Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Amruševa 2/II
74. P-1382/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari
tužitelja S. L. iz Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik, punomoćnik O. T., OIB:..., odvjetnik iz Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, ministarstvo, P. u., Z., OIB:..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi
utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, nakon održane javne glavne rasprave
zaključene 07. prosinca 2021. godine u prisutnosti zakonskog zastupnika i
punomoćnika tužitelja te zakonskog zastupnika tuženika, s danom objave 11. siječnja
2022.,
p r e s u d i o j e :
I/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:
„ Utvrđuje se osnovanim osporavanje tužitelja potraživanja tuženika prema
društvu M. d.o.o. u stečaju u iznosu od 73.434.392,88 kn kao tražbina drugog
višeg isplatnog reda.
Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema stečajnom dužniku
M. d.o.o. u stečaju u iznosu od 73.434.392,88 kn kao tražbina drugog isplatnog
reda.“.
II/ Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku troška parničnog postupka u iznosu od 400.000,00 kn.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. kolovoza 2020. godine podnio tužbu u kojoj je u kratkom naveo
kako je u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom M. d.o.o. u stečaju, stečajni vjerovnik S. L., ovdje tužitelj, osporio je tražbinu vjerovnika -
tuženika u iznosu od 73.434.392,88 kn u drugom višem isplatnom redu te je upućen
na pokretanje parnice. Za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava - pravomoćna
presuda Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Usl-4164/15-15 od 26.7.2018. godine
kojom je odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (M. d.o.o) za poništavanje rješenja
ministarstva, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak
KLASA: UP/II-471-02/15-01/80, URBROJ: 513-04/15-3 od 14. rujna 2015., u dijelu u
kojem se to rješenje odnosi na odbijanje žalbe tužitelja protiv dijela rješenja P. u., Područnog ureda Z., KLASA: UP/I -471-02/14-01/86, URBROJ: 513-
07-01-1-71 od 3. studenog 2014 godine, koji se odnosi na porez na dodanu
vrijednost, a usvojen tužbeni zahtjev za poništavanje ranije navedenog rješenja u
dijelu u kojem se to rješenje odnosi na odbijanje žalbe tužitelja protiv dijela rješenja
P. u., Područnog ureda Z., KLASA: UP/I -471-02/14-01/86,
URBROJ: 513-07-01-1-71 od 3. studenog 2014. godine, koji se odnosi na porez na
dohodak od kapitala i na prirez na porez na dohodak od kapitala. Na presudu
Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Usl-4164/15-15 od 26.7.2018., žalbu su uložili i
tužitelj i tuženik -ministarstvo, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak. Visoki upravni sud Republike Hrvatske je svojom presudom posl. br. Usž-4496/18-2 od 7. studenog 2019. usvojio žalbu tuženika te poništio presudu Upravnog suda u Zagrebu posl. br. Usl-4146/15-15 od 26. srpnja 2018., u dijelu točke II i III izreke te sudio: „Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja ministarstva, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/11-471-02/15-01/80, URBROJ: 513-04/15-3 od 14. rujna 2015., u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja P. u., Područnog ureda Z., KLASA: UP/I -471-02/14-01/86,
URBROJ: 513-07-01-1-71 od 3. studenog 2014. godine, koji se odnosi na porez na
dohodak od kapitala i na prirez na porez na dohodak od kapitala i poništavanje dijela
rješenja P. u., Područnog ureda Z., KLASA: UP/I -471-02/14-01/86,
URBROJ: 513-07-01-1-71 od 3. studenog 2014. godina, koji se odnosi na porez na
dohodak od kapitala i na prirez na porez na dohodak od kapitala. Protiv presude
Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tužitelj je podnio ustavnu tužbu, jer
smatra da su mu navedenom presudom povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode
zajamčene čl. 14. stavkom 2., čl. 19. stavkom 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike
Hrvatske (Narodne novine 56/90,135/97,113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) koji postupak se
vodi pod posl. br. U-III-1270/2020. Pojašnjava kako je prvostupanjsko upravno tijelo
svojim poreznim rješenjem Klasa UP/1-471- 02/14-01/86, urbroj 513-07-01-14-71 od
3.11.2014. utvrdilo obvezu poreza i drugih davanja za razdoblje oporezivanja od
1.2.2012. do 31.3.2012. i za razdoblje od 1.6.2012. do 30.9.2013. u ukupnom iznosu
od 52.892.243,22 kn, od čega se iznos od 44.792.538,37 kn odnosi na obveze, a
iznos od 8.099.704,85 kn na kamate prema specifikaciji sadržanoj u izreci rješenja.
Drugostupanjski upravni organ je svojim rješenjem Klasa UP/11-471-02/15-01/80,
urbroj 513-04/15-3 od 14.9.2015. odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko
upravno rješenje. Porezna zaduženja tužitelja se odnose na dvije skupine poslovnih
događaja. Prvu skupinu poslovnih događaja predstavlja kontrola ulaznih računa
tužitelja za kupljeni otpad od njegovih dobavljača, u vezi čega su porezna tijela
utvrdila nedostatke u popratnoj dokumentaciji uz navedene ulazne račune. Porezna
tijela su vršila daljnje provjere kod dobavljača otpada te su utvrdila da nije moguće
doći do početnog dobavljača od kojeg bi bio nabavljen otpad i u odnosu na kojeg bi
se uspostavio porezni i robni tijek prema tužitelju. Smatra kako prvostupanjsko
upravno tijelo nije osporilo da je tužitelj nabavio sekundarne sirovine i da ih je
najvećim dijelom izvezao te naplatio potraživanja od inozemnih kupaca, ali smatra da
tužitelj nema dokaze o porijeklu sekundarnih sirovina. Drugu skupinu poslovnih
događaja predstavlja utvrđenje poreznih tijela o tome da je tužitelj otpad nabavljao i
od građana, kojima je izdavao otkupne blokove i isplaćivao gotovinu, podignutu sa
svog žiro računa. Porezna tijela su metodom uzorka utvrdila postotak građana
navedenih u otkupnim blokovima te su temeljem tog uzorka osporila ta plaćanja
tužitelju i utvrdila izuzimanja imovine na koja su obračunala porez na dohodak od
kapitala i pripadajući porez. Prvostupanjsko upravno tijelo u obrazloženju svog
rješenja od 3.11.2014. (str. 10) navodi da: „Porezno tijelo zbog ekonomičnosti
postupka i zbog vremenske ograničenosti nije bilo u mogućnosti provesti procjenu
vjerodostojnosti svih otkupnih blokova" pa je tako od 72.676 blokova izdanih u
razdoblju od 1.6-31.12.2012. i 1.1-30.9.2013., uzeo uzorak od 47 komada, što
predstavlja 0,067% i na temelju takvog broja uzroka utvrdio poreznu obvezu tužitelja
u visini od 51.035.838,88 kn. Nejasno je i na temelju kojih podataka je
prvostupanjsko upravno tijelo zatražilo podatke od ovih građana, obzirom da
sukladno odredbama Zakona o otpadu koji je tada bio na snazi, od građana nisu
zahtijevani podaci o adresi, OIB-u ili broju osobne iskaznice. Građani koji su
prodavali otpad nisu bili dužni stare račune čuvati (nije životno niti logično da su
čuvali račune o starim bojlerima, perilicama i si) niti su obveznici PDV- a, ne izdaju
račune, u pravilu se pojavljuju samo jednom i više nikada te tužitelj nije dužan
provjeravati istinitost tvrdnje o vlasništvu građana i nije dužan voditi evidenciju
građana, niti je dužan prijavljivati nabavu od građana (ta obveza je propisana
Zakonom o otpadu koji je stupio na snagu 23.7.2013. godine). Pojašnjava kako je
Upravni sud u Zagrebu u svojoj presudi od 26.7.2018. odbio tužbeni zahtjev tužitelja
u odnosu na prvu skupinu poslovnih događaja obrazlažući da je tužitelj iskazao
odbitak pretporeza i zatražio povrat plaćenog PDV-a za primljenu robu po nizu
računa svojih dobavljača, u vezi kojih računa i prateće dokumentacije je utvrđena
opća nevjerodostojnost iskazanih podataka te se ne može utvrditi robni tijek tako
primljene robe od inicijalnih dobavljača, koji redom nisu iskazivali prijavu PDV-a,
odnosno nisu imali evidentirane izlazne račune i bilo kakve poslovne odnose s
drugim društvima u lancu robnog tijeka prema tužitelju. Tužitelj je svojim
neposrednim dobavljačima redovno izvršavao uplate na njihove žiro račune po
dobivenim ulaznim računima, a ti neposredni dobavljači su podizali gotovinu sa svojih
žiro računa bez vjerodostojne dokumentacije o plaćanju na račune njihovih
dobavljača. Tužitelju se načelno ne osporava da bi konkretnu robu (otpad) uopće
primio i dalje s njom poslovao, ali mu se osporava da bi tu robu primio baš po
izdanim fakturama od svojih neposrednih dobavljača. U odnosu na drugu grupu
poslovnih događaja, Upravni sud je zauzeo stav da je porezno tijelo za 2012.
metodom uzorka odabralo 22 građana koji su navedeni na tim otkupnim blokovima, a
na kojim blokovima osim imena i prezimena građana nije bilo drugih identifikacijskih
podataka (adrese, OIB-a ili broja osobne iskaznice). Od tih 22 građana, porezno tijelo
je povratno primilo svega 11 pismenih očitovanja, od čega je 8 građana izjavilo da
nisu prodavali otpad tužitelju, dok je 3 građana izjavilo da su tužitelju prodavali otpad.
Znači da je porezno tijelo za cijelu masu otkupnih blokova u 2012. godini (kojih je bilo
34.587 kom) prihvatilo uzorak od svega 11 očitovanja. Za 2013. je porezno tijelo
metodom uzorka odabralo 27 građana, od kojih se očitovalo njih 18 i to na način da
ih je 7 izjavilo da nisu prodavali otpad, dok ih je 11 izjavilo da su prodavali otpad
tužitelju. Znači da je porezno tijelo za cijelu masu otkupnih blokova u 2013. (kojih je
bilo 38.089 kom) prihvatilo uzorak od svega 18 građana (od kojih je 11 izjavilo da su
prodavali otpad). Zakon o otpadu (NN 178/04,153/05,111/06,110/07, 60/08, 67/08,
67/09 i 94/13) nije sadržavao nikakve odredbe o načinu otkupa otpada od građana,
pa je tužitelj sve do 22.7.2013. imao pravo i mogućnost mjesečno građanima
pojedinačno isplaćivati najviše 1.600,00 kn na ime otkupa otpada, pri čemu nije bio
vezan nikakvim posebnim pravilima u pogledu identifikacije građana. Nejasno je kako
je porezno tijelo uopće utvrđivalo identitet tih kupaca, bez podataka o adresi, OIB-
u i broju iskaznice. Porezno tijelo nije imalo nedvojbenu identifikaciju osoba od kojih
su traženi i dobiveni podaci o otkupnim blokovima. Tužitelju ti pribavljeni podaci nisu
predočeni pa se on o njima nije mogao niti očitovati. Upravni sud je u obrazloženju
svoje presude naveo da, u situaciji kada je u pogledu ovog sklopa poslovnih
događaja tužitelj zadužen s obvezama poreza na dohodak i prireza poreza na
dohodak od oko 43.000.000,00 kn (bez zakonskih kamata), sud ne može prihvatiti da
se toliko porezno zaduženje tužitelja vrši na temelju uzorka od 11 građana u 2012.,
odnosno 18 građana u 2013. godini, posebno stoga što je tužitelj u navedenom
razdoblju izdao preko 72.000 otkupnih blokova (što tuženik u upravnom sporu uopće
nije osporio). Upravni sud je prihvatio prigovor tužitelja da se primijenjena metoda
uzorka nije smjela temeljiti na masi otkupnih blokova, već na ukupnoj financijskoj
masi koja je na temelju tih otkupnih blokova blagajnički isplaćena od strane tužitelja.
Visoki upravni sud RH je svojom presudom od 7.11.2019. godine, prihvatio žalbu
tuženika i poništio presudu Upravnog suda u Zagrebu od 26.7.2018., te odbio tužbeni
zahtjev tužitelja. Visoki upravni sud RH je prihvatio žalbu tuženika, odbio žalbu
tužitelja te poništio prvostupanjsku presudu, a za svoju odluku je dao slijedeće
razloge: ovaj sud prihvaća iscrpno obrazloženje razloga datih u osporenom rješenju
poreznog tijela, zbog kojih je tuženik potvrdio pravilnim prvostupanjsko rješenje od 3.
studenog 2014 godine, a kojim su tužitelju utvrđene porezne obveze u pobliže
navedenom iznosu; za zaključke navedene u rješenju od 14.9.2015. tuženik je dao
iscrpne razloge, obrazložio je način primjene metode uzorka, kao i razloge za odabir
te metode, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud; tužitelj pravilnost tuženikovog rješenja
nije uspio dovesti u sumnju navodima istaknutim u tužbi, zbog čega je tužbeni
zahtjev, kao i žalbu tužitelja ovaj Sud ocijenio neosnovnim. Drugostupanjski sud
smatra da navod prvostupanjskog suda o uvažavanju tvrdnje tužitelja da se
primijenjena metoda uzorka nije mogla temeljiti na masi izdanih otkupnih blokova,
već na ukupnoj financijskoj masi koja je na temelju tih otkupnih blokova blagajnički
isplaćena, nema uporišta u odredbama materijalnog prava. Suprotno tome,
prvostupanjsko tijelo je za izbor metode kod utvrđenja bitnih činjenica dalo razloge, a
primijenjena metoda je zakonom propisana. Sud je barem mogao navesti kojim
zakonom i kojom odredbom je propisana ta metoda, jer se sam tuženik poziva na
odredbu čl. 82. Općeg poreznog zakona i primjenu mjerila po slobodnoj ocjeni te
navodi u svojoj žalbi na presudu Upravnog suda u Zagrebu (str 3) da je sud propustio
dati uputu o tome na koji način i temeljem kojih mjerila bi porezna tijela trebala utvrditi
poreznu osnovicu. Visoki upravni sud u cijelosti prihvaća ta mjerila utvrđena po
slobodnoj ocjeni, bez posebnog obrazloženja, koja nisu smjela izostati obzirom da se
poništava presuda prvostupanjskog suda i donosi drugačija presuda. U situaciji
odbitka pretporeza u smislu članka 20. Zakona o porezu na dodanu vrijednost nije
odlučno na koji način je dobavljač nabavio robu tj. da li za njenu nabavu ima
vjerodostojnu dokumentaciju. Za poreznog obveznika je bitno da je iznos poreza na
dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuke dobara, koje je drugi poduzetnik
njemu obavio. Visoki upravni sud RH nije obrazložio prigovor podnositelja da bi u
ovom slučaju bilo potrebno primijeniti praksu Europskog suda i pravila Europske
direktive 2006/112. i to presude Suda Europske unije od 21.06.2012. u spojenim
predmetima C-80/11 i C- 142/11. Također se pozvao na presudu U-III-4040/2011 od
3. srpnja 2014. godine Ustavnog suda u sličnom predmetu gdje je naveo kako Visoki
upravni sud nije naveo dostatne razloga zbog kojih smatra da podnositelj nije
dokazao da isporuka robe od spornih dobavljača nije i izvršena. Ako se podnositelju
ne stavlja na teret to što sporni računi ne sadrže sve podatke propisane čl. 15. st. 3.
Zakona o porezu na dodanu vrijednost, koje dodatne propisane ili u poslovnoj praksi
uobičajene knjigovodstvene isprave predstavljaju vjerodostojan dokaz da je
podnositelj primio odnosno izvršio isporuku dobara spornim dobavljačima. Nadalje,
poziva se i na predmet poreznog nadzora nad trgovačkim društvima M.-M. d.o.o. iz Bjelovara i L. d.o.o. iz B. u kojim je postupak vođen na isti način
kao i kod tužitelja te su utvrđene iste povreda, no međutim kasnije odluke su bile drugačije.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da tužitelj naznači vrijednost
predmeta spora te je naveo kako M. d.o.o. u stečaju nije aktivno legitimiran za
podnošenje tužene budući je stečajni vjerovnik S. L. bio upućen u
parnicu radi dokazivanja osnovanosti svog osporavanja u iznosu od 73.464.392,88
kn pa jedino on može biti tužitelj. Nadalje, naveo je kako se tražbina tuženika temelji
na ovršnoj ispravi i to u stvari o kojoj je pravomoćno odlučeno pa se ne može više
meritorno raspravljati. Pravomoćna odluka donesena u upravnom postupku obvezuje
stranke i druge subjekte na koje se odnosi te se u ovom postupku ne može ponovno
raspravljati o stvarima o kojima je meritorno odlučeno. Prvostupanjsko upravno tijelo
je svojim poreznim rješenjem Klasa: UP/l-471-02/14- 01/86, Urbroj: 513-07-01-14-71
od 3. studenoga 2014., ovršnog 13. studenog 2015. utvrdilo obvezu poreza i drugih
davanja za razdoblje oporezivanja od 1. veljače 2012. do 31. ožujka 2012. i za
razdoblje od 1. lipnja 2012. do 30. rujna 2013. u ukupnom iznosu od 52.892.243,22
kn, od čega se iznos od 44.792.538,37 kn odnosi na obveze, a iznos od
8.099.704,85 kn na kamate.
3. Nadzorom poreznog tijela obuhvaćen je sveobuhvatni porezni nadzor
dobavljača koji su sudjelovali u „lancu" nabave robe, praćen je lančani tijek robe te je
utvrđeno da porezni obveznik ima nevjerodostojnu dokumentaciju o nabavi robe.
Navod tužitelja da naplaćena potraživanja poreznog obveznika za prodanu robu
kupcima, a koju je isti kupio od dobavljača, nisu dokaz poreznom tijelu da je porezni
obveznik kupio robu od spornih dobavljača. Naime, porezno tijelo ne osporava
činjenicu da je tužitelj nabavio sekundarne sirovine i dalje ih najvećim dijelom izvezao
te naplatio potraživanja od inozemnih kupaca već je utvrđeno da tužitelj nema
dokaze o porijeklu sekundarnih sirovina odnosno u postupku nadzora je utvrđeno da
iste nisu isporučili ispostavitelji nevjerodostojnih računa. Nadzorom poreznog tijela
obuhvaćene su i nabavke otpada od građana, kojima je tužitelj izdavao otkupne
blokove i isplaćivao gotovinu podignutu sa žiro računa. Metodom uzorka utvrđen je
postotak građana navedenih u otkupnim blokovima te je temeljem tog uzorka
utvrđeno izuzimanje imovine na koja je obračunat porez na dohodak od kapitala i
prirez. Člankom 82. Općeg poreznog zakona propisano je da porezno tijelo po
slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjerilo ili više njih iz stavka 3. i 4. ovoga članka
koristiti za procjenu porezne osnovice. Protiv prvostupanjskog poreznog rješenja
tužitelj je izjavio žalbu, koja je rješenjem ministarstva, Samostalnog sektora
za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/15-01/80, Ur.broj: 513-
04/15-3 od 14. rujna 2015. odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko
upravno rješenje. Protiv drugostupanjskog rješenja društvo M. d.o.o. u stečaju
je pokrenuo upravni spor. Presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-
4164/15 od 26. srpnja 2018. odbijen je zahtjev M. d.o.o. u stečaju za poništavanje
rješenja ministarstva, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni
postupak Klasa: UP/ll-471-02/15-01/80, Urbroj: 513-04/15-3 od 14. rujna 2015. protiv
dijela rješenja P. u. Klasa: UP/l-471-02/14-01/86, Urbroj: 513-07-01-1-71
od 3. studenoga 2014. koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost, a odnosi se na
prvu skupinu poslovnih događaja koju čini kontrola ulaznih računa tužitelja za kupljeni
otpad od njegovih dobavljača (na koje je tužitelj prikazao i obračunao odbitak
pretporeza), u vezi čega su porezna tijela utvrdila nedostatke u popratnoj
dokumentaciji uz navedene ulazne račune. Porezna tijela su vršila daljnje provjere
kod dobavljača otpada te su u analizi robnog toka utvrdila da nije moguće doći do
početnog dobavljača od kojeg bi bio nabavljen otpad i u odnosu na kojeg bi se
uspostavio robni i porezni tok prema tužitelju. U obrazloženju predmetne odluke
navodi se da su porezna tijela pravilno zaključila da je tužitelj iskazao pravo na
odbitak pretporeza po ulaznim računima izdanim od dobavljača, koji dobavljači
zapravo uopće nisu izvršili zaračunate isporuke. Pri tome se načelno ne osporava da
bi konkretnu robu (otpad) uopće primio i dalje s njome poslovao, ali mu se osporava
da bi tu robu primio baš po izdanim fakturama od svojih neposrednih dobavljača, pa
stoga na temelju odredbi čl. 20. st. 1. i 9. Zakona o porezu na dodanu vrijednost,
odnosno na temelju čl. 132. st. 1. i čl. 133. st. 1. t. 2. Pravilnika o porezu na dodanu
vrijednost tužitelj nije mogao odbiti pretporeze po tim računima, jer nije utvrđeno da je
upravo po njima primio isporuku dobara od dobavljača, navedenih kao izdavatelji tih
računa. Zbog čega je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan na
temelju odredbe čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima. U odnosu na drugu
skupinu poslovnih događaja koja se odnosi na utvrđenja poreznih tijela o tome da je
tužitelj otpad nabavljao i od građana, kojim je izdavao otkupne blokove i isplaćivao
gotovinu, prethodno podignutu sa svog žiro računa, gdje su porezna tijela metodom
uzoraka utvrdila postotak građana navedenih u otkupnim blokovima, Upravni sud u
Zagrebu u svojoj odluci broj UsI-4164/15 od 26. srpnja 2018. utvrdio je da nije
potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da na temelju činjeničnog
stanja utvrđenog u postupku poreznog nadzora porezna tijela nisu imala osnove
zadužiti tužitelja poreznim obvezama poreza na dohodak od kapitala i pripadajućeg
prireza na porez na dohodak od kapitala, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev
tužitelja usvojen i poništeno je drugostupanjsko upravno rješenje. Protiv presude
Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-4164/15 stranke su izjavile žalbu. Visoki upravni
sud Republike Hrvatske je svojom presudom posl.br. Usž-4496/18-2 od 07.
studenoga 2019. usvojio žalbu tuženika te poništio presudu Upravnog suda u
Zagrebu u dijelu koji se odnosi na porez na dohodak od kapitala i na prirez na porez
na dohodak od kapitala i sudio na način da se odbija tužbeni zahtjev za poništenje
rješenja ministarstva, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni
postupak Klasa: UP/ll-471-02/15-01/80, Urbroj: 513-04/15-3 od 14. rujna 2015. u
dijelu u kojem je odbijena žalba protiv rješenja P. u., Područni ured Z., Klasa: UP/I-471-02/14-01/86 od 03. studenog 2014. koji se odnosi na porez
na dohodak od kapitala i na prirez na porez na dohodak od kapitala, a žalbu tužitelja
je odbio kao neosnovanu. Visoki upravni sud RH svojom presudom prihvatio žalbu
tuženika i poništio presudu Upravnog suda u Zagrebu, te odbio tužbeni zahtjev
tužitelja, a za odluku je dao razloge. Drugostupanjski sud je smatrao da navod
prvostupanjskog suda o uvažavanju tvrdnje tužitelja da se primijenjena metoda
uzorka nije mogla temeljiti na masi izdanih otkupnih blokova već na ukupnoj
financijskoj masi koja je na temelju tih otkupnih blokova blagajnički isplaćena, nema
uporište u odredbama materijalnog prava. Tuženik je za izbor metode kod utvrđivanja
bitnih činjenica dalo razloge, a primijenjena metoda je zakonom propisana. Kako je
pravomoćnom odlukom utvrđena obveza tužitelja, to je neosnovano osporavanje
predmetne tražbine. Visoki upravni sud RH u svojoj presudi obrazlaže razloge zbog
čega ne prihvaća žalbu poreznog obveznika u odnosu na praksu Europskog suda i
pravila Europske direktive 2006/112. Obavljenim poreznim nadzorom porezno tijelo
nije se pozivalo na presudu Suda Europske unije od 21.06.2012. C-80/11 i C-142/11
i pravila Europske direktive, te nije osporavalo pretporez po presudi Europskog suda.
Razdoblje nadzora obuhvaćalo je razdoblje prije ulaska RH u Europsku uniju.
Nadzorom nije utvrđivano je li porezni obveznik proveo objektivnu procjenu rizika
poslovanja s navedenim dobavljačima te je li porezni obveznik znao ili morao znati da
upuštanjem u transakcije kupnje sa navedenim dobavljačima sudjeluje u prijevari
povezanoj s PDV-om pa se s te osnove nije niti osporavalo iskazano pravo na
pretporez. Poreznim nadzorom je utvrđeno da računi od dobavljača nisu
vjerodostojna dokumentacija koja dokazuje da su ispostavitelji računa isporučili
zaračunata dobra te nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na odbitak pretporeza
propisani člankom 20. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članku 133.
stavak 1. Pravilnika. Prema tome, porezno tijelo utvrđivalo je vjerodostojnost prateće
dokumentacije uz ulazne račune poreznog obveznika, te nadalje obavljena je
provjera robnog tijeka prema ranijim dobavljačima i zaključeno je i dokazano da se
ne može utvrditi navedeni robni tijek, a sve detaljno opisano zapisnikom i poreznim
rješenjem. Da je porezno tijelo pravilno i zakonito postupilo potvrđuju presude
Upravnog suda u Zagrebu kao i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Navodi
tužitelja da Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak u istom
vremenskom razdoblju iz istih razloga prihvaća žalbu nekih poreznih obveznika, ističe
se da isto nije relevantno za ovaj postupak obzirom porezno tijelo na temelju
utvrđenih činjenica i provedenih dokaza donosi odluke. Tužitelj podnosi tužbu radi
utvrđenja osnovanosti svog osporavanja cjelokupne tražbine tužene Republike
Hrvatske, ministarstva, P. u. Dakle, i za dio tražbine koja se
temelji na ovršnim ispravama koje nisu donesene u postupku poreznog nadzora, iako
u tužbi osporava samo odluke donesene u postupku poreznog nadzora. Stoga je
tužba u tom dijelu nerazumljiva, odnosno nije jasno da li tužitelj osporava samo
tražbine koje se temelje na odlukama donesenim u postupku poreznog nadzora ili
cjelokupnu tražbinu, za koji dio onda nije naveo razlog osporavanja.
4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo kako je omaškom pogrešno
naznačeno da je tužitelj M. d.o.o. u stečaju po osporavatelju S.L., iako je pravilno da je tužitelj – S. L. te je napomenuo kako se radi o omašci jer je tužba potpisana po tužitelju S. L., tužbi je priložena punomoć koja je potpisana po tužitelju S. L. te se u tužbi predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje osnovanim osporavanje tužitelja S. L., a u historijatu tužbe se navodi da je stečajni
vjerovnik S. L., ovdje tužitelj osporio tražbinu vjerovnika i da je upućen na parnicu, dok je prilikom predaje tužbe sudu, kao tužitelj naznačen S. L., što proizlazi iz Obavijesti o primitku elektroničkog podneska.
5. Tuženik je smatrao kako se ne radi o omašci u pisanju već da se radi o preinaci tužbe sukladno čl. 192. Zakona o parničnom postupku.
6. Uvidom u tužbu i tužbeni zahtjev razvidno je kako se potražuje donošenje presude u kojoj se utvrđuje osnovanim osporavanje tužitelja S. L. iz Z. potraživanja Republike Hrvatske prema M. d.o.o. u stečaju u iznosu od 73.434.392,88 kn. Ista je potpisana od strane punomoćniku u ime S. L., a sukladno punomoći koju je izdao također S. L.. Slijedom navedenog sud smatra kako se ne radi o preinaci tužbe sukladno čl. 192. Zakona o parničnom postupku već da se doista radi o omašci u pisanju kada se na početku tužbe navodi kao tužitelja M. d.o.o. u stečaju zastupan po osporavatelju S. L., a koju grešku je tužitelj ispravio podneskom 10. ožujka 2021.
7. Tužitelj se također očitovao u odnosu na odgovor na tužbu navodeći kako
tuženik svoje potraživanje temelji na ovršnoj ispravi p. u., no da je u
vremenskom periodu od 01.03.2013. od 31.03.2013. provela dva nadzora poslovanja
i da je u jednom nadzoru dobavljač (stečajnog dužnika M. d.o.o.) E.C. M. d.o.o. utvrđen kao uredni porezni obveznik koji uredno iskazuje račune za kontrolirano razdoblje, a u drugom nadzoru je isti dobavljač taj koji ne može dokazati porijeklo robe. Nadalje, naveo je kako je M. d.o.o. redovito provjeravalo urednost plaćanja poreza, doprinosa i drugih davanja svojih dobavljača E. C. M. d.o.o., P. M. d.o.o. i R.-K. d.o.o., no da nema nikakvih zakonskih dužnosti provjeravati poslovanje dobavljača niti ima
zakonsku ovlast vršiti takvu provjeru, a niti faktički može. U odnosu na praksu suda
EU i izričite propise Europske unije navodi kako se sporni nadzor odnosi na period od
01.02.2012. do 31.03.2012. te od 01.06.2012. do 01.09.2013. pa da je u jednom
dijelu RH bila već članica Europske unije pa da se mora primijeniti i pravni sustav
Europske unije. Isto tako napominje kako je protiv sporne pravomoćne presude
Upravnog suda je stečajni upravitelj M. d.o.o. podnio ustavnu tužbu te o kojoj
sad odlučuje Ustavni sud RH. Nadalje, navodi kako su preostala potraživanja
tuženika prouzročena postupanjem tuženika prilikom poreznog nadzora jer se zbog
nezakonite blokade računa M. d.o.o. onemogućilo redovno poslovanje i
redovno servisiranje svih poreznih davanja. Pojasnio je kako preostale tražbine
doista nisu plaćene, no međutim da iste nisu plaćene iz razloga što je tuženik
blokirao M. d.o.o. po spornoj ovršnoj ispravi, a da nije bio blokiran da bi iste
bile plaćene. Zaključno smatra kako je u ovom predmetu potrebno zauzeti pravni stav
oko 3 ključna pitanja i to je li društvo M. d.o.o. bilo dužno i ovlašteno za svoje
dobavljače utvrđivati porijeklo njihove robe te njihovo poslovanje s trećim osobama u
postupku nabave te robe, je li tuženika u poreznom nadzoru nad društvom M.d.o.o mogla kontrolu malootkupa otpada od građana vršiti metodom uzorka od
0,039903% i to u slučaju da društvo M. d.o.o. nije bilo dužno niti ovlašteno
legitimirati građane u malootkupu te nije moglo za te građane utvrditi njihov OIB i
prijavljenu adresu prebivališta, a pri tom je bilo vezano na ime i prezime koje su
građani sami naveli koje je moglo biti netočno navedeno.
8. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dokaze koji prileže spisu i to presliku
rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-2691/19 od 21. srpnja 2020. (list 7-9, 178-
184 spisa), presliku presuda Upravnog suda u Zagrebu UsI-4164/15-15 od 26. srpnja
2018. (list 10-15, 315-326 spisa), presliku presude Visokog Upravnog suda
Republike Hrvatske Usž-4496/18-2 od 07. studenog 2019. (list 16-18, 327-331
spisa), presliku Poreznog rješenja od 03. studenog 2014. (list 19-44, 263-314 spisa),
presliku rješenja drugostupanjskog upravnog postupka od 14.09.2015. (list 45-50,
333-338 spisa), presliku Presuda Suda Europske unije C-80/11 i C-142/11 (list 51-58
spisa), presliku Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-296/14 od 17. srpnja
2015. (list 59-63 spisa), presliku rješenja drugostupanjskog upravnog postupka od
31.05.2016. i od 08.12.2015. (list 64-67, 68-71 spisa), presliku prijave tražbine u
stečajnom postupku s prilozima (list 185-262 spisa), presliku Zapisnika o obavljenom
poreznom nadzoru od 25. rujna 2013. (list 355-358 spisa), preslike potvrda Porezne
uprave (list 359-362 spisa), presliku skladišne primke materijala (list 363 spisa),
presliku Ustavne tužbe (list 364-372 spisa) te je pribavio podatke od Ustavnog suda
Republike Hrvatske (list 378 spisa).
9. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se pribavi podatak od Županijskog
državnog odvjetništva u Zagrebu je li protiv tužitelja ili društva M. d.o.o. vođen
ikakav kazneni postupak u svezi s predmetnim poreznim nadzorom kao i dokazni
prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnost kako su se
društva E. C. M. d.o.o., P. M. d.o.o. i R.-K. d.o.o. bavili dugogodišnjom djelatnosti vezano za obojene materijale te da su dugo godina surađivali s društvom M. d.o.o. i njihovi dobavljači kao i na okolnost da u slučaju kada društvo M. d.o.o. ne bi bio blokiran po spornoj ovršnoj ispravi da bi tada društvo M. d.o.o. bio u mogućnosti podmiriti sve preostale tražbine RH koje su prijavljene u stečajnom postupku, obzirom da utvrđenje ranije navedenih činjenica nisu odlučne za rješenje predmeta spora. Nadalje, odbijen je dokazni prijedlog pribave podataka od P. u. vezano za postupak provjere prilikom povrata PDV-a trgovačkom društvu M. d.o.o. kao nesvrsishodan kao i dokazni
prijedlog vještačenja po vještaku statističke struke na okolnost je li dopustiva i primjenjiva metoda uzorka u konkretnom slučaju, kao nesvrsishodan.
10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve
dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne
novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11,
25/13,89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a), ovaj sud došao je do uvjerenja da tužbeni zahtjev
tužitelja u cijelosti nije osnovan.
11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem osnovanosti osporavanja
tražbine tuženika prijavljene u stečajnom postupku koji se vodi nad stečajnim
dužnikom M. d.o.o. u iznosu od 73.464.392,88 kn.
12. Nije sporno da je nad društvom M. d.o.o. otvoren stečajni postupak koji
se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem St-2691/19 i da je tužitelj stečajni
vjerovnik u tom postupku.
13. Na temelju rješenja St-2691/19 od 21. srpnja 2020. donesenom u stečajnom
postupku koji se vodi nad društvom M. d.o.o. sud je utvrdio da je u tom
postupku tužitelj kao stečajni vjerovnik osporio tražbinu tuženika u iznosu od
73.434.392,88 kn kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda i tužitelj je upućen
pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovnim osporavanja tražbine u roku od 8 dana.
Uvidom u spis St-2691/19 predmetno rješenje St-2691/19 od 21. srpnja 2020.
dostavljeno je putem e-oglasne ploče na način da je objavljeno na oglasnu ploču 21.
srpnja 2020., a skinuto s oglasne ploče 29. srpnja 2020. kada se smatra da je isto
pismeno uručeno. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. kolovoza 2020.
tako je ista podnesena u roku iz članka 178. st. 6. Stečajnog zakona (Narodne
novine broj 71/15,104/17 - dalje SZ) te je tužitelja S. L. aktivno legitimiran u ovom predmetu.
14. Uvidom u Porezno rješenje od 03. studenog 2014. razvidno je kako je
poreznom obvezniku M. d.o.o. iz Z. utvrđena obveza poreza i drugih
javnih davanja za razdoblje oporezivanja od 01.02.2012. do 31.03.2012. i za
razdoblje od 01.06.2012. do 30.09.2013. u ukupnom iznosu od 52.892.243,22 kn, od
čeg se iznos od 44.792.538,37 kn odnosi na obveze, a iznos od 8.099.704,84 kn na
kamate. Iz obrazloženja istog poreznog rješenja razvidno je kako je isto doneseno
povodom inspekcijskog nadzora kojim je obuhvaćen i porezni nadzor dobavljača koji
su sudjelovali u lancu nabave robe te je praćen lančani tijek robe i utvrđeno je da
porezni obveznik M. d.o.o. ima nevjerodostojnu dokumentaciju jer da nema
dokaze o porijeklu sekundarnih sirovina, a da društvima E. C. metali d.o.o.,
R.-k. d.o.o. i O. m. d.o.o. koji su mu bili dobavljači nije izdana dozvola
za obavljanje djelatnosti skupljanja, razvrstavanja i skladištenja otpadnog metal.
Nadalje, da postoji neusklađenost popratne dokumentacije i računa, da ne postoje
dokumenti o vaganju robe na mjestu preuzimanja robe, što je suprotno poslovnoj
praksi, da su predočene vaginarke sastavljene u skladištu V. T. gdje je
roba isporučena i vagana. M. d.o.o. je ostvario povrat poreza na dodanu
vrijednost temeljem računa njegovih dobavljača te da je prethodno u nadležnoj
ispostavi vršena formalna provjera ulaznih računa dok je ovim nadzorom utvrđena
nevjerodostojnost tih računa. Isto tako navedeno je kako je M. d.o.o. dio svojih
transakcija nabavki sekundarnih sirovina nabavljao od fizičkih osoba koje se odvijaju
pomoću otkupnih blokova te da je porezni nadzor uzeo podatke iz službenog registra
kao uzorak 22 fizičke osobe u 2012. i 27 u 2013., a da zbog ekonomičnosti postupka
i vremenske ograničenosti nije bilo u mogućnosti provesti procjenu vjerodostojnosti
svih otkupnih blokova te da je utvrđeno kako postoje nevjerodostojni otkupni blokove
temeljem kojih su vršene isplate iz blagajne koje su tretirane kao izuzimanje S.L. te je istom izvršen obračun poreza na dohodak od kapitala.
15. Uvidom u rješenje drugostupanjskog upravnog postupka od 14. rujna 2015.
razvidno je kako je odbijena žalba društva M. d.o.o. U obrazloženju ranije
navedenog rješenje navedeno je u kratkom kako je M. d.o.o. u žalbi iznio
navode koji su u bitnom istovjetni navodima koje je već iznio u prigovoru na zapisnik
od 18.07.2014. te da se isti odnose na povrede upravnog postupka, povrede u
utvrđivanju činjenica i primjeni poreznih propisa te da se poziva na odredbe čl. 164.,
168.(a), čl. 178. (a) i čl. 273. Direktive 2006/112 i na odredbe čl. 20. Zakona o porezu
na dodanu vrijednost i čl. 104. Pravilnika o porezu ma dodanu vrijednost, čl. 59., čl.
60., čl. 109. i čl. 6. st. 2. OPZ-a i dostavlja presudu Upravnog suda Us-8172/2010,
presude Suda Europske unije od 21.06.2012. u spojenim predmetima C-80/11 i C-
142/11, kao i presudu Ministarstva financija Slovenije, potvrde duga društva E.C.M. d.o.o., R.-k. d.o.o. i P. m. d.o.o.
16. Uvidom u presudu Upravnog suda u Zagrebu UsI-4164/15 od 26. srpnja 2018.
razvidno je kako je u točki I/ izreke isti odbio tužbeni zahtjev za poništenje ranije
navedenog rješenja drugostupanjskog upravnog postupka od 14. rujna 2015. u dijelu
u kojem se to rješenje odnosi na odbijanje žalbe protiv dijela poreznog rješenja od
03.11.2014. koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost, dok je u točki II/ izreke
djelomično usvojen tužbeni zahtjev za poništenje ranije navedenog rješenja
drugostupanjskog upravnog postupka od 14. rujna 2015. te je suđeno da se
poništava dio poreznog rješenja od 03.11.2014. koji se odnosi na porez na dohodak
od kapitala i na prirez na porez na dohodak od kapitala. Protiv iste odluke žalbu je
podnijelo društvo M. d.o.o. i RH. Žalba društva M. d.o.o. je odbijena
presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4496/18 od
07. studenog 2019., dok je žalba RH uvažena te je poništena presuda Upravnog
suda u Zagrebu UsI-4164/15 od 26. srpnja 2018. u točkama II/ i III/ i suđeno je da se
odbija tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja upravnog postupka od 14. rujna 2015.
u dijelu u kojem se odbija žalbe protiv dijela poreznog rješenja od 03.11.2014. koji se
odnosi na dohodak od kapitala i na prirez na porez na dohodak od kapitala.
17. Uvidom u Ustavnu tužbu razvidno je kako je društvo M. d.o.o. u stečaju
izjavilo istu protiv presude Upravnog suda u Zagrebu UsI-4164/15 od 26. srpnja
2018. i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-
4496/18 od 07. studenog 2019.
18. Iz očitovanje Ustavnog suda Republike Hrvatske razvidno je kako je predmet
pod ranije navedenoj ustavnoj tužbi u radu.
19. Nadalje, iz Presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima S-80/11 i C-
142/11 razvidno je kako se isti odnose na tumačenje primjene Direktive 2006/112/EZ
te da se odnose na pravo na odbitak, uvjete koji se primjenjuju na korištenje tog
prava, nacionalne mjere sprječavanja prijevare, uskrata prava na odbitak u slučaju
nepravilnog ponašanja od strane izdavatelja računa u odnosu na robu ili usluge u
odnosu na koje se traži korištenje tog prava, obvezu iznošenja dokaza te obvezu
poreznog obveznika utvrđenja ispravnosti ponašanja izdavatelja tog računa i
pružanja dokaza za isto.
20. Tužitelj je također u spis dostavio i praksu Ustavnog suda, kao i rješenja
drugostupanjskog upravnog postupka od 31.05.2016. i 08.12.2015., a koje se ne
odnose na društvo M. d.o.o. već na društva M. m. d.o.o. i M.-m. d.o.o. i L. d.o.o.
21. Tuženik je u spis dostavio prijavu tražbine u stečajnom postupku nad
društvom M. d.o.o. iz koje je razvidno kako je tuženik prijavio u stečajnom
postupku tražbine u ukupno iznosu od 73.458.790,11 kuna i da za navedene tražbine
raspolaže ovršnim ispravama koje je dostavio i to ispostava Susedgrad 423-01/20-
01/06, 513-07-01-09-20-02, porezno rješenje klasa: UP/I-471-02/14-01/86, ur. broj
513-07-014-14-71 od 03.11.2014., rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu
Ovr-11346/2015-3, obrazac JOPPD 15304,15334 za 2015., prijava poreza na dobit
za 2014. i ovjereni izlist iz ISPU stanja računa 4251, 4227, 5262, 1732, 1317 za
2020.
22. Uvidom u zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru kod M. d.o.o. od
25.09.2013. razvidno je kako je predmet nadzora bio porez na dodanu vrijednost za
razdoblje od 01.03.2013. do 31.03.2013. te da je utvrđeno kako je obveznik predočio
knjigu ulaznih računa, knjigu izlaznih računa, zatražene kartice glavne knjige, ulaznu
dokumentaciju, izlaznu dokumentaciju i ostalo, da je predana prijava porezna na
dodanu vrijednost za 3. mjesec 2013. te da je izvršen nadzor za 3. mjesec 2013. i da
je obvezni u knjizi izlaznih računa evidentirao za redovne isporuke dobara i usluga od
rednog broja 13 do rednog broja 22 iznos s porezom 222.034,38 kuna, porezna
osnovica 25% u iznosu od 177.627,50 kn, porez na dodanu vrijednost 25% u iznosu
od 44.406,88 kn te za redovne isporuke dobara i usluga – izvoz od 76 do 103 iznos s
porezom 5.562.913,96 kn, izvoz 5.562.913,96 kn. Nadalje, utvrđeno je kako je u
Glavnoj knjizi evidentiran porez na kontu 2400-obveze PDV po isporukama po stopi
od 25% u iznosu od 44.406,88 kn, da su značajni inozemni kupci M. I. d.o.o.
S., R. H. G. N., H. G.N., O. d.o.o. S., K.-S. d.o.o. S., a tuzemni R. M. d.o.o., M. j.d.o.o., L. B. d.o.o. Također je utvrđeno kako je u Glavnoj knjizi evidentiran pretporez na kontu 1400-pretporez po ulaznim računima 25% u iznosu od 860.679,72 kn, 1401-pretporez po ulaznim računima 25% R2 u iznosu od 52.577,03 kn i 1405-pretporez po ulaznim računima 10% u iznosu od 328,08 kn te da je iskoristio pravo na odbitak pretporeza od dobavljača S. M. d.o.o., R. M. d.o.o., A. N. d.o.o., F.-Z. d.o.o., E. C. M. d.o.o., K. d.o.o., R. G. d.o.o. i I. K. iz K. koji su svoje račune iskazali u knjizi izlaznih računa za ožujak 2013. i prijavi poreza na dodanu vrijednost.
23. Iz Potvrda P. u. razvidno je da se iste odnose na društva E.C. M. d.o.o., P. M. d.o.o. i R.-K. d.o.o. u kojima se potvrđuje koliko ista društva duguju u pojedinom trenutku javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi P. u.
24. Između stranaka nije sporno da je nakon provedenog poreznog nadzora kod
stečajnog dužnikaministarstvo, P. u. donijelo porezno rješenje,
klasa: UP/I-471-02/14-01/86 Urbroj: 513-07-01-14-71 od 3. studenog 2014. kojim je
utvrđena obveza poreza i drugih javnih davanja za razdoblje oporezivanja od
01.02.2012. do 31.03.2012. i za razdoblje od 01.06.2012. do 30.09.2013. u ukupnom
iznosu od 52.892.243,22 kn od čega se iznos od 44.792.538,37 kn odnosi na
obveze, a iznos od 8.099.704,85 kn na kamate, a na temelju kojeg rješenja je tuženik
podnio prijavu tražbine u stečajnom postupku.
25. Nije sporno da je stečajni dužnik podnio žalbu protiv navedenog rješenja i da
je ministarstvo, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,
rješenjem klasa: UP/II-471-02/15-01/80 od 14. rujna 2015. odbilo žalbu kao
neosnovanu te da je prvostupanjsko rješenje pravomoćno i izvršno.
26. Nadalje, nije sporno ni da je pokrenut upravni spor radi poništenja ranije
navedenog rješenja drugostupanjskog postupka te da je presudom Upravnog suda u
Zagrebu UsI-4164/15 djelomično tužba odbijena, a djelomično usvojena i rješenje u
jednom dijelu poništeno, da bi potom povodom žalbi stranaka Visoki upravni sud
Republike Hrvatske presudom Usž-4496/18 poništio presudu Upravnog suda u dijelu
u kojem prihvaća tužbeni zahtjev te je sudio na način da je tužbeni zahtjev odbijen,
čime je u cijelosti ostalo na snazi rješenje drugostupanjskog upravnog postupka od
14. rujna 2015., a time i porezna obveza utvrđena u poreznom rješenju od 03.11.2014.
27. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da ne postoji tražbina utvrđena
ovršnom ispravom, međutim, nije dopušteno dovoditi u pitanje pravilnost i zakonitost
pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku jer bi to bilo protivno
institutu pravomoćnosti. To znači da tužitelj može osporavati postojanje tražbine zbog
činjenica, odnosno okolnosti koje su nastale nakon momenta na koji se odnosi
pravomoćnost rješenja, ali ne i zbog činjenica koje je mogao iznijeti u pravnim
lijekovima. Prema odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku
(„Narodne novine“ broj: 47/09 – dalje: ZOUP) protiv prvostupanjskog rješenja stranka
ima pravo izjaviti žalbu drugostupanjskom tijelu, ako zakonom žalba nije isključena, a
sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a sud je vezan za pravomoćne upravne akte u
granicama njihove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos. U
parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati da li su rješenja donesena u
upravnom postupku pravilna i zakonita jer je to moguće samo u postupku povodom
pravnih lijekova protiv tih rješenja.
28. Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe osporava tražbinu iz razloga što je
tuženik nepravilno utvrdio obvezu povrata PDV-a od troje stalnih dugogodišnjih
dobavljača društva M. d.o.o., zbog nepostojanja potraživanja tuženika s
osnova malootkupa metalnog otpada od građana i arbitrarnog i nedokazanog
utvrđivanja te obveze, da je prilikom donošenja spornih odluka došlo do kršenja
propisa Europske unije od strane tuženika. Istaknuo je kako je M. d.o.o.
zakonito postupao, da postoje proturječja u ovršnim ispravama P. u., da
M. d.o.o. nije bio u obvezi niti ovlašten utvrđivati porijeklo robe njegovih
dobavljača te njihovo poslovanje s trećim osobama u postupku nabave robe, da je
tužena prilikom kontrole malookupa od građana primijenila metodu uzorka na
premalom uzorku i da društvo M. d.o.o. nije bilo dužno ni ovlašteno legitimirati
građane u malootkupu. Dakle, radi se o okolnostima koje su nastale prije donošenja
pravomoćnog i izvršnog rješenja u upravnom postupku i koje je tužitelj (odnosno
stečajni dužnik) iznio u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, u upravnoj tužbi kao i u
žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu. Time navodima tužitelj osporava
pravilnost i zakonitost donesenog rješenja, a oni ne predstavljaju činjenice zbog kojih
bi tražbina prestala nakon pravomoćnosti rješenja pa se iz tih razloga ne može
osporavati postojanje tražbine. Uvidom u rješenje ministarstva, Samostalnog
sektora za drugostupanjski upravni postupak, presudu Upravnog suda u Zagrebu i
Visokog upravnog suda Republike Hrvatske razvidno je kako su razlozi osporavanja
tražbine koji se iznose u ovoj parnici već izneseni i u žalbi protiv upravnog rješenja i
njegova žalba je odbijena u upravnom postupku, a isto tako su izneseni i u pravnoj
tužbi kao i u žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu pa se o njima već
raspravljalo.
29. Sud je odbio prijedlog tužitelja da se pribavi podatak od Županijskog državnog
odvjetništva u Zagrebu je li protiv tužitelja ili društva M. d.o.o. vođen ikakav
kazneni postupak u svezi s predmetnim poreznim nadzorom, da se provede
financijsko vještačenje na okolnost kako su se društva E. C. M. d.o.o., P. M. d.o.o. i R.-K. d.o.o. bavila dugogodišnjom djelatnosti vezano za obojene materijale te da su dugo godina surađivali s društvom M. d.o.o. i njihovi dobavljači, pribave podataka od P. u. vezano za postupak provjere prilikom povrata PDV-a trgovačkom društvu M. d.o.o. te da se vještačenjem po vještaku statističke struke utvrdi je li dopustiva i primjenjiva metoda uzorka u konkretnom slučaju, obzirom da utvrđenje ranije navedenih činjenica nisu odlučne za rješenje predmeta spora jer sve te ranije navedene
činjenice nisu odlučne za utvrđenje sporne činjenice postoji li tražbina utvrđena u
pravomoćnom i izvršnom poreznom rješenju.
30. Također, kao što je već ranije napomenuto spomenuta tražbina tužitelja u
iznosu od 52.892.243,22 kn utvrđena je pravomoćnim i izvršnim rješenjem, a tužitelj
u ovom postupku nije ni dokazao, a to nije ni tvrdio da bi se stranke javnom ili po
zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave
sporazumjele da tuženik neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno
vrijeme, tražiti ovrhu, ili primjerice da je protekao rok u kojemu se po zakonu može
tražiti ovrha, da je sporna tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u
vrijeme kad je M. d.o.o. više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe
odluka, odnosno da je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno,
zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je
nastala u vrijeme kad je dužnik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe
odluka ili da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (što
bi bili valjani razlozi za osporavanje tražbine utvrđene pravomoćnim i ovršnim
rješenjem).
31. Slijedom navedenog sud je smatra kako nije osnovano osporavanje tražbine utvrđene u poreznom rješenju od 03. studenog 2014. i to u iznosu od 52.892,243,22 kn.
32. U odnosu na preostale tražbine tuženika koje je prijavio u stečajnom postupku
nad M. d.o.o., tužitelj je u postupku na ročištu dana 08. lipnja 2021. naveo
kako nije sporno da one nisu plaćene, no međutim da iste nisu plaćene iz razloga što
ga je ovdje tuženik blokirao temeljem ranije navedene sporne ovršen isprave, a da
društvo M. d.o.o. kojim slučajem ne bi bilo blokirano spornom ovršnom
ispravom da bi tada M. d.o.o. bio u mogućnosti podmiriti sve preostale tražbine
tuženika koje su prijavljene u stečajnom postupku. Tužitelj je predložio na te okolnosti
provesti financijsko vještačenje, što je sud odbio jer te okolnosti nisu odlučne za
donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, iz postupka uopće nije vidljivo da bi
tužitelj sporio osnovanost tih tražbina koje tuženik ima prama društvu M. d.o.o.
već zapravo samo navodi koji je razlog da iste tražbine nisu bile podmirene.
Utvrđenje činjenice da bi društvo M. d.o.o. moglo podmiriti preostale tražbine
tuženika da nije bilo sporne ovršen isprave ne znači da ta preostala potraživanja
tuženika ne postoji. Kako u ovom konkretnom slučaju nije došlo do prestanka tih
potraživanja, sud je i u odnosu na njih utvrdio da nije osnovano osporavanja.
33. Slijedom svega navedenog sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao
neosnovan te odlučio kao pod točkom I/ izreke ove presude.
34. Odluku o parničnom trošku sud je donio sukladno čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i
2. i čl. 164. ZPP-a, prema vrijednost predmeta spora te sukladno važećoj Tarifi o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne Novine», broj 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa). Kako je tužitelj izgubio spor on nema pravo na
naknadu troška već je dužan naknaditi trošak tuženiku.
35. U odnosu na vrijednost predmeta spora valja navesti kako je predmet spora u
ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja kao osporavatelja tražbine koju je u stečajnom
postupku nad društvom M. d.o.o. u stečaju prijavio tuženik i to u iznosu od
73.434.392,88 kn. Iako je tužitelj podneskom od 28.05.2021. naznačio da je
vrijednost predmeta spora 501.000,00 kn, valja napomenuti kako se u ovom
predmetu tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu pa se kao vrijednost predmeta
spora uzima ta svota odnosno iznos od 73.434.392,88 kn. Naime, u parnicama radi
utvrđenja osporene tražbine tužbeni zahtjev odnosi se na novčani iznos u iznosu
osporene tražbine sukladno odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a pa se ne radi o
nenovčanoj tražbini (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj
Revt-253/12 od 28. siječnja 2014., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci
poslovni broj Pž-4447/2021-2), i sud u takvoj situaciji nije dužan utvrđivati vrijednost
predmeta spora. Vrijednost predmeta spora u takvim parnicama predstavlja upravo
novčani iznos te tražbine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama
poslovni broj Revt-56/12 od 10. srpnja 2012. i Revt-70/12 od 10. srpnja 2012., kao i
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetima poslovni broj Pž-1890/2021,
Pž-4292/2021 i Pž-3257/2018 i dr.). Stoga je trošak u ovom predmetu određen s
obzirom na vrijednost predmeta spora od 73.434.392,88 kn. Tuženiku je priznat
trošak za odgovor na tužbu u iznos od 100.000,00 kn (Tbr. 8/1, Tbr. 7. i Tbr. 50.
Tarife), trošak podneska od 16.03.2021. u iznos od 100.000,00 kn (Tbr. 8/1, Tbr. 7. i
Tbr. 50. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 08.06.2021. i 07.12.2021. svaki u
iznosu od 100.000,00 kn (Tbr. 9/1 i Tbr. 50. Tarife), odnosno sveukupno 400.000,00
kn. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II/ izreke ove presude.
U Zagrebu 11. siječnja 2022.
S u d a c:
mr. sc. Maja Josipović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana
primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno
pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom
sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
DNA:
1. Tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 5.000,00 kn
2. Tuženiku po ŽDO U ZAGREBU
Kontrolni broj: 04b5a-f651a-2f079
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MAJA JOSIPOVIĆ, L=ZAGREB, O=TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.