisani ugovor o zajmu
zaključen između tih osoba i J., niti postoji bilo kakva vlastoručna J.
priznanica kojim tim ljudima potvrđuje primanje zajma. Tužiteljica navedeno osobno
tvrdi i kao dokaz postojanju pozajmica dostavlja izjave tih vjerovnika, koji time
potvrđuju postojanje pozajmica, retroaktivno.

Vezano za vjerovnika M. Ž. (za kojeg tužiteljica u iskazu navodi da je
danas pokojni) tužiteljica dostavila u spis izjavu ovog vjerovnika od 21. travnja 2008.
g. iz koje proizlazi da je ostavitelju 2006. g. pozajmio iznos od 10.000 EUR te da isti
novac potražuje od njegovih nasljednika te izjavu nasljednice M. Ž., njegove
supruge V. Ž. od 9. svibnja 2016. g. iz koje proizlazi da su joj nasljednici
pok. J. Ć. i to: tužiteljica, Ž. S., rođ. Ć., T. Ć. i J.
Ć. vratili 10.000 EUR koje je njen pok. suprug pozajmio pok. J. Ć.. Iz
dokaza koje je tužiteljica dostavila u spis nije jasno niti je rasvijetljeno kada je to
ostavitelj pozajmio iznos od 10.000 EUR pok. M. Ž. i na koji rok i kada su to
točno nasljednici pozajmljeni iznos navodno vratili nasljednici vjerovnika Ž.. Ona
u iskazu pred sudom navodi, vezano za pitanje jesu li možda dugovi bili zastarjeli, da
ona o tome nije razmišljala i da je to nije zanimalo jer je odgojena pošteno i smatra
da svaki dug treba vratiti bez obzira kad je nastao, uredno kao je pozajmica i dana te
da nitko od vjerovnika nije tražio kamatu na pozajmicu nego samo onaj iznos koji su
dali ostavitelju. Vezano za ovu pozajmicu pok. M. Ž. sud je zaključio da
tužiteljica nije dokazala da je ovaj pravni posao bio zaključen, odnosno da je plaćeno
dugovanje koje nije zastarjelo, jer ni tužiteljica ni supruga vjerovnika V. Ž.
nisu navele kada je vraćanje duga uslijedilo, a potvrda/izjava o vraćanju navodnog
duga iz 2006. g. sastavljena je 2016. g. Prema odredbi čl. 221. ZOO-a ako dužnik
ispuni zastarjelu obvezu nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i
ako nije znao da je obveza zastarjela. Prema odredbi čl. 51. ZOO-a ako zastara ne
teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i
može se izvršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao
ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da
mu naknade svaki svoj dio duga. U konkretnom slučaju tužiteljica, kako je platila

7 P. 5135/19

zastarjeli dug odnosno prirodnu neutuživu obligaciju nema pravo od ostalih
sudužnika tražiti vraćanje dijela plaćenog jer se radi o potraživanju koje je zastarjelo
u odnosu na sve nasljednike. Za navesti je, a to vrijedi za sve vjerovnike i eventualne
isplate istima, da tužiteljica nije postupala u dogovoru sa svim zakonskim
nasljednicima, pa tako i sa tuženikom, da je jednostrano i na svoju ruku, ukoliko je
tome tako, platila zastarjele obveze, radi svoje časti, kako to ona navodi, ali u tom
slučaju ne može potraživati od tuženika vraćanje dijela plaćenog. Radi se o njenoj
odluci koja može imati utjecaja samo na njena prava, tako da u odnosu na ostale
nasljednike, one koji potječu iz ranijeg braka svog supruga i od kojih samo i traži
vraćanje novca, nema pravo tražiti predmetnu isplatu.

U odnosu na vjerovnika V. G. tužiteljica je dostavila u spis izjavu
ovog vjerovnika od 22. travnja 2008. g. iz koje proizlazi da je 2006. g. pozajmio
ostavitelju iznos od 47.000,00 kn te da taj novac potražuje od njegovih nasljednika. S
obzirom da je tužiteljica u tužbi navela da je ovaj iznos vratila bez da je navela kada i
da ni izjava o tome ne sadrži bilo kakav podatak, sud je smatrao da tužiteljica nije
dokazala da je ovom vjerovniku uopće bilo što vratila vezano za pravni posao s
ostaviteljem čije postojanje sudu nije dokazano na uvjerljiv i nesumnjiv način, a u
iskazu tužiteljica navodi spominje iznos 47.000,00 ili 48.000,00 kn. U ovom slučaju
također bi se radilo o zastarjeloj obvezi, ukoliko je ista i postojala, što nije dokazano.

Tužiteljica je dostavila u spis izjavu J. K. od 2. ožujka 2017. g. iz koje
proizlazi da su joj nasljednici pok. J. Ć. i to: tužiteljica, Ž. S., rođ.
Ć., T. Ć. i J. Ć. vratili 48.000,00 kn koje je posudila pok.
ostavitelju. U iskazu pak tužiteljica navodi da se radilo o iznosu od 47.000,00 kn.
J. K. sud je saslušao u pregledanom predmetu te se ispostavilo da se radi
o sestri tužiteljice, da je pok. J. par godina prije njegove smrti u dva navrata
dala 48.000,00 kn bez da su ugovorili rok vraćanja, da je taj dug u cijelosti ostao
(nepodmiren) nakon J. smrti, da su joj nasljednici pok. J. Ć.
(tužiteljica i njena djeca) vratili cjelokupan dug, da su radi povrata novca podignuli
kredit, novac da je pozajmljen dvije-tri godine prije smrti ostavitelja, a vraćen je dvije-
tri godine nakon njegove smrti. S. i u ovom slučaju drži da tužiteljica nije na
nesumnjiv način dokazala da je ostavitelj imao zaključen ugovor o zajmu s ovom
vjerovnicom, a sve da je to i uspjela dokazati da se radi o zastarjelom dugu i da
tužiteljica nije ovlaštena tražiti od drugih dužnika pa tako ni od tužene vraćanje
navodno plaćenog.

U pogledu vjerovnice M. D. tužiteljica je dostavila u spis izjavu ove
vjerovnice od 28. veljače 2016. g. iz koje proizlazi da su joj nasljednici pok. J.
Ć. i to: tužiteljica, Ž. S., rođ. Ć., T. Ć. i J. Ć. vratili

280.000,00 kn koje je posudila pok. ostavitelju 2003. g. i to u nekoliko rata, a u tužbi
je naveden iznos od 285.000,00 kn. Ovu vjerovnicu sud nije saslušao, a u spis je
dostavila dopis od 23. svibnja 2017. g. u kojem je obavijestila sud da je u izjavi od 28.
veljače 2016. g. pogrešno navela da joj je isplaćen iznos od 280.000,00 kn, a da se
radi o iznosu od 285.000,00 kn. I u slučaju dugovanja vjerovnici M. D. sud je
ocijenio da nije vjerojatno da je ostavitelj uopće imao zaključen ugovor o zajmu s
M. D., a sve da je to tužiteljica i uspjela dokazati, da se radi o zastarjelom dugu
i da tužiteljica nije ovlaštena tražiti od drugih dužnika, pa tako ni od tužene vraćanje
plaćenog. Osim tih razloga treba navesti i da je po riječima same vjerovnice iz izjave

8 P. 5135/19

do pozajmljivanja došlo 2003. g., a izjava je sastavljena 2016. g.. Tuženik u svom
iskazu navodi da se radi o osobi koja je stanovala sa obitelji J. i tužiteljice, da je
moguće bila njihova kućna pomoćnica, dakle, dovodi u sumnju mogućnost da je ista
imala toliko novca i da je taj novac pozajmica J. uopće.

Vezano za vjerovnika Ž. B. tužiteljica je dostavila u spis izjavu ovog
vjerovnika od 7. ožujka 2017. g. iz koje proizlazi da mu je u potpunosti vraćen novac
koji je posudio J. Ć. i to 30.000,00 kn iza njegove smrti, da su mu vratili
tužiteljica, Ž. S., rođ. Ć., T. Ć. i J. Ć.. Sud je u
pregledanom predmetu saslušao Ž. B. koji je u svom iskazu objasnio da dobro
poznaje tužiteljicu jer je s njom i njenim pok. suprugom J. godinama
surađivao, da je pok. J. bio vlasnik klaonice u M., da mu je jedne prilike,
a nije se mogao sjetiti točno kada, pozajmio 30.000,00 kn koje mu nije vratio, da mu
se nakon J. smrti javio njegov sin J. Ć. i obećao vratiti dug, te da mu
je i vratio cjelokupan dug, nije znao reći točno kada ali je mislio da je to bilo oko
godinu dana nakon očeve smrti te je spomenuo da je podigao kredit kod banke kako
bi vratio novac. Dakle, u odnosu na ovog vjerovnika, sve i da je tužiteljica uspjela
dokazati da je pok. J. sa istim zaključio ugovor o zajmu, prigovor zastare je
osnovan sa istim obrazloženjem suda kao za Š. B. M., vraćanje je, prema
riječima svjedoka uslijedilo 2008.godine, povrat novca izvršio je J. Ć., a tužba
je podnesena nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

Dakle, što se tiče navedenih vjerovnika, fizičkih osoba, potrebno je navesti da
tužiteljica samo izjavama tih ljudi, sa kojima je ona sa J. bila u dobrim
odnosima, pokušava dokazati da su postojale pozajmice J. koje je ona vratila.
Dokaznu snagu takvih izjava, koje se daju retroaktivno od strane tih ljudi, iskazi
jednog dijela istih pred sudom, u svjetlu svih ostalih izvedenih dokaza, sud drži
nedostatnim da bi se zauzeo stav i dokazalo da su pozajmice postojale, da su
vraćene i da ne bi bilo vraćeno zastarjelo dugovanje. Nikakvog kontakta sa
tuženikom ovi ljudi nisu imali vezano za dugovanje njegovog oca, on o tome nije bio
obaviješten, kao što ni o čemu vezano za imovinu pok. oca nije bio obaviješten od
strane tužiteljice nakon očeve smrti. Dakle, tužiteljica je sa svojom djecom postupala
samoinicijativno, bez obavještavanja ostalih zakonskih nasljednika, očito je smatrala
da ih ne treba o postupanju vezano za imovinu i eventualno dugovanje obavijestiti,
pa ukoliko je i vraćala zastarjele dugove, to joj tuženik nije u obvezi vratiti, kako je
već uvodno obrazloženo od strane suda.

Dakle, i u pogledu zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na vraćanje dugova
fizičkim osobama, temeljem navodno zaključenih ugovora o zajmu (koji nisu
dokazani), sud drži tužbeni zahtjev neosnovanim.

Što se tiče navoda iz tužbe da postoje vjerovnici kojima dug nije plaćen, M.
B., T. H. i P. uprava (RH), tužiteljica u svom iskazu pred sudom
navodi da je B. dug vratila, što je kontradiktorno navodima iz tužbe. U odnosu na
ovog vjerovnika i plaćanje istom, tužiteljica nije ni postavila zahtjev za vraćanje, a da
ga je postavila, ponovno bi se radilo o zastarjelom potraživanju, ukoliko je isto uopće
i postojalo. I u odnosu na navodno dugovanje T. H. i RH, u tužbi je
navedeno da tim vjerovnicima dugovanje nije plaćeno, pa na te okolnosti dokazi nisu
niti izvođeni.

9 P. 5135/19

Za navesti je i to da je činjenicu smrti oca prijavio sin T. Ć., sin
tužiteljice, u smrtovnici koja je sastavljena po njegovim navodima nije navedeno
nikakvo J. dugovanje, na prvom ročištu u ostavinskom postupku iza
J. smrti, onom od 13. prosinca 2007. godine na koje su pristupili tužiteljica,
njeno troje djece, K. Č., pun. J. sina iz prvog braka i unuka L.,
tužiteljica i njena biološka djeca nisu niti spomenuli postojanje dugovanja ostavitelja,
niti su to učinili na ročištu održanom 13. siječnja 2008. godine. Tek nakon
angažiranja punomoćnika, na ročištu od 10. travnja 2008. godine po prvi put se
spominju dugovanja trećim osobama. Dakle, da je dugovanje ostavitelja prema
trećima zaista postojalo, bilo bi prijavljeno kod sastavljanja smrtovnice i navedeno na
početku ostavinskog postupka, na dva ročišta. Ništa od toga nije navedeno, što je
prema stavu ovog suda jako važno kod odlučivanja, odnosno ocjenjivanja dokaza,
tužiteljica i njena djeca su tek nakon što su djeca ostavitelja iz prvog braka osporili
Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ostavitelj zaključio sa sinovima T.
i J. uz prigovor neispunjenja, nakon što se usprotivili zahtjevu tužiteljice za
izdvajanje dijela (1/2) nekretnina u k.o. M. na ime bračne stečevine, istakli
postojanje dugova ostavitelja za koje nasljednici odgovaraju, prema odredbi čl. 139.
st. 4. ZN-a, solidarno, odnosno na mogućnost nepostojanja pravnih poslova sa
vjerovnicima – fizičkim osobama. Dakle, sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala
postojanje ugovora o zajmu sa fizičkim osnovana, te da je prigovor zastare istaknut
od strane tuženika osnovan, sve da su ugovori o zajmu zaključeni, tako da uopće nije
trebalo izračunavati vrijednost naslijeđenog dijela tuženika kao nasljednika, nije bilo
potrebe, kod ovakvog stava suda, a se provodi dokaz procjenom i vještačenjem po
vještacima građevinaru i geometru (te vještaku poljoprivredne struke). Taj prijedlog
vezano za provođenje dokaza vještačenjem valjalo je odbiti kao neosnovan,
izvođenje tog dokaza je suvišno i nije u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka.

Potrebno je navesti i to da je istovjetan zahtjev, sa istovjetnim činjeničnim
stanjem, tužiteljica ranije postavila i u predmetu ovog suda broj P. 9557/15 protiv
tuženika L. K., taj postupak je pravomoćno okončan, kao i u navedenom,
pribavljenom i pregledanom predmetu protiv tužene K. Č. (P-4826/19), u tim
predmetima koji su pravomoćno okončani, tužiteljica nije uspjela u istovjetnim
zahtjevima spram tih tuženika.

Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude, zahtjev
tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak
tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn;
zastupanja na ročištu od 13. veljače 2018. godine u iznosu od 1.000,00 kn;
zastupanja na pripremnom ročištu od dana 24. ožujka 2017. godine u iznosu od
500,00 kn (50%); zastupanja na ročištima održanim dana 11. prosinca 2019. godine,

24. ožujka 2021. godine i 26. listopada 2021. godine u iznosu od po 1.000,00 kn;
25% PDV-a u iznosu od 1.375,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 6.875,00
kn, koliko je tužiteljica na ime naknade parničnog troška obvezana isplatiti tuženiku.

10 P. 5135/19

Trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu tuženik nije imao, ovaj trošak nastaje
pravomoćnim okončanjem postupka, sukladno uspjehu stranaka u sporu.

U Splitu, 11. siječnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika