1              Poslovni broj Gž-82/2021-2

Poslovni broj: Gž-82/2021-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B., OIB: ..., iz R., s boravištem u R., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo, Građansko – upravni odjel u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1560/17-23 od 25. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1560/17-23 od 25. studenoga 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je tužitelj B. B. vlasnik za cijelo nekretnina oznake kat. čest. 795 k.o. P. u naravi ruševina ukupne površine 16 m², upisane u zk. ul. 860, i kat. čest. 796 k.o. P. u naravi voćnjak ukupne površine 491 m², upisane zk. ul. 860 zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru te je tužena obvezana priznati i ujedno trpjeti da tužitelj, temeljem ove presude, nakon njene pravomoćnosti, ishodi u zemljišnim knjigama ovog suda uknjižbu prava vlasništva na označenim nekretninama na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena tužene na tim nekretninama (točke 1. i 2. izreke). Odlukom je o parničnom trošku obvezana tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.550,00 kuna (točka 3. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužena pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) predlažući presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neutemeljeno tužena ukazuje, i to sasvim paušalno, na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojima razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Posebno valja istaći da tužena ne navodi u čemu bi se sastojala ova bitna povreda.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnina označenih kao kat. čest. 795 k.o. P., ruševina površine 16 m², i kat. čest. 796 k.o. P. voćnjak površine 491m², obje upisane u zk. ul. 860 k.o., kao i uknjižba tog prava u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja uz trpljenje tužene na taj upis i brisanje njenog prava na toj nekretnini, koji su zahtjevi utemeljeni na pravnoj osnovi dosjelosti.

7. U provedenom su postupku, kao i pregledom sadržaja prvostupanjskog spisa (ovlaštenje drugostupanjskog suda iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP) utvrđene pravno odlučne činjenice:

- da su predmetne nekretnine, kat. čest. 795, ruševina, površine 16 m² i kat. čest. 796, voćnjak površine 491 m², obje zk. ul. 860 k.o. P., u zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo tužene Republike Hrvatske za cijelo,

- da predmetne nekretnine, čest. zem. 795 i 796 k.o. P., svojim položajem odgovaraju dijelu stare čest. zemlje 34/1 (za koju su podaci bili važeći do prihvaćanja podataka nove izmjere i revizije k.o. P. 2013.),

- da je čest. zem. 34/1 k.o. P. u katastru zemljišta od 1883. bila evidentirana kao posjed Općine P., dok je nakon prve revizije katastra iz 1955. evidentirana kao posjed općenarodne imovine Općine Z. koje stanje ostaje do druge revizije katastra ove općine 1986. kada su posjednicima čest. zem. 34/1 utvrđeni i upisani: I. D. pok. N., A. V. ž. M., J. V., G. B. i N. M., otac tužitelja S. V. pok. M., Općina Z., odnosno danas Grad N., M. M., J.;

- da je 1994. na temelju utvrđenog stanja na terenu (izgrađena kuća i dvorište) i izjava posjednika, na dio čest. zem. 34/1 upisan S. M., J., 2000., na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O-480/77, umjesto I. D. posjednicima njegovog dijela čest. zemlje 34/1 upisani su Š. D. pok. N. 1/4, R. B. pok. N. 1/4, B. D. pok. N. 1/4 i M. D. ud. N. 1/4,

- da je takvo stanje ostalo neizmijenjeno do nove izmjere kojom su formirane nove čest. zem. 795 i 796, koje su revizijom po izmjeri upisane kao posjed Republike Hrvatske,

- da podaci u katastru zemljišta ne odgovaraju stvarnom posjedovnom stanju zato jer je prednik tužitelja, njegov pokojni otac S., kao i sam tužitelj u neprekinutom samostalnom dugogodišnjem efektivnom posjedu predmetnih nekretnina, i to još od prije Drugoga svjetskog rata te da obitelj tužitelja nitko nije ometao u posjedovanju ovih nekretnina,

- da su predmetne nekretnine u diobi tužiteljeva djeda M. V. i njegova brata K. V. pripale tužiteljevu djedu pok. M. V. kojeg je naslijedio tužiteljev otac S. V. kojega su naslijedili sinovi N. V. i tužitelj B. B. (koji je promijenio prezime iz V. u B. rješenjem Službe za opću upravu Primorsko-goranske županije od 24. siječnja2018., list 61 spisa), i to rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci broj O-1009/08-UPP-OS Rijeka-169/08 od 5. veljače 2009.,

- da je tužitelj isplatom iznosa od 30.000,00 € isplatio svoga brata N. V. i na taj način otkupio njegov suvlasnički dio predmetne nekretnine,

- da je tužitelj u renoviranje sporne nekretnine koje je renoviranje započeto 1999. uložio preko 600.000,00 kuna time da iz zapisnika o očevidu održanom 1. lipnja 2020., kao i fotografija sačinjenih prilikom očevida proizlazi da se na predmetnim nekretninama u naravi nalazi veći broj izgrađenih objekata, i to kuća, bazen, sjenica, iskop za hidro masažni bazen, zatim više kameno betonskih zidića, dvorište popločano kamenim pločama, a nekretnina je ograđena novim ogradnim zidom čija duljina, prema iskazu tužitelja, iznosi 170 m, a koji je napravljen dijelom od ostataka bivšeg suhozida, a dijelom od novog kamena, što je razvidno i iz spomenutih fotografija lica mjesta koje ujedno odaju dojam pomno održavanih nekretnina, osim u malenom rubom, ali također ograđenom dijelu nekretnine.

8. Naprijed navedena odlučna činjenična utvrđenja imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene, prije svega zbog svoje paušalnosti i poprilične neodređenosti. Štoviše, iz sadržaja žalbe proizlazi da tužena osporava utvrđenje suda "da je tužitelj putem svojih pravnih prednika posjedovao predmetne nekretnine najmanje od 6. travnja 1901.", iako je sud utvrdio da su prednici tužitelja bili u posjedu predmetnih nekretnina prije Drugoga svjetskog rata, ali nije spominjao 6. travnja 1901. i ocjenjivao je vrijeme dosjelosti računajući od 1955. te obrazlagao da je posjed tužitelja i njegovih prednika od 1955. do 1995. dostatno za stjecanje prava vlasništva u konkretnom slučaju.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da je tužitelj već putem svog oca pokojnog S. V. dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama zato što ih je on posjedovao dulje od četrdeset godina pri čemu je sud imao na umu razdoblje od 1955. (iako je utvrdio da je obitelj tužiteljeva oca u posjedu bila i prije Drugoga svjetskog rata) pozivajući se pritom na prava shvaćanja Vrhovnog suda RH izražena u presudama broj Rev 291/14 i Rev-158/17 te presudama Europskog suda za ljudska prava u premetima Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 35298/04) i Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05).

10. Neutemeljeno tužena osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

11. Odredbom je članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP) propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu navedenog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

12. Na temelju pravnog pravila iz paragrafa 1460. bivšega austrijskog Općeg građanskog zakonika, koja pravila su se ranije primjenjivala temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ", broj 86/1946), odnosno koja pravila se danas primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91), za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile su potrebne slijedeće pretpostavke: sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da bude u vlasništvu, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti određeno zakonom (trideset ili četrdeset godina). Osim toga, i prema odredbi članka. 23. stavka 4. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO, koji Zakon je stupio na snagu 1. rujna 1980.), savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva te stvari protekom dvadeset godina.

13. Nakon što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj putem svojih pravnih prednika ranije i kasnije osobno bio i jest u nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina, još i prije razdoblja kada je izvršena revizija katastra i u katastru zemljišta upisan posjed članova njegove obitelji, kao i kod činjenice da posjednike nije nitko nikada smetao u posjedovanju i u korištenju tih nekretnina, da je tužitelj na predmetnim nekretninama izgradio veći broj objekata i kompletno nekretnine renovirao i ogradio koje je radove započeo još 1999., da tužena ni na koji način kao knjižna vlasnica nije reagirala niti tužitelja ometala u tome, kao što nije ometala posjed ni njegovim prednicima, sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio kvalificirani posjednik ovih nekretnina u razdoblju duljem od četrdeset godina jer su još njegovi pravni prednici za života bili samostalni posjednici i to u znatno duljem razdoblju od propisanog iz čega upravo proizlazi da su u okolnostima konkretnog slučaja ostvarene zakonske pretpostavke iz citiranih odredaba bivšega OGZ i ZOVO za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti.

14. S druge strane, poštenje posjednika se pretpostavlja, a u ranijem razdoblju sukladno odredbama bivšeg OGZ i ZOVO također se pretpostavljalo poštenje odnosno savjesnost posjednika i tko tvrdi drukčije dužan je u postupku to i dokazati, a tužena nije dokazala da tužiteljevi pravni prednici nisu bili pošteni, odnosno savjesni posjednici.

15. Što se, pak, tiče razdoblja posjedovanja, odnosno glede tijeka roka za dosjelost, a posebno se očitujući u tom smislu i o žalbenim navodima tužene, valja posebno dodati kako je u vrijeme dosjedanja sud prvog stupnja pravilno uračunao vrijeme od kada su se tužiteljevi prednici nalazili u posjedu predmetnih nekretnina, ali to se vrijeme u konkretnom slučaju ima računati i u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata (do 17. studenoga 1999.), a sukladno članku 388. ZVDSP, i to stoga što u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženom u odlukama Trgo, Jakeljić (zahtjev broj 22768/12) te Radomilja i dr. (zahtjev broj 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. Ovakav stav zauzet je i u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike
Hrvatske (Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.).

16. Naime, Republika Hrvatska je, kao članica Europske unije i Vijeća Europe, dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) i njezinih Protokola, kao i primjenjivati pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

17. Odlučna pravna shvaćanja u spomenutoj recentnoj praksi ESLJP, predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenoga 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama Suda, i to: da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim, konfisciranim i sl.) što se u postupku i nije tvrdilo, s obzirom na stečena subjektivna građanska prava. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje, a polazeći od iznijetih konkretnih činjeničnih utvrđenja, prema mišljenju ovog suda, tužitelju i njegovim pravnim prednicima, rok dosjelosti je u svakom slučaju protekao još za vrijeme važenja ZOVO, pa su ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

18. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa nije u pravu tužena kada to osporava.

19. Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i jer je parnični trošak obračunat pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15) na čiju primjenu upućuje odredba članka 155. stavka 2. ZPP.

20. Kako nisu ostvareni razlozi zbog koji se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tužene valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Split, 11. siječnja 2022.