REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 2034/21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz K., P., ,
OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L.-
V. & P. d.o.o. S., protiv tuženika P. B. Z. d.d.
Z., P. S., OIB: ….., zastupanog po odvjetnicima iz
Odvjetničkog društva L. i p., Z., radi isplate, nakon održane glavne i
javne rasprave, zaključene dana 29. listopada 2021. godine u nazočnosti pun.
tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 11. siječnja 2022. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti
tužitelju iznos od 4.054,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 25.
rujna 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.
godine do isplate po stopi isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena;

dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 470,98 kn od 30. 9. 2009. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 470,34 kn od 31. 10. 2009. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 469,68 kn od 30. 11. 2009. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 469,03 kn od 31. 12. 2009. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 436,29 kn od 31. 1. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 435,64 kn od 28. 2. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 435,00 kn od 31. 3. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine ,

2 P. 2034/21

- 434,34 kn od 30. 4. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 433,67 kn od 31. 5. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine zahtjev tužitelja
odbija kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno
8.037,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se
određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.
godine, a od 1. siječnja 2015. godine do isplate po stopi isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a koje teku na
iznos od:

- 415,20 kn od 29. 2. 2008. godine do isplate,
- 414,76 kn od 31. 3. 2008. godine do isplate,
- 414,32 kn od 30. 4. 2008. godine do isplate,
- 413,87 kn od 31. 5. 2008. godine do isplate,
- 413,41 kn od 30. 6. 2008. godine do isplate,
- 412,96 kn od 31. 7. 2008. godine do isplate,
- 412,49 kn od 31. 8. 2008. godine do isplate,
- 412,01 kn od 30. 9. 2008. godine do isplate,
- 411,53 kn od 31. 10. 2008. godine do isplate,
- 411,03 kn od 30. 11. 2008. godine do isplate,
- 410,55 kn od 31. 12. 2008. godine do isplate,
- 426,60 kn od 31. 1. 2009. godine do isplate,
- 426,07 kn od 28. 2. 2009. godine do isplate,
- 425,53 kn od 31. 3. 2009. godine do isplate,
- 424,99 kn od 30. 4. 2009. godine do isplate,
- 424,44 kn od 31. 5. 2009. godine do isplate,
- 423,89 kn od 30. 6. 2009. godine do isplate,
- 472,23 kn od 31. 7. 2009. godine do isplate,
- 471,62 kn od 31. 8. 2009. godine do isplate.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih
kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku na iznos
od:

- 432,99 kn od 30. 6. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 432,31 kn od 31. 7. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 431,62 kn od 31. 8. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 430,92 kn od 30. 9. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 430,20 kn od 31. 10. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 429,48 kn od 30. 11. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 428,75 kn od 31. 12. 2010. godine do 25. 9. 2014. godine,

3 P. 2034/21

- 428,01 kn od 31. 1. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 427,27 kn od 28. 2. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 426,51 kn od 31. 3. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 425,74 kn od 30. 4. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 424,96 kn od 31. 5. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 424,19 kn od 30. 6. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 423,39 kn od 31. 7. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 422,58 kn od 31. 8. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 421,77 kn od 30. 9. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 420,94 kn od 31. 10. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 420,10 kn od 30. 11. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 419,26 kn od 31. 12. 2011. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 418,41 kn od 31. 1. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 417,54 kn od 29. 2. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 416,67 kn od 31. 3. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 415,78 kn od 30. 4. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 414,88 kn od 31. 5. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 413,97 kn od 30. 6. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 413,05 kn od 31. 7. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 412,12 kn od 31. 8. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 411,18 kn od 30. 9. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 410,24 kn od 31. 10. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 409,28 kn od 30. 11. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 408,31 kn od 31. 12. 2012. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 407,32 kn od 31. 1. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 406,33 kn od 28. 2. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 405,33 kn od 31. 3. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 404,31 kn od 30. 4. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 403,28 kn od 31. 5. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 402,24 kn od 30. 6. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 401,19 kn od 31. 7. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 399,05 kn od 31. 8. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 397,97 kn od 30. 9. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 396,87 kn od 31. 10. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 395,76 kn od 30. 11. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 421,84 kn od 31. 12. 2013. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 420,65 kn od 31. 1. 2014. godine do 25. 9. 2014. godine,
- 420,65 kn od 28. 2. 2014. godine do 25. 9. 2014. godine.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od

12.472,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena.

4 P. 2034/21

Obrazloženje

Tužitelj je dana 30. lipnja 2015. godine ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj
navodi da su stranke dana 24. kolovoza 2007. godine zaključile Ugovor o
namjenskom kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao
korisniku kredita iznos od 411.692,64 kn, uz uvjete naznačene u ugovoru. Sukladno
tom Ugovoru, tužitelj da se obvezao plaćati kreditoru redovnu kamatnu stopu,
sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, time da je redovna kamatna stopa na
dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, stranke da su ugovorile da će se ta
kamatna stopa primjenjivati u razdoblju od 2 godine od dana stavljanja kredita u
otplatu, za taj period da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi, a po isteku tog razdoblja, pa
do konačne otplate kredita, da se obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u
visini i skladu sa važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj da je
ispunio svoju obvezu, navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, te
da je tuženiku, temeljem takve kamatne stope, platio iznos od 15.000,00 kn više.
Dakle, buduća kamatna stopa da nije bila niti određena, niti odrediva, da se radi o
ništetnoj odredbi. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev te od tuženika potražuje
iznos od 15.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 25. rujna 2014. godine
do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu
navodeći da se tužitelj poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž.7129/13
temeljem odredbi čl.138 a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom
postupku, po kojem ista obvezuje sudove povodom zahtjeva potrošača, no, točna
formulacija citiranih odredbi da glasi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na
pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Obzirom da je iz tužbe i načina
na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se u konkretnom slučaju ne radi o
parnici radi naknade štete, već radi isplate, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz
citirane odluke VTS-a da nisu osnovana. Predmetni Ugovor o kreditu da je
solemniziran od strane javnog bilježnika, da ima snagu ovršnog javnobilježničkog
akta, tuženik da je otkazao isti zbog neplaćanja, na isti da je stavljena klauzula
ovršnosti. U ovom slučaju da se radi o kreditu kojim je stavljen tužitelju na
raspolaganje kunski iznos, da se ne radi o kreditu koji sadrži valutnu klauzulu, pa da
ponovno nije primjenjiva citirana odluke VTS-a, koja se odnosi isključivo na ugovore
o stambenim kreditima zaključene sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.
Tužitelj da pogrešno koncipira tužbu, kao da je ugovorena i ustanovljena fiksna
kamatna stopa, što da ni iz čega ne proizlazi, inače, sud da i nije utvrdio da je
nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o
pravu samo jedne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Dakle, da je
između stranaka u ovom konkretnom slučaju ugovorena promjenjiva kamatna stopa,
ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama
po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate
bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim
propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

5 P. 2034/21

Svojim podneskom od 4. siječnja 2018. godine tužitelj je povećao svoj zahtjev,
tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 30.865,09 kn sa zakonskim zateznim
kamatama. Tuženik se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu br:
9012929171 zaključenog između stranaka 24. kolovoza 2007. godine sa
pripadajućom dokumentacijom te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T..

Dana 26. veljače 2018. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 18.772,63 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od 25.rujna 2014.godine do 31.srpnja 2015.godine
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih
na glavnicu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan, odbija se zahtjev tužitelja kao
neosnovan i za više zatraženu glavnicu od dosuđene u iznosu od 12.092,46 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od

8.660,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena."

Protiv ove presude tužitelj i tuženik podnijeli su žalbe, dana 2. ožujka 2021.
godine donesena je drugostupanjska odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-
2666/18 kojom je odbijena žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u
dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.772,63 kn sa
zakonskim zateznim kamatama; ukinuta je presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni
zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.092,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama,
kao i u dijelu pod točkom III. izreke (prvostupanjska presuda nije imala tč. III. izreke),
očito je presuda ukinuta pod točkom II. izreke vezano za odluku o naknadi parničnog
troška, te je u ukinutom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje, odlučeno je da će se o trošku žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Nakon donošenja drugostupanjske odluke održano je jedno ročište na kojem
stranke nisu imale dokaznih prijedloga, dakle, činjenično stanje u potpunosti utvrđeno
i temeljem istog je donesena nova prvostupanjska odluka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6 P. 2034/21

Predmet ovog postupka bio je zahtjev tužitelja za isplatom više plaćenog
temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a koja
odredba se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženika izvršiti promjenu stope
ugovorne kamate sukladno Odluci o kamatama banke, zahtjev za isplatu iznosa od

30.865,09 kn sa pripadajućim kamatama na ime povrata preplaćenih iznosa kamata
po svakom mjesečnom anuitetu.

Među strankama nije sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja,
kao korisnika kredita, dana 24. kolovoza 2007. godine sklopljen Ugovor kreditu u
kunskom iznosu, bez valutne klauzule, sa namjenom konvezije kredita iz CHF u
kune, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista na dan sklapanja ugovora
iznosi 4,78% godišnje.

Sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T., ista je u svom nalazu i mišljenju
navela da su tri anuiteta utvrđena u visini kamatne stope od 4,78%, dok su svi ostali
anuiteti iskazani u visini različitoj od visine anuiteta utvrđenih Ugovorom, tako da je
kamatna stopa kroz vrijeme nadalje iznosila 6,00 %, 6,05%, 6,20%, 6,10% i 6,20%.
Tužitelj da je nakon dospijeća 76.og anuiteta uplatom od 3. ožujka 2014. godine,
kredit otplatio u cijelosti, prijevremenom otplatom. Sudski vještak u svom mišljenju
navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog promjene kamatne stpe,
u odnosu na ugovorenu od 4,76%, platio veći iznos od 30.865,09 kn, ovaj iznos da
se odnosi na redovne kamate, da nema razlike u odnosu na obračunatu i plaćenu
glavnicu od 411.692,64 kn.

Među strankama je bilo sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj
stopi nepoštena ugovorna odredba, te kao takva ništetna, o čemu ovisi i osnovanost
zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno
ugovorene kamatne stope i primijenjene kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Istaknut je i prigovor zastare
potraživanja od strane tuženika.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 2) P. b.
Z. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.
prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita ( u
CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda
je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja

2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.
travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak
pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza
udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i
tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona
o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje

7 P. 2034/21

ZPP), te kao takav ne veže sud u ovom postupku, po tužbi ovog tužitelja protiv
tuženika, vezano za kredit u kunama. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u
kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim
parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda
utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o
zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09,
78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi
potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1.
Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1.
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, za ponoviti je, ne i u
ovom postupku. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.
g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu
koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika
kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu
kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o
kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje
potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa
ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, a vezano za kredite u valuti CHF. Kako je tome bilo tako, vezano
za te pravne poslove (CHF), ovaj sud drži da je isti slučaj i sa kreditima vezanima za
valutu € ili u kunskim (što je ovdje slučaj). Dakle, ni u kojem slučaju, potpuno bez
obzira na presudu Trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH, bez obzira na kolektivnu
tužbu, ovaj sud također smatra da i u ugovorima vezanim za valutu € i u kunskim
kreditima, tuženik nije mogao jednostrano, na način na koji je to radio, mijenjati
kamatnu stopu, da je ta odredba ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, jer je,
onako kako je utanačena, jednostavno rečeno nepoštena. Istina je da nije ugovorena
fiksna kamatna stopa za čitav period otplate, međutim, kako je tuženik tužitelju kod
zaključenja ugovora o kreditu u izgled stavio egzaktan postotak kamatne stope od
4,78% godišnje, to sud drži da je, kod postojanja nepoštene odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi odnosno njenom određivanju, valjalo u ovom, i svakom drugom
slučaju, sagledavati upravo tu kamatnu stopu od 4,78%, jer da ista nije bila u interesu
tuženika, ne bi kao takva bila ni određena, kao početna kod zaključenja ugovora o
kreditu. Dakle, isplatom odnosno plaćanjem te stope, sud drži da je navedeni pravni
posao pošten za obje stranke, u svojoj potpunosti, pa nije bilo mjesta drugačijem
presuđenju. Kako je odredba o načinu određivanja stope kroz vrijeme, jednostrano –

8 P. 2034/21

odlukom tuženika, nepoštena, to valja držati da je ona početno ugovorena među
strankama – poštena i valjano određena, pa je valja primijeniti za čitavo vrijeme
trajanja ugovornog odnosa, iako nije ugovorena fiksna kamatna stopa.

Navedeni kredit u kunama izjednačen je u pogledu pravnog stava suda sa
kreditima vezanim za valutu CHF, a u pogledu ugovorene kamatne stope, odnosno
načina njenog određivanja, jer takav stav jamči jednakost svih građanja pred
zakonom, ukoliko je utvrđeno da je kod kredita u CHF isti način određivanja
promjenjive kamatne stope ništetan odnosno nepošten, onda je ništetan i nepošten i
za kredite vezane za valutu € i za kunske kredite, zaista, u ovom dijelu nema razlike
u pogledu navedenih kredita, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja, po pitanju
glavnice.

Stoga sud smatra sa se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna. To znači da je odredba o ugovornoj kamati utvrđena
nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269.
st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe
ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Dakle, tuženik u konkretnom slučaju nije imao pravo jednostrano
mijenjati i određivati kamatnu stopu, pa je onu početno određenu sa kojom su bile
suglasne obje strane ugovora valjalo primijeniti za čitavo vrijeme trajanja ugovornog
odnosa, dakle, kamatnu stopu od 4,78% godišnje.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, koji se tiče dijela o
promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim
riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju
kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta
razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio
ništetnom.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.
na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene
kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna
kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon
promjene kamatne stope. Za ponoviti je da je ista u svom mišljenju navela da je zbog
promjene kamatne stpe, u odnosu na ugovorenu od 4,76%, tužitelj platio veći iznos
od 30.865,09 kn, ovaj iznos da se odnosi na redovne kamate, da nema razlike u
odnosu na obračunatu i plaćenu glavnicu od 411.692,64 kn. Radi navedenog je ovaj
iznos glavnice tužitelju valjalo dosuditi, odnosno obvezati tuženika da ga plati, što bi
sud i napravio, u cijelosti, da prigovor zastare nije djelomično osnovan, odnosno za

9 P. 2034/21

dio potraživanja tužitelja. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka M.
T. kao stručno, logično i uvjerljivo.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju
stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetne odredbe Ugovora pripada
od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja dopisa odnosno
zahtjeva tužitelja tuženiku - 25. rujna 2014. godine do isplate, na koji je tuženik
odgovorio negativno po tužitelja. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i
uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do
tada, odnosno do dana podnošenja ovog zahtjeva 25.rujna 2014.godine sam tužitelj
nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog
specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio
nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužitelju od dana podnošenja tog zahtjeva
– 25. rujna 2014. godine pa nadalje.

U ranijoj presudi je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju dosudio stečeno bez
osnove od podnošenja tužbe (30. lipnja 2015. godine – iznos od 18.772,63 kn sa
kamatama), u biti tužitelju treba dosuditi stečeno bez osnove od dana zahtjeva
tužitelja – 25. rujna 2014. godine, dakle, tužitelju je valjalo dosuditi i iznos od

4.054,97 sa kamatama od dana podnošenja tog zahtjeva do isplate, pa je radi
navedenog valjalo odlučiti kao u tč. I. izreke ove presude. Dakle, što se tiče
istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo odredbu čl.

215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao
pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, u ovom slučaju, er se
radi o stjecanju bez osnove, primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, zahtjev je
podnesen 25. rujna 2014. godine, zastarjeli su svi mjesečni iznosi do 25. rujna 2009.
godine, prvi koji nije u zastari je onaj plaćen 30. rujna 2009. godine. Dakle, prigovor
zastare istaknut od strane tuženika je osnovan za jedan vremenski period, odnosno
za iznos od ukupno 8.037,50 kn sa kamatama pa je zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti,
radi osnovanosti prigovora zastare. U ovom slučaju se ne može primijeniti stav koji
se primjenjuje kod zastare za kredite u CHF, jer je u slučajevima kredita u CHF,
odlukom u kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a korisnik kredita stekao
pravo, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih
interesa, tražiti isplatu izvršenu temeljem takvih odredbi. U tim pravnim poslovima se
primjenuje petogodišnji zastarni rok od donošenja drugostupanjske presude Visokog
trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe.

Dakle, na iznos glavnice za koji je zahtjev tužitelja osnovan tužitelju kamate ne
pripadaju prije podnošenja zahtjeva tuženiku – 25. rujna 2014. godine, a za dio
glavnice za koji je nastupila zastara, tužitelju ne pripada pravo ni na tu glavnicu ni na
zakonske zatezne kamate. Vezano za zahtjev tužitelja na glavnicu koja mu pripada,
zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5.
ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po
kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate
pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

10 P. 2034/21

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:
ZPP), tužitelju je obistinjen čitav potreban trošak koji je imao jer isti nije uspio u
razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi.
Tužitelju je obistinjen trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od 4. siječnja

2018. godine u iznosu od po 1.000,00 kn; trošak zastupanja na tri ročišta u iznosu od
po 1.000,00 kn; sastav žalbe protiv presude u iznosu od 1.250,00 kn; 25% PDV-a u
iznosu od 1.562,50 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; sudsku pristojbu
presude u iznosu od 500,00 kn, sudsku pristojbu presude u iznosu od 660,00 kn,
pristojbu žalbe protiv presude u iznosu od 1.000,00 kn; što ukupno zbrojeno daje
iznos od 12.472,50 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan
isplatiti tužitelju.

U Splitu, 11. siječnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika