Poslovni broj: Gž-1642/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. S.-D. d.d. u stečaju, OIB: …, iz S., koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva K. & K. iz S., protiv prvotuženika B. B. u stečaju, OIB: …, iz S., Š. I. M. 13, zastupanog po povjereniku B. G., a ovaj po punomoćniku H. B., odvjetniku u S., te drugotužene K. B., OIB: …, zastupane po punomoćnicima N. S.-R., N. S.-R. i M. Š., odvjetnicima u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1402/2020-16 od 27. svibnja 2021. ispravljene rješenjem istog suda broj P-1402/20-18 od 31. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1402/2020-16 od 27. svibnja 2021. ispravljena rješenjem istog suda broj P-1402/20-18 od 31. svibnja 2021. u:

- točki I.1. i 2. izreke,

- dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužiteljici isplatiti prvotuženiku B. B. s osnove parničnog troška iznos od 401.000,00 kuna,

- dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužiteljici isplatiti drugotuženoj parnični trošak u iznosu od 545.710,70 kuna.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se preinačuje odluka o trošku sadržana u dijelu točke II. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1402/2020-16 od 27. svibnja 2021. ispravljene rješenjem istog suda broj P-1402/20-18 od 31. svibnja 2021. kojim je naloženo tužitelju isplatiti prvotuženiku B. B. po osnovi parničnog troška iznos od 1.120.875,00 kuna, tako da se u tom dijelu zahtjev prvotuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

III. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se preinačuje odluka o trošku sadržana u dijelu točke III. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1402/2020-16 od 27. svibnja 2021. ispravljene rješenjem istog suda broj P-1402/20-18 od 31. svibnja 2021. kojim je naloženo tužitelju isplatiti drugotuženoj K. B. po osnovi parničnog troška iznos od 961.164,33 kuna, i u tom dijelu sudi:

"Utvrđuje se da postoji tražbina petog isplatnog reda drugotužene K. B., OIB: …, iz S., prema tužiteljici B. S.-D. u iznosu od 718.750,00 kuna, dok ne postoji tražbina petog isplatnog reda drugotužene u daljnjem iznosu od 242.414,33 kuna".

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi da prema tužitelju gubi pravni učinak pravna radnja sklapanja Ugovora o utvrđenju I diobi bračne stečevine sklopljenog 18. srpnja 2011. između tuženika, ovjerenog kod javnog bilježnika M. R. pod brojem OV-5548/11 dana 19. srpnja 2011., u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljeva potraživanja, i to iznosa od 12.161.846,62 kuna uvećanog za zakonsku zateznu kamatu po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a koja teče od 31. prosinca 2011. do isplate. Tužbeni je zahtjev odbijen i u dijelu kojim je traženo naložiti tuženicima dopustiti namirenje potraživanja tužiteljice u iznosu od 12.161.846,62 kuna uvećanog za zakonsku zateznu kamatu po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a koja teče od 31. prosinca 2011. do isplate, i to iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina koje su Ugovorom o utvrđenju i diobi bračne stečevine pripale drugotuženoj (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tužiteljici isplatiti prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 1.521.875,00 kuna (točka II. izreke), a drugotuženoj u iznosu od 1.506.875,00 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavaka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva,podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Drugotužena je odgovorila na žalbu ocijenivši je neosnovanom te ju je predložila odbiti, dok prvotuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluka o parničnom trošku.

5. Neutemeljeno tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog koji se ne može ispitati, njezina je izreke razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojima razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazanima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Nije u pravu tužiteljica ni kada ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 292. stavkom 4. ZPP ističući da je sud propustio odlučiti o njezinu dokaznom prijedlogu za saslušanje stečajne upraviteljice C. B. d.d. u stečaju na okolnost trenutne (2020.) tržišne vrijednosti dionica spomenute banke koje su u vlasništvu prvotuženika B. B. Naime, ovaj propust suda nije bio od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude jer iz razloga pobijane presude, uz određene činjenice koje sud prvog stupnja nije cijenio, a koje će cijeniti ovaj sud u skladu s ovlaštenjem iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP (o čemu će u nastavku ovog obrazloženja biti više riječi), proizlazi da je taj otkazni prijedlog suvišan zato što je sud pouzdanu ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva mogao izvesti i izveo na temelju drugih dokaza.

7. Žaliteljica ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu I postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365.stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet je tužbenog zahtjeva pobijanje pravne radnje tuženika, i to Ugovora o utvrđenju i diobi bračne stečevine od 18. srpnja 2011. u dijelu potrebnom za namirenje potraživanja tužiteljice u iznosu od 12.161.846,62 kune uvećanom za zakonsku zateznu kamatu od 31. prosinca 2011. do isplate, kao i dopuštenje namirenja spomenutog potraživanja tužiteljice iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina koje su spomenutim Ugovorom pripale drugotuženoj.

9. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su tuženici kao supružnici zaključili Ugovor o utvrđenju i diobi bračne stečevine 18. srpnja 2011. kojeg su ovjerili kod javnog bilježnika M. R. pod brojem ovjere OV-5548/11 od 19. srpnja 2011.

- da su člankom 4. Ugovora tuženici izvršili materijalnu diobu bračne stečevine tako da su prvotuženiku na ime polovice njegovog dijela pripala u isključivo vlasništvo novčana sredstva koja se nalaze na računu broj ... u C. B. d.d. S. na dan 11. srpnja 2011., zatim zemljište veličine 2.743 m² u S., te prizemlje obiteljske kuće u S. na adresi, dok je drugotuženoj na ime polovice dijela bračne stečevine pripala u isključivo vlasništvo kuća u S. anagrafske oznake, stan u Z. koji se nalazi u zgradi na IV. katu anagrafske oznake … zemljište u gradu V. površine 600 m², motorna jahta upisana pod imenom S., novčana sredstva koja se nalaze na računu kod S. B. broj … na dan 18. srpnja 2011., te novčana sredstva koja se nalaze na računu broj ... kod H. A. A B. d.d. Z. na dan 11. srpnja 2011.

- da je prvotuženik s tužiteljicom i A. N. kao založnim dužnikom 6. svibnja 2011. zaključio Ugovor o kreditu broj 23-1382 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke),

- da je temeljem tog Ugovora prvotuženiku kao korisniku kredita odobren kredit od 10.000.000,00 kuna što je predstavljalo protuvrijednost od 1.356.656,06 € kojeg je prvotuženik, prema odredbi članka 5. Ugovora, trebao vratiti tužiteljici u cijelosti 31. prosinca 2011., i to odjednom plaćanjem glavnice danom isteka ovog roka,

- da je radi osiguranja spomenute novčane tražbine u iznosu od 10.000.000,00 kuna, na nekretnini označenoj kao čest. zem. 5024/4 upisanoj u Z.U. 23507 k.o. Z. u korist tužiteljice uknjiženo založno pravo,

- da je radi namirenja predmetne tražbine zasnovano založeno pravo na brodu - jahti S. I., upisano u registar brodova na M. te da se ta jahta nalazi izvan teritorijalnih voda RH, a da tužiteljica nije dokazala da je pokušala na bilo koji način aktivirati predmetni zalog radi naplate predmetne tražbine,

- da je na zahtjev tužiteljice od 20. listopada 2011. prvotuženik dao 26. listopada 2011. tužitelju kao dodatno sredstvo osiguranja dionice C. B. d.d. u vrijednosti od 12.134.000,00 kuna za osiguranje naplate iz svih ugovornih odnosa, dok je drugotužena dopisom C. B. d.d. Z. od 29. lipnja 2011. postavila zahtjev za prijevremeni raskid Ugovora o deviznom štednom ulogu i istakla da traži da se kompletna sredstva prebace na drugotuženu, što je i učinjeno, a radilo se o preusmjeravanju iznosa od 3.487.139,03 €,

- da su tuženici bili u braku od 27. siječnja 1979. do 30. kolovoza 2011. kada su razvedeni pravomoćnom presudom Općinskoga građanskog suda u Zagrebu broj P2-1121/11 od 30. kolovoza 2011.

10. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud jer je ocjena dokaza koju je dao sud prvog stupnja u bitnom dana u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

11. No, pored ovih činjenica, a koristeći se i ovlaštenjem iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP, žalbeni sud, na temelju očitovanja stečajnog upravitelja tužiteljice I. E. od 30. srpnja 2020. (listovi 431-432 spisa), utvrđuje da se, što se tiče spomenutog zaloga na brodu, radi o specifičnom sredstvu osiguranja kojeg su dioničari tužiteljice ponudili Hrvatskoj narodnoj banci radi osiguranja adekvatnosti kapitala zbog toga što je HNB u postupku nadzora zatražio da se navedeni kredit dodatno osigura pored sredstava osiguranja koja je dao korisnik kredita. Ujedno su aktivirana založna prava i druga sredstva osiguranja koja su služila kao osiguranje kredita, time da je ovrha na brodu povezana sa značajnim troškovima koji bi dodatno opteretili stečajnu masu, pa tužiteljica prije pokretanja te ovrhe kredite pokušava naplatiti kroz ostale raspoložive instrumente osiguranja I odgovarajuće postupke.

12. Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja ocijenio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o utvrđenju i diobi bračne stečevine sklopljenog 18. srpnja 2011. bilo jasno da je predmetni dug i višestruko osiguran te da sklapanjem predmetnog pravnog posla (diobe bračne stečevine) tužiteljici kao vjerovnici nije nanesena nikakva šteta, pa je sud upravo zbog činjenice nenastanka štete vjerovniku kao jednog od osnovnih elemenata pobijanja pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika odbio tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 67. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Pritom je sud ocijenio da su tuženici u konkretnom slučaju Ugovorom o utvrđenju i diobi bračne stečevine od 18. srpnja 2011. izvršili besplatno raspolaganje nekretninama koje su bile predmet navedenog Ugovora, a da se, temeljem članka 67. stavka 3. ZOO, kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku te se za pobijanje tih radnji ne zahtijeva da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. Zbog tih je razloga u bitnom sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev.

13. Neutemeljeno tužiteljica osporava pravilnost i zakonitost zaključka suda prvog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, iako prvostupanjski sud nije u pravu kada ocjenjuje da Ugovor o utvrđenju i diobi bračne stečevine predstavlja besplatno raspolaganje.

14. Naime, besplatna raspolaganja su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na koja dužnik nije obvezan, a kojima umanjuje svoju imovinu, što znači da su to sve radnje i postupci kod kojih u dužnikovu imovinu nije ušlo ništa kao protuvrijednost za ono što je tom radnjom ili postupkom iz nje izašlo. Tu spadaju, osim darovanja, također i otpust duga, preuzimanje duga, napuštanje prava, napuštanje stvari (derelikcija), simulirani pravni posao kod kojeg je naknada fiktivna, davanje stvari u zakup bez naknade, preuzimanje jamstva ili avaliranje mjenice bez obveze, akceptiranje mjenice bez prijema valute i uopće odricanje od nekog prava (poput odricanja od nasljedstva iz članka 67. stavka 4. ZOO), ali ne i ugovor o utvrđenju i diobi bračne stečevine jer je riječ o imovinskopravnom ugovoru kojim stranke – bračni drugovi utvrđuju što spada u njihovu bračnu imovinu i što od te imovine pripada svakome od njih što daje obilježje teretnosti tom ugovoru. Dodatno valja istaći da u vezi s pobijanjem pravnih radnji dužnika, u primjeni odredbe članka 67. ZOO, besplatnost mora postojati u trenutku raspolaganja dužnika.

15. Za pobijanje dužnikovih pravnih radnji nužno je kumulativno ispuniti opće pretpostavke pobijanja iz članka 66. ZOO, a zajedno s njima i jednu od posebnih pretpostavki iz članka 67. ZOO. Opće pretpostavke su: dospjelost tražbine vjerovnika i dužnika, pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Posebne pretpostavke pobijanja naplatnog pravnog posla su da je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato (stavak 1. članka 67. ZOO) time da ako je treća osoba dužnikov bračni drug, kao u konkretnom slučaju, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno (stavak 2. članka 67. ZOO).

15.1. Dakle, u slučaju iz članka 67. stavka 2. ZOO postoji oboriva zakonska predmnjeva da je trećoj osobi, konkretno drugotuženoj kao bračnom drugu, bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku. Stoga u ovom postupku na tuženicima kao jedinstvenim suparničarima (članka 201. ZPP) leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na strani dužnika ni njegova bračnog druga, što je upravo specifičnost tzv. obiteljske paulijanske tužbe.

16. Suprotno žalbenim navodima, sud je prvog stupnja pravilno ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene pretpostavke za prihvaćanje obiteljske paulijanske tužbe jer predmetna pravna radnja nije dovela do štete tužiteljici kao vjerovnici zato što je njezina tražbina po predmetnom Ugovoru o kreditu bila višestruko osigurana. Štoviše, iz naprijed utvrđenog očitovanja stečajnog upravitelja tužiteljice upravo proizlazi da su na traženje Hrvatske narodne banke radi osiguranja ovog potraživanja tužiteljice, pored prvotno zasnovanih, aktivirana I založna prava i druga sredstva osiguranja koja su služila kao osiguranje kredita, a među njima i založno pravo na spomenutom brodu - jahti. Međutim, prema tvrdnjama stečajnog upravitelja tužiteljice, tužiteljica nije tražila ovrhu na brodu zato što je to povezano sa značajnim troškovima koji bi dodatno opteretili stečajnu masu, pa tužiteljica prije pokretanja te ovrhe kredite pokušava naplatiti kroz ostale raspoložive instrumente osiguranja i odgovarajuće postupke.

17. U obiteljskoj paulijanskoj tužbi vjerovnik je stranka koja mora dokazati ili stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost svoje tražbine. U opisanim je okolnostima, međutim, sud pravilno zaključio da tužiteljica to nije dokazala zato što tužiteljica nije iskoristila sve instrumente koje je imala na raspolaganju u cilju naplate svoje tražbine, a oštećenje vjerovnika postoji kad zbog poduzete radnje koja se pobija dužnik više nema dovoljno imovine za ispunjenje tražbine. Kod činjenice da je tražbina tužiteljice osigurana instrumentima osiguranja koja tužiteljica kao vjerovnica nije aktivirala iz razloga koji ne leže na tuženicima, ne može se uzeti da je tužiteljica dokazala ne samo stvarnu, već ni vjerojatnu nenaplativost svoje tražbine. Utoliko je pravilan zaključak suda prvog stupnja da pravna radnja zaključenja Ugovora o utvrđenju i diobi bračne stečevine nije poduzeta na štetu tužiteljice kao vjerovnice, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, a pravilnost primjene materijalnog prava žalbeni navodi tužiteljice nisu doveli u sumnju.

18. Djelomično s pravom, međutim, tužiteljica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod odlučivanja o parničnom trošku.

18.1. Što se tiče parničnog troška prvotuženika do otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljicom, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je prvotuženik tražbinu po tom trošku prijavio u stečajnom postupku nad tužiteljicom, pa u takvim okolnostima on nije ni stekao svojstvo stečajnog vjerovnika u skladu s odredbom članka 167. u vezi s člancima 137. stavcima 1. i 2. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 71/15 i 14/07, dalje: SZ) i nije ovlašten tu tražbinu ostvarivati izvan stečajnog postupka. Zato je taj njegov zahtjev u skladu s odredbom članka 165. stavka 2. SZ u zatraženom iznosu od 971.875,00 kuna valjalo odbiti.

18.2. Što se tiče troška prvotuženika nakon prekida postupka, sud ga je u tom dijelu djelomično nepravilno obračunao, i to time što mu je priznao trošak zastupanja na ročištu od 5. studenoga 2019. i 22. rujna 2020. u iznosima koji su predviđeni za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, usprkos tome što su ta ročišta odgođena prije početka raspravljanja u kojem slučaju prvotuženiku za svako od tih ročišta pripada iznos od po 500,00 kuna. Kako je u preostalom dijelu ovaj trošak pravilno obračunat, tako ukupno iznosi 401.000,00 kuna, a ne 550.000,00 kuna kako je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja. U tom je smislu žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prvotuženiku dosuđeno iznos od 401.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu kojim je prvotuženiku dosuđen daljnji iznos od 149.000,00 valjalo preinačiti odluku o trošku i u tom dijelu odbiti ovaj zahtjev prvotuženika za naknadu troška kao neosnovan.

18.3. U odnosu na parnični trošak drugotužene, sud je pogriješio kada o njezinu parničnom trošku nastalom prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljicom nije odlučio prema njezinu deklaratornom zahtjevu u visini od 961.164,33 kune zato što je drugotužena nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljicom u stečajnom postupku prijavila ovu tražbinu pod rednim brojem 50, pa je ona stečajni vjerovnik u skladu s odredbom članka 165. stavka 3. u vezi s člankom 167. i člankom 137. stavkom 1. i 2. SZ. Trošak koji se odnosi na taj stadij postupka nije, osim toga, ni pravilno obračunat jer je sud drugotuženoj dosudio trošak sastava podneska od 11. studenoga 2014. koji nije bio potreban za vođenje parnice zato što su u njemu sadržani navodi koje je ova tužena u postupku već bila istakla, a drugotuženoj je priznat i trošak zastupanja na ročištu za objavu od 9. ožujka 2015. na koji, neovisno o ocjeni ovog suda o opravdanosti tog troška uopće jer se odnosi na ročište za objavu presude, drugotužena nije ni pristupila, pa joj taj trošak nije ni trebao biti dosuđen. Tako taj parnični trošak drugotužene ne iznosi 961.164,33 kuna, kako ga je obračunao sud prvog stupnja, već iznosi 718.750,00 u kojem je dijelu ovaj zahtjev drugotužene osnovan, dok je u preostalom dijelu odnosno u visini od 242.750,00 kuna neosnovan, pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti.

18.4. Što se, pak, tiče troška drugotužene nastalog nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljicom, sud ga je i u tom dijelu djelomično nepravilno obračunao, i to time što je drugotuženoj priznao trošak zastupanja na ročištima od 5. studenoga 2019. i 22. rujna 2020. u iznosima koji su predviđeni za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, usprkos tome što su ta ročišta odgođena prije početka raspravljanja u kojem slučaju drugotuženoj za svako od tih ročišta pripada iznos od po 500,00 kuna. Jednako je tako sud pogriješio i kada je drugotuženoj priznao i trošak sastava žalbe od 16. listopada 2019. jer drugotužena u toj žalbi uopće nije uspjela. Pravilno izračunat parnični trošak drugotužene nastao nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljicom iznosi 563.750,00 kuna, ali je drugotuženoj dosuđen iznos od 545.710,70 kuna koji je preostao nakon što je ovaj sud odlučio o trošku drugotužene nastalom do prekida postupka (u visini od 961.164,33 kuna), a do ukupno dosuđenog u visini od 1.506.875,00 kuna. U opisanim bi okolnostima dosuđenje troška drugotuženoj u iznosu većem od 545.710,70 kuna bilo protivno zabrani reformatio in peius (članka 374. ZPP).

19. U odnosu na navode drugotužene iz odgovora na tužbu da se tužiteljica nema pravo žaliti u vezi s neodlučenim zahtjevom drugotužiteljice u vezi s parničnim troškom, odgovoriti je da je odlučivanje o tome vezano uz primjenu materijalnog prava na što žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP.

20. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi s člankom 368. stavkom 1. i člankom 373. točkom 3. ZPP.

Split, 11. siječnja 2022.