1

                            Poslovni broj Gž-3612/2020-2

                                                                      Poslovni broj Gž-3612/2020-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja J. R. H. H., nositelja ureda za samostalno obavljanje poslova projektiranja i stručnog nadzora građenja ovlaštenog arhitekta, OIB....., V. zastupanog po punomoćniku H. J.,OIB: ......, odvjetniku u Z., protiv tuženika A. M. iz S., OIB: ....., zastupanog po punomoćnici Ž. P., OIB:....5, odvjetnici u O.d . K., H.i V. j.t.d.,V., radi isplate,odlučujući o  žalbi tužitelja  izjavljenoj protiv  presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-138/2019-14 od  26. veljače 2020., 11. siječnja 2022. 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-138/2019-14 od  26. veljače 2020.

 

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja  u točki I. izreke ukinut je   u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne
isprave javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., poslovni broj Ovrv-839/2019 od 5. travnja 2019. te je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

              U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi  troškove postupka u iznosu od  4.250,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2020. do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Protiv te presude žali se tužitelj iz svih  žalbenih razloga.

U žalbi navodi da je tijekom prvostupanjskog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tuženik počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave na ime tužitelja koji je bio pozvan u Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, gdje je  obaviješten da navodno njegove isprave nose niz pravnih mana, te bio potom nazivan od strane oštećenih osoba, policijskih službenika i drugih, te  je morao uložiti vrijeme kako bi provjerio o čemu je uopće riječ te  na takav način izbjegao potencijalno  usmjeravanje istrage prema samom sebi, a pri čemu je  došlo do grubog narušavanja njegovog statusa kao ovlaštenog arhitekta u jednoj manjoj sredini kao što je V.. Tvrdi da je pred sudom jasno konstatirao, da ako sudu nije jasno "što se točno dogodilo" iz pravomoćne presude isti može obaviti uvid u cjelokupni predmet, međutim sud to nije unio u zapisnik. Navodi da nije mogao doći do pravomoćne presude da tužitelj nije prijavio počinjeno djelo te sudjelovao kao  žrtva u njegovom dokazivanju zajedno sa  nadležnim  institucijama. Tvrdi da je  upravo tužitelj bio taj koji je djelo prijavio budući da je upravo on, nakon što ga je kontaktirao Upravni odjel i nakon što su mu se počeli javljati nezadovoljni sugrađani za koje nikad nije čuo, posumnjao da je došlo do počinjena kaznenog djela krivotvorenja te je, nakon pregleda cijele svoje arhive, policijske službenike pa i Općinsko državno odvjetništvo  obavijestio i svim saznanjima koje ima o počinjeno djelu. Ukoliko sud nije mogao protumačiti sadržaj presude, odnosno  nije mogao vizualizirati  slijed postupka, navodi da je mogao zatražiti tumačenje od kaznenog odjela odnosno mogao je po prijedlogu tužitelja sam obaviti uvid u spis ili mogao tužitelju postaviti kakvo pitanje kojim bi mu se dodatno objasnilo kako točno postupak dokazivanja kaznenog djela krivotvorenja izgleda. Navodi da je sud ignorirao činjenicu da je utvrđivanje postojanja djela, koje je tužitelj opisao iziskivalo više sati pregledavanja dokumentacije, uspoređivanja iste ali i da je tužitelj morao odlaziti na sud, policiju, Općinsko državno odvjetništvo u svoje radno vrijeme. Navodi da su smjernice  Hrvatske komore arhitekata javno dostupne te tretiraju se kao javni dokument baš kao što se tretira Tarifa Hrvatske odvjetničke komore. Navodi da prema informacijama sa stranice Hrvatske komore arhitekata, u cijeloj V. županiji postoji 54 arhitekta,  od čega 31 radi u samom V., dok ureda ovlaštenih arhitekata – privatnika ima troje. Tužitelj tvrdi da je došlo do povrede prava osobnosti, odnosno da čak sedmero a potencionalno i više, čime je tužitelj izvanraspravno upoznao sud, navevši da postoji još par njemu znanih postupaka te da nije siguran hoće li se ubrzo utvrditi da su njegovi potpisi potencionalno krivotvoreni i u nekim drugim projektima, građana V. koji su doživjeli materijalnu štetu zbog krivotvorenja nisu uokolo iskazivali nezadovoljstvo koje se može neposredno odraziti na poslovanje tužitelja.

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pozivajući se na bitnu povredu  odredaba parničnog postupka u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razloga, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene  žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine “ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP dalje ZPP ) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je račun R-2 broj 01-2019 od 29. siječnja 2019. izdan od strane Ureda ovlaštenog arhitekta J. R.t H. H. tuženiku A. M., te je tužitelj tuženiku na tom računu obračunao naknadu štete za krivotvorenje potpisa na snimkama izvedenog stanja, cijena sukladno ugovoru o poslovno-tehničkoj suradnji i presudi prema predmetu 29 K-101/18-2 za predmete S. K. 500,00 kn, S. K. 960,00 kn, B. B. 1.250,00 kn, S. Š.1.900,00 kn, R. S. 1.200,00 kn, A. R. 500,00 kn i S. Š. 500,00 kn,

-da iz navedenog računa također  proizlazi da je tužitelj obračunao tuženiku vrijeme utrošeno na utvrđivanje kaznenog djela od strane Ureda kao oštećene osobe (satnica prema preporukama Hrvatske komore arhitekata) (4h) u iznosu od1.200,00 kn, zatim vrijeme utrošeno na policiji i Općinskom državnom odvjetništvu (4h) u iznosu od 1.200,00 kn, te odvjetničke troškove u iznosu od 1.200,00 kn, odnosno ukupno10.410,00 kn, na što je obračunao porez na dodanu vrijednost po stopi od  25% u iznosu 2.602,50 kn, tako da je ukupan iznos računa 13.012,50 kn,

-da je  presudom odnosno kaznenim nalogom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 29 K-101/18-2  okrivljeni A. M. proglašen krivim  što je u razdoblju  od studenoga 2015. do ožujka 2016. u S., pomoću obrasca trgovačkog društva M. j.d.o.o. izradio više dokumenta naziva Snimka izvedenog stanja nezakonito izgrađene zgrade, u kojima je neistinito naznačavao ovlaštenog arhitekta Juricu R. H. H. kao jednog od potpisnika dokumenta na način da je u za to predviđenoj rubrici skenirao službeni štambilj i potpis imenovanog, znajući da Jurica R. H. H. nije ovjeravao i potpisivao dokumente tog sadržaja, niti je znao za njih, nakon čega je takve dokumente predavao podnositeljima zahtjeva koji su iste predali Upravnom odjelu za prostorno uređenje i graditeljstvo V. županije radi ishođenja rješenja o izvedenom stanju građevina, pa je tako: tijekom studenoga 2015. izradio dokument takvog sadržaja za podnositeljicu zahtjeva S. Š., tijekom prosinca 2015. izradio dokument takvog sadržaja za podnositelja zahtjeva S. K., B. B. i S. Š., zatim tijekom ožujka 2016. izradio dokument takvog sadržaja za podnositelja zahtjeva R. S. i A.R., dakle izradio lažnu ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava te je uporabio kao pravu čime je počinio kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenjem isprave u produljenom trajanju – opisano u čl. 278. st. 1. u vezi čl. 52. KZ/11, a kažnjivo po čl. 278. st.1. KZ/11 te je okrivljeniku A. M. izrečena kaznena zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a  temeljem čl. 56. KZ/11 mu je izrečena uvjetna osuda da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

-da je tužitelj  27. lipnja 2018. saslušan u tom kaznenom postupku kao oštećenik i u kojem postupku je izvršen uvid u dnevnik  ureda ovlaštenog arhitekta   J. R.  H. H. za  2015. i  2016.,

-da tužitelj nije dostavio sudu presliku kaznene prijave za koju tvrdi da je podnio protiv  tuženika niti je predložio uvid u spis predmeta pod kojim se vodio postupak povodom njegove kaznene prijave,

-da je tužitelj dostavio u spis račun broj 111/01/161 od 30. studenoga 2016. iz kojeg proizlazi da je tužitelju odvjetnik  I. P. izdao račun za sastav kaznene prijave protiv A. M. i  M. j.d.o.o. u iznosu od  500,00 kn, na što je obračunat PDV od 125,00 kn, dok iz drugog dostavljenog računa proizlazi da je  odvjetnik I. P. tužitelju izdao račun za zastupanje oštećenog kao tužitelja na dokaznom ročištu pred državnim odvjetništvom u iznosu od  500,00 kn na što je također obračunat PDV, na računu se nigdje ne spominje tuženik A. M.,

-da je tužitelj navedena dva računa dostavio u spis nakon zaključenja prethodnog postupka odnosno protivno odredbi čl.  299. st. 2. ZPP-a, pa sud iste nije uzeo u obzir,

-da je tužitelj ukoliko je imao troškove zastupanja kao oštećenik u kaznenom postupku koji se vodio protiv tuženika i koji je okončan donošenjem presude odnosno kaznenog naloga poslovni broj  29 K-101/18-2 naknadu tih troškova trebao zatražiti u tom kaznenom postupku a sukladno odredbi čl. 145. st. 1. i 2. i čl. 146. Zakona o kaznenom postupku,

-da tužitelj nije dostavio nikakav materijalni dokaz na okolnost da je odvjetniku I. P. podmirio odvjetničke troškove,

-da tužitelj nije dostavio ugovor o poslovno odvjetničkoj suradnji  koji je sklopljen sa  trgovačkim društvom  M. j.d.o.o., odnosno na temelju kojeg je surađivao sa tuženikom kako  tvrdi od  proljeća  2014. do  2016. i na temelju kojeg bi sud eventualno mogao utvrditi visinu naknade koju je  imao ugovorenu za dopunu i pregled projektne dokumentacije s tuženikom,

-da tužitelj nije dostavio nikakve dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi satnicu prema preporukama Hrvatske komore arhitekata.

Na temelju  tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer tužitelj nije dokazao opće pretpostavke za naknadu štete, odnosno nije dokazao štetu odnosno da  je pretrpio štetu u utuženom iznosu od  13.012,50 kn odnosno nije prema stajalištu suda predložio sve potrebne dokaze za utvrđivanje visine štete u konkretnom slučaju,  a također prema stajalištu suda tužitelj nije dokazao ni uzročno posljedičnu vezu između tuženikova ponašanja i štete za koju  tužitelj tvrdi da mu je nastala u iznosu od  13.012,50 kn.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo s obzirom  na tako utvrđene činjenice i odbio tužbeni zahtjev.

Naime, predmet spora je  zahtjev tužitelja za  obvezivanje tuženika za isplatu iznosa od  13.012,50 kn, sve na ime  naknade štete koja je tužitelju nastala tako što je tuženik izradio više  dokumenata naziva Snimka izvedenog stanja nezakonito izgrađene zgrade, u kojima je neistinito naznačio ovlaštenog arhitekta J. . H. H.kao jednog od potpisnika dokumenta na način da je  u za  t predviđenoj rubrici skenirao službeni  štambilj i potpis imenovanog znajući da Jurica R. H. H. nije ovjerio i potpisao dokument tog sadržaja, niti je znao za njih.

Tužitelj tvrdi da iz  tog štetnog događaja trpi štetu za krivotvorenja potpisa na  Snimci izvedenog stanja za predmete S. K., S. K., B. B., S. Š., R. S., A. R. i S. Š., za vrijeme  utrošeno na utvrđivanje kaznenog djela od strane Ureda kao oštećene strane, vrijeme utrošeno na policiji i Općinskom državnom odvjetništvu i odvjetničkih troškova.

Odredbom čl. 1046. st. 1. Zakona o obveznim odnosima   ("Narodne novine" broj  br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisano je da  tko drugom prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Oštećenik prema odredbi čl. 1089. ZOO-a ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi (st. 1.). Visina naknade određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim  slučaja štete kad zakon određuje što drugo (st. 2.). Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir  dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno  štetnikovom radnjom ili propuštanjem (st.2.). Kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom  učinjena namjerno, sud može odrediti visinu naknade koju je stvar imala za  oštećenika (st. 4.).

Prema navedenoj odredbi obična šteta je izravna i početna uzrokovana stvarna šteta koja se očituje u gubitku ili pogoršanju imovine ili imovinske koristi koja je do uzrokovanja štete postojala na strani oštećenika.

Prema navedenoj odredbi izmakla korist je neizravna i naknadno uzrokovana šteta koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi, koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja kad ne bi bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik uzrokovao običnu (indirektna negativna šteta).

Pod obujmom naknade štete osim obične štete izmakle koristi računaju se i svi troškovi učinjeni zbog umanjenja ili ublažavanja štetnih posljedica.

U konkretnom slučaju i prema stajalištu ovog suda prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za priznanje tužitelju kao oštećeniku naknade imovinske štete jer tužitelj nije dokazao postojanje štete koja bi mu eventualno nastala što je  tuženik  počinio kazneno djelo  krivotvorenja isprave snimke izvedenog stanja odnosno zbog utrošenog  vremena na policiju i  Općinskom državnom odvjetništvu.

Naime, postojanje štete se ne presumira i  njezino postojanje dužan je dokazati onaj tko tvrdi da mu je šteta nastala.  Tvrdnja tužitelja  da je izvršio uvid  u dokumentaciju odnosno da je utrošio vrijeme radi odlaska na policiju i Općinsko državno odvjetništvo nije dokaz o tome da je time  njegova imovina umanjena, a tužitelj i ne tvrdi da je zbog  utrošenog vremena i izgubio na zaradi.

U odgovoru na žalbene navode tužitelja valja reći da je točno da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim ( čl. 12. st. 3. ZPP-a ). Međutim, nije točno da je parnični sud vezan osuđujućom kaznenom presudom glede visine tužbenog zahtjeva. Ovo zato jer osuđujuća presuda kaznenog suda ne rješava pitanje građanskopravne odgovornosti, pa tako ni visine štete.

Prema tome, a budući je tuženik u ovom postupku osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, unatoč pravomoćnoj kaznenoj presudi kojom je tuženik u kaznenom postupku proglašen krivim, nisu postojali uvjeti da se u ovoj parnici prihvati tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete pozivom na odredbu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

Naime da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu moraju biti kumulativno ispunjene opće pretpostavke te odgovornosti i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete. Ukoliko jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena smatra se da šteta nije dokazana.

Kako je naprijed već rečeno, postojanje štete se na presumira. Teret dokaza bio je na tužitelju. Iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj osim dokaza uvidom u račun i saslušanje stranaka, te uvidom u financijska izvješća radi dokazivanja da tuženik u međuvremenu nije ništa platio i uvidom u pravomoćnu kaznenu presudu, a temelje kojih dokaza se nije mogla utvrditi uzročna veza i visina štete, nije predlagao druge odgovarajuće dokaze na okolnosti postojanja uzročne veze niti na  okolnosti visine štete.

Istina je da je u predmetu Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 29 K-101/18-2 proveden je dokazni postupak i spisu prileže isprave, dokumentacija i zapisnici o ispitivanju svjedoka, no u tom predmetu sud je izdao kazneni nalog kojim je odlučeno o kaznenoj odgovornosti, ali ne i o šteti koja je time eventualno nastala, te je u ovom sporu doista bilo neophodno odgovarajućim dokazima utvrditi visinu pretrpljene štete.

Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

               Budući da u odnosu na zahtjev za naknadu štete tužitelj nije postupio u skladu s tom odredbom ZPP-a, te da je sukladno odredbi čl. 7. st. 2. ZPP sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima koji su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (na temelju odredbe čl. 221.a ZPP) osnovano zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje štete, te su slijedom toga materijalno pravo pravilno primijenio kada je zahtjev za naknadu te štete odbio kao neosnovan.

S tim u vezi nije prihvatljiv žalbeni navod tužitelja kako je predlagao uvid u kazneni spis, međutim da sud taj dokazni prijedlog nije unio u zapisnik. To zato jer je tužitelj zapisnik o održanom pripremnom ročištu 11. studenog 2019. potpisao bez prigovora, pa onda ne može sada u žalbi s uspjehom tvrditi da njegov dokazni prijedlog nije unesen u zapisnik. Pored toga iz sadržaja navedenog zapisnika proizlazi upravo suprotno takvim žalbenim navodima tužitelja, da je sud upozorio tužitelja da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i da je zamjenik punomoćnika tužitelja i nakon takvog upozorenja izjavio da je iznio sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložio sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja odbio dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete u visini troškova koje je tužitelj snosio u kaznenom postupku uz obrazloženje da se u troškovima kaznenog postupka odlučuje u postupku u kojem su ti troškovi nastali.

Naime, taj zahtjev za naknadu  troškova kaznenog postupka koji tužitelj sada pokušava ostvariti u parnici, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim jer zahtjev za naknadu tih troškova  se mogao ostvariti u kaznenom postupku  u kojem su ti troškovi nastali i to pravo stranka ne može ostvariti u parnici.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 11. siječnja 2022.

 

                                                                                                                                            Sutkinja

                                                                                                                      Helena Vlahov Kozomara