REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU Ps. 19/20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz K., P., OIB:
…., zastupanog po pun. T. K., odvjetniku u O.
društvu K. & K. d.o.o. S., protiv tuženika ad. 1 A. – G. J.
pok. I., OIB: …., tuženika ad. 2 D. J. pok. I., OIB:
… i tuženika ad. 3 I. J. pok. I., OIB: …., svi iz
K., P., svi zastupani po pun. D. D., odvj. u S., radi
iseljenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. listopada

2021. godine u nazočnosti pun. tužitelja, tuženika ad. 2 D. J. i pun.
tuženika, dana 11. siječnja 2022. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Dužni su tuženici u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude
iseliti iz nekretnine označene kao čest. zgr. 62/3 Z. U. 152 poduložak 1
k.o. P., koja nekretnina u naravi predstavlja stojnu kuću pod
kućnim brojem … I br. …., odnosno kuću u P., pod
rednim brojem ….. Etaža: 0/0, 1 koji je u dotičnom narisu označen u
crvenoj boji i sa slovom A, te istu nekretninu slobodnu od osoba i stvari
predati u posjed tužitelju.

2.Dužni su tuženici ad. 1, ad. 2 i ad. 3 u roku od 15 dana po
pravomoćnosti ove presude naknaditi tužitelju parnični trošak sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja
se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženicima ad. 1, ad. 2 i ad. 3 parnični trošak u ukupnom iznosu od
15.825,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za

2 Ps. 19/20

referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 17. ožujka 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj
se navodi da je tužitelj uknjižen kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, na etaži
0, za dio koji je označen crvenom bojom i slovom A. Tužitelj da je upisan i kao
posjednik navedene nekretnine, a tuženici da su u ovaj prostor unijeli svoje stvari te
ne dopuštaju tužitelju da koristi svoju nekretninu. Radi navedenog tužitelj postavlja
zahtjev kao u izreci presude.

U svom odgovoru na tužbu tuženici navode da se protive zahtjevu tužitelja kao
neosnovanom, tužitelj da nije priložio dokaz iz kojeg bi proizlazilo kojeg je točno dijela
on vlasnik. Predmetna nekretnina da ima dvije etaže koje su vlasništvo različitih
osoba, a iz tužbe da nije razvidno koji dio predmetne nekretnine tuženici drže u
posjedu. Tužitelj da nije stvarni vlasnik niti jedne etaže kuće, da su vlasnici prednici
tuženika koji su tuženicima omogućili odnosno dopustili korištenje predmetne
nekretnine do konačnog sređivanja prava vlasništva na istoj.

Tijekom postupka tuženici ističu i to da je iz povijesnog zk. izvatka razvidno
kako je zadnji upis prije upisa tužitelja bio 1920. godine, prije rođenja prednika osoba
od kojih je tužitelj kupio predmetnu nekretninu. Tužitelj da se na predmetnoj
nekretnini uknjižio na temelju presude O. suda u S. broj Pst-622/12 od

13. ožujka 2013. godine u kojoj je pogrešno utvrđeno da bi osoba pod imenom L.
J. – B. pok. A. koji je bio uknjižen za 3/16 na predmetnoj nekretnini, bio otac
osoba od kojih je tužitelj kupio predmetnu nekretninu. Otac osoba od kojih je tužitelj
kupio predmetnu nekretninu L. J. pok. A. da je rođen 2. siječnja 1929.
godine, predmetni upis da datira iz 1920. godine i da nije bilo drugoj upisa sve do
upisa tužitelja. Nadalje, iz rješenja o nasljeđivanju O. suda u S. broj O-
293/02 od 15. ožujka 2002. godine iza L. J. pok. A. – oca osoba od kojih
je tužitelj kupio predmetnu nekretninu, da je razvidno da ova nekretnina nije ušla u
njegovu ostavinsku masu što dokazuje da isti nije ni bio vlasnik te nekretnine. Ni u
posjedovnom listu da ne proizlazi da bi na predmetnoj nekretnini ikada bile upisane
osobe od kojih je tužitelj kupio nekretninu niti njegov prednik. Presuda O.
suda u S. broj Pst-622/12 od 13. ožujka 2013. godine da nije zasnovana na
stvarnim činjenicama, da su sve ove okolnosti bile dobro poznate tužitelju, a naročito
okolnost da su upravo tuženici izvanknjižni vlasnici predmetne nekretnine koju oni,
kao i njihovi prednici, dugi niz godina imaju u posjedu.

Tužitelj pak navodi da je on upisani vlasnik predmetne nekretnine što je
dokazao javnom ispravom, presuda O. suda u S. P.-622/12 od 13.
ožujka 2013. godine da je pravomoćna i ovršna te da je provedena u zemljišnim
knjigama suda.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta O. suda u S., S. služba u S. broj Pst-622/12; zk izvadaka za predmetnu nekretninu i

3 Ps. 19/20

prijepisa posjedovnog lista za istu od 13. studenog 2015. godine; povijesnog zk.
izvatka za predmetnu nekretninu; saslušanjem tužitelja i tuženika ad. 3 u svojstvu
parničnih stranaka; saslušanjem svjedoka B. J., A. J. pok. A. i
A. J..

Dana 18. siječnja 2019. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je
prihvaćen zahtjev tužitelja u cijelosti, naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju
parnični trošak. Po žalbi tuženika protiv ove presude, drugostupanjski sud je
rješenjem broj Gž-328/19 od 16. siječnja 2020. godine prihvatio žalbu tuženika kao
osnovanu i ukinuo prvostupanjsku presudu.

Prvostupanjski sud je u ranijoj odluci temeljem izvedenih dokaza zauzeo stav
da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 10. ožujka 2009. godine i aneksom od 26.
travnja 2012. godine kupio predmetni prostor, da bi se potom temeljem pravomoćne
presude zbog ogluhe O. suda u S., S. služba u S. broj Pst-
622/12 od 13. ožujka 2013. godine upisao u zemljišne knjige, da se tuženici nalaze u
posjedu predmetnog prostora, te je pozivom na odredbu čl. 161. Zakona o vlasništvu
i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06,
141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) prihvaćen zahtjev tužitelja.
U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi se da je zahtjevu tužitelja kao
zemljišnoknjižnog vlasnika suprotstavljen prigovor tuženika iz čl. 163. st. 1. ZV-a koji
ističu da imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje predmetnog prostora, pravo
na posjed, obzirom da je predmetni prostor posjedovao pokojni otac tuženika I.
J., a nakon toga tuženici, s obzirom da nitko od nasljednika iza pok. A. J.
pok. L. nije živio na selu. Stoga da je u ovoj parnici sud prvog stupnja bio dužan
raspraviti i ispitati osnovanost tuženikovih prigovora obzirom da tuženici tvrde da su
stekli dosjelošću vlasništvo na navedenoj nekretnini i da im slijedom toga pripada
pravo na posjed.

Nakon donošenja ukidnog rješenja sud je izveo dokaz i dopunskim
saslušanjem tužitelja i tuženika ad. 2 u svojstvu parničnih stranaka te pregledom
kaznenog predmeta broj K-1247/17, nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka
B. S. i M. J. jer to stranke nisu predložile, iste su predložile
zaključenje raspravljanja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga za k. o. P. od 5. studenog 2015.
godine utvrđeno je da je tužitelj upisan kao vlasnik za 1/1 dijela etaže odnosno dijela
koji je u dotičnom narisu označen u crvenoj boji i sa slovom A, čest. zgr. 62/3, stojna
kuća. To proizlazi i iz priloženog izvatka od 7. ožujka 2018. godine kao i iz izvatka od

7. siječnja 2019. godine. Dakle, radi se o etažnom vlasništvu navedenog dijela s
neodređenim omjerima (etažno vlasništvo (E-1)) dok je na drugom dijelu koji nema
veze sa ovim (etažno vlasništvo (E-2)) upisan kao vlasnik N. J. B. pok.
J..

4 Ps. 19/20

Sud je izveo dokaz očevidom na licu mjesta te je fotografirano stanje na
terenu, predmetni prostor predstavlja prostoriju u koju je slobodan ulaz, a u istom se
nalaze odložene stvari. Tuženici ne spore, to su izričito naveli tijekom postupka, da
su oni u posjedu predmetne prostorije odnosno prostora i da su stvarni odnosno
izvanknjižni vlasnici iste, koju su naslijedili od svog prednika.

Dakle, u ovom slučaju radi se o zahtjevu na predaju nekretnine, vezano za
odredbu čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98,
137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, dalje: ZV)). Prava vlasnička tužba (reivindikacija) je
tužba vlasnika protiv osobe koja posjedu njegovu stvari, kojom on, pozivajući se na
svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda posjed
te stvari, a trebalo je i raspraviti prigovor tuženika koji je suprotstavljen pravu tužitelja,
vezano za odredbu čl. 163. st. 1. ZV-a, kako to navodi drugostupanjski sud.
Tužitelj, kao upisani vlasnik predmetne nekretnine, nije u posjedu iste, nego su
to tuženici, pregledom predmeta O. suda u S., S. služba u S. broj
Pst-622/12 razvidno je da je dana 13. ožujka 2013. godine donesena presuda zbog
ogluhe po tužbi istog tužitelja protiv tuženika B. S. i M. J., ova
presuda je pravomoćna. Upravo temeljem te presude zbog ogluhe tužitelj je upisan
kao vlasnik predmetnog dijela, dakle. tužitelj kao upisani vlasnik predmetnog prostora
traži ispražnjenje tuženika iz istog, tuženici nesporno drže prostor u svom posjedu i
sebe smatraju stvarnim odnosno izvanknjižnim vlasnicima.

Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj navodi da čest. zgr. 62/3 Z. U.
152 k. o. P. u naravi predstavlja stojnu kuću koja se sastoji od dvije etaže, da
je on vlasnik prve etaže i da je to upisano u zemljišnim knjigama. Vlasnik druge etaže
da je A. J. pok. A., tužiteljeva etaža da predstavlja kokošinjac i da se istom
ne koristi nitko već duže vrijeme, a da se u prostoru nalazi alat tuženika. Na ulazu da
postoje vrata za koje ne postoji ključ.

Tuženik ad. 3 u svojstvu parnične stranke potvrđuje da se predmetna kuća
sastoji od dvije etaže i to prizemlja i kata, vlasnik kata da je A. J., a da su
tuženici krajem 2016. godine otkrili da isti nije upisan u zemljišnim knjigama kao
vlasnik. Vlasnici prizemlja da su tuženici, površina predmetnog prostora da je cca 20
m2, da je to bila štala, kasnije kokošinjac, a da danas prostor služi tuženicima kao
spremište za odlaganje nepotrebnih stvari, predmetni prostor da nije pod ključem i da
isti može svatko otvoriti jer postoji samo "krakun". Vlasnik predmetne zgrade da je
bio L. J. B. pok. A. koji je preminuo 1913. godine, predmetnu nekretninu
da su tužitelju prodale B. S. i M. J. koje su bile kćeri osobe pod
imenom L. J. koji je rođen 1929. godine. O. L. J. koji je preminuo

1913. godine da je od djece imao tuženikovog djeda A. J. pok. L. koji je
preminuo 1971. godine, a nakon njegove smrti da su ga naslijedili otac tuženika I.
J., L. J., I. J. i A. J., dakle otac tuženika i tri strica. Predmetno
prizemlje da je koristio isključivo otac tuženika, a nakon njega tuženici iz razloga što
nitko od stričeva nije živio na selu. Rodice tuženika da su B. S. i
M. J., da su iste kćerke pok. strica tuženika L..

Svjedok A. J. pok. A. navodi da je on vlasnik prvog kata kuće i da je to
naslijedio iza smrti svog oca A. J. pok. P.. Koliko je njemu poznato vlasnici
prizemlja da su tuženici koji su prizemlje naslijedili od svog oca i djeda, a da svjedok

5 Ps. 19/20

nema saznanja da bi tužitelj kupio prizemni dio kuće. Prizemlje da se sastoji od jedne
prostorije površine cca 20 m2 i da tu prostoriju koriste tuženici, da ne zna što se
nalazi u prostoriji, ali da vrata nisu zaključana i da se na istima nalazi "krakun".
Navodi da nije vidio tužitelja da ulazi u predmetni prostor, a da je vidio tuženike.
Tužitelj da mu je kazao kako je on kupio cijelu kuću i htio svjedoka istjerati iz iste.

B. J. saslušan u svojstvu svjedoka navodi da je vlasnik kata susjeda
A. J. dok bi vlasnik prizemlja bio svjedokov pradjed kojega su naslijedili djeca
L., A., I. i I. J.. Svjedokov pradjed da se zvao L.. Predmetno
prizemlje da su koristili I. J., a nakon toga tuženici – njegova djeca. B.
S. i M. J. da su kćerke pok. L. J. koji je bio nasljednik
pradjeda L. J..

Svjedok A. J. iskazuje u bitnome isto kao svjedok B. J.,
posljednja dva svjedoka su nesrodni s tužiteljem, a rođaci su tuženika, svjedok A.
J. pok. A. je nesrodan sa strankama.

Predmetni prostor predstavlja prostor u prizemlju kamene kuće koja se sastoji
od dvije etaže, tužitelj je upisan kao vlasnik istog temeljem citirane presude zbog
ogluhe koja je pravomoćna. Predmet spora nije prostor na katu, nije sporno da je
vlasnik prostora na katu svjedok A. J. pok. A.. Predmetni prostor je nesporno
u posjedu tuženika i bez obzira što prostor nije zaključan, tuženici istog drže u svom
posjedu kao svoj prostor i u tom prostoru odložili su svoje stvari. Dakle, ukoliko je
tužitelj aktivno legitimiran tražiti ispražnjenje tuženika iz prostora i predaju prostora
njemu u posjed, sud treba prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer tužitelj nije ovlašten
sam stupiti u posjed prostora kojeg u posjedu drže tuženici.

Dakle, prvenstveno je trebalo odgovoriti na pitanje jesu li B. S. i
M. J. bile ovlaštene pravnim poslom prenijeti vlasništvo predmetnog prostora
na tužitelja, kao kupca, jer nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih
ima. Bez obzira na pravomoćnu presudu zbog ogluhe u predmetu Pst-622/12, koja je
donesena u odnosu na tužene B. S. i M. J., valjalo je utvrditi
jesu li one bile stvarne vlasnice predmetnog prostora i kao vlasnice ga otuđile
tužitelju. Tužitelj jest kao upisani vlasnik aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe,
ali je valjalo utvrditi, na što upućuje drugostupanjski sud, imaju li tuženici pravo na
posjed predmetne nekretnine.

Radi razjašnjenja spornih pitanja sud je izveo dokaz dopunskim saslušanjem
tužitelja i saslušanjem tuženika ad. 2 u svojstvu parnične stranke.

Tužitelj je u svom dopunskom iskazu pred sudom naveo da u cijelosti ostaje
kod svog iskaza, da je mještanin i starosjedilac, baš kao i tuženici, da nisu u rodu i da
ne pripadaju istoj lozi Jurića, uglavnom, od predmetne nekretnine njegova obiteljska
kuća da je udaljena 3 metra, tako da mu je jako dobro poznat predmet spora i prije
nego što ga je kupio. Što se tiče predmetnog dijela navodi da je, od kada se sjeća,
baba tuženika A., koja je preminula prije 15-ak godina u spornom dijelu držala
kokoši odnosno koristila ga kao kokošinjac, a nakon njene smrti njeni nasljednici da
više u ovom dijelu kokoši nisu držali nego su tuženici u taj dio stavili neke svoje stvari
i tako da je to čitavo vrijeme. Do kupnje predmetnog dijela nekretnine s njegove

6 Ps. 19/20

strane da je došlo na način da je, kao vlasnik desnog prostora, gledajući prema
ulazu, imao namjeru kupiti i ovaj dio, sporni dio i kako je mislio da su vlasnice
B. S. i M. J., a imale su i papire, da je sa njima postigao
dogovor da od njih kupi sporni dio i to da je bilo prije 12 godina, a na lice mjesta da ih
je doveo, da su bili zajedno, njihov stric Ilija. Navodi da misli da im je na ime
kupoprodaje predmetnog dijela njima platio 1000 DEM, da nije imao razloga sumnjati
da su vlasnice, uglavnom, prije zaključenja ugovora da nije o tome obavijestio
tuženike, tek nakon zaključenja ugovora da je pristupio kod njih kući i rekao da je to
kupio, da je to kod njih izazvalo negodovanje i od tada da su prestali komunicirati.
Kada ga se pita tko je bio prvi odnosno izvorni vlasnik čitavog objekta, da može reći
da je to bio prednik tuženika i ove dvije prodavateljice, L. J. B., da ne zna
kad je on preminuo, uglavnom, njega da su nasljeđivali njegovi nasljednici. Navodi da
je ovaj desni dio čitavog objekta njegova djedovina, da je to njihovo od davnina i da
tu nije bilo nikakvog spora, njegov pokojni djed da se zvao M., njegov otac da je
još živ. Što se tiče A. J., vlasnika prostora iznad predmetnog prostora, navodi
da je to njegova djedovina i da je on to stekao od svog oca. Na posebno pitanje
zamj. pun. tužitelja, tužitelj navodi da se kao vlasnik predmetne nekretnine uknjižio
neposredno nakon kupnje. Navodi da se uknjižio temeljem ugovora koji je zaključio
sa prodavateljicama, da ne zna jesu li njih dvije koje su mu prodale nekretninu bile
upisane u zemljišnim knjigama kao vlasnice predmetne nekretnine, da su mu prilikom
kupoprodaje pokazale rješenje o nasljeđivanju i da ima kod sebe to rješenje iz kojeg
je razvidno kako su se prednici tuženika i prednici njih dvije dijelili između sebe.
Navodi da se njemu nije žurilo ući u posjed predmetne nekretnine nakon kupnje,
navodi da nije imao novca za adaptaciju i da u biti ovaj predmetni dio nakon kupnje
nije koristio. Prodavateljice da nisu obavljale nikakve posjedovne čine na predmetu
spora prije kupnje, da nisu tu držale nikakve svoje stvari i nisu koristile predmetni dio
jer žive u S. i očito da za tim nisu imale potrebu. Navodi da njih dvije imaju pola
stare kuće, te neke njive koje su dale njemu na korištenje, s obzirom da one ni za tim
nemaju potrebe, a navodi da ne zna kada one dolaze gore, da dođu na groblje i
povremeno.

Tuženik ad. 2 D. J. u svom iskazu navodi da je jako dobro upoznat sa
predmetom spora jer predmet spora smatra isključivim vlasnikom tuženika kao
nasljednika pok. I. J.. Kada se vrati u prošlo, da može navesti da je
pretpostavka da su J. kao pleme došli na to područje i da su u biti moguće svi
potekli iz predmetne kuće, ali da bi to očito bilo prije 300 godina, tako da tako nešto
može samo pretpostavljati, jer su sve tri kuće ljudi koji su u biti vlasnici čitave
predmetne zgrade u neposrednoj blizini navedene zgrade. Dakle, ono što on zna i
što im je svima poznato je da je tužitelj kao nasljednik svojih prednika vlasnik desnog
dijela objekta, A. J. koji također tuženicima nije rod da je vlasnik kata iznad
predmeta spora, a vlasnici predmeta spora odnosno lijevog prostora da su isključivo
tuženici kao nasljednici pok. I. J.. Naime, da ne zna kako su se od davnina
prednici dijelili, uglavnom, ono što zna, jest to da su pripadnici ove tri loze bili
suvlasnici čitave zgrade i to baš ovako kako je naveo. Vlasnik predmeta spora da je
bio njegov pradjed L., L. da je imao sina A. J. pok. L. kao jedinog
sina, da su se neki drugi iselili i više se uopće nisu spominjali na tom području i da
zna da su u ovom dijelu držane ovce. A. J. pok. L. da je imao 4 sina i to
prvorođenog sina L. koji je rođen 1929. godine, a prije rata je išao u sjemenište i
da nije imao zaista nikakve potrebe niti želje za predmetom spora, da nije imao

7 Ps. 19/20

apsolutno nikakvih pretenzija i da se podrazumijevalo da on to prepušta ocu tuženika
I. koji je jedini ostao gore (na selu). Nakon L. da je bio sin I. koji je
preminuo 2005. godine, da je otišao u S. pa u K. i isto tako da nije imao
apsolutno nikakve veze sa predmetnom nekretninom, iza I. da je bio A. koji je
također otišao i nastanio se na područje S., on da je preminuo 1988. godine i
također da nije dolazio gore i nije imao nikakve veze sa predmetom spora, a otac
tuženika I. da je preminuo 2004. godine. Dakle, između njih da se
podrazumijevalo da predmetna nekretnina pripada ocu tuženika I., oni da su se
za sve ostale nekretnine između sebe uredno podijelili, a predmetnu štalu da nisu niti
spominjali, to da se podrazumijevalo da je I.. Navodi da je njegov otac tu držao
koze, da su imali 5 koza i 7 kozlića, nakon njegove smrti, a baka A. odnosno
njegova majka da je preminula 2007. godine te da ona tu nije držala ništa jer je imala
poseban kokošinjac u neposrednoj blizini predmeta spora, a tuženici kao I.
nasljednici da su tu držali kokoši neko vrijeme, moguće još i do 2015. godine, nakon
čega da su sa time prestali i to da im nakon toga čitavo vrijeme služi kao ostava za
stare stvari. Nakon očeve, odnosno Ivanove smrti da su prodali ove koze i kozliće, to
da više nisu držali upravo zbog toga što je otac preminuo i navodi da nikada tužitelj
nije koristio predmetni dio ni na kakav način, da nije to ni pokušao, a posebno navodi
da rodice B. S. i M. J. sa predmetom spora nisu imale ništa,
kada je njihov otac preminuo 2002. godine da one nisu niti znale gdje se nalazi stara
kuća i predmet spora, tako da su im to oni pokazali. Navodi da apsolutno nikada nije
bilo spomena sa njihove strane da bi to bilo njihovo, uglavnom, tek nakon što su
saznali da su to prodale tužitelju, da je on razgovarao sa rodicom B. i da mu
je ona kazala da o tome nema pojma, da im je pristupio upravo tužitelj sa namjerom
da to kupi, da su ga pitale što je to i čije je to i je li pričao sa tuženicima, a po njenim
riječima tužitelj da im je kazao da je sa njima pričao i to dogovorio, da su tuženici
krasni momci i da sa tuženicima u pogledu toga nema nikakvih problema. Navodi da
on ne zna koliko im je tužitelj platio, da su nakon toga kontaktirali tužitelja koji je
kazao da je on to kupio i da je njegovo, uglavnom, da mora navesti jer je to bitno, da
je tužitelj pokušao knjiženje odnosno uknjižio se na jednu nekretninu tuženika na
način da je preuzeo pošiljku za oca tuženika i umjesto njega se potpisao tako da se
smatralo da je pošiljka isporučena, u tom trenutku da je otac tuženika bio pokojni već
8 godina, u pogledu toga da su protiv tužitelja podnijeli kaznenu prijavu i da se vodi
kazneni postupak protiv tužitelja. Dakle, nikada da ih prije ove kupnje tužitelj nije
kontaktirao i sa njima pričao da bi to kupio, tako da za njegove namjere nisu znali i da
sa time nisu bili upoznati. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja, navodi da se
tužitelj čini mu se, još 2012. godine uknjižio na predmet spora, ali da on to osobno u
to vrijeme nije znao nego da je za ovu uknjižbu saznao naknadno. Navodi da je prije
tužitelja upisani vlasnik predmetne nekretnine bio pradjed L. J..

Kada se analiziraju svi iskazi svjedoka, iskazi stranaka, svi ostali izvedeni
dokazi, sud zaključuje da su iskazi tuženika ad. 2 i ad. 3 logični, uvjerljivi i životni, ti
iskazi potkrijepljeni su iskazima svih svjedoka, a posebno je iskaz tuženika ad.2 (koji
je saslušan nakon donošenja ukidne odluke) bio opširan, logičan i uvjerljiv. Dakle,
sud drži da ne može pokloniti vjeru iskazu tužitelja, nego iskazima tuženika koji su
potkrijepljeni iskazima svih svjedoka, prema stavu ovog suda činjenično stanje je u
potpunosti utvrđeno i temeljem svih izvedenih dokaza, sud sada zauzima stav da
zahtjev tužitelja nije osnovan i da predmetnu nekretninu nije stekao od vlasnika, da
mu se ne može pružiti zaštita vlasništva predmetne nekretnine.

8 Ps. 19/20

Naime, temeljem iskaza tuženika i pregledane dokumentacije, kao i iskaza
svjedoka, sud drži da je utvrđeno kako je vlasnik predmeta spora (koji je adekvantno i
na nedvojben način identificiran) bio ranije upravo prednik tuženika – njihov pradjed
L. J.. Posljednji upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, prije upisa
tužitelja, bio je onaj temeljem dosudnice iz 1920. godine upravo na L. J. B.
pok. A.. pradjeda tuženika, a za navesti je da tužitelj ne pripada toj lozi (lozi L.
J. B.). T. ad. 2 u svom iskazu pojašnjava slijed od svog pradjeda do
tuženika, dakle, pradjednik tuženika imao je jednog sina – A. J. pok. L., a
ovaj četiri sina (između njih L. koji je rođen 1929. godine – oca rodica tuženika
B. S. i M. J. koje su predmetnu nekretninu prodale tužitelju),
dakle, L., oca tuženika I., I. i A.. Svi su oni pokojni, dakle, sva četiri sina
A. J. pok. L., a tuženik ad. 2 iskazuje o tome da su njegovi stričevi otišli sa
sela, dakle, očito nisu bili zainteresirani za predmet spora i na selu je sa majkom
odnosno bakom tuženika ostao samo otac tuženika I. koji je preminuo 2004.
godine. Dakle, ovaj sud drži utvrđenim da je: stvarni vlasnik i upisani suvlasnik bio
pradjed tuženika L., a ne otac prodavateljica B. S. i M. J.
(obojica nose isto ime, ocu prodavateljica je djed bio upravo stvarni vlasnik koji je bio
upisan u zk prije njegovog rođenja na predmetnu nekretninu). Dakle, diobom među
prednicima tuženika, sa čime tužitelj nema ništa kao pripadnik druge loze J.,
slijed stjecanja predmetne nekretnine bio je od pradjeda tuženika L. na njegovog
sina A. pok. L., pa na tuženikovog oca I., a nikako prema sljednicama
odnosno kćerima L. J. pok. A., koji je preminuo još 2002. godine. One jesu
zajedno sa svojom majkom naslijedile oca L., međutim, pregledom rješenja o
nasljeđivanju iza pok. L. broj O-293/02 od 15. ožujka 2002. godine utvrđeno je
kako predmetna nekretnina čest. zgr. 62/3 uopće nije bila navedena u njegovoj
ostavini, dakle, one temeljem tog rješenja nisu naslijedile predmetnu nekretninu, očito
iz razloga što to u trenutku smrti njihovog oca i nije bila njegova imovina odnosno
ostavina. Očito je već ranije došlo do diobe među prednicima tuženika, tako da su
sinovi A. J. pok. L. znali da predmet spora pripada u vlasništvo ocu
tuženika, koji se uostalom uz svoju i njihovu majku time čitavo vrijeme i koristio, oni
na selu nisu niti živjeli, a kamoli bili u posjedu predmetne štale.

Kako je B. S. i M. J. pristupio tužitelj, bilo bi logično da su
one o tome obavijestile tuženike kao svoje rođake, ali eto, očito to nisu napravile i to
nije napravio niti tužitelj, pa je sud pri zaključku da i ovakvo ponašanje tužitelja nije
uobičajeno i logično, s obzirom da je itekako znao da su upravo tuženici u posjedu
predmeta spora i da to smatraju svojim vlasništvom.

Pregledom kaznenog predmeta ovog suda broj K-1247/17 utvrđeno je da je u
tijeku postupak upravo protiv tužitelja po podignutoj optužnici, vezano za okolnosti
što bi tijekom lipnja 2012. godine iskoristio to što je radio kao poštar u selu P.
te umjesto oca tuženika potpisao dostavnicu, izradio lažnu ispravu i upotrijebio je kao
pravu i time počinio kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenjem isprave, sve vezano
za promjenu upisa u katastru na čest. zem. 62/5 k.o. P.. Protiv tužitelja kao
okrivljenika izdan je kazneni nalog, proveden je dokaz grafološkim vještačenjem po
MUP-u, Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V., nije
bilo daljnjeg postupanja suda nakon toga.

9 Ps. 19/20

Dakle, u svjetlu svih izvedenih dokaza ovaj sud zaključuje da je tužitelj upis na
predmetnoj nekretnini izvršio temeljem kupoprodajnog ugovora sa osobama koje nisu
bile vlasnice predmetne nekretnine, rodicama tuženika B. S. i
M. J.. Nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih ima, a ovaj
sud drži da prodavateljice nisu bile ovlaštene prodati tužitelju predmetnu nekretninu
jer njihov otac nije bio niti vlasnik niti suvlasnik iste u trenutku svoje smrti, a one
predmetnu nekretninu nisu ni naslijedile nakon smrti svog oca. Očito se njihov otac u
diobi sa svojim srodnicima odrekao predmetne nekretnine, što je bilo i logično jer se
radilo o štali, tada male vrijednosti, a on više istu nije ni imao potrebu koristiti, niti je
ikad i koristio, jer, jednostavno rečeno, nije živio na selu i nije za tim imao apsolutno
nikakvu potrebu. Nekretnine kao što je predmetna štala su u stara vremena jako
malo vrijedile, nije bilo nikakve potrebe na tržištu nekretnina za takvim nekretninama,
eventualno su ih kupovali samo mještani ako su imali novca i ako su vlasnici bili u
takvim problemima da su ih morali prodati. Danas je situacija drugačija, dakle, takve
nekretnine dolaze u obzir svima, iste se danas na tržištu lako mogu prodati i to za
značajno veće iznose novca. Svakako ovaj sud drži da su očito prodavateljice kao
osobe koje nisu na selu živjele i nisu za zemlje na selu bile zainteresirane, na
ponudu tužitelja, očito ne znajući da nisu vlasnice, tu nekretninu otuđile tužitelju,
smatrajući da je njihova, ako tako već tužitelj kao dobar poznavatelj prilika na selu to
navodi. Dakle, očito su pogriješile, a posebno jer nisu pitale tuženike kao rođake, jer
bi tada na jednostavan način saznale ono što je ovaj sud zaključio donoseći sadašnju
presudu, da njihov pokojni otac nije vlasnik nego da su stvarni vlasnici tuženici kao
sljednici svog oca.

Jednostavno rečeno, prodavateljice nisu znale da nisu vlasnice, tužitelj je
iskazao namjeru da kupi predmetnu nekretninu a one su se za tim povele, pogrešno
držeći da su vlasnice i da ono što tužitelj navodi stoji, a tome nije bilo tako. Ista je
situacija i kod donošenja presude zbog ogluhe u predmetu ovog suda Pst. 622/12,
dakle, ovaj sud drži da i pored izvršenog upisa u zemljišnim knjigama predmetne
nekretnine na njegovo ime, tužitelj nije mogao temeljem kupoprodajnog ugovora steći
pravo vlasništva predmetne nekretnine jer prodavateljice nisu bile stvarne vlasnice,
niti suvlasnice, dakle, nisu imale prava na predmetu spora koja bi mogla prenijeti na
tužitelja. L. J. jest bio upisan na predmetu spora ali se nije radilo o ocu
prodavateljica, nego njihovom pradjedu i pradjedu tuženika, slijed od kojeg nije išao
do prodavateljica nego upravo do tuženika, vezano za diobu među prednicima
stranaka.

Svakako, prigovor tuženika iz odredbe čl. 163 ZV-a da imaju pravo na
posjedovanje jest osnovan i za prihvatiti ga je. Dakle, oni imaju pravo odbiti predaju
tužitelju iako je isti u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine,
jer imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje te stvari. Njihov pradjed L. J.
bio je prije tužitelj upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine, dakle, slijedom toga bi
oni bili barem suvlasnici, a sud drži da su diobom među prednicima postali stvarni
vlasnici predmetne nekretnine, dokazali su da su čitavo vrijeme i u posjedu te
nekretnine, ranije štale, upravo je njihov otac u istoj ranije držao koze, kasnije, kako
je za tim prestala potreba, tuženici je koriste kao štalu. Nikada tu nekretninu nije
posjedovao niti vršio posjedovne čine prednik prodavateljica, stric tuženika L., niti
same prodavateljice, kao ni tužitelj. Dakle, pred strankama je tek postupak radi
razrješenja po pitanju upisa u zk, u ovom trenutku sud drži da tužitelj nema pravo

10 Ps. 19/20

postaviti ovakav zahtjev spram tuženika i da je prigovor tuženika osnovan, oni imaju pravo u ovom trenutku odbiti predaju nekretnine tužitelju i zadržati posjed iste.

Radi svega navedenog valjalo je odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan i
odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak
tuženicima odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn;
zastupanja na 11 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (7. prosinca 2016. godine, 28.
veljače 2017. godine, 9. svibnja 2017. godine, 11. srpnja 2017. godine, 27. veljače

2018. godine, 17. svibnja 2018. godine, 1. listopada 2018. godine, 6. prosinca 2018.
godine, 2. lipnja 2020. godine, 30. ožujka 2021. godine, 28. listopada 2021. godine);
pristupa na ročište od dana 2. studenog 2016. godine u iznosu od 250,00 kn (25%);
što uvećano za 20% za zastupanje tri osobe (2.450,00 kn) zbrojeno daje iznos od

14.700,00 kn. Tuženicima je valjalo priznati i sastav žalbe protiv presude u
zatraženom iznosu od 1.125,00 kn; tako da je konačno tužitelj obvezan tuženicima
isplatiti iznos od 15.825,00 kn. Pristojbe tuženicima nisu obistinjene jer nisu ni imali
obvezu plaćanja pristojbe odgovora na tužbu s obzirom da ova obveza nastaje
pravomoćnim okončanjem postupka razmjerno uspjehu stranaka u sporu; obveza
plaćanja pristojbe presude je obveza tužitelja, a zahtjev vezano za pristojbu žalbe
tuženici nisu određeno postavili da bi sud o tome mogao odlučiti. Dakle, na ime
naknade parničnog troška tužitelj je obvezan tuženicima isplatiti iznos od ukupno

15.825,00 kn.

U Splitu, 11. siječnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika