Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-3468/2019

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužitelja I. K., OIB , iz S., kojeg zastupa
punomoćnica M. P., odvjetnica u ., protiv tužene R. A. d.d.,
OIB , iz Z., koju zastupaju punomoćnici iz
Odvjetničkog društva K. i P. u Z., radi isplate, nakon održane glavne i
javne rasprave zaključene 25. studenog 2021. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i
zamjenika punomoćnika tužene P. B., odvjetnika u S., na ročištu radi
objave, dana 7. siječnja 2022.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju
iznos od 69.752,10 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja:
- na iznos od 96,45 kn teče od 30.11.07. pa do isplate - na iznos od 86,79 kn teče od 31.12.07. pa do isplate

i koja se od dana dospijeća svakog mjesečnog potraživanja, pa do 31. prosinca 2007.
obračunava po stopi koja je određena člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske
zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. po stopi koja je određena
člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i određuje se uvećanjem eskontne
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a

- na iznos od 120,47 kn teče od 31.01.08. pa do isplate - na iznos od 138,97 kn teče od 29.02.08. pa do isplate - na iznos od 170,69 kn teče od 31.03.08. pa do isplate - na iznos od 123,03 kn teče od 30.04.08. pa do isplate - na iznos od 128,35 kn teče od 31.05.08. pa do isplate - na iznos od 151,87 kn teče od 30.06.08. pa do isplate - na iznos od 117,34 kn teče od 31.07.08. pa do isplate - na iznos od 119,05 kn teče od 31.08.08. pa do isplate - na iznos od 139,52 kn teče od 30.09.08. pa do isplate - na iznos od 294,56 kn teče od 31.10.08. pa do isplate - na iznos od 190,69 kn teče od 30.11.08. pa do isplate - na iznos od 322,73 kn teče od 31.12.08. pa do isplate





2 P-3468/2019

- na iznos od 343,02 kn teče od 31.01.09. pa do isplate
- na iznos od 352,19 kn teče od 28.02.09. pa do isplate
- na iznos od 409,79 kn teče od 31.03.09. pa do isplate
- na iznos od 414,81 kn teče od 30.04.09. pa do isplate
- na iznos od 374,62 kn teče od 31.05.09. pa do isplate
- na iznos od 345,04 kn teče od 30.06.09. pa do isplate
- na iznos od 352,91 kn teče od 31.07.09. pa do isplate
- na iznos od 368,50 kn teče od 31.08.09. pa do isplate
- na iznos od 367,15 kn teče od 30.09.09. pa do isplate
- na iznos od 351,38 kn teče od 31.10.09. pa do isplate
- na iznos od 380,97 kn teče od 30.11.09. pa do isplate
- na iznos od 404,69 kn teče od 31.12.09. pa do isplate
- na iznos od 438,42 kn teče od 31.01.10. pa do isplate
- na iznos od 430,68 kn teče od 28.02.10. pa do isplate
- na iznos od 476,47 kn teče od 31.03.10. pa do isplate
- na iznos od 467,79 kn teče od 30.04.10. pa do isplate
- na iznos od 484,71 kn teče od 31.05.10. pa do isplate
- na iznos od 631,24 kn teče od 30.06.10. pa do isplate
- na iznos od 601,08 kn teče od 31.07.10. pa do isplate
- na iznos od 693,23 kn teče od 31.08.10. pa do isplate
- na iznos od 661,39 kn teče od 30.09.10. pa do isplate
- na iznos od 610,18 kn teče od 31.10.10. pa do isplate
- na iznos od 718,23 kn teče od 30.11.10. pa do isplate
- na iznos od 855,70 kn teče od 31.12.10. pa do isplate
- na iznos od 758,36 kn teče od 31.01.11. pa do isplate
- na iznos od 792,50 kn teče od 28.02.11. pa do isplate
- na iznos od 749,08 kn teče od 31.03.11. pa do isplate
- na iznos od 756,88 kn teče od 30.04.11. pa do isplate
- na iznos od 941,16 kn teče od 31.05.11. pa do isplate
- na iznos od 959,12 kn teče od 30.06.11. pa do isplate
- na iznos od 1.092,11 kn teče od 31.07.11. pa do isplate
- na iznos od 1.013,60 kn teče od 31.08.11. pa do isplate
- na iznos od 927,65 kn teče od 30.09.11. pa do isplate
- na iznos od 861,43 kn teče od 31.10.11. pa do isplate
- na iznos od 854,95 kn teče od 30.11.11. pa do isplate
- na iznos od 895,07 kn teče od 31.12.11. pa do isplate
- na iznos od 930,05 kn teče od 31.01.12. pa do isplate
- na iznos od 934,74 kn teče od 29.02.12. pa do isplate
- na iznos od 910,54 kn teče od 31.03.12. pa do isplate
- na iznos od 926,88 kn teče od 30.04.12. pa do isplate
- na iznos od 938,05 kn teče od 31.05.12. pa do isplate
- na iznos od 919,25 kn teče od 30.06.12. pa do isplate
- na iznos od 924,20 kn teče od 31.07.12. pa do isplate
- na iznos od 910,10 kn teče od 31.08.12. pa do isplate
- na iznos od 879,63 kn teče od 30.09.12. pa do isplate
- na iznos od 912,11 kn teče od 31.10.12. pa do isplate
- na iznos od 927,69 kn teče od 30.11.12. pa do isplate
- na iznos od 916,77 kn teče od 31.12.12. pa do isplate
- na iznos od 855,50 kn teče od 31.01.13. pa do isplate
- na iznos od 907,55 kn teče od 28.02.13. pa do isplate



3 P-3468/2019

- na iznos od 912,10 kn teče od 31.03.13. pa do isplate
- na iznos od 891,70 kn teče od 30.04.13. pa do isplate
- na iznos od 828,25 kn teče od 31.05.13. pa do isplate
- na iznos od 826,63 kn teče od 30.06.13. pa do isplate
- na iznos od 842,22 kn teče od 31.07.13. pa do isplate
- na iznos od 867,20 kn teče od 31.08.13. pa do isplate
- na iznos od 901,81 kn teče od 30.09.13. pa do isplate
- na iznos od 883,96 kn teče od 31.10.13. pa do isplate
- na iznos od 896,60 kn teče od 30.11.13. pa do isplate
- na iznos od 910,94 kn teče od 31.12.13. pa do isplate
- na iznos od 919,84 kn teče od 31.01.14. pa do isplate
- na iznos od 938,68 kn teče od 28.02.14. pa do isplate
- na iznos od 932,51 kn teče od 31.03.14. pa do isplate
- na iznos od 911,67 kn teče od 30.04.14. pa do isplate
- na iznos od 904,98 kn teče od 31.05.14. pa do isplate
- na iznos od 908,00 kn teče od 30.06.14. pa do isplate
- na iznos od 931,66 kn teče od 31.07.14. pa do isplate
- na iznos od 951,59 kn teče od 31.08.14. pa do isplate
- na iznos od 947,45 kn teče od 30.09.14. pa do isplate
- na iznos od 15.444,72 kn teče od 30.09.14. pa do isplate
- na iznos od 2,17 kn teče od 01.10.14. pa do isplate
- na iznos od 67,79 kn teče od 01.10.14. pa do isplate

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog
postupka u iznosu od 12.419,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče
od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje
obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene
radi isplate iznosa od 52.120,64 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća
svakog pojedinog mjesečnog iznosa od 31. listopada 2008. do 11. studenog 2014.
Navodi kako je s tuženom dana 27. rujna 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 33.460,39 CHF,
isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tužene. Dodaje kako je ovim unaprijed
formuliranim standardiziranim ugovorom, o čijem sadržaju nije bilo mogućnosti
pregovora, člankom 1. ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, a otplata
kredita ugovorena je člankom 7. i vezana uz ovu valutu, dok je u članku 2. ugovorena
kamatna stopa u visini od 5,49% godišnje, kao promjenjiva i to isključivo temeljem
jednostrane odluke banke, bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na
koji način će se ona mijenjati. S tim u vezi, smatra kako je zbog nemogućnosti
posebnog pregovaranja i ugovaranja, prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama
ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, tako da su u predmetni ugovor ugrađene
nepoštene i ništetne odredbe, što znači da je tužena postupila suprotno odredbama
Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i
poštenja, kao temeljenom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu
E. u. ugrađenom u pozitivne propise R. H. Pored iznesenog,



4 P-3468/2019

navodi kako je zbog ovakvog postupanja tužene, a radi kolektivne zaštite interesa
potrošača, pred Trgovačkim sudom u Z. vođen sudski postupak pod poslovnim
brojem P-1401/2012 koji je okončan presudom od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno
protupravno postupanje tužene. Odlučujući po žalbi, Visoki Trgovački sud RH
presudom broj -6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrdio je kako je tužena
R. A. d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore
o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe po kojima je
redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Osim
toga, presudom broj -6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki Trgovački sud RH
potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno
da je tužena od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava
potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski
franak uz koju je vezana glavnica, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora
potrošače nije u cijelosti informiralo o svim parametrima bitnim za donošenje valjane
odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupala suprotno odredbama Zakona o
zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je na temelju
raspoložive dokumentacije iz predmetnog kredita dao izraditi financijsko-
knjigovodstveni izračun radi utvrđenja razlike između ugovorenih i neosnovano
naplaćenih kamatnih stopa koje su utvrđene ništetnima te neosnovano naplaćenog
iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po kojem je utvrđeno kako je
tužena na ovaj način neosnovano stekla nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od

52.120,64 kn.

2. U svom odgovoru od 24. veljače 2021. tužena je prigovorila mjesnoj
nenadležnosti ovog suda, u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva,
ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako je
neutemeljeno pozivanje tužitelja na odluke Visokog trgovačkog suda RH, budući svaki
korisnik kredita mora dokazati da se u njegovom slučaju postupalo u suprotnosti sa
zakonskim odredbama i s tim u vezi naglašava kako su ugovorne odredbe jasne,
razumljive i uočljive te rezultat slobodne volje ugovornih strana, stoga nemaju osnove
tvrdnje kako su ugovorne strane u neravnopravnom položaju.

3. Podneskom od 23. kolovoza 2021. tužitelj je konačno postavio tužbeni
zahtjev radi isplate iznosa od 69.752,10 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja
teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, a sve na način koji je sadržajno
praktički istovjetan točki I izreke ove presude.

4. Kako se tužena usprotivila preinaci tužbe, za navesti je kako je odredbom iz
čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP) propisano kako
tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, međutim odredbom
iz st. 2. propisano je kako iznimno od odredbe iz st. 1. ovog članka, tužitelj može
preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao
preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Odredbom iz st. 3. propisano je kako
je za preinaku tužbe nakon njezine dostave tuženiku, potreban pristanak tuženika, ali



5 P-3468/2019

i kada se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako je to svrsishodno za konačno
rješenje odnosa među strankama. U ovom slučaju tužitelj je preinačio tužbu nakon
zaključenja prethodnog postupka, ali to je uradio po provedenom financijsko-
knjigovodstvenom vještačenju, a ni on ni ovaj sud ne raspolažu stručnim znanjem
neophodnim za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, stoga je predmetnom preinakom
ostvarena iznimka iz citirane odredbe sadržane u st. 2., jer tužitelj bez svoje krivnje
nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, tužena nema
valjanu zakonsku osnovu isticati ovaj prigovor, a pored svega preinaka tužbe
svrsishodna je radi konačnog rješenja odnosa među strankama, radi čega je na ročištu
održanom 23. rujna 2021. dopuštena preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od

23. kolovoza 2021.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj od 26. rujna 2007., otplatnog plana od 28. rujna 2007., obavijesti od 11.
listopada 2014., prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 28. svibnja 2019., zahtjeva
za kredit, suglasnosti i zadužnice od 27. rujna 2007, obavijesti od 23. listopada 2013.
te pregledom nalaza sudskog vještaka za financije i računovodstvo Z. C.
od 10. svibnja 2021. s prilozima. Preostali dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni,
jer ih sud smatra suvišnim.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li ovaj sud mjesno nadležan
za postupanje te pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva,
kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

9. Pregledom Ugovora o kreditu broj od 26. rujna 2007.
razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom R.
A. d.d. Z., kao kreditorom, kredit za kupnju vozila koji mu je u skladu s
člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.460,39 CHF prema
srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovitu kamatu od 5,49%, promjenjivu
u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako je ugovoreno odredbom iz
članka 2. Odredbom iz članka 7. stranke su ugovorile kako se kredit otplaćuje u
jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora
za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će korisniku biti
uručen po isplati kredita. Ovaj pravni posao stranke su zaključile u Podružnici
R. A. d.d. u S.

10. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prije svega valja
navesti kako je odredbom iz članka 12. Ugovora o kreditu ugovoreno kako je u slučaju
spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

11. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja

1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se
nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima
savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na
ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati



6 P-3468/2019

značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim
načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti
potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz
čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

12. Uzimajući u obzir kako tužena uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti
ne tvrdi niti dokazuje da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 12. Ugovora o
kreditu pojedinačno pregovaralo, valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP
koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo
potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a
poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom
koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje
dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret
potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja
ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55.
st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega
odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu
trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene
pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se u skladu s
odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP takva odredba ima smatrati nepoštenom. Osim toga,
ugovorena je nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište tužitelja pa mu je tako
otežano pravo na ostvarivanje prava i interesa sudskim putem. Nasuprot tome, iz
predmetnog ugovora o kreditu proizlazi kako je ovaj pravni posao sklopljen u
podružnici tužene u S., stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st.1. ZPP
kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za
tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog
suda, a s tim u vezi valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno
kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na
čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po
kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan
svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda
općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica
nalazi. Dakle, na tužitelju je izbor podnošenja tužbe pred Općinskim građanskim
sudom u Z. ili Općinskim sudom u S., a kako je njegova tužba zaprimljena
pred ovim sudom, u ovom slučaju Općinski sud u S. nadležan je za odlučivanje u
ovoj pravnoj stvari.

13. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03)
koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra
nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza
ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane
trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o
odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan



7 P-3468/2019

dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed
sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a
ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati
bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

14. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05,
41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne
obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl.

272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili
su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća,
nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje
odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

15. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe
sadržane u ranije navedenim člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 26. rujna 2007.
nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega
valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s
područja R. H., a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita,
vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12
koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda R. H.
broj -7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno kako je R.
A. d.d. Z. (označena kao tužena pod 4), u razdoblju od 10. rujna 2003. do

31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita,
tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu
kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne
obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ova presuda potvrđena je revizijskom
odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Nadalje je valjalo
cijeniti presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj -6632/2017-10
od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno kako je tužena u vremenu od 10. rujna 2003. do

31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita,
zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovornom potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je švicarski
franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u
tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala
suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza

2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno
odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom
postupku pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od
60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je
iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa
promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u
fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom
naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na
dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te



8 P-3468/2019

zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

16. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela,
ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u
sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih
interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni
ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09)
po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.

131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131.
st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene
radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako
su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio
standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o
tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim
korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u
kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne
odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika
kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a
što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te
načelu zabrane zloupotrebe prava.

17. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time
neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala
i standardizirala te zainteresiranim osobama pa tako i tužitelju, kao budućem korisniku
kredita, po službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput
odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez
posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti
posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i
vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope,
odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i
nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili
razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme
sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da je tužena dostavljala tužitelju podatke
iz kojih je bilo razvidno mijenjanje, odnosno povećanje prvotno ugovorene kamatne
stope, ali korisnik kredita nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene,
niti je na njih imao kakvog utjecaja.

18. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj ugovornoj
kamati, sadržane u člancima 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu imale su za
posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu
tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored



9 P-3468/2019

toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim.

19. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno
utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i
dospjelim mjesečnim anuitetima, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim
odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim
odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom
vještaku za financije i računovodstvo Z. C., koji je u tu svrhu imao na
raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

20. U svom vještvu od 10. svibnja 2021. vještak je utvrdio kako je predmetnim
ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 33.460,39 CHF u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za tu valutu važećem na dan
korištenja kreditnih sredstava, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 5,49%
godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke, uz otplatu u 84 jednaka mjesečna
anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan
dospijeća, prema otplatnom planu banke i to u vremenu od 30. rujna 2007. do 30. rujna

2014. Također je utvrdio kako je tužena za vrijeme otplate predmetnog kredita u pet
navrata mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% (iznos anuiteta 401,67
CHF) i to od 30. studenog 2007. na 6,45% (iznos anuiteta 419,67 CHF), od 31. svibnja

2008. na 6,75% (iznos anuiteta 425,10 CHF), od 31. ožujka 2009. na 7,75% (iznos
anuiteta 441,94 CHF), od 31. srpnja 2011. na 7,50% (iznos anuiteta 438,72 CHF) te
od 31. listopada 2011. na 6,75% (iznos anuiteta 429,40 CHF). U skladu s iznesenim,
vještak je utvrdio kako je u tijeku otplatnog razdoblja, a zbog primjene valutne klauzule
i promjenjive kamatne stope, tužitelj u odnosu na početni otplatni plan pretplatio po
osnovi anuiteta iznos od 69.752,10 kn, a iznesena utvrđenja prikazao je po mjesecima
u tablici priloženoj uz svoj nalaz i mišljenje. Na ovo vještvo stranke nisu iskazale
primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili
neobjektivnost prilikom izrade nalaza i mišljenja, odnosno kakvu grešku prilikom
izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao
vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s
potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj
pravnoj stvari.

21. Kako je već ranije navedenog, tužitelj je podneskom od 23. kolovoza 2021.
konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještaka, kako u odnosu na
glavnicu, tako i u odnosu na tijek kamata.

22. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako se on drži
neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako
je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što
je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske
odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek
zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka
i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je
parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Z. vođen pod poslovnim
brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda
R. H. broj -6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru



10 P-3468/2019

potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na
zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 11. lipnja 2019. nije nastupila
zastara potraživanja.

23. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što
je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga
predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan
zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa,
zajedno sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO
i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u
točki I izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP.
Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe
od 11. lipnja 2019. i tri obrazložena podneska od 29. ožujka, 23. kolovoza i 22. rujna

2021. te zastupanja na ročištu održanom 13. travnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za
svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i
107/15, dalje OT). Također mu je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 23.
rujna i 25. studenog 2021. u iznosu od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 2. OT), dok se
u više zatraženom dijelu njegov zahtjev za ova zastupanja drži neosnovanim, jer se
tim prilikama raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Dakle, priznat mu je trošak
zastupanja po punomoćniku u iznosu od 6.000,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25%
PDV, trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn i trošak sudske pristojbe u iznosu od

1.919,00 kn (sudske pristojbe tužbe 871,00 kn i ove presude u iznosu od 1.048,00 kn).

25. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška
tužitelja u iznosu od 12.419,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče
od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.

Split, 7. siječnja 2022.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem
ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja
- pun. tužene




 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu